foto - Mišo Mirković





DARKO CVIJETIĆ



SELFIE  DJEČAKA S PUŠKOM I PSOM


Busejna al-Isa, kuvajtska arapska književnica, ima kratku priču nazvanu KOVČEG, o bočici parfema koja plače „jer su od nje napravili mjesto, gdje se drži krv cvijeća“.
I mirišu li suze kovčega?
Za „krv cvijeća“ valjda već znamo i sav eritrocitarij.

Dječak s puškom, prislonjenom uz koljeno, smije se na fotografiji, drži cigaretu.
Dišen se zove doktor koji je otkrio mišićnu distrofiju od koje boluju samo dječaci.
Zove se Dišenova distrofija.
Dišan se zove umjetnik i šahist, koji je pisoar iz muškog klozeta okrenuo naglavce.
Dišanov (Duchamp) ready made. Kasarnski kanarinci.

Riječ je sama i hladno joj je. Čega je slovo zrno i što je pustinja kada se zrna slože?

U dnevnicima Emanuela Levinasa, piše Mario Kopić, pominje se pas. Nekakav psić imenom Bobby.
No, ne bilo kakav, nego pas koji se igrao, podjednako s logorašima kao i s nacistima.
Dakle je pas bio više čovjekom od ljudi, jer njemu su logoraši bili ljudi, za naciste ne.

On nije smatrao da su jedni više ljudi a da druge možeš slobodno spaljivati. Pas nije ljude dijelio. Ljudi su dijelili.
On je ostajao pas, životinja, lišena uma, kako velimo. Psi ne spaljuju. Psi ponekad kriju kosti, kao ljudi, ali oni ljudi koji su manje ljudi od ljudi koji ne kriju kosti. Jer je skrivati kosti pseći posao.

Sad bi valjalo dodati -  da su psića pojeli!
Oni u logoru, logoraši s kojima se igrao. Pojeli su ga, iako ih je smatrao ljudima. Možda baš zato; da bi ostali živi i bili ljudi.

Nisu ga dakle pojeli oni ljudi koji su spaljivali druge ljude, već spaljivani ljudi. Pred svoje spaljivanje. Tako je i pojedeni pas, kremiran s ljudima koji nisu bili ljudi, po mišljenju drugih ljudi. Koji su se isto u logoru igrali s psićem.

Mjesto na zemlji gdje je odlučeno da se dogodi pas. Gdje je odlučeno i kad? Kad dugo šutiš, stvari oko tebe progovore, kažu ti za sebe i od koga i kada su odlučene.
Riječi, koje su umakle rečenici i osušile se, ostale, preostale.....

Ja sam rana nanešena svijetu i moram naučiti kako da ga manje bolim, kako da me prihvati. Moram se zarastati, moram se zarasti.
Ožiljčić biti, potom nestati netragom mu u koži.





SHAI AGNON

/za Dušku Deretić Pesah/

Imao je samo jednu krilavicu. I mogao samo jedno krilo zaštititi od zime, krilavicom od psećeg krzna.
Odluči se za lijevo krilo.
S dva kratka poteza uvuče ga u krilavicu.

Zatim zaspe na desnoj strani. Znači, ipak imaju angeli krilavice, kaže mi oduševljeno petogodišnji Ivan. Velim ti, ovaj je imao samo jednu.
Stavi je kada sa škarama ide u vrt.
Skine je, kada sa škarama vrati se iz vrta.
Jednu istu krilavicu izmjenično stavlja na svako krilo.

Od psećeg krzna, uporan je Ivan?
Od psećeg, potvrdim, i zato je jedna, jer drugog psa nisu uhvatili. Krzno truli gutljajima u ženskim vratovima.
Smije se Ivan.
Što će uopće sa škarama u vrtu, angeo jedan?

Ostarjela monahinjica, smežurana, kao točka.
U bolesti joj odsjekli dojku. Kao ružu.
Pa je čuva.
Da dođe nebu nenačeta.
Eto šta će.

ASANACIJSKI SONET

Kod Piljnjaka ima prota kojem iz džepova vrve crvi
ulovljeni iz ribolovačkih namjera.
Cijuk cjeline, dok iz čeljusti riblje čupa bogoljubnu udicu.
Maline unešene u crkvu.

Sad će Uskrsi, veli, ove su godine skupa.
Isti Isus, ali dvaput izblanjane grede.
Nakon ptice u kavezu ostane sijedo perje.
Vrt izbjegličkog logora, iza barake, gdje dječaci uče boju svoje kože

Nanositi kistom.
Slovoslagačevi nokti boje neba:
U staklenom ćivotu u drvenoj crkvi

Davno zamoštanoj ruci mladoumrle svetice
Dogodila se
Među prstima po ruža



Objavi komentar Blogger

 
Top