ANDRIJANA KOS LAJTMAN



TAMNA KLEPSIDRA







U knjizi „Čovjek i smrt“ Edgar Morin analizira odnos ljudske vrste prema smrti, pristupajući mu prije svega kao antropološkom fenomenu. Iako ne postoji ni jedna grupa, ma kako arhaična ili 'primitivna' bila, koja se ne bavi svojim mrtvima ili koja ih napušta bez sahrane ili druge vrste obreda, zanimljivo je da smrt kao koncept ne postoji u najstarijim vokabularima. O njoj se govori kao o 'snu', 'odlasku', 'putovanju', 'rođenju', 'nezgodi', 'uroku'. Najčešće o svemu tome istodobno.
Jer jezik odrveni, pred prizorima smrti.
Otečen kao od pčelinjih uboda, batrga se, očajan i slijep.
Nijednog uporišta, nijedne grane. Samo tama, tama kaplje iz usta.
Biti s ove, s one strane leda.
Strah.
Tuga.
Beskrajne litote.



***



Morin piše da unutar životinjskih vrsta vlada apsolutan tabu utemeljen zbog zaštite vrste: 'Vrana vrani očiju ne vadi'. Jedinke iste vrste napadaju jedna drugu samo onda kad se radi o borbi oko ženki odnosno, o odabiru u korist vrste, ili u najgorem slučaju o borbi oko hrane koje nema dovoljno. Iznimno, događa se i u slučaju kad neke jedinke više nisu potrebne za razmnožavanje, što je slučaj s trutovima.
"Ubojstvo (...) je ljudska danost zato što je čovjek jedina životinja koja ubija pripadnike svoje vrste i kada ga na to ne prisiljava opstanak: ako trag prvog poznatog 'zločina' počinjenog u prapovijesti potječe iz mnogo starijeg razdoblja nego trag prve grobnice, ta bijedna kamenom razbijena lubanja na svoj način svjedoči o postojanju ljudskoga."
Čovjek je tako jedino biće koje ubija pripadnike svoje vrste. Ujedno je i jedino biće koje se užasava od smrti, ali i jedino koje se svjesno izlaže smrtnoj opasnosti.


***


Kada pišem, kada čitam o smrti, uvijek na tebe pomislim.
A nisi noć, nego pčela... ono mirisno i tiho zujanje kasnoljetne livade koje se javi kada zamislim da ljudske uši imaju kapke i da je pjev damara jedino što doista možemo, trebamo čuti.



***




Navečer 20. 2. 2017. u mjestu Štrpcu tridesetpetogodišnji otac, srednjoškolski profesor, nožem je nasrnuo na svoje sinove blizance, bebe stare 40 dana. Danilu je nož zario blizu srca i dječak je preminuo na putu u bolnicu. Nemanja je s teškim ozljedama zadržan na liječenju. Izvori navode da je muškarac sjeo za stol večerati te pozvao suprugu koja je bila s djecom da mu se pridruži. Nakon što je odgovorila da nije gladna, skočio je, dohvatio nož i nasrnuo na djecu.

Danas, 22. veljače 2017., rođendan je Danila Kiša; da je živ, imao bi 82 godine.
Danas, 22. veljače 2017., mali Danilo iz Štrpca, da je živ, imao bi 42 dana.



***



„Otkuda znamo da život nije smrt, a smrt život“, pitao se Euripid.




***




Kad je Danilo obolio od raka pluća, piše Cvijetić, to je već po prvom udisaju Samsona znao. „Imao je oblik svega što je ikada napisao“.




***



Anđelinjak je naziv za prostor između dviju varaždinskih palača za koji se vjeruje da upravo u njemu spavaju anđeli. Stisnuti u vlažnom polumraku, nakapavani kišnicom što se cijedi s pokrajnjeg žlijeba, smrzuti i zgužvani kao anemične laste... Često prolazim u blizini i okrznem pogledom mrak što izranja iz kamenog rascjepa. Učini mi se kao trbuh svijeta, čudan i nepravilan. Oblik svega što je ikad napisano.




***



Za vrijeme ratnoga stanja, piše Morin, društvo se okamenjuje, pretvara u jednostanično biće, navlači oklop. Diše onoliko koliko mu treba da bi preživjelo. Uronjen unutar svoje grupe koja je u opasnosti, pojedinac se više ne boji smrti. Postaje hrabar, jer i hrabrost je stvar organizacije. Broj 'heroja' raste, smrti se množe, samoubojstva smanjuju.



***


„Kad si rođen kao ptica, svi ti gledaju u krila, nitko ne vidi u očima visinu“, pjeva Damir Urban.



***



Šestokrakica smrti, kažeš.
A ja ti poželim reći da govoriš o sljubljenosti dvaju trokuta, naopaka i zrcalna.
Da preplitanje nosiš, dijagonale lastinih repova i komad neba što stane između njih.



***



Stalna prisutnost smrti stvara naviknutost na smrt. Zarobljenici u logorima svjedoče kako deportirani zna da je potencijani mrtvac i nerijetko se miri s neminovnošću kraja kako bi se poštedio patnji koje proizlaze iz njezina približavanja. Logoraši u koncentracijskim logorima znali bi unaprijed prepoznati one koji će uskoro umrijeti – ne bi se više prali, a kruh bi zamjenjivali za duhan. Stoga je bilo onih koji su se odlučili boriti – ne protiv same smrti, nego protiv mirenja s njom. Žene u logoru Ravensbruck uspjele su obojiti kosu, kako bi zavarale smrt.


***


Za toliko toga neće biti vremena.
Jučer u frizerskom salonu, dok čekam, gledam ženu nasuprot sebi i pomislim: „Bože, kako lijepa starica!“. I iste sekunde javi se druga misao - kako se ne sjećam da sam tu rečenicu ikad i od koga glasno čula: 'ona je lijepa starica'... Jezik se zamrzne i pred starošću, stisne u se kao puž.
A kad gledam majku, kao da me samo borama dotiče. Jer njezino vrijeme, moje je vrijeme. Njezina tvrdost moja je ispucala crnica.
Krivudavi usjeci propuštenog.



***


Kažem: „Nećemo valjda zaboraviti“.
Mislim: „Strah me da neće biti dovoljno vremena, prilike, želje.“
Eufemizmi, litote.



***



Prije 10-ak dana, 10. veljače 2017. u zatvoru u Berlinu preminuo je Ljubiša Beara, osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici. Proglašen je krivim za organiziranje i planiranje smrti više od osam tisuća muškaraca i dječaka u srpnju 1995. Vijest o njegovoj smrti pročitala sam na Facebook zidu Ivice Đikića, novinara i pisca koji je o Beari i genocidu u Srebrenici u travnju 2016. objavio „dokumentarni roman“ Beara. Slušala sam Đikića na predstavljanju u Rijeci, usjekla mi se težina s kojom je govorio o aporiji toga pisanja. Kako tolike smrti pretvoriti u riječi, izliti u slova? Nema fikcije koja može podnijeti toliko olova, nema papira koji je u stanju upiti toliko tame.
Čitanje sam završila ljetos, i do danas nisam čestitala Đikiću na romanu. Teško je uobličiti čestitku za doktoriranje na smrti, jezik se uvuče kao puž.
Kada se spomene Beara, nitko se više ne pita ni kako, ni zašto. Nemoguće je iscrtati kauzalnost ponora, geografiju tame. Ostaje tek pitanje je li Ljubiša pročitao Bearu.




***



Discovery je prikazao dokumentarac o afričkim slonovima koji su preko noći uništili jedno selo. Dovedeni su stručnjaci, zoolozi, da ustanove razlog takvog agresivnog, netipičnog ponašanja slonova. Stručnjaci su se mučili s razotkrivanjem – svaka hipoteza koju su postavili ubrzo se pokazala nedostatnom. A onda su od lokalnog stanovništva dobili informaciju da su nekoliko dana prije tragedije mještani u blizini sela pronašli mladunče slona i doveli ga u selo. Nije rečeno što su namjeravali učiniti sa slonićem, no iz nekog je razloga mladunče uginulo i tijelo je nakon toga ležalo u ograđenom prostoru nasred sela. Od trenutka kada je slonić uginuo, tvrde preživjeli mještani, slonovi koji se inače nikad ne približavaju selu, počeli su se oglašavati i približavati, a ljudi su se uspaničili. Ubrzo po smrti mladunčeta, uslijedio je stampedo. Dok je većina krda gazila i rušila, jedan manji dio slonova zaustavio se kod štale, prostora gdje se nalazilo mladunče, i čekao. Nisu se pridružili rušenju.
Tijelo slonića nije pronađeno, pretpostavlja se da su ga slonovi odnijeli.



***


Perzijanci su odlagali svoje mrtve na 'kule tišine', da ih pojedu ptice. Ostavljani su onoliko vremena koliko traje raspadanje, ponekad i godinu dana. Goli, da ptice imaju manje posla. Nakon toga su im kosti prikupljane i polagane na čuvanje u kosturnicu.
Strah od raspadanja u korijenu je užasavanja od smrti, slažu se istraživači.


***


„Svaki čovjek, kad podjetinji pod utjecajem straha od smrti, nastoji se grčevito uhvatiti za majku. 'Mama', uzvikuje starac u svome bolničkom krevetu.“ (Edgar Morin, „Čovjek i smrt“)



***


Samoubojstvo, najviša točka ljudske osamljenosti.
Pokušavam zamisliti ruke utopljenika, prije nego potonu ispod površine. No vidim samo dvije ptice u agoniji, kako se grčevito hvataju za granu koja ne postoji.



***



Bušmanska poslovica kaže: smrt je san.
Dan je smrt noći, a istodobno i njegova majka. I obrnuto.
To bezmjerje vezanosti, ljubav koja kleca pod vlastitom težinom.
„Dijete koje nikada nećemo imati“, naslovila je pjesmu moja prijateljica Lidija Deduš.
A ja, sasvim suprotno. Jer i šutnja je stih. A riječi su kao perje, naspram neba u nama što bi da prokiši olovom.
Ili: ona dragost tuđeg lica koja se ne da podnijeti. Pa ti zajezere oči.
Bolnost svijeta što je nosiš u grlu.
Pomisao na blizinu.
Nevjerica, nemogućnost da ti izdržim lice.
Sunčani dan, osmjeh, pomisao na smrt.
Blizina, nemogućnost da izdržim svijet.
Vidjeti sebe ostavljenog na perzijskim 'kulama tišine'.
Krhotine, strah, pa još jednom, oči u oči.
Sunčani dan, komad neba, lešinari u dijagonali koji te podsjete na laste.
I da preplitanje nosiš.
A onda zaokret, šum pijeska, san o vodi.
Tama klepsidre.



Objavi komentar Blogger

 
Top