foto - Igor Motl (iz predstave ZLOČIN I KAZNA, po Dostojevskom, POZORIŠTE PRIJEDOR, 2008.)




DARKO CVIJETIĆ



EMOTIKONI U VIBERU IV/122






* * *




Baka na tržnici prodaje jabuke.
Pet jabuka.
Ništa drugo.

Bako, ja ću kupiti jabuke, kažem.
Zar sve, svih pet?
Pa da svih pet; a što ih prodaješ, bako?

Jelku da okitim bolesnoj djevojčici za Novu Godinu.
Ali ljeto je bako
Tebi je ljeto sine, proljeće Snjeguljici,
A ja prodajem jabuke.





* * *




N. i ja bili sami.
Mali se upišao, čim smo ga zarobili.
Zalutao, nema ni 19 godina.
N. ga išamarao.
Išla mu krv na nos, pa je i plakao i tresao se.

N. ga je udarao nogom, čizmom u glavu.
Mali je pao u rov, košulja mu je bila mokra od znoja.
N. je prekjuče sahranio brata i mali je bio ta smrt.
Zato ga je udarao.

Ušao sam u kukuruze da ne gledam.
Tamo sam sigurno i poginuo.
Jer kad sam se vratio N. je već bio zadavljen.
Mali je upravo pucao puškom sebi pod vilicu.

Još nas traže, svu trojicu, priča mi.





* * *




KNJIŽEVNA REČ, br.427, od 25. studenog 1993. ciklus pjesama - FOTOSINTEZA CVIJETIĆA.

Vodnik mi donio u rov s poštom.
Bile u komandi, pod bataljonskom ikonom.





* * *





Kad sam bila mala pravila sam se da sam mrtva i škiljila na ogledalo kako izgledam, rekla je.

Tako je i Šejka tvrdio da se ništa može naslikati ako gomilaš i gomilaš i gomilaš stvari.

Sad imam već puno ogledala.





* * * 



Riječ se ne sjeća svoje izgovorenosti.
Samo se sjeća da je bilo manje pljuvačke i raspadanja.

Kada je trbuhozborka
Iz našega cirkusa bila trudna,

Pa joj ekseri zvečili
Svud oko stomaka.





* * *





Sjenka je tako padala, predvečer u parku, po bisti mladoobješene partizanke iz pretprošlog rata, da joj je u mah skidala sloj bronce s obraza.
Mogao sam čuti kako se već čipka snijeg u onome koji će ga večeras sanjati.

Već mu je zima u glavi.

Bolnički krematoričar pali zidove nečije danas izvađene maternice, zajedno s kesom prljavog zavoja.

Kasno je popodne.
Ide na facebook; lajka status majci.





* * *





Žalosne vrbe aškenaski su Židovi sadili uz svoje grobove, diljem miteleuropske pustoši prošarane sivim dimom.


Jednom kada nikoga ne bude da žali, da plače.

Bit će vrbe žalosne, i njih gdje ima, mora da su u blizini zarasli kamenovi za nad glavu, ili ni njih više nema.

Vrbovali, zavrbovali grobove žalošću.




* * *




Imao je dvanaest godina i raznio se na nečijoj svadbi u Turskoj.
Preko pedeset mrtvih, djece, žena...

Dvanaest godina; što su mu rekli, pita me Igor, šta misliš?
Rekli mu za Pinokija, mislim.

Da ga je Đepeto ucijepao, i da mu ne gori meso.
Nego lišće. 





* * *






Brižnost bogaljeve majke.
Šuti na terasi manastirske porte.

Monah joj blago govori o ljekovitosti jabuka, ovih na stolu.
Među nerođenima, proču se za život bez nogu i za topli čaj, što jednom kapi prelije čajnik.
Golubovi prhnu pod manastirskom strehom, zazveči opšivnica limenog krova, gotovo nevidljiv dim garevine krilima oduvaju u dvorište.

Otac je ostao u selu.
Poribljavaju potok, starija kćer i ujaci.
Mater se s bogaljem do večeri kani vratiti iz manastira, mora do mraka kazati ocu da je monah hvalio jabuke.

Među nerođenima, već se doznalo tko će bogalju gore ostaviti noge.
A dolje sići s krilima, među golubove.






* * *






Ima selo Koritnik.

Prije rata, kaže Bakira H. iz udruženja "Žena - žrtva rata", bilo preko osamdeset stanovnika.

U ratu, pedeset sedmoro živo zapaljeno u Pionirskoj ulici, "na Bikavcu brdu grada Višegrada".

Muški mahom bježali preko Drine.
Ostale žene, djeca i starci. Njih su iz Koritnika odveli u kuću u Pionirskoj, i sve ih zapalli. Neki Lukić, s bratom.

Pedesetoro još nema mezar. Nema mezara, nema smiraja.
Jedan pravio prozore na toj kući, pa ga glasovi proganjali - nemoj nas zatvarati, nemoj nas zatvarati!

Sve ostavio.

Podigli spomen-česmu u Koritniku.
I ide tako voda u korito, niz korito, u Koritniku, po korice kazne svoje curi, jer je nije bilo onda da vatru gasi, u Pionirskoj, (p kao pošten, i kao iskren, o kao odan...)

Tu dođe sjesti jedan fratar Andrićev.
I gleda tako fratar Andrićgrad i most, ćupriju, pa mu se nekako smanjuje, smanjuje, pa se luk po sredini mosta utanjio i postao mali luk, lukić gotovo.

I onda plače. Lukić premalo vode propušta.







* * *






Ivo je bio ustaša.
U onom ratu. S Legijiom bio u Rusiji, pričali.
Odležao u Gradiškoj par godina.

Svakoga ljeta nekoga bi spasio na Sani, kao vrsan plivač.
Između ratova.
Ljudi su govorili da "pere krivicu s duše, sigurno."
Jednom bi spasio curicu, drugi puta baku, nekog električara, pa ženu trudnu niže mosta, dječaka jednog s loptom.

U ovom ratu, ubio ga dječak s loptom.
Sana se uvlači u maglu, čim iza okuke ugleda prijedorsku nizinu, s plićacima.

Dječak s loptom sada vrsan plivač, dolazi na kupanje sa svojim dječakom s loptom.

Čini se da je važno napomenuti da im je lopta jednom otišla niz vodu.







* * *




Zapališ čovjeka i snimiš to telefonom.
Dječak odsijeca glavu starcu u narančastoj odori.

Svijet gleda na Ajfonima, pa šalju tužne emotikone.

Zatim nitko ne zalije ružu, na balkonu, uzgojenu u granatskoj čahuri, s ratišta donešenoj za uspomenu.





* * *




U dnevniku koji je spalio, Šejka bi zapisao, tanje od crnine osušena vina pod monahovim noktima:

urazumljivanje spavača sanjanjem njegova sna.
I potpisao bi - Leon Leš.

U dnevniku koji sam vodio u rovu 1995. prekrižio sam citat Wittgensteina, a dodao opis borbenog ranca s konzervom sardina iz 1966. i zapis o nadrnčanoj cijevi puščanoj, oslonjenoj na rovovski zid, uz dvije ručne bombe na simsu grudobrana.

Sav Lav Leš, mogao sam potpisati.





* * *






Smokvi pripada mjesto kraljice mediteranskog voća, iako tehnički spada u cvijeće, zapravo dudove (Moraceae).
Uzgajana je mnogo prije pšenice, potječe iz Male Azije i životni vijek joj je između 50 i 70 godina.
Smokve su izokrenuti cvjetovi a smokvino drvo ne cvjeta kao drvo jabuke ili breskve.

Budući da cvjetaju iznutra, treba im poseban proces oprašivanja - smokvine ose.

Ženka smokvine ose ulazi u mušku smokvu, polome joj se krila i pipci dok ulaze kroz malecni prolaz u smokvu, pa kada jednom uđu, nema im više izlaza.

Muške se bebe rađaju bez krila, jer im je jedina funkcija oplođivanje ženki i prokopavanje tunela.

Nakon što umre u unutrašnjosti smokve, ona se razgrađuje i stvara posebno ukusnu smokvu. Ph joj je između 6 i 7,8, i može izbiti na vrlo stjenovitom i kršovitom tlu jer se duboko korjenuje.

Glumac Radenko Bilbija odigrao je starca Čibutikina u Čehovljevim TRIMA SESTRAMA 2014. i umro. Pokopan je pod smokvu, na gradskome groblju. U porodičnu grobnicu svoje bake i djeda. Na mjesto gdje su polovicom prošloga stoljeća pokopana mladoumrla djeca bake i djeda, ujkice i tetkice od po jednu ili dvije godine.

Petoro.

Kad su Radenka ukopavali ništa nisu našli.
Ni koščica ujkica, sve razgrađeno i mirisno, s tunelčićima i korjenom doboko ispod groblja.





* * *




Žutoj Ruži i meni je dvadestprva obljetnica braka.
U plakaru, mojoj ratnoj uniformi guše se bez zraka maskirni končići.
 
Tražio sam '95. sedam dana u jedinici, da se oženim.
Koliko da mu damo, pitao komandant pred svima? Daj momčini sedam, rekao neki major, ali da donese pečenicu, rakije i prsten.

Pustili me.

Ujutro, pred vjenčanje, u dragstoru među soliterima kupio sam sira i vina.
Na vjenčanju nas osmoro. Ucviljeni civili.
Matičar pijan naziva me Cvijić, a Ljiljanu Biljana.

Otac na jednom, brat na drugom ratištu. Majka sama, narezala mezu, septembar je...

Pred večer, u istom međusoliterskom dragstoru, neki je tip ubio vlasnika prodavaonice. Bili su zajedno u rovu do prekjučer.
Vlasnik nije sudrugu iz rova htio priznati bonove za robu, umjesto novca.
Ovaj je ubacio metak u cijev i izrešetao i vlasnika i dragstor i čekao mirno vojnu policiju.
Mi smo pjevali.

Par dana kasnije, brat je bio ranjen, u Žutoj Ruži šćućurivala se Danja, na meneiskopinama pojavljivao se prvi čistiji metal, a na dragstor je vojska zakucavala daske, u daskama piljevinu...

Vratio sam se. Nosim prsten, rekao sam majoru, i razmotao meso u piljevini.
 
 
 
 
* * *






Objavi komentar Blogger

 
Top