MIROSLAV KRLEŽA




VJETROVI NAD PROVINCIJALNIM GRADOM




Već je punih pet dana duvala jugovina. Saharska, topla, nesnosna. Bilo je nedjeljno poslijepodne, starinsko, jadno, kao što samo može biti nedjeljno poslijepodne u malenom provincijalnom gradu s jednom jedinom ulicom: od kolodvora do ciglane i od vojničke bolnice do plinare. Očajni kao zvijeri u menažeriji, ljudi su hodali čitavo poslijepodne od kolodvora do plinare i od vojničke bolnice do ciglane, pognute glave i umorni od sitoga sna kao preživači poslije obroka.

Slavni brončani konjanički general na glavnome trgu crnio se kao sablast u polumraku; omnibus od "Janjeta" vraćao se prazan s popodnevnoga vlaka, te se livrirani hotelski sluga voljko protegnuo po naslonjačima od izlizana pliša i gledajući se u zlatnouokvireno ovalno zrcalo, što je plesalo na dnu omnibusa, veselo je istiskivao svoje bubuljice i prištiće na licu kreveljeći se majmunski.

Kod "Lovačkoga Roga" odsjela su dva trgovačka agenta, Židova, jedan sa svilenim kravatama, a drugi nije zapisao svoje trgovačke struke u putničku knjigu.

Rđavi gazometri plinare, oličeni mjestimice crvenom bojom, izgledali su bijedno kao pokrpani lonci; u pivovari svirala je vojnička glazba Verdija, i zvona su zvonila po svim crkvama na večernju. Sipila je proljetna mlaka kiša. Sve je bilo zatvoreno, a kolodvor, gazometri, blatne oranice, magle na periferiji nad dalekim parcelama šuma, tužna zvonjava i nemirne povorke ljudske po ulicama, sve se to slijevalo u neizrecivo tužno i otrcano provincijalno nedjeljno poslijepodne. Vrijeme se sukalo lijeno, kao dlakavo povjesmo, a Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na realnoj gimnaziji, sjedio je u kavani kod tamnoga kapucinera, osjećajući kao da će mu se glava raskoliti od dosade i praznine.

U modrikastom poluosvjetljenju predvečerja sve su pojave izgledale kao da plivaju preko jasne četvorine kavanskoga stakla; po ulici valjaju se vojnici u paradi i sluškinje sa crvenim i žutim svilenim rupcima i nabreklim dojkama, gospoda kraljevski podvornici i oficijali sa srebrnim palicama, sa ženama i djecom, sve par za parom, u pristojnom građanskom redu.

Cinkao je konjski tramvaj, i zvonce na vratu umotnog kljuseta razgovaralo se s kopitom i potkovama u blatu u beskrajnoj jednoličnosti zveckanja i odjekivanja. Cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop! Cin-klop, cin-klop, cin-cin, klop-klop; cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop! Rafael Kukec, koga je otac, profesor matematike i fizike na ovoj istoj realnoj gimnaziji, na kojoj on sada predaje matematiku i fiziku osamnaest sati na tjedan, krstio imenom Rafaelovim iz nekog vidovitog zanosa prema slavnom slikaru (za koga u leksikonima piše da je umro od bluda i razvrata), slušao je tramvajsko konjsko zvonce, gledao preko prozornoga kavanskog stakla ljude kako prolaze i osjećao u sebi neizreciv nemir jugovine, očaja i izmučenih nerava. Poslije jadnog objeda u iskuhavaonici jedne udovice bio se prošetao starinskim ulicama, gdje je sve vonjalo po ribama i po mesnicama; gledao je masivna okovana vrata po kućama, razmišljao o tome, kako su pisci osamdesetih godina, što opisivahu život ovih smrdljivih i odurnih kućetina u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, bili loši pisci i kako su lagali romantično, jer ako te kuće danas izgledaju tako prljave i strašne, kakve su morale biti prije trista godina!

Jugovina je pritisnula sve dimnjake, te se sirov i opor vonj oštroga dima razlijevao po svim ulicama. Po onom fijukavom tlaku, što se bio nadvio nad četvorouglaste plohe zgrada i zidova, po reskom zvižduku vihorine iza uglova, na kojima su kameni sveci blagoslivljali prolaznike, imao je Rafael Kukec osjećaj, da hoda po ulicama primorskoga grada i da će za korak-dva iza zida ugledati zelenomodru pjenušavu vodu, na kojoj plešu i škripe jarboli usidrenih jedronjaka i trabakula.

Nemir se sve dublje zagrizavao u njegovo meso i žderao ga sve silnije, kiša je klokotala u žljebovima i cijedila se preko pločnika, a iz crkava dimili se mirisni pramenovi tamjana. Vrata crkvena zjala su poluotvorena; osjećao se dubok taman prostor s treperenjem žižaka, i to je krvavo svjetlucanje dalekih svjetala u polutmini privuklo Rafaela Kukca kao magnet i on je umoran zakoračio u crkvu kao u otvoren grob.

Crkva je bila prazna, i u dobroj se akustici čuo cvrkut ptica, što su lijetale oko tornja. Pokleknuo je Rafael Kukec u golemo trulo klecalo, priklonio glavu i dugo tiho slušao crva duboko negdje u dasci. U onom gnjilom raspoloženju počela se negdje u šupljini utrobe ispod dušnika kao stara rana razgarati u Rafaelu Kukcu čežnja za mrtvim vremenom blijedog, dalekog, imaginarnog i sretnog djetinjstva, kada se još nije ganjao kao sablast po maglama i praznini. Svrdlanje crva u hrastovini, svilene prašne zastave pozaticane po klupama kao u kakvom vojničkom muzeju, ti trofeji i znaci beskrajnih pobjeda i dobivenih bitaka, jugovina i kiša, sve je to djelovalo teško i nesnosno. - A tko može da zna, ne će li crkva još jedamput u životu razviti te svoje zastave i uzeti mač i topove, da nas pogane i bezvjerce sve pobije i zgazi bez traga? Eto gle! Dok ima ljudi, koji mogu da kleče pred prazninom tako lažljivo kao onaj tamo, sve je moguće, ništa nije isključeno! Doista! Pred velikim zlatnim raspelom netko je zapalio lojanicu, pokleknuo i spustio glavu duboko na prsa. Kao isklesan, nije se micao, a ruke su mu se ovjesile okomito, duboko, sve do kamenih crveno-bijelih četvorina na podu. Ta neobično polomljena poza (toliko puna potištenosti, kao da se ono klečeće tijelo potpuno zgnječeno u posljednjem očaju predalo na milost i nemilost) pala je u oči Kukcu i on je pomislio, da je ono mrtvac, koga je udarila kap, pak je ostao tako da kleči.

Spontana ta pomisao tako je snažno djelovala na nj, da je ustao i nervoznim i bučnim korakom pošao do te figure, da vidi, tko to tamo tako luđački kleči? Od jakog i surovog koraka smeten onaj se čovjek trgnuo i mrko pogledao prostaka, koji tako izazovno narušava sveti crkveni mir; kako se svjetlost lojanice razlila po profilu čovjeka, opazio je Kukec nečije nepoznato, zeleno, izmučeno lice. - Idiot prokleti! Kakvoga li to smisla ima ovdje, ovako, dan današnji klečati - razbjesnio se Kukec u sebi i došlo mu je da navali na toga čovjeka nogom, da ga pljusne, da zametne s njime svađu i skandal! Ali se onda svladao i postidio u isti mah i prekinuvši tu nijemu scenu neočekivano razdraženo s histeričnim smiješkom izjurio iz crkve. Bijesan sam na sebe, na svoje živce, na maglu, na blato, kišu, on se tako našao pred brončanim spomenikom jednog infanterijskog generala, koji je bio general i k tome još i lovorom ovjenčani poeta i držao u ruci svitak papira, po svoj prilici svitak lirskih pjesama. Tamo je bio kraj grada, kod toga spomenika, i vidjele se iza kolodvora ciglane, vrbici, oranice i blato. Nekakvi seljaci u kožuhu tjerali su blago u klaonicu, i sve je bilo prljavo, sivo i blatno, samo su odjekivali surovi glasovi goniča i muklo udaranje kijača po trtičnim kostima stoke. Cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop, čuo se tramvaj kako mljesi blato i crvena se traka kolodvorske tramvajske svjetiljke vukla po mlakama kišnice, polagano, beznadno, lijeno, provincijalno, očajno. Vratio se Rafael Kukec preko glavnoga trga uz brončani spomenik konjaničkoga generala natrag u grad i stao na dnu ulice pred spomenikom jednoga fratra. I taj sveti otac franjevac bio je slavan pjesnik, pak ga je kipar ovjekovječio baš u svetom trenu nadahnuća, kako pisaljkom zapisuje u knjigu jedan stih.

Još prije dvadeset godina nekakav je pijanac izbio tu pisaljku iz ruke svetog oca franjevca, i sjetivši se toga, da taj fratar tu u centru grada već dvadeset godina stoji i zapisuje jedan te isti stih bez pisaljke, Rafaelu Kukcu objasnila se živa i jednostavna istina, kako je očajno živjeti u jednom gradu, koji ima u svemu tri spomenika. I to: dva generala i jednoga fratra bez pisaljke. - Uostalom! To su sve bizarne gluposti! Dva generala i jedan fratar! Što se to njega tiče? On već čitavo poslijepodne hoda ulicama kao hijena! Po crkvama hoće da se bije sa slaboumnim bogomoljcima! Razbija sebi glavu zbog nekih suvišnosti! Nervi su mu razdraženi od jugovine! To je sve jugovina! Trebao bi da sjedne, da se odmori, da odahne! Tako se sav prokisao zavukao u kavanu i gledao soldate i sluškinje, služnike i grobare, slušao cinkanje tramvajskoga zvonca, popio tri aspirina i opet slušao cinkanje tramvajskoga zvonca. Cin-cin-cin, klop-klop! Cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop! - Eno gle! Ono ide stari Hampelman! Doista! Ono je vani ulicom stupao stari Hampelman, i Rafaelu Kukcu se pričinilo, kao da je lice staroga izliveno od smolave zelene mase. Taj stari, kostobolni starkelja bio je vratar na državnom kolodvoru, a sin mu se još kao đak na sveučilištu spleo s nekom krojačicom, djevojkom dobroćudnom, ali neobično ograničenom; poživio je s tom ženom u braku i ustrijelio se jednoga dana, kada se tome nitko (ni u snu) nije nadao. Žena je bila trudna s trećim djetetom u visokom stepenu, te se u onim danima takozvane dramatske napetosti nahladila i umrla nedjelju dana po sprovodu mladoga doktora, a i mati doktorova umrla je od toga događaja pogođena u srce. Kukec je dobro poznavao čitavu tu žalosnu historiju, jer je stari Hampelman stanovao u istoj kući, gdje i on, i tako je starac, sjedobrad, pognut, s cigarom u ustima, prošavši preko okvira kavanskoga prozora, uzvitlao u njemu rojeve suvišnih i glupih misli i kombinacija. Zamislio se Kukec u to, kako je život kriminalna stvar, i da se onaj mladi čovjek nije oženio s onom jadnicom, ne bi se bio možda ubio i tako bi još i danas bio kraljevski sudbeni pristav i sudio građanske parnice u geroku, pod crnim raspelom, na kome visi zlatan Kristuš.

Stari njegov otac bio bi ostao vani na svojoj stražarnici na pruzi, u malenoj kućici od crvenih opeka, po kojoj se penje vinova loza, a na drvenim zaklopcima prozornih ploča izrezana su ljudska srca, kroz koja se nalijeva u sobu svjetlost za pasje žege.

Da se to sve nije tako dogodilo, stari bi pozdravljao na pruzi crveno-bijelom signalnom pločom vagone i parostrojeve, a sada eto samotuje u gradu među potpuno stranim i nepoznatim ljudima, dimi mu se cigara pod nosom i stupa u nedjelju poslijepodne po kiši tromo i zgaženo. Kukec je pokušao da varira te sudbine malih i neznatnih ljudi na neke bolje, sretnije i uspješnije kalupe: kako bi bilo, da se je mladi doktor, kraljevski sudbeni pristav, zaljubio u divnu, bogatu ženu, pa da je sretan, da se vozi u svojoj vlastitoj kočiji; ali mu se sve odjednom pričinilo slaboumnim, i on je, da se makinalno otrese te jalovosti, uzeo u ruke nekakve uokvirene novine i stao da čita, kako je predsjednik jedne izvjesne evropske republike otkazao ovogodišnji lov, jer je taj predsjednik republike član društva za zaštitu životinja i načelno ne lovi i ne prolijeva krv nesretnih životinja, i još je negdje potonula jedna teretna lađa.

Razbjesnio se Kukec violentno na tu vijest o predsjedniku republike i članu društva za zaštitu životinja, bacio novine i izišao natrag na ulicu, a kako je kiša još uvijek lijevala, skrenuo je kući. Kod kuće u dvorištu vikala su djeca, a na stubištu razgovarale glasno dvorkinje i sluškinje. Bila je to jedna od onih dvorišnih zgradetina u centru grada, gdje nema nigdje zelenila i snijeg se topi u sjeni dvorišnoj pod konac marta, a osvjetljenje je škuro i prljavo. Dvorkinje, žene podvornika, nadglednika i trhonoša služile su kod bogataša u prednjim uličnim zgradama, i po tim su hodnicima stajali crveni sagovi i svijećnjaci, kvake blistale i cvalo tropsko cvijeće.

Bogataši živjeli su okovani lokotima i patent-bravama, osigurani protiv provale i krađe visokim osigurninama, lancima, psima čuvarima, plaćenim noćobdijama, ključarima, električnim zvoncima, ocalnim blagajnama, revolverima i požarnim štrcaljkama, kao ljudi opsjednuti i utvrđeni u tvrđavama neshvatljivo tvrde i pozitivne demonske stvarnosti. U Kukčevoj sobi sve je vonjalo po gnjilim jajima i močvari, a prijeko kod susjeda u susjednom stanu svađali se neki ljudi o nečiju ostavštinu. Ti su se ljudi svađali o tu ostavštinu već puna četiri dana neprekidno, a kako su zidovi bili šupljikavi, dobro se čula svaka pojedina riječ. Slušajući te surove glasove čudnih, stranih i irealnih pojava iza zida, pričinilo se Rafaelu Kukcu, da je sve to zabuna i da to ne može biti konačna i jedina stvarnost, koja se svršava s ostavinskim svađama i grobovima, u kojima leže mrtvaci sa prst tankim svezanim kravatama, poderanima kao na smetištu.

Tu se neki, danas još privremeno živi kosturi, zaogrnuti krpama, svađaju o tuđim ormarima i zdjelama, jadni prosjaci bogomoljci, koji stanuju u dvorišnim zgradama, strojevi, koji miču donjim čeljustima kao drvene ptice-igračke, ti sebeljubivi kosturi na tom se proputovanju kroz ovaj glupi život svađaju usput o ostavštinama i ormarima. Bio je polumrak i Rafaelu se Kukcu činilo, da bi usnuti na jedan sat značilo za njega obnovljenje i ozdravljenje, ali to kraj ove paklene dosadne buke prijeko kod susjeda nije bilo moguće. On je ustao i opet izašao na ulicu. Još je uvijek kišilo, ali se osjećala nad dimnjacima i krovovima i telefonskim žicama ledena sjeverna struja, gdje se talasa i miješa s jugovinom, i u gustim mlazovima kiše lepršale su teške vodene pahulje snijega. Sjetio se Kukec, da za sjutra treba da ispravi matematičke zadaćnice šestoga A razreda (dvadeset i sedam zadaćnica) i da je te zadaćnice zaboravio jutros poslije mise u zbornici, te je tako pošao spram gimnazije po taj neugodni i dosadni posao.

Zbornica je bila otvorena i jasno osvijetljena svijetlom plinske svjetiljke, što je stajala tik pred prozorima sobe, na ulici. Tiho je bilo u zbornici i u čitavoj zgradi, i ta ugodna tišina tako je svečano djelovala na živce Rafaela Kukca, da je on odmah i ne skinuvši kaputa klonuo na divan poderane salonske garniture u kutu i zaklopio oči od slavne i spokojne tišine. Masa se neriješenih pitanja u posljednje vrijeme slegla na Rafaela Kukca kao gusta smola, i sve se pretvaralo u umor i duboku potištenost, što leži na moždanoj opni kao teška daska. Kukca je počelo u životu sve da intenzivno boli i sve su mu se pojave prikazivale okrutnima i krvničkima. S jedne strane osjećao je, kako stari, a s druge strane opet znao je, da još nije savršeno ništa doživio, i gubeći se tako u odurnoj i neshvatljivoj, glupoj, ali tvrdoglavo jednoličnoj praznini, on je iz dana u dan osjećao sve jasnije, kako stvar ide krivo, i kako se on sve jače i sve dublje utapa u mulju. Kao poludotučen polegnuo se on na onaj kratki zbornički divan, ali kako je divan bio suviše kratak, ostale su mu noge visjeti preko naslona u zraku; on se polomljen i satrt mučio na zborničkom divanu ni živ ni mrtav, nategnuvši sve živce, da bi našao onu jednu izvjesnu točku, koje nema, samo se tako čini, da bi ipak mogla biti, pak da stisne oko barem na jedan jedini tren i da se smiri.

U teškoj i zabrtvljenoj polusvijesti osjećao je, kako je sve to neizrecivo zagušljivo, kako nigdje nema ni jedne jedine mogućnosti ni otvora, da bi čovjek mogao da se istegne, da sve to poruši, da se digne, da uskrsne, i on bi se u onom bunilu bio mučio sve jače i sve bolnije, da u taj mah nije na zidu zazvrndao telefon. Tako se trgnuo i skočio sav odrvenjen, a u grlu mu je bilo sve zapečeno od suhoga zraka. Kako je usnuo, objesila mu se glava niz divan, pak su mu usta ostala otvorena i sve je zaudaralo po uskom i neizračenom prostoru, što je bio zasićen smrdljivim plinom. U meso Kukčevo usjekli se uvojci i kovrčice konjskih struna, što su provirivale kroz baršunaste krpe razderane divanske presvlake, i to ga je peklo. - Halo ! Halo! Na telefon nije se javio nitko, nego se čula daleka grmljavina telefonskih žica, i školjka je šumila, kao da su po njoj greble hiljade i hiljade okorjelih nokata! Kukec je makinalno držao slušalicu na uhu jedno vrijeme i slušao kroz crn i dalek nepoznat prostor, kako viču gradovi, telefonske centrale, željezničke postaje, gdje netko daleko madžarski kune, i taj otvoreni prozor u telefonskoj školjci, pun dinamičnih mogućnosti, zaveo ga je do ideje, da bi bilo dobro da se trgne, da izađe nekamo daleko van, u tminu, u samoću, u daljinu, van iz svega toga, što je teško i omeđeno. Tako je objesio slušalicu i pošao na zrak. Rafael Kukec bio je nervčik od naravi, i tu je žalosnu podlogu svoga značaja baštinio od svoga pokojnoga oca, Petra Kukca, čovjeka iz osamdesetih godina, koji je pisao geometrijske udžbenike za sve srednjoškolske zavode autonomne kraljevine.

Život je Rafaela Kukca u uzanom i sivom provincijalnom gradu protekao tako jednolično i dosadno, da je on u posljednje vrijeme potpuno rezignirao i stao se baviti suludim, ali iskrenim idejama, da bi ipak bilo bolje umrijeti nego živjeti! Izgledalo je profesoru Kukcu, da u grobu ipak ne će biti tako neugodno kao u ovom blatnom, panonskom i nevjerojatno dosadnom gradu, gdje je on osuđen da živi već iks godina.

U grobu će biti crna, španjolska tišina, dvorska, ceremonijalna tišina, i svi će ljudi ležati u najboljem, svečanom ruhu, kao da su došli na pir i slavu. Grad je ovaj izgledao Kukcu crnim mlinom, što melje sve velike daljine i prostore, i neprestano melje, svaki dan, od ranoga jutra, kada stražari vode blijede, lancima okovane bludnice i provalnike, i vojnici bubnjaju, do u kasnu noć, kada zijevaju bankovni trezori osvijetljeni crvenim žaruljama, i kada se po redakcijama i bolnicama pate noćne inspekcije.

Osjećao je profesor Kukec u posljednje vrijeme sve intenzivniju potrebu, da izađe iz toga mlina nekamo na "kraj" toga života i da se tamo na tome "kraju" negdje sunovrati u prazninu. Znao je on vrlo dobro, da u praznom prostoru stoje svijetle nebeske kugle na velikim astronomskim daljinama (što ih je on vrlo često ispisivao kredom na školskoj ploči u višim razredima), i ma da je on po svom građanskom zanimanju rukovao tim astronomskim daljinama, sve je to ustvari njemu bilo prilično mutno i nejasno, i on je vrlo često sanjario o tom svečanom "kraju" i konačnoj praznini, gdje više ničega po svoj prilici nema. Ni matematike, ni astronomskih daljina, ni ičega!

On je bio čovjek bolećivo dobroćudan i njegovo životno načelo, da bi trebalo ljubiti ljude, biti legendarno dobar i prilagodljiv, nije proistjecalo ni iz kakvih velikih, u posljednje vrijeme toliko razvikanih "svečovječanskih programa" već naprosto iz prirođene, slatke, gotovo slinave dobroćudnosti. On je volio ljude i žeđao za ljudima, zapijao s njima po kavanama novac, što bi ga zarađivao na instrukcijama bogataške djece, tražio ljude po ulicama i po krčmama, ali je samotovao ponajviše, i sve je izgledalo, kao da je zaključano lokotom pred njim i nitko ga nije puštao k sebi u blizinu. Ljudi su bili svi u glavnome sebeljubivi malogradanski filistri, što su povlačili sa sobom svoj slinavi egoizam kao puževi kućicu, i svi su preli svoje živote po mračnim zakucima obiteljskim kao pauci, i nitko nije shvaćao njegove mile i iskrene sveljudske i u čovječanstvo zaljubljene širine. Tako je i danas poslijepodne u očaju dosadne blagdanske osamljenosti pokucao na vrata jednoga svoga druga, profosora matematike, ali mu je taj otvorio tek poslije dugog i upornog kucanja, nabreklih žila, crven, krv mu se podlila pod očne bjelutke i treperećim glasom, gutajući gvalju u grlu, on ga je odbio surovo - da to nije način kucati tako naprasito, kada se ne otvara, jer da on ne može, pardon, ali on ima posjet... - Pa da! Naravna stvar! On je kucao tri puta, ali iz simpatije i samoće, a ne iz naprasitosti! Iz čežnje za čovjekom! Naravna stvar! Eh! Pa da! Ženka je u sobi! Eh! Da! Ženka! U Kukcu je bila praznina očajna, mračna praznina jednog nedjeljnog popodneva, on nije imao ženke, njega je razdirala melankolična glad za ljudskim društvom, za prijateljima, za glazbom, za smijehom, za rasvijetljenim dvoranama, i tako mu se smrklo sve i zgrčila mu se utroba, i on je izašao na ulicu.

To se sve dogodilo još rano poslijepodne, a odonda se do iznemoglosti nahodao ispod brončanih generala, naslušao tramvajskog zvonceta na konjskome vratu, bio je u crkvi, u kavani, pio aspirine, bio u svojoj sobi, ležao u zbornici, a sada je kao bijesna izmučena zvijer izjurio u prostor, i razmišljajući o svemu tome ubrzao svoj tromi korak, kao da se žuri spram određenog cilja. U jednoj sobi gospodske jednokatnice, što je nad ulaznom portom imala isklesan plemićki grb (jarca na stražnjim nogama), vidjele se kroz prozor mrtvačke crne draperije, i voštanice su potitravale po teškom crnom suknu. U sobi u prvome katu ležao je mrtvac. Zastao je Rafael Kukec na tren pred tim rasvijetljenim oknom i tako mu se čitav grad pričinio velikom mrtvačnicom i jaka ga je tuga zalila kao smola, a onda se trgnuo i pojurio dalje. - Voštanice, mrtvačke dekoracije, rasvijetljena okna, grad je prazan, sve je zaključano, a on hoda kroz ove tamne ulice, probija se kroz ovu maglu i blato, gleda ove irealno glupe kuće, što su rasvijetljene kao papirnati gradovi s raznobojnim okancima od želatin-papira na svjetlobranima petrolejskih svjetiljaka! Još je petrolejska rasvjeta po tim kućama i stoje žutocrveni škuro-osvijetljeni prostori, mutni kao upaljeni urin bolesnika, i u tim prostorima među nekakvim nemogućim, neukusnim pokućstvom žive ljudi.

I kakav je to život u tim kućama, što izgledaju kao kuće na papirnatim svjetlobranima petrolejskih svjetiljaka? Kakva je to prokleta arhitektura s tim balkonima i tornjevima, gdje sve izgleda kao kulisa u glupom, gluhonijemom baletu?. Po tim kućama sjede njegovi drugovi, ćelavi profesori s umjetnim zubalima, sjede svezani lancima građanske gluposti sa svojim ženama kod stola, i dok žena misli, što će kuhati sjutra (grah ili rezance), oni ispravljaju školske zadaćnice. To su ti njegovi ćelavi, gladni i otrcani, glupi drugovi, što predavaju djeci, da je Chile pusta, primorska, krševita zemlja, po kojoj duvaju slani vjetrovi s Pacifika, a nisu nikada još vidjeli ni kvarnerskoga zaljeva.

Oni govore po razredima uzvišenim glasom o Euklidu, o Koperniku, o Platonovoj Republici, a umorni su, hrču kao vreće i savršeno ih se ništa ne tiču ni Platon, ni Euklid, ni Chile, krševita zemlja, po kojoj duvaju slani vjetrovi s Pacifika. Zgadilo se to sve Rafaelu Kukcu, i vlastita sudbina doživotnog ispravljanja drugoredaških zadaćnica i dosadno vegetiranje po neizračenim sobama, i on je zagrabio niz blatnu, kestenovima obrubljenu cestu daleko izvan grada, a kako je cesta sjekla prugu i blato bivalo sve teže i gušće, zakrenuo je na prugu i pošao je željezničkim nasipom u noć. Na pruzi titrala su zelena semaforska svijetla, i jedna je crna lokomotiva u gvozdenom lomotu projurila, te se još dugo čulo, kako šine na zaglavcima pragova udaraju u jednoličnom razmaku kao da netko po njima bije kladivom. Iza plotova, štala i magazina, što su se samo naslućivali u tmini, svirao je sjever i u ledenim se talasima prelijevao preko sitnih i jedva zamjetljivih konstrukcija, što ih je čovjek povukao preko goleme zemaljske kore u svoje jadne, neznatne i prirodi savršeno indiferentne svrhe.

Slap se ledene vjetrovite struje nalijevao preko sjevernih brda u dolinu, po kojoj se pet punih dana valjala jugovina na dnu kao otrovan plin, te se pod udarom vihora na hrptu gorskog modela pjenili oblaci kao pliskavice preko talasa morskih, magle se stale kidati i pokazale se zvijezde.

Profesor Kukec sjetio se tih zvijezda s astronomskih karata (i mada je njemu uvijek bilo neugodno, kada bi netko stao da govori o zvijezdama, jer je on sve te zvijezde lično poznavao i znao, da je na njima sve isto tako besmisleno i prazno, kao i na ovoj našoj zvijezdi), on se ovaj put ipak obradovao tim dalekim lučima i duboko uzdahnuo, a ledeni sjever nalio mu se u utrobu kao čaša hladne vode. - Lijepo je to stajati okomito i prkositi elementima u zvjezdanoj vjetrovitoj noći! Čovjek se izgubi u smrdljivim pivnicama i ponorima, gdje su svi prostori zatvoreni kao kutije za cigarete! Ovdje na dnu nose ljudi u mozgovima predmete i stvari i staklene oči i federe ideja i interesa. A ipak ima zvjezdanih, vjetrovitih, elementarnih koncepcija, što ih u čitavome gradu ne shvaća nitko, nego dva-tri samotna čovjeka, koji ovako u eksodusu šeću u samoći.

Osjećanje ove i ovakve životne stvarnosti jedino je važno, i taj duboki i jedini realitet ne osjeća nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znači stajati svima stran, osamljen, dalek, tuđ, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvišan! A baš to je problem! Treba se tući dan i noć za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, luđaka i prljavština probijati se do samoće i do ovakve čiste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaći! Izaći treba u slobodne, plave prostore! Izaći treba! Nalijevo ostaje musavi talas grada i treperenje svjetiljaka, laju psi, grad je prazan i stran i odvratan, a svjetiljke na periferijama gore jednako tužno, mrtvački, kao u ono daleko vrijeme, kada smo se žderali sa ženkama (i jednom i drugom i trećom), sve ostaje iza nas, psi laju, a čovjek s palicom šeće nebeskom vedrinom između Oriona i Plejada i šal mu vijori u prostoru. To postoji stvarno, kao najistinitiji i najdublji realitet. Sklad mirnog i tihog dubokog disanja dalekih prostora, gdje nema ni kiše, ni crkava, ni zbornice, ni matematičkih zadaćnica, ni nekih bolesnih mozgova, što bale čovjeka kao slinavi puževi. Vjetar svira, čovjek hoda hrabro i silno, zvijezde škripe pod nogama, i sve je zaboravljeno. Čovjek sada nije jedan određeni čovjek, Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na toj i toj srednjoj školi, i ne stanuje u malom provincijalnom gradu, gdje su stjeničave kavane i tri spomenika (dva generala i jedan fratar). Blatne ulice, spuštene zavjese, lokotima zaključana vrata, a po krčmama vino, samoća i dim. Oh, kako mora da je neugodno živjeti u takvom malom gradu, gdje su ljudske glave same tikve vodenjače, napunjene bljutavim bućkurišem, i gdje je sve ograničeno i dosadno. Ovako se treba penjati, na vjetru, slobodno, jako, neposredno! Rafael Kukec srkao je vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve više. Energično je grabio korak za korakom udarajući svojim drvenim štapom zvjezdane svjetove lijevo i desno kao da razbija staklovinu. Zvijezde i sunca prskali su iskričavo u modrom staklenom prostoru, a duboko dolje nad gradom svirao je sjever pjesme pune kisika, što se dizao na površinu i pjenio kao mjehurići nad močvarama. Drugoga jutra našli su prolaznici Kukčevo tijelo na maglenoj pruzi, i vlastima je uspjelo da utvrde identitet trupla tek poslije neobično duge istrage. Da li se tu radilo o nesretnom slučaju ili o samoubojstvu, nije se moglo ustanoviti nikako.


 

Sabrana djela Miroslava Krleže. Svezak osmi: Novele, Zora, Zagreb 1955.




via   https://filozofskimagazin.blogspot.ba/2015/11/miroslav-krleza-vjetrovi-nad.html

Objavi komentar Blogger

 
Top