DARKO CVIJETIĆ


BAKA ANKA : STUDIJA LICA





Osjećanje koje temeljito i sporo obuzima bajke,
odmah po ispričanosti.

I boje imaju pauze; jedna takva kao pustinjak spava u grobu da se navikne na smrt:
ona joj prati blagu crtu lica, odmah iznad očiju, ka sljepoočnim udubinama.

Nebo je uvijek za tvoju visinu udaljeno od zemlje, kao da je tek rekla.
Umirene tanušne obrve.

Pa angeo zadrhtane brade, koji kao da je kod klauna šegrtovao – takve joj trepavice i bore s čela.

I još se skrivaju i kazuju da je sve naučeno šegrtujući klaunu bijeli puder za strah, i kosu.

Sjenke se zavlače jedna drugoj pod suknje, i modiljanijevski izvlače vratove, na svjetlo pored otvorenog prozora.
Miruje i ne govori.

Posivjele usne, kao rukavi preširoke pidžame, kriju izmršavjeli jezik.
 
 
 
 
 
PISMO SANCHA PANZE
 
 
 
Majka mi se ubila, rekao je što mirnije, i sada se sjećam da me poljubila posljednju noć.
Odlučila je da je prestane da jede i tako se ubila.
Kao Simone Weil.
Kad je dijete još dijete - gdje je jezik?
Kada se šuti, kada je glazba - gdje je jezik?

Mangup angeo koji ukrade nečiju molitvu, dugo spremanu i pomno izabranih riječi, i čuva je i od sebe je skriva.
Kao što ima ljudi što sakriju kosti drugih ljudi.

Kršćanski su teolozi imali veliku raspravu - uskršnjava li tijelo u stanju u kojem je i umrlo ili se vraća u neku mladalačku tjelesnost koja onda tek uskrsava?
Origen siječe raspravu: uskršnjava slika tijela, eidos.

To je točka na kojoj ustrašeni na vijest o mrtvome u kući, pokrivamo zrcala tkaninom, televizore i prozore.
Eidosu ne trebaju riječi.
Wittgenstein je imao oči.

Dječija se tuga svija uz svako posjedovanje.
S plišanim se medom valja rastati, kao i s rukopisom pošavši u vrt, u vort.

Prestati sva pitanja oko sebe i pustiti svijet k sebi. Kada se mama ubila, rekao je, shvatio sam da Narcisa ne opčinjava njegov lik u vodi, nego pozadina iza svojeg lika koju je iznenada vidio u vodi.

Vjetrenjača uključuje vjetar, uključuje njegovu smrtnost.
Jer je osporavanje moći iznova tkanje tek isparanog, Peneolopin posao.
Kad specijalci sa psima brane glumce od časnih sestara s krunicama, to vojnička groblja veselo hrle na scenu;

no, ipak, malo je strašno, priznat ćeš, sire, kad s turske plaže ustane udavljeni dječak Aylan i kaže publici, (eto njemačkoj publici, recimo) - "od 1990. četiri ste milijuna Arapa pobili. Poravnat ćemo to."

A u publici tajac, kao kad rašlje nanjuše bunar a kartonski mač vrhom poboden, još oštriju sjenku da.

Kao kad sami vratove kolajnamo žilet žicama.
 
 
 
                                                                        

Objavi komentar Blogger

 
Top