foto - M. Cohen, Pustinja Negev, 2012




DARKO CVIJETIĆ



GROB JE PRAZAN, ZAŠTO SI TU?






Taj je Josip iz Arimateje tražio i dobio od Pilata odobrenje da položi Isusovo tijelo u grob.
Skinuo ga je s križa, oprao tijelo, umotao ga u kupljeno platno, uvio ga i položio u grob.

Nijedno ga Evanđelje do tada ne pominje. Svi su se apostoli razbježali.

Nastupa on, imenjak Isusovog zemaljskoga oca.. Marko ga pominje, i pominje dvije žene koje su promatrale polaganje u grob, da bi upamtile mjesto i došle kasnije.

Josip je uradio ono što su morali oni, razbježani učenici – sahranio Učitelja.
Zatim je nestao, i pustio tišinu u počivalište.
Tišina subote.
U nedjelju, On je već ustao i uznio se k Ocu.

U grobnu prazninu došao je angeo u bijelom, onaj što ima Objaviti.

Nikoga nema. Ni Njega, ni Josipa....
Mora čekati na žene, uplakane, one koje su promatrale šta je i gdje radio Josip iz Arimateje. Angeo im ima reći – zašto traže živoga među mrtvima, ali još ih nema.

Prstokršljiv angeo, čeka, da praznina ovrši svoju svrhu. Poput tuge po maternicama kada ih bebe napuste.

Prstokršljivost naslijeđena od moje ili tvoje majke.
Žao mu je, odsutan je s neba, gdje upravo svi su i traje proslava Njegovog dolaska Ocu, i samo je on ostavljen, u bijelom, i u tuđem grobu. Najusamljeniji je angeo i na najtužnijem mjestu.

Čeka.
Na žalosne žene, one koje su promatrale Josipa, piše Marko.

One dolaze i kazuje im. Miran, ali nestrpljiv. One ustrašeno pobjegnu.
On slegne ramenima.
On slegne krilima.

Zašto onda ne odlazi, ponedjeljak je? Kao pred kuću iz koje se otišlo, tako će biti, čim izađe na trijem groba.

Zato još sjedi, zamišljen, prstokršljiv, praznogrobov bijeli angeo.

Zadržati značenjsko polje svijeta znači ostaviti ga tu, između Objave i razbježanih apostola.
Svatko će svoj grob popuniti, tkogod je plaćen maternicom.
Poslije će ga grob napustiti ili će on napustiti grob, kao što je materino utroblje.

Sve sebe ponovno pozdravlja, misli još on.
Polako ustaje i izlazi.
Uskoro će nahrupiti rulja, da vide preznačenu prazninu i uvjere se. To proljetnost u meni sebe prepoznaje. Kao nalazak svoje kolijevke, savijene u nadi čuvanoj za grob.

Isti je put ka gore i ka dolje, Heraklitov je izrijek. Otud stojimo na trijemu svojeg nestajanja. Zato smo obdareni smrtnici, zato smo putnici, zato čekamo uplakane žene za sobom.

Samo se Lazar iz Vitanije vratio u svoj grob i drugi put.
Izašao po pozivu i zaboravljen se vratio. Stranac je onaj tko te uvjeri da si sam kod kuće, kazano je.
Tako je to.

Trče ljudi, evo ih, glavinjaju pred prazan grob. U košulji darovanoj za nov krov, odletio je angeo u bijelom.
Na njega se gore, uz Njega, već čekalo.

Na njega, odronjivog od svaki zemljani zid.


Objavi komentar Blogger

 
Top