foto Hajdu Tamas





SIBELA HASKOVIĆ



POZORIŠTE PRIJEDOR, "Feničanke, materijali" režija Darko Cvijetić,  2014.





        Undiplomatic Art, projekat je Međunarodnog festivala MEES u Sarajevu, čija je misija promocija angažovane umjetnosti i otvoreno sučeljavanje sa političkim, historijskim i ostalim društvenim problemima. Umjetnici/e nastoje njegovati kulturni dijalog i saradnju sa kolegama/icama iz cijele Bosne i Hercegovine i povezati gradove među kojima je kulturna razmjena rijetka ili nepostojeća. 

U okviru ovog programa u Kamernom teatru 55 gostovala je predstava „Feničanke, Materijali“ u režiji Darka Cvijetića koja je nastala u produkciji Pozorišta Prijedor i koja je rađena po motivima Euripidovih Feničanki. Predstava je univerzalna priča koja se tiče svih nas i koja na žalost korespondira sa našom stvarnošću, jer naše društvo je u situaciji kad preispitujemo i najosnovnije ljudske vrijednosti.

        U predstavi „Feničanke, Materijali“ režiser je strukturom likova i koncepcijom fragmenata promišljeno postavio pet priča na scenu. Darko Cvijetić radio je ovaj projekat posebno sa pet glumica, a svaka od njih je imala zadatak da napiše svoj tekst i da taj tekst iznese na scenu. Sjetimo se o čemu govori izvorna Euripidova drama – „Feničanke“ su drama o ženama u ratu. Cvijetićeve „Feničanke“ su također komad o ženama u ratu. 

U predstavi igraju Jelena Seksan, Tatjanja Binjaš, Mirela Predojević, Sabina Halilović, Zlata Kogelnik, Zorica Jojić, Miloš Romčević i Rade Stupar, koji, nažalost, nije bio u mogućnosti igrati u Kamernom teatru. I naravno, dječak Miloš Romčević u ulozi Krisipa koji je snajperist te tragedije bez kraja. 

U predstavi je hor sav u čahurama, to jest Krisip kojem čahure upadaju u metalnu posudu govoreći imena ovoratnih mrtvih, njihovih godina, zanimanja i na taj način se humanizira  svaka žrtva i otima od zaborava.
        
 Kakve su prijedorske „Feničanke“? 

Ova predstava nije nipošto prepričavanje Euripidove drame, nego transponiranje totaliteta te priče u ovdašnje društvene prilike. Cvijetić se u svojoj predstavi koristi postupkom koji Jacgues Derrida naziva: „dvostrukom gestom  u nekoj vrsti reinstalacije razlike koja je u prvom koraku bila prekrižena, da bi se naglasilo da je ono što je poništeno ipak ostaje vidljivim“. Euripidov tekst govori: „Idući ka Apolonu, feničanske djevojke su zbog izbijanja rata morale zastati u Tebi. Tu čuju strašne priče iz rata. Feničanke su one koje pokušavaju shvatiti razloge tolikog užasa. One su strpljive i pune sućuti i milosti slušanja. Feničanke su tragedija bez nesretnog ishoda“. Dramski tekst kao uporište je izmaknut, ostale su sličice, fragmenti, krikovi, mucanja, imena, krhotine, čahure... Tako da, Cvijetićeve „Feničanke“ su pet ženskih  priča koje dolaze na scenu, protresu nam um i utrobu i odu s nje.  

        Na prvom mjestu, treba pohvaliti scenu koja je postavljena u Kamernom teatru u Sarajevu, ona je izuzetno jednostavna: prekrivena ribarskom mrežom. Polupropusnost mreže istovremeno predstavlja i granicu i mogućnost komunikacije glumaca i publike. Kao balans jednostavnoj sceni režiser je ponudio i veliki broj rekvizita. Ne samo da se u rukama glumaca nalaze uobičajeni rekviziti: viseća lampa, koja nam govori da se izvođenje dešava u nekom interijeru, stolice, cipele, noževi, puške, šljem... nego pozornicu ispunjavaju i prirodni materijali poput nara, zemlje ili perja koji imaju simboličku vrijednost. Ispljunuti komadi nara, prosuta zemlja i razbacano perje – sve je to simbolično razliveni očaj koji nas guši. Također, iza pozornice nalazi se video-bim, na kojem možemo pratiti smjenu fotografija. Video jako dobro dopunjuje predstavu i neophodno ga je pratiti zbog potpunog razumijevanja važnosti priča koje su glumice željele predstaviti. 

        U prvom fragmentu glumica u ružičastom kućnom ogrtaču počinje nečim što podsjeća na „Vaginalne monologe“, a završava osudom društva koje je gluho na patnju marginaliziranih grupa. Jelena Seksan u ulozi susjetke progovara o djevojčici u njenom susjedstvu, koja živi u kontejneru sa majkom – prostitutkom. Djevojčica je zapostavljena i od majke – prostitutke i od društva u kojem živi. Glumica zaslužuje sve pohvale za intepretaciju svoje priče i više od toga. Ona svojim postupkom stavlja nam predrasude u prvi plan. 

        Već u drugom fragmentu prepoznajemo elemente iz Euripidovih „Feničankih“: Antigona čiji je Polinik retardirano neregrutsko čudovište, Tebi nepotrebno i strano. Dječak invalid – to je tako netebanski, nespartanski, nevojnički, nebosanski. Međutim, zbog nedovoljnog glumačkog kvaliteta glumica Tatjana Binjaš ne uspijeva transponovati značenje Cvijetićeve vizije Tanje Feničanke koja davi sina, antivojnika, jednorukog... i koja izgovara riječi „da vojnik ne postane, da dječakom ostane“. Ovaj fragment predstave sadrži jedan unutrašnji paradoks vezan za „sina“ kojem se glumica obraća, a koji malo zbunjuje publiku. Ostalo je nejasno zašto ona ubija sina invalida koji svakako ne može služiti vojsci te je nejasna dob sina, da li je prispio za vojsku ili je još dijete. Pored ove verbalne nedorečenosti izostao je i kvalitetan scenski pokret u cjelokupnom izvođenju drugog fragmenta. 

        Dok je glumica u trećem fragmentu lišena silnog govorenja. Na scenu izlazi četveronoške i već samim tim naslućujemo da će ona progovoriti tijelom i u tom smislu, režiser je u ovoj sceni napravio otklon od tradicionalnog pozorišta i akcenat sa verbalne ideje teksta prenijet je na scenski fizički pokret. Jer pozorište nije samo riječ, već je sve ono što može da se odvija na sceni. Pokretima tijela i neobičnom kombinacijom rekvizita glumica na sceni uspijeva prenijeti smisao svoje priče, pa čak kada kredom pokušava ispisati emotivno stanje ne izostaje glas koji progovara: „Nema krede za pisati tatino ime“, veli Sabina Feničanka, koju je otac vojnik zlostavljao. Ona je Ismena, mlada Antigonina sestra, željna majčinstva, bijesna na rat... Darko Cvijetić svojim postupkom transponiranja u ovoj sceni naglašava koliko je Euripidova Feničanka prisutna i u ovdašnjem društvu. Sabina Feničanka scenom u kojoj trga jastuk i prolazi  puškom po rasutom perju vrhunski je predočila gledaocu emotivnu rasturenost zbog oca koji je zlostavlja i majčine ravnodušnosti.

        Još jedan od pamtljivih fragmenata je ispovijest glumice Mirele Predojević u ulozi sestre uplakane čiji je brat ranjen u ratu. Cjelokupan scenski pokret zaslužuje pohvalu. Tijesni odnos njenog tijela i glasa pokazuje se najprije u vrisku, uzdisanju i jecanju što proizvodi jedan proces koji pokreće cijelo tijelo: ono se savija i napinje do krajnjih granica. Tako su gledatelji u tom nejezičnom oglašavanju tjelesno duboko zahvaćeni, jer ko sluša krik nekog čovjeka, ko ga sluša kako uzdiše ili jeca, to će percipirati kao specifični proces utjelovljenja. Narom koji curi iz usta ne samo da je predočila fizički nedostatak lika koji utjelovljuje nego vjerno prezentovala i njegovu naivnost, dobrotu i neiskvarenost. Scena u kojoj kroz suze razgovara sa bratom, najemotivniji i najpotresniji je dio predstave. 

       Zlata Kogelnik i Zorica Jojić izmamile su kod publike nevjerovatnu pažnju. Peti fragment je slika svijeta jedne žene koja boluje od Alzheimerove bolesti. Sama pojava glumice u bijeloj odori strašna je poput samog Alzheimera. Priča glumice Zlate Kogelnik u ulozi starice oboljele od Alzheimera počinje izvan mreže, da bi se potom uvukla u nju i tom postupku dala simboličku vrijednost. Osjećaj krivnje, poraženosti, izigranosti i to upravo onog ljudskog – sve je to simbolično uvučeno u svijet zaborava, što i jeste svojevrstan bijeg od tragične stvarnosti. Svijet zaborava je vrijeme koje čovjeku dozvoljava da bude slobodan od svih nametnutih dogmi. Stoga i sama Cvijetićeva zamisao da glumica ulazi van scene i kruži oko uokvirene scene mrežom nije slučajna. Tim postupkom je režiser uvukao gledaoce u priču koja zaokružuje cjelokupnu predstavu i natjerao ih da se zapitaju koliko su svjesni bolesti društva u kojem žive. 

        Pojednako je dobra i Zorica Jojić u ulozi djevojčice koja se podređeno brine o bolesnoj baci. Svojom gestikulacijom i dozom dječije ozbiljnosti, odlično je predočila kako žensko čeljade ne može izbjeći obavezu prema oboljelom članu porodice bez obzira na svoju dob. Tako da unuka kaže: „Bako, ja tebe već dugo čuvam“. Njena igračka umjesto lutke je šljem i zemlja što simbolično upučuje na ratničku poniženost i bolest društva zemlje u kojoj živimo. Jednostavno, režiser je u ovoj priči ponudio rekvizite koja su na svoj osoben način prenijeli ljudsko iskustvo i spoznaju da smo svi dovedeni na moralni rub egzistencije. Tako da, i scena prekrivena ribarskom mrežom s jedne strane ne dozvoljava da se emotivno približimo priči, a s druge strane rupe na mreži daju nam dovoljno prostora da percipiramo stvarnost i izgradimo kritički sud. Jednaku pažnju Cvijetić je usmjerio i na muziku. Zato nas ne čudi da je odabrao muziku koja nas podsjeća na vrijeme Euripidovih Feničankih koja svojim načinom intoniranja u publici izaziva osvješćenje.

        Cvijetićevo poimanje rata odnosno predstava „Feničanke, Materijali“ sa motivima rata puno je više od samoga rata, ona je ono granično grozničavo stanje u kojem postavljamo ultimativna pitanja našega „Ja“. Predstava je tematski obuhvatila dio problema naše tragične stvarnosti i time ukazala na genocid, na sakaćenje zdravog razuma i na licemjernu tradiciju numerisanja žrtve. Cvijetić ukazuje na činjenicu da se traumatično sjećanje jedne žrtve treba sagledavati ne u pojedinačnom već u kolektivnom okviru i da se trauma svake pojedinačne žrtve predstavlja kao jedna u nizu karika u izgradnji onoga što bi trebalo da nas vodi sagledavanju kolektivnog pamćenja kao sposobnosti čovjekove svijesti da se prisjeća prošlosti, uređuje doživljaje i priziva ih u sadašnje stanje, kako to Jan Assman ističe:“ Da sudionici kolektivnog pamćenja su pripadnici stvarnih grupa kojima bi figure sjećanja trebale da znače istodobno modele, primjere neke vrste pouke.“       


Objavi komentar Blogger

 
Top