JAROSLAV PECNIK


SREDNJOEUROPSKI  IMAGINARIJ



Povodom smrti Petera Esterhazija, klasika mađarske i svjetske literature



Prije dva tjedna u Budimpešti je (14. srpnja 2016), prerano, uslijed raka gušterače, u dobi od 66 godina umro mađarski pisac Peter Esterhazy, nesumnjivo jedno od vodećih imena (srednjo)europske i uopće suvremene svjetske literature. Svojim nekonvencionalnim, ali književno impresivnim djelom, na neponovljiv je (post)modernistički način širio ideje humanizma i slobode i prostore njihova ispoljavanja, o čemu je u nekrologu tako nadahnuto pisao ugledni književni kritičar Istvan Csuhai.

Slijedio je, po njegovom mišljenju, maksimu velikana francuskog realizma Gustava Flauberta kako „autor u svom djelu mora biti ono što je Bog u svemiru; svugdje prisutan, ali uvijek nedodirljiv“. I upravo je to Esterhazy s maestralnom lakoćom i upečatljivo činio i stoga ne čudi da je u relativno malobrojnom intelektualnom cercleu, nacionalistički neopterećene „mađarske republike slobodnog duha“ slovio kao jedan od korifeja antinacionalističke i antipopulističke misli. Sve što je radio i govorio bilo je praćeno s velikom pozornošću; doslovno svakom svojom gestom reagirao je na šovinizam, antisemitizam, neonacizam; zagovarao je slobodu dijaloga i duhovnu toleranciju i pomagao je mnogima (s)naći se i orijentirati u kaosu postojećih mađarskih i srednjoeuropskih društvenih i političkih kontroverzi i anomalija.

Uvijek je jasno iznosio svoje stavove tako da su ga cijenili i oni koji ga nisu voljeli, jer je bilo razvidno da se radi o časnom i visokomoralnom čovjeku i piscu koji slobodom ne trži političke poene, ništa ne traži za sebe na javnoj sceni, već, vjerovali ili ne, jedino želi i traži opće dobro. To mu je bio imperativ intelektualnog djelovanja. A, iza svega toga o snazi njegova duha svjedočilo je impozantno književno djelo, uporni, neprekidni, disciplinirani rad (sam je govorio kako teško i sa mukom piše) koji nije prestajao čak ni onda kada se suočio sa neizlječivom bolešću. Praktično pred smrt je završio svoje djelo „Dnevnik gušterače“(objavljeno u Mađarskoj u lipnju 2016) u kojemu je opisao svoju borbu sa bolešću.

Između ostalog je rekao: „Nisam pravi pisac dnevnika; pravi pisac dnevnika želi zadržati vrijeme pod kontrolom, želi fiksirati dan u njegovoj potpunosti. A mene je na to podstakla nevolja kao što se to dogodilo već i ranije u slučaju kada sam napisao „Poboljšano izdanje“. Pokušavao sam, pokušavam i sad ščepati nevolju za vrat i uvući je u jaram rečenice“. Treba pisati opsesivno, do posljednjeg daha; do posljednje riječi; to je bio credo njegove literature, ali u slučaju Esterhazyja, posljednja riječ zapravo ne postoji, jer tamo gdje svršava život, počinje literatura.

Opus magnum mađarskog prozaika uvodi nas u začudni svijet, srednjoeuropski imaginarij u kojem se uvijek, čini se, iznova moraju pisati već spomenuta „Poboljšana izdanja“ neovisno o motivima koji im prethode. Na koncu i sam je Esterhazy to (u)činio nakon što je 2000. objavio svoje monumentalno, po mnogima najvažnije djelo mađarske literature 20. stoljeća naslovljeno „Harmonia caelestis“, posvećeno uspomeni njegova oca, posljednjeg plemića (grofa) iz te slavne europske aristokratske loze.

Ali, ubrzo se morao suočiti s činjenicom da je „njegov dragi otac“ (kako mu je iskreno ali i ironično tepao) godinama bio prisiljen djelovati kao konfident mađarske, komunističke tajne policije, te kao rezultat tog i takvog suočavanja s istinom nastao je obiman „privitak“ uz „Harmoniu caelestis“, naslovljen „Poboljšano izdanje“(„Javitott kiadas“, iz 2002) u kojem je radikalnom iskrenošću obračunao sa očevim nasljeđem, ali tako sačuvao ljubav prema ocu. Tako je stvorio literarnu cjelinu kojoj je u povijesti (srednjo)europske literature teško naći premca.

U nekrologu koji je izašao u časopisu „Elet es irodalom“ („Život i književnost“) kaže se: „Učili smo iz onoga što nam je Esterhazy govorio; učili smo kada je procijenjivao i kada je interpretirao pojave i pojmove. Učili smo iz njegovih osjećaja, a sve što je činio, uvijek je činio sa aristokratskom suzdržanošću. Vrijednoj divljenja. Bili smo mu bliski, a ipak uvijek je znao zadržati distancu; nismo znali kako mu to uspijeva: biti uvijek tako blizu nas, nesebičan, darežljiv a istovremeno biti duhovno nedostižan i aristokratski nedostupan“. Čini se da je upravo to bila mjera njegovog svekolikog moralnog i intelektualnog habitusa.


***


Peter Esterhazy se rodio u Budimpešti (14. travnja 1950) u jednoj od najuglednijih i najslavnijih aristokratskih obitelji Srednje Europe (rodoslov upućuje na 12. stoljeće) iz koje su se regrutirali brojni kardinali, biskupi, vojskovođe, političari, a u pojedinim razdobljima ova je plemićka loza presudno oblikovala Mađarsku i u bitnome utjecala na svekoliku povijest Austro-Ugarske. Peterov djed, grof Moritz Esterharzy (1881-1960) bio je kraće vrijeme (1917) mađarski premijer. Međutim, nakon Drugog svjetskog rata cjelokupna imovina grofova Esterhazy bila je konfiscirana; dio obitelji je emigrirao na Zapad (prvenstveno u Austriju), a Peterov otac, doktor prava Matyas Esterhazy (1919-1998), grof od Galante (gradić, danas u Slovačkoj iz kojeg začinje rast ove ugledne obitelji), bio je 1951. sa suprugom Magdom (1916-1980, rođenom Manyoki) interniran u mađarsku provinciju gdje je morao raditi kao nadničar u poljoprivrednoj zadruzi.

Uostalom, svi članovi obitelji Esterhazy koji nisu napustili zemlju bili su progonjeni i šikanirani od strane komunističke tajne službe. Tek 1956. mogli su se vratiti u Budimpeštu gdje se Peter sa svoja tri mlađa brata i školovao. Usprkos obiteljskom žigu državnog neprijatelja, svršio je pijarističku gimnaziju (posljednju crkvenu školu u Mađarskoj koju vlasti nisu zabranile u vrijeme komunizma), a potom je studirao i završio matematiku na glasovitom Eötvös Loránd sveučilištu. Kasnije ga je čudilo kako osobno nije imao nikada problema tijekom školovanja, ali igrom slučaja, kada je počeo istraživati obiteljske korijene, saznao je, odnosno došao u posjed dokumenata koji su mu jasno ukazali kako je njegov „dragi otac“ pod kodnim imenom Csanadi morao surađivati s političkom policijom, između ostaloga i kako bi svojoj djeci osigurao relativno stabilnu i mirnu egzistenciju.

Nakon svršetka studija zaposlio se u matematičkom institutu, ali budući je već 1974. počeo objavljivati prve književne tekstove, četiri godine potom odlučio se posvema posvetiti literarnom radu i živjeti samo od pisanja. Kasnije je često govorio kako mu je u tomu trajno i nesebično pomagala supruga Margit-Gita Reen (s kojom ima četvero djece) i koja ga je „tjerala“ disciplini i odgovornosti, ma koliko se on tome opirao. Upravo je zato Gita, rekao je u jednom razgovoru, postala njegovom životnom i literarnom Muzom.
U Ugarskoj, Esterhazyevi su bili simbolom mađarskog gospodstva i bogatstva, a ujedno su bili i uvažavani kao plemički rod koji je najvjernije služio Habsburgovcima, te su političkim i ženidbenim vezama izgradili pravo feudalno carstvo, posebno u zapadnoj Mađarskoj. Međutim, nisu se zadovoljavali samo materijalnim bogatstvom i statusom, već su se profilirali i kao mecene umjetnosti (na njihovom dvoru slavni je kompozitor Joseph Haydn u 18. stoljeću vodio dvorsku kapelu), a bio je zamjetan i njihov doprinos kulinarstvu i gastronomiji, jer do danas su ostali poznati Esterhazyevi kolači i torte, te ostale delicije od divljači, jastoga i slično.

Sam je Peter znao ironično prokomentirati svoje aristokratsko podrijetlo riječima: „Istina, pripadam plemićkoj obitelji i onda kada ih se spominje po dobru, kao i onda kada ih se spominje po zlu. Ali, to uspoređivati s pripadnošću naciji je komično; naprosto ne razumijem ljude koji se ponose samo zato što su Mađari, Hrvati ili Slovaci… Ponosim se recimo kulinarskim genijem mojih predaka, specijalitetima koje su podarili Europi, a nacionalizam je uvijek i kolektivna i pojedinačna paranoja. To mi se iskreno gadi i s indignacijom okrećem leđa nacionalističkim kreaturama“.

Uoči sloma mađarskog „gulaš socijalizma“, tj. kadarizma, Peter se već etablirao kao autor desetak beletrističkih uspješnica u kojima se maštovito igrao parodijama, groteskom a spretno se služio i književnim mistifikacijama posebice stvaranjem kolaža iz vlastitih i tuđih tekstova i citata. Nakon što je Danilo Kiš (s kojim je bio duboko prijateljski i književno vezan) u Jugoslaviji doživio strašne napade zbog navodnog plagijata kojim se koristio u svom remek-djelu „Grobnica za Borisa Davidoviča“, Esterhazy se sam poslužio sličnom tehnologijom i napisao „Uvod u lijepu književnost“ (1986), kako bi pokazao i dokazao besmislenost optužbi da se korištenjem citata zapravo plagira vlastito djelo. Sam je priznao kako mu je Kiš literarni idol i uzor, ali pri tomu ne treba zaboraviti ni druge vojvođanske Mađare, pisce poput Laszla Vegela i Otta Tolnaia, koji su u vrijeme blokovske podjele svijeta svojim sunarodnjacima iza „željezne zavjese“ otvarali nove horizonte modernizma i uopće novih literarnih i idejnih kretanja.

Danas kritika uglavnom ističe dva naslova koja predstavljaju vrhunce Esterhazyjeva stvaralaštva. Prvi je „Jedna žena“(1995) nesvakidašnje, zanosno djelo kojim je autor pokušao opisati i ispjevati laudu ženskoj ljepoti u raznim životnim situacijama i „dobnim fazama“. Djelo je sastavljeno od 97 fragmenata i pisano je kao prvi stavak žustre, ali i melankolične simfonije u kojoj se stalno ponavljaju riječi: „Postoji jedna žena, žena koja me voli“, a odmah zatim slijedi kontrafragment: „Postoji jedna žena, žena koja me mrzi“. Varirajući teme ljubavi i mržnje, nježne i raspojasane senzualnosti i erotike, požude i praznine, uzvišenosti i životnih podmetanja i gadosti, Esterhazy je stvorio remek-djelo kojem nedostaje (i nikad više neće biti napisan) po uputama Haydna, drugi stavak kojeg čovjek može napisati samo onda kada je još uvijek zanesen iluzijama, ali već u sebi nosi jasnu i gorku spoznaju (u)zaludnosti vlastita postojanja. Tema tijela i tjelesnosti u kojoj nas samo korak dijeli između ljubavi i mržnje često je prisutna u Eseterhazyjevom djelu i njome on zapravo pokušava prodrijeti u magiju i tajnu intime, tijela dvaju ljudi koji pokušavaju zajednički preživjeti cijeli svoj život. I gle čuda, usprkos svim Scilama i Haribdama uspijevaju.
Roman „Harmonia caelestis“ (treba ga uvijek uzimati kao cijelinu sa „Poboljšanim izdanjem“) veličanstvena je obiteljska kronika, saga o 500 godina porodične povijesti, ali ujedno i povijesti Srednje Europe „natopljene duhom nepredvidljivosti“. To je velika knjiga, prevratnički roman mađarske literature; bez sumnje nešto najbolje što je mađarska kultura dala svijetu. Ili, kako je to zapisao László Földényi: „Ovo djelo zaključuje književnost 20. stoljeća. Ne smije ga se čitati isključivo kao povijest obitelji Esterhazy. Tu se odražava čitav zemaljski život u velikom labirintu ogledala; sve u njemu sjaji poput golemog baroknog lustera“.

Nalazeći harmoniju između različitih svijetova, između stvarnih događaja i fikcije, realnosti i legende, Esterhazy je superiorno razotkrivao sjaj i bijedu svekolikog „srednjoeuropskog imaginarija“, komentirajući ga kroz intimu odnosa oca i sina(Matyasa i Petera). Međutim, roman kao imaginarni obiteljski muzej i vodič kroz povijest, konstruiran je iz bezbroj malih formi kako bi povezao obiteljske mitove, anegdote, žanrovske slike sa kulturnom poviješću i duhovnim vrijednostima. Esterhazy se u svom pisanju ističe snažnom ironijom, blagim sarkazom, čak cinizmom, a sve je to praćeno uvijek prozračnim humorom; u tom pogledu velikog češkog pisca Bohumila Hrabala smatrao je svojim učiteljem. Fasciniran ocem, ali i trajno njime nezadovoljan, na jednom mjestu u svom romanu kaže: „U čemu je razlika između Boga i moga dragog oca; Bog je svugdje a moj otac nasuprot tome je svugdje, samo ne i ovdje“.

Kada je slučajno (interesirajući se je li ga komunistička policija nadzirala) ušao u trag dosjea tajnih službi preko kojih je upoznao oca kao policijskog agenta i doušnika; Peter je odlučio: svladati šok i gorki talog ove spoznaje nakon romana „Harmonie calestits“, „izliti u novi roman“ koji je nazvao „Poboljšano izdanje“. U njemu nije tražio opravdanje za oca kojemu se i dalje divio; ništa nije skrivao, o svemu je otvoreno i kritički promišljao i došao je do zaključka kako konfidentski grijesi njegova roditelja ne umanjuju ljubav prema njemu. Tako je ispisao spomenik ljubavi, tragične, kakve uostalom uvijek velike ljubavi i jesu.
Ostala značajna Esterhazyjeva djela: „Mala mađarska pornografija“ (1984); „Knjiga o Hrabalu“ (1990); „Oproštajna simfonija“ (1994); „Jednostavna priča, zarez, sto stranica: inačica sa isukanim mačevima“ (2013) uz uvijek zanimljivu i provokativnu fabulu na specifičan način nam govore o vjeri, grijehu, izdaji i kazni. Paradoksalno, iako bi se po svemu moglo zaključiti kako je Esterhazy skeptik i(li) agnostik od formata, shvaćamo da ga vjera nije napustila, zapravo da je svojom literaturom na specifičan način produbljuje. To ga međutim ne priječi da žestoko kritizira crkvu (definira se kao njezin član), jer po njegovom mišljenju ništa nije naučila od trpljenja i progona kojima je bila izložena tijekom komunističke vladavine. Nakon pada Berlinskog zida, u postkomunističkom razdoblju nije se snašla, nije odgovorila izazovima vremena; arogantno se zagledala u sebe i više ne vidi ni čovjeka ni vjernika, niti istinski mari za svoje poslanje. U „Jednostavnoj priči, zarez, sto stranica“ kaže: „Božji anđeo raskoračio se nad Europom: jedna mu je noga na Bosporu, a druga na Žitnom otoku; dijeli utjehu i bolest iako ni sam do posljednjeg trenutka ne zna što će sa svijetom stvarno biti“. A u „Knjizi o Hrabalu“ razmišljajući o vjeri je zapisao: „Čovječanstvo je otvorena knjiga koju Bog čita; ukoliko jedna riječ ne razumije drugu, onda (s)misao treba potražiti skrivenu u punini jezika“. To je zapravo moć i misija književnosti, a sav svoj književni talent, kojeg je Esterhazy imao na pretek, upravo je posvetio tom pitanju.

U danas već slavnoj, prvoj rečenici „Harmonie caelestis“ Esterhazy je rekao: „Prokleto je teško lagati a da čovjek pri tom ne zna što je istina“. A što je istina, čini se, Esterhazy je jako dobro znao i zato nije morao niti želio lagati. I u tomu je ta njegova istinska, neponovljiva jednostavnost pisanja i veličina duha.


Dodatak

 

Iako je godinama ulazio u najuži krug mogućih laureata Nobelove nagrade, na žalost kao i mnogi drugi značajni književnici našega doba, švedski su ga akademici sustavno zaobilazili. Ali, 1996. dobio je najviše mađarsko državno i nacionalno priznanje, Košutovu nagradu. Francuzi su ga odlikovali Legijom časti, dobio je Herderovu i Austrijsku državnu nagradu; prestižnu Nagradu za mir njemačkih izdavača i knjižara, a bio je i trostruki akademik (Njemačka akademija za jezik i književnost; Akademija umjetnosti u Berlinu i Europska akademija znanosti, umjetnosti i književnosti); međutim, u mađarskoj nacionalnoj akademiji vrata su mu ostala zatvorena. Djela su mu, do sada prevedena na preko trideset svjetskih jezika, a kao kuriozum treba napomenuti da je pisao i knjige pod pseudonimom Lily Csokony.




Novi list, 30.07.2016.

Peščanik.net, 10.08.2016.

Objavi komentar Blogger

 
Top