DARKO CVIJETIĆ



SAVA ŠUMANOVIĆ, "TRI PORTRETA DJEVOJČICE U BIJELOJ HALJINI"




*


Ispred ruinirane zgradurine prijeratne robne kuće PATRIJA, nečiji djed prodaje kuniće po cijeni 10 i 15 konvertibilnih maraka po zečiću.
PATRIA na latinskom znači domovina, otadžbina, a tako se zove i najviši vrh Kozare, u blizini.

U dva kaveza. Zečevi i domovina.


*


Aleksandra Zec je iz Zagreba.
Imala je dvanaest godina kada su je ubili, na Sljemenu, prije dvadesetpet godina.

Otac joj je bio iz Prijedora. S majkom je likvidiran iste noći.
Otac je bio Srbin, majka Hrvatica.


*


Dubravka Zec je iz Prijedora.
Ima pedesetpet godina i već dvadeset i pet je sama.
I poludjela.
Otac joj je bio profesor fizičkog u gimnaziji, rukometaš.
U Omarskoj ga prebijali i prebijali.

Brata joj ubili, pred očima.


*


Nisam znao da ima prezime Zec kod Hrvata, kaže moj frend.
I, kaže li se Zečeva ili Zecova?

Dodaje i da nije znao da je zagrebačka ubijena porodica Zec pokopana u Prijedoru, i pita jesu li našli Dubravkinog brata?

U nekoj od ovdašnjih jama?


*


Dubravka već godinama hoda izgubljeno gradom.
Tanušni, visoki, kratkopodšišani, zbunjeni, preplašeni anđeo.
U kaputu.

Uđe u pozorište, u kino, na koncert, u crkvu, pravoslavnu, katoličku, priča sa sobom, šapće, uđe u groblje, izađe...

Samcata živi, bez struje, bez grijanja.
Osvrće se. Nikoga.

Uvijek sama. Uvijek sama. Uvijek sama.


*


Ima i mjesto kraj Prijedora - Zecovi.
Pola bošnjačko, pola srpsko, do rata.
Pa su sve muško pobili. Srbi Bošnjacima.
Jednoj materi, Havi - šest sinova i muža!

Našla im kosti prošle godine.
Zecovi dopola pusti.

Zečevi potpuno pustih pogleda.
U odvojenim kavezima.
Za svakojakog Zeca, svakovrsnog, svakokrznog.

Zečeve pred razvaljenom Otadžbinom.
Prodaje djed.

Broketnim im maramama oko vrata
Skriva da su već vješani.







I TAKO GLEDAMO U NEBO, KAO U SNJEGORODICU




        
Sedmogodišnja djevojčica Bana Alabed. sve do jučer, uz pomoć svoje majke, tvitovala je iz Alepa, iz opsjednutog grada.
Njezin tviter nalog, piše BBC, pratilo je preko 100.000 ljudi.
No, jučer je sirijska vojska ušla u taj kvart.

Njezini su tvitovi skrenuli pažnju J.Rouling, autorki knjiga o H.Poteru. BBC dalje navodi da je autorka poslala svoja djela o Poteru maloj Bani, u elektronskoj formi.

Zatim se više ne oglašava.
Ni Bana, ni BBC, ni J.Rouling, a ni H.Poter.
Niti tvita, niti glaska.

Piše se da je čovjek jedini sisavac koji ne može istodobno gutati i disati, i to zbog - preniskog grkljana (niže u grlu nego kod svih životinja).
A prenisko jest iz razloga što mu takav položaj omogućava sav spektar glasova potrebnih da bi se govorilo.

Da bi se pisnulo, a nekmoli pjevalo.

Bit će da je Banin tvit ostao Hari Poteru o grkljanu, pa ga zakrkljao. Pa je zakrkljao.

U preostalom minskom polju
Pacovi pokrivaju kuće
Darivaju se košuljama

Jer od posjekotina žive igle
S koncem u ušima






IZ ACEDIJARIJA


1.


Obruči za burad, koju su gurali dječaci niz celulosku ulicu, sada, u podne, oslonjeni na ogradu, napušteni.

Prisutnost zemlje sam na svijetu, samo čulna prisutnost.
I kao što sam ja međuvrijeme, tako će i moje truplo biti privremenost, interim, između žive čulnosti zemlje i njezine mrtvosti.

U zemljanosti mene još mi je tijelo plesno, puno krvi i nasmijano.
Ima me, bivam, vrtoglaviji za ponor jutrošnjeg svitanja.


2.


Već Toma Akvinski opominje da je ACEDIJA (ili AKEDIJA) iskonski grijeh, da je obeshrabrenost, da je golema tuga srca, ravnodušje i duhovna tromost.
A-kebotaj znači - pokazati nemar; otuda acedija.

U pretkršćanskome svijetu ta riječ kod Homera znači neoprostivi nemar, kao kada se mrtvi ostave nepokopani.

Emil Cioran daje acediji ponovni sjaj, pominjući je kao jedno od Isusovih iskušavanja u pustinji, ali i kao vrlo teško iskušavanje svakoga monaha - iskušavanje acedijom ili kušnja dosadom.

Podnevni to je demon obeshrabrenosti, umora, goleme tuge sitosti, demon monaškog podnevnoga sunca.
Žalost je to kada rad prestane, žalost sitih lavova, dosada svijeta.

Inkvizitori su monahe podlegle acediji kažnjavali tako da prave užad, da uposleni budu.



3.



Jedan od vojnika koji su oslobodili koncentracioni logor Bergen-Belsen, svjedoči, kako se nečijom grubom pogreškom, velika pošiljka ženskog crvenog ruža za usne, našla među pristiglom robom Crvenog križa.

Potom opisuje scenu kako logorašice, iznurene, premršave, leže na svojim krevetima, na pričnama, bez plahti, polugole i gole, ošišane i polulude od nanošenog bola - ali jarko nakarminisanih crvenih usana.

Smiju se ludo, histerično i naglas, na pričnama. Žive su.
Bergenbelsenovske logorašice.

Drže se za užad, zemljane i veličanstvene, nasmijane, crvenih usana.


4.

Znastvenici sa sveučilišta u Arizoni, tvrde da zijevanjem zapravo - hladimo mozak.

Da je zijevanje, dakle, termo-regulacijska radnja.

Tako da zijevanje monaha ne mora biti znakom acedije - dosade, obeshrabrenosti, tuge svijeta i malodušja, već izgleda da je samo prevruć mozak od viška molitve ili viška osame.


5.



A- kebotaj, pokazati nemar, neoprostivi nemar, veli Homer, kao kada se mrtvi ne pokapaju.

Nego se nakarminisanih usana nasmijavaju, podnevnim i svakovrsnim drugim demonima, u lice.
P.S.
Acedija - dosada, Dijarij - dnevnik, Acedijarij - dnevnik dosade

Objavi komentar Blogger

 
Top