DAVOR KONJIKUŠIĆ



KNJIŽEVNOST NAKON JUGOSLAVIJE



Dvadeset i pet godina nakon raspada zajedničke države, kada govorimo o književnoj produkciji na ‘ovim prostorima’ osim nacionalnih predznaka i dalje učestalo koristimo pojam postjugoslavenske književnosti.

Pisci poput Miljenka Jergovića, Dubravke Ugrešić, Andreja Nikolaidisa, Daše Drndić, Faruka Šehića, Gorana Babića, Aleksandra Hemona, kao i naših novinara i suradnika poput Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Ivice Đikića ili Marka Pogačara, samo su neki od autorica i autora koji nemaju problem s tim da ih se prepozna kao dio zajedničke scene ili da se čak otvoreno deklariraju kao (post)jugoslavenski književnici.

No što sintagma postjugoslavenske književnosti znači danas?

Odgovarajući na ovo pitanje prije svega treba imati u vidu da je pripadnost određenoj književnosti političko, a ne samo estetičko ili kulturološko pitanje. U postjugoslavenskom književnom polju nailazimo tako na pisce koji su osobnom odlukom odbili biti ugurani u nacionalističke kategorije. Oni govore jasno i bez oklijevanja, poput Dubravke Ugrešić, koja se nedvosmisleno diferencira od nacionalne književnosti.

– Recimo, dakle, da se osjećam post-nacionalnom književnicom. Za moj snažan otpor prema mome vlastitom etničkom svrstavanju u književnosti kriva su dva faktora. Jedan je nacionalizam i ustroj književnosti koji se ne razlikuje mnogo od ustroja novih postjugoslavenskih država. To su u principu organizacije slične mafijaškim zajednicama. Dakle, dok god si netko uzima pravo da ugura u književnost mamu, tatu i tetku, a izgura nekog drugog zato što je ‘Srbin’, ‘komunjara’, ‘partizančina’ i slično – ja takvoj zajednici ne mogu i ne želim pripadati. Drugi je razlog rodni: to je zajednica u kojoj vladaju muškarci: Hrvati u hrvatskoj književnosti, Srbi u srpskoj. Pitam vas: zašto bih onda ja, kao spisateljica, hrlila da pripadam takvoj književnoj zajednici? – dodaje Ugrešić.
Ako smo u jednom trenutku mislili da je protivnik ono nacionalno, danas je jasno da imamo posla s fašizmom. Ne s nekim u demokratske prakse umotanim konceptom nacije-države, nego sa starim, zlim fašizmom – smatra Andrej Nikolaidis
Slično misli i Vladimir Arsenijević, autor kultnog romana ‘U potpalublju’ i niza hvaljenih naslova, koji se ne želi deklarirati kao srpski pisac.

– Samoga sebe smatram jedino i isključivo postjugoslavenskim piscem. Za mene suština postjugoslavenske književnosti leži u mekoći i fleksibilnosti naših identiteta, u svim našim preklapanjima, da tako kažem, i ona je jedno od najsnažnijih oružja protiv etnonacionalističkog terora i partikularističke uskogrudosti. U tom smislu, ne smatram sebe srpskim piscem, izuzev ako u to ime neko ne želi da mi prebrojava krvna zrnca, a u stvarnosti ne postoji nijedan drugi kriterijum kojim bi se ta i takva kategorizacija mogla odbraniti – kaže Arsenijević.

Međutim, velik broj drugih postjugoslavenskih pisaca iz praktičnih se razloga paralelno svrstava i u nacionalne književnosti. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije uostalom nečija pripadnost nacionalnoj, republičkoj ili jugoslavenskoj književnosti nije se međusobno isključivala. Autori su usporedno mogli biti bosanski ili hrvatski, pripadati bosansko-hercegovačkoj književnosti, ali naposljetku biti i jugoslavenski pisci. Ugrešić pojašnjava:

– Nitko nije dovodio u pitanje postojanje svih tih jezika i književnosti. To što je naziv većinskog i službenog jezika bio hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski, nije nimalo smetalo da se unutar Hrvatske taj jezik zove i službeno hrvatskim, dok su u antologijama i udžbenicima bili zastupljeni svi jezici i pisma, odnosno ćirilica i latinica.
Ljudi se poznaju, druže, čitaju jedni druge, sarađuju. Siguran sam da je to proces koji je nemoguće prekinuti i da će se taj osećaj bliskosti u budućnosti samo produbljivati – svjedoči Arsenijević
Premda su dakle konstitutiranje i institucionalizacija tadašnje jugoslavenske književnosti također bili stvar a priori političke odluke, ta je odluka istodobno poštovala sve etničke, jezičke i teritorijalne specifičnosti. Slično smatra i književnik Igor Štiks, čija je biografija gotovo paradigmatski primjer postjugoslavenskog identiteta: rođen je i odrastao u Sarajevu, studirao u Zagrebu, da bi se danas, nakon nekoliko duljih zapadnoevropskih epizoda, nastanio u Beogradu.

– Književnici, kao društvena kategorija od 19. stoljeća, odradili su važnu ulogu na nacionalnoj izgradnji, uključujući i onu jugoslavensku, te su itekako bili važni i u socijalizmu gradeći nacionalne i nadnacionalne kulture. Ridikulozne su pojave s kraja 20. stoljeća poput Ivana Aralice, Dobrice Ćosića i sličnih nacionalnih tribuna. Međutim taj refleks da bi nam pisci trebali nešto reći, kako se to kaže, ‘o životu naroda’ i dalje postoji. Ta devetnaestostoljetna mantra i dalje se brižno čuva, pogotovo u okviru nacionalnih filologija, gdje etno-nacionalni državotvorni projekt nije stao i uglavnom se svodi na ograničavanje i fragmentiranje književnosti na etno-nacionalnu te istodobno na odvajanje vlastite književnosti od onih identičnih. Nerazjašnjeno je i pitanje kome zapravo pripadaju pisci koji se u ni jednu od tih kategorija ne uklapaju ili koji se uklapaju u više njih – kaže Štiks.

I Andrej Nikolaidis spada među autore čiji je opus najuputnije čitati u postjugoslavenskom ključu. Kao i Štiks, rođen je u Sarajevu da bi se kasnije odselio u Ulcinj, a njegovoj je široj afirmaciji presudno pripomoglo objavljivanje romana ‘Mimesis’ prije petnaestak godina u zagrebačkom Durieuxu. Za njega biti postjugoslavenskim piscem također znači zauzeti distancu protiv izolacionizma postkomunističkih društava. Međutim, Nikolaidis danas više nije siguran je li odrednica ‘postjugoslavenske književnosti’ dovoljna.

– To je rat koji mi gubimo. To što smo ga uvijek gubili, uključujući i onda kada smo mislili da smo ga dobili, 1945. godine, ne olakšava stvar. Ako smo u jednom trenutku mislili da je protivnik ono nacionalno, danas je jasno da imamo posla s fašizmom. Ne s nekim u demokratske prakse umotanim konceptom nacije-države, nego sa starim, zlim fašizmom. Prije nekoliko godina pametni i mladi ljudi govorili su mi kako je dosta priče o nacionalizmu i fašizmu, čak i pominjali kako su tekstovi, recimo, Ivančića i Dežulovića passé, baš zbog toga što biju mrtvog neprijatelja, pričaju ispričanu priču. I gdje smo sad? Otud mi se čini kako je biti pesimista, kao i uvijek, razumnije. Dakle, ta odrednica nije dovoljna i na postjugoslavensku književnost ćemo gledati kao na još jednu propuštenu dobru mogućnost – predviđa Nikolaidis.

Ipak, naš sugovornik u konceptu postjugoslavenske književnosti smatra vrijednim upravo to što i dalje može pružiti utočište onima kojima je muka od nacionalnih književnosti.
Uz upozorenje:

– Ukoliko pak ta postjugoslavenska književnost ima postati kulturno dobro neke nekadašnje ili buduće jugoslavenske nacije, tada nestaje svaka njena prednost u odnosu na sve ostale nacionalne književnosti.
Iako bez državne institucionalne podrške, jedan od važnijih fenomena postjugoslavenske književnosti su nagrade koje se dodjeljuju i natječaji koji se održavaju na području jednog jezika, poput tuzlanske nagrade ‘Meša Selimović’ ili V.B.Z.-ovog natječaja za najbolji neobjavljeni roman. Značajni su naravno i festivali: formiranju scene je još početkom dvijetisućitih bitno doprinio FAK (Festival alternativne književnosti), a danas je tu festival Korokodil. Vladimir Arsenijević jedan je od njegovih organizatora. On smatra da pisci ponajmanje trebaju biti ambasadori država, pa se pored imena gostiju na Krokodilu nikada ne navodi zemlja iz koje dolaze.

– Drago nam je što uviđamo da i publika koja na naše večeri dolazi ima isti pogled na ta pitanja. Mi uostalom nikako nismo jedini i zahvaljujući intenzivnom delovanju radnika u kulturi u svim zemljama regiona, a naročito onih iz nevladinog sektora, došlo je tokom poslednjih desetak godina do intenzivnog umrežavanja i pojačane bliskosti najistaknutijih aktera savremene književnosti čitavog regiona. Ljudi se poznaju, druže, čitaju jedni druge, sarađuju. Siguran sam da je to proces koji je nemoguće prekinuti i da će se taj osećaj bliskosti u budućnosti samo produbljivati – svjedoči Arsenijević.

Među većim problemima vezanim uz rast postjugoslavenske scene je kritička percepcija objavljenih izdanja, jer većina nacionalnih kritičara ne želi pisati o knjigama autora iz susjednih država. Na sreću, postoje i iznimke, a vjerojatno najprisutniji i najagilniji je Vladimir Arsenić, kritičar E-novina, Bookse i drugih regionalnih medija. Evo kako on vidi stanje kritike:

– Postjugoslavenska kritika postoji kod vas u Novostima, na književnom portalu Booksa, na portalu Lupiga. Sama činjenica da postoje regionalne nagrade govori i o postojanju određene kritičke recepcije knjiga, odnosno romana. Nije da je ima baš previše i nije da kritici generalno cvetaju ruže. Problem je s medijskim prostorom koji je za kritiku relativno sužen. U mainstream i štampanim medijima toga gotovo i da nema, pa smo osuđeni okrenuti se portalima. Ima sjajnih mladih kritičara koji prostor percipiraju kao postjugoslavenski. Trebalo bi da kritike bude više, ali to ionako nikada nije bio najpopularniji ‘sport’. Kritika je otprilike kao u sportu streljaštvo, dok je pisanje fudbal.

Osim pisaca i kritičara, književno polje svakako oblikuju i izdavači. Nakladničke kuće poput Durieuxa ili beogradskih Fabrike knjiga i RENDE-a samo su neke među zaslužnima za ponovno približavanje autora s postjugoslavenskog prostora čitateljima iz različitih republika. Nakon rastakanja bivše države, pretpostavka za ponovno uspostavljanje pokidanih kulturnih veza došla je kroz kapitalističku tranziciju, uz podršku europskih integracija i vjeru u tržište. Drugu stranu ove priče čine kulturne politike novouspostavljenih država, posve nezainteresirane da stvore osnovne uvjete za cirkulaciju knjiga iz ostalih ex-jugoslavenskih republika i njihovu dostupnost čitateljima. Bez publike naposljetku nema ni autora, a publika ovisi u uvozu knjiga, njihovoj distribuciji i plasmanu. Jedan od najaktivnijih postjugoslavenskih izdavača, Dejan Ilić iz Fabrike knjiga, smatra da je upravo tržište dovelo do urušavanja kulture te da je uređivanje kulturnog polja prema zaradi i tržišnoj samoodrživosti teško ostvariva politika, čije poražavajuće učinke gledamo proteklih godina.

– Nije cela kultura gurnuta na tržište – ona etno-identitetska se pažljivo uzgaja i subvencioniše. Pa se pokazuje da je tu u stvari reč o kulturnoj politici u kojoj se tržište koristi kao batina za zatiranje svega što izlazi izvan promašeno shvaćenog identitetskog kalupa. Uopšte me ne brine distribucija između država. Brine me distribucija u načelu. Brine me to što knjige iz Beograda ne mogu da dobacim ni do susednih mesta, a Novi Sad i Niš mi iz ugla distribucije deluju kao da su na drugoj planeti. Ko god je mislio da tržišni mehanizmi uvezuju ljude i teritorije, nije imao pojma, bar kad je reč o kulturi. Tržište je pokidalo kulturne veze i unutar države, ne samo između država, umesto da ih, prema očekivanjima, uspostavi. Tako teritorija u Srbiji, što se kulture tiče – a nije mnogo drugačije ni u ostalim poljima – izgleda kao područje posle zemljotresa, podeljeno dubokim raselinama – tvrdi Ilić.

Usprkos ovim katastrofalnim uvjetima proizvodnje i distribucije, akteri postjugoslavenske književnosti čini se polako zauzimaju jasne pozicije, nadilazeći kulturnu jugonostalgiju i propitujući identitete nastale traumom raspada. Ilićev zagrebački kolega Ivan Sršen iz izdavačke kuće Sandorf, koja je u Hrvatskoj objavila niz djela postjugoslavenskih autora, stoga pronalazi razloge za optimizam:

– Dolaze generacije koje tu traumu mogu sagledati bez suvišnih emocija, ali se mogu s njom i poigrati. Pred nama je sasvim neizvjesna budućnost. Već duže vrijeme najavljuje se samo propast. Postoje valjani argumenti za to. Pa ipak, usprkos svemu tome, trebali bismo zadržati hrabrost da odaberemo što ćemo čitati i da ne strahujemo od toga tko će nas čitati.

Upravo bi hrabrost da ostanu otvoreni za nova i drukčija čitanja mogla biti glavna karakteristika koja spaja sve naše sugovornike, kao i mnoge druge sudionike postjugoslavenske scene. Ili, kao što sažeto zaključuje Dubravka Ugrešić:

– Pisca svrstavaju drugi: oni ga brišu, ubacuju, izbacuju, policajci, izbacivači, brutalni tipovi… Strašno je sve to pratiti, koliko samo ima strasti, želje za vlašću, krvoločnosti i mržnje na tako malom i nevažnom polju kao što je književnost. Samo velike književnosti su inkluzivne, i samo male književnosti ekskluzivne.

Zato i jesu male.







via -  http://www.portalnovosti.com/knjievnost-nakon-jugoslavije



Objavi komentar Blogger

 
Top