foto - Nenad Vujičić



DARKO CVIJETIĆ


PISMO MILJENKU JERGOVIĆU




Pisao si o grobljima negdje, mislim u prepisci sa Semom Mehmedinovićem, pa mu pominješ grob nekog petgodišnjag djeteta na sarajevskom groblju, koje je umrlo u mukama teške i strašne bolesti, i koje se bojalo mraka.
Pišeš Semu kako su roditelji ishodili od uprave dozvolu i sproveli električnu energiju do malene sijalice u djetetovom grobu, koja je danonoćno svijetlila, da se umrlo dijete mraka ne boji.
Ne pišeš mu dalje.
Kako su roditelji nestali ili cijeli grad kako nije imao struje.

Na grob nitko nije desetljećima dolazio, Miljenko.
Zapušten, s nepoželjnim prezimenom, koje se više i ne vidi, okružen desetinama nišana. Urastao, prekopavan, samo se iščupani kablovi još mogu vidjeti kako besmisleno vire iz zemlje.

Brzo razumijemo, prateći kablovu nit kao Arijadninu, da je to Babaroga dolazila. Moguće i da je negdje mrtvim djetetovim roditeljima nudila uljane svjetiljčice da stave prozoru na okna, kao za jake zime, kao za slabe nade, kao za Hanuku.
 
 
 
 
 
 
 
K. UND K.
 
 
/za Hassana Blasima/
 
 
 
 

K. je imala medu, kojeg je od djetinjstva čuvala.

Jedno smo se jutro šutke dogovorili da je dosta, i da ga se mora baciti, prije nego mu se utroba krene prosipati po sobi.

Ipak, umjesto u kontejner, krišom sam medu odnio krojaču, iza zgrade pozorišta.
Vratio mi je medu za tri dana, ali je rekao da mu je osim prekrojavanja i punjenja, morao i oči promijeniti, jer su mu tokom rada ispale iz glave.

Isti je to medo, veli mi, samo ima tamnije oči, malo i manje, jer sam ih iskolio iz ostarjele lutke ostarjele djevojčice.

Nosim onda medu kući ispod kaputa, novookog, preplišanog, debelog.
Poput leša sam ga krio po ormaru, ispod uniforme s ratišta.
Zatim smo medu zaboravili.

Kada sam naredni put odjevao uniformu, gledao me novim očima, kako mi se utroba prosipa po sobi.

K. nas više nije poznala.
 
 
 
 

***
 
 
 
 

K. je imao terarij o kojem je od djetinjstva brinuo.

Hranio je svoje zmije svačim, ali najviše štakorima.
Pričao mi je kako do njih najlakše dolazi, jer nabavlja od strine na selu.

Imaju problema s pacovima, pa oko kukuruzana postavljaju svakakve mišolovke, ljepila, pacovklopke od drveta.

Strina ima metod da ih onako krvave i cijučeće u klopkama, ošuruje kipućom vodom sa štednjaka u ljetnjoj kuhinji.
Sve zavonja na ošureno štakorje meso i krzno. Skupi tako strina za tri dana pola kese ošurenih pa veli - to ti je za one tvoje u staklu.

Kad su mu zmije poodrasle, prodao ih zajedno u klupku.
Pitam ga čime se sada bavi, je li promijenio brinjenja?

Pa da, objasni mi K.
Bavim se krznom bizamskih štakora, i strini sam jednom odnio bundu u leden terarij.

                            

Objavi komentar Blogger

 
Top