P.Uccello PORTRET DAME, 1450.


DARKO CVIJETIĆ

DIVLJI PTIČARI



Gustav Herling Grudzinski u svojem DNEVNIKU PISANOM NOĆU, na dan 1.IX 1976. piše o slikaru Paolu Uccellu.

Grudzinski navodi kako je zahvaljujući preštampavanju u nekakvim novinama, saznao za „uzbudljivu sitnicu“ koju o slikaru bilježi Marcel Švob.

Naime, Paolo di Dono bio je ranorenesansni slikar i živio od 1397. do 1475.
Firentinci su ga nazvali „degli Uccello“ – Ptičar, jer je neprestano crtao ptice, a istodobno bio toliko siromašan, da nije mogao kupiti ni kavez. Kao neki sveti Franjo s kistovima i olovkama.

Paolo je bio opsjednut matematikom i geometrijom, te je danonoćno, mravljom istrajnošću punio listove hartije točkama, krugovima, trokutima, pokušavajući da ljudske pokrete, ljudske geste svede na najednostavnije moguće linije.

Njegova je tajna bila slika, koju je čitavoga života krišom radio – prizor kako sveti Tomo dodiruje Isusova rebra, kako bi se uvjerio da su istinita.

Ona je, pak, bila bojadzijina kćer, piše Švob, a navodi Grudzinjski, zvali su je Selvađa – Divlja, i imala je trinaest godina.
Ptičar je Divlju jednom vidio kad je dobavljao boje kod njezina oca.
Kradomice su se promatrali. On je u njoj tražio savršen model.
Ona se osmjehivala.
Možda nije razumjela ili nije razumjela do kraja, piše Švob a navodi Grudzinjski, uzela ga je za ruku, i voljela prvom i pravom ljubavlju.

Ptičar je slikao a Divlja sjedila pored stotina i stotina tabaka iscrtane i islikane hartije i platana. Sjedila, šutjela i čekala, svedena na najednostavniju moguću liniju.
Ptičar je uskoro prestao da je promatra, i vratio se nevjerujućim Tominim očima, prstu njegovom i rebrima Sina.

U kući je vladala glad, a Divlja se nije usuđivala da o tome bilo kome išta kaže, od svih onih poznatih posjetitelja Paolove sobe.
Umrla je tiho, bez riječi prijekora, kazuje Švob, a u Dnevnik zapisuje Grudzinjski.

„Ukočen leš Divlje naveo ga je na grozničavo crtanje njezinog lica, poluzatvorenih očiju i palih ruku.“

Divlju su svi ubrzo zaboravili, postojala je samo u linijama Paolovim.
A Ptičar je stario. Oslijepljivao je, zadrhtavao se, gasio se.

Pred smrt, Paolo Uccello je pozvao velikog Donatella, koji je živio nedaleko.
Odlučio je da mu povjeri i otkrije svoju tajnu, svoj životni rad, svoje remek djelo – crtež Nevjernoga Tome kako dodiruje Isusova rebra da bi se uvjerio da su istinita, da pripadaju Isusu, Sinu Božjem.

Donatello je bio užasnut.
Vidio je samo bezoblične i kaotične linije, nikakvoga Tome niti Isusa tu nije bilo.
Rekao je Paolu da pokrije to platno.
Da ga nikome ne pokazuje.

Uskoro je Paolo Uccello pronađen mrtav u svojoj strašnoj i smrdljivoj jazbini.
Isusovo rebro Sveti je Tomo morao dodirnuti da bi vjerovao, da bi imao vjeru.

I ovdje tako.
Divlja bi trebala biti Ptičarevo rebro, njegova Eva, a Donatello Tomo, koji vidi samo kaotičan linijski nered, a nikako linije što na okupu drže grudne koševe božje djece.
Grudzinjski još dodaje, kako bi Švobovu pripovijest o Paolu Uccellu nazvao Mestiere di dipingere (Umijeće slikanja).

Objavi komentar Blogger

 
Top