foto - Mišo Mirković



ANDRIJANA KOS LAJTMAN


POGOVOR KNJIGE "EMOTIKONI U VIBERU", Samouprava, Sarajevo 2016.




Slikomisli i kaleidoskopine: memento ranjivosti


Sada već nemali opus Darka Cvijetića (Noćni Gorbačov, 1990; Himenica, 1996; Manifest mlade Bosne, 2000; Passport for Sforland, 2004.; Masovne razglednice iz Bosne, 2012.; Konopci s otiskom vrata, 2013.; Mali ekshumatorski eseji, 2015.) i književno pisanje koje ga oblikuje, jedinstvena su pojava ne samo u okvirima suvremene književnosti na području Bosne i Hercegovine nego i mnogo šire – u kontekstu čitavog južnoslavenskog habitusa koji na ovaj ili onaj način dotiče, koji se u njega izravno ili neizravno upliće, koji propituje i od kojega je celularno (motivski, idejno i jezično) sačinjen. Osebujnost Cvijetićeve poetike  ̶  što se prvenstveno ogleda u jedinstvenoj sljubljenosti svjetonazorske angažiranosti s jedne strane (s čovjekom i njegovim humanim likom kao glavnim idejnim punktom) i začudnog, mjestimice gotovo nadrealnog jezičnog označitelja s druge strane (koji povremeno dodiruje rub zaumnosti, ali ga nikada ne prelazi) – do punoga izražaja dolazi i u ovoj, osmoj autorovoj zbirci, Emotikoni u Viberu.

Paradigmatičnost poetike ove Cvijetićeve zbirke odražava se već u samome naslovu koji poseže za imenicama s genezom u suvremenoj virtualnoj stvarnosti, pri čemu je takav postupak, prije svega, aktualan i znakovit, a u kontekstu onoga što tekstovi ove zbirke nude, i duboko ironičan. Riječ je, naime, o zbirci koja je svojom tematsko-motivskom orijentacijom dijametralno suprotna onim motivskim okosnicama koje uvriježeno podražavaju suvremene komunikacijske mreže i kanali virtualne stvarnosti, a čije se dominante uglavnom iscrpljuju u trivijalizmu svakodnevice, u lakoći i zabavi, u mentalnom i estetskom kiču – Cvijetićevi tekstovi, sasvim suprotno, poniru u dubine individualnih sudbina, nimalo lakih, često tragičnih i beznadnih, različitih, rastrzanih, ali povezanih vremenoprostorom apsurda i beznađa u kojem je smrt opće mjesto, točka koja je neupitna. Pritom, znakovito je, to gotovo nikada nije prirodna, samorazumljiva ljudska smrt – to je smrt od pozvjerenih ljudi, noža, rata, bombe, metka… Ponekad od karcinoma ili vlastite ruke. Ključna riječ u ovom odličnom naslovu svakako jest emotikon – imenica koja tvorbeno tako neodoljivo podsjeća ne leksikon, zbirku pojmova od važnosti, koja pak u metatekstualnom sloju, dakako, priziva i svu onu lepezu postmodernističke književnosti koja je upravo u gesti (prividno) dokumentarnog sakupljanja, u galerizaciji i enciklopedizaciji stvarnosti, iskazivala svoju temeljnu poetičku orijentaciju. Jednim dijelom to čini i Cvijetić, nastavljajući se – što je i eksplicitno, motivski vidljivo – na poetiku Kiša, kao i na brojne druge fiktivne ili dokumentarne 'enciklopedije mrtvih', ispisivane i arhivirane diljem globusa, oduvijek. Tekst Darka Cvijetića, međutim, širi je od toga – on je, prije svega, 'enciklopedija ranjenih', ljudi ranjenih od ljudi, u poludjelim, neuroznim epohama čovječanstva. Postmoderna, ujedno i hiperrealna poetika naslova Emotikoni u Viberu funkcionira stoga kao ludička, intermedijska gesta, no prije svega, kao ukazivanje na paradoksalni pokušaj čovjeka 21. stoljeća da riječi i emocije – pa još takve, zgusnute oko ugroženih egzistencijalnih uporišta kao što su sloboda, pripadanje, različitost, ljubav, kultura ili stvaranje – reducira do razine emotikona, ikone, plošnog i jednoznačnog poklapanja znaka i njegova značenja. S gledišta povijesne evolucije iskaza, čini se tako kao da se krug zatvara i kao da se novi milenij zaustavlja upravo na točki od koje je pećinski čovjek i krenuo, ostavljajući jednoobrazne otiske svojih dlanova na zidovima spilja ili rišući jednostavne, plošne oblike bizona. Jasno je, naime, da je nemoguće pronaći emotikon za sve one situacije ljudskosti koncentriranih oko gore navedenih apstraktnih imenica od kojih je satkan život, osobito kada se te situacije odvijaju u kontekstu rata, što je temeljni slučaj u Cvijetićevoj zbirci. Iz toga razloga naslov zbirke, ali i svijet koji ovi tekstovi razmiču, djeluje tako snažno poantno, tako pogođeno u svoj dimenziji apsurda koji priziva – jer koji je emotikon za preranu smrt djeteta, brata, oca; kako nacrtati/napisati emotikon za nasilje koje se mora gledati jer se iz tako posložene konstelacije stvarnosti fizički ne može uteknuti; koji je emotikon za bezrukog Isusa na križu preostalog u crkvi nakon granatiranja; za ratne vojne invalide suprotnih strana koji se u pratnji supruga, poznanica, susreću u jednoj postratnoj šetnji… Može li se nacrtati emotikon za Auschwitz, Jasenovac, Mostar, Prijedor? Za kosti koje se poput artefakta desetljećima pronalaze po masovnim grobnicama? Za deminera nakon rata, koji je u ratu bio miner? Dakako da ne može, i to je ono što tako uporno, dosljedno, uvjerljivo i samosvojno izgovara Cvijetićeva zbirka. Stvarnost je prepuna rana i pišući o njoj, može je se samo dodirivati, iz daljine i blizine, iz ovih i onih kuteva, može se kružiti oko nje, oprezno kao oko neke opasne mine, koja ipak mora, treba biti deaktivirana. To i čini Cvijetićeva poezija, lomeći bolnu stvarnost kroz stvarnost riječi, ona je zaleđuje, utiskuje u nezaborav, te ujedno, upravo time, i deaktivira. Neki autorovi stihovi to i ekspliciraju "rana je ono oko rane / bez onog oko rane / rana ne bi imala / koga boljeti / bila bi rana oboljena / a rana bez ranara / bol koja nikog ne boli / boli svakoga ranog / jutra" – prerastajući u svojevrsni metatekst, u autoreferencijalni signal koji olakšava čitanje. Rane, pojasi, gaze (čak i preko tijela lutaka, u rukama djevojčica) stoga su toposi ove poezije koja treba, žudi biti ljekovita. Dakako, jasno je od početka, u njoj nema bilo kakve iluzije da bi ukotvljena matica stvarnosti mogla promijeniti svoj tok, da bi se na nju moglo djelovati ili je popravljati – ostaje tek samopronalaženje, rudarenje u/po sebi i vlastitim fantazmama: "treba znati rukovati sa sobom kad se nađeš, kad se iskopaš i identificiraš i obraduješ se sebi dugotraženom, sebi dugoskrivanom".

Zbirka Emotikoni u Viberu, fenomenološki gledano, nastavak je Cvijetićeve poetike koja se, suštinski ista, javlja u svim njegovim zbirkama – u svakoj od njih riječi je o fragmentima bolne i paradoksalne stvarnosti koji se ispisuju kroz iščašenu, poetsku rešetku jezika. Stvara se dojam da isti tekst – ranjivo i nedokučivo lice svijeta – meandrira iz zbirke u zbirku, tražeći svaki put neki drugi oblik u koji bi se pretočio, u kojem bi se utjelovio. Ponekad je to pjesma, kratka priča, faktografski isječak, ulomak namijenjen scenskoj režiji. U ovom slučaju riječ je o etiketi emotikona koja se označiteljski lijepi na poetsko-prozne fragmente što djeluju poput zapisa s memoarsko-metafizičkom funkcijom dokumenta, mementa, svjedočenja. Nešto poput verbalnih stećaka koji se grade u tekstu, umjesto u kamenu, a koje sam autor naziva denkbildovima (slikama koje misle, ili su mišljene) i kaleidoskopinama. U takvoj koncepciji, dakako, vidljiva je vizija svijeta i jezika kao kaleidoskopa u kojem se slike same slažu, svaki put nove i drugačije, potresane silom ruke kojoj se ne zna ime, ali se sluti da postoji. Odatle se generira i pomalo metafizički naboj pojedinih zapisa, neka nejasna aura (ali samo aura) predodređenosti koja kao da nad njima lebdi, zamjetna u nekima od ponajboljih tekstualnih fragmenata. Recimo, u fragmentu "Was ist ein Denkbild" koji ujedno predstavlja paradigmu za cijeli koncept slikomisli, na začudan se način dočarava što znači biti "fatamorgana onome što fotografiraš", čitati o drugome putem drugoga, naći se u sudbini koja ponavlja sudbinu koja se već dogodila. Samo u jednom jedinom fragmentu, koji stoga također ima snagu i funkciju metapoetičkog zapisa, koncentrira se cijela jedna metafizičko-estetska koncepcija odraza, života koji ne poznaje stvarnu sliku, već samo odraze koji se, možda do beskonačnosti, odražavaju jedni u drugima. Teorijski diskurs koji tematizira postmoderni iskaz nazvao bi to mise en abyme, bezdanost, a kod Cvijetića je efektna jer dolazi u kondenziranom, konciznom fragmentu koji je, netipično za postmodernistički senzibilitet, na spoznanoj razini udružuje sa semantikom lišenom bilo kakvog relativizma koji bi gajio sumnju u humanost kao nužnu crtu svijeta, kao temeljni kôd iz kojega se derivira njegova svrha i razlog. Stoga se život lišen takvoga obilježja, uhvaćen u brojnim fragmentima Emotikona, doima kao čisti apsurd trajanja, uroboros zaglavljen u zvjerskoj strani ljudske prirode. Oživljavanje nježnog, bolnog lica svijeta koji ovi zapisi nude, čini se tako jedinim načinom da se prizove točka u kojoj je čovjek ranjiv, a čije postojanje nam je svima zajedničko.

Osim motivsko-tematskim elementima, čija priroda je nerijetko dokumentarna (fotografije, sudski ili novinski zapisi, referencije iz knjiga), Cvijetić krhkost svijeta aktualizira i samim jezikom. Rijetko se, naime, sreće, ogoljavanje jezika do takvih razmjera njegove materijalnosti, kao što je to u ovim poetsko-proznim zapisima – metonimičko nadrealne slike ("Kroz autoradio ispadaju samo crne tipke s klavira Keitha Jarretta"); iščašenost jezika do ruba zaumnosti ("Jestati svojom jesamoćom"); kratke, odrezane rečenice u duhu jezičnog nomadizma povijesnih avangardi ("S jedne kaplje. Samo je ona crvena. / Manje u njoj smrti"); paralogične konstrukcije koje funkcioniraju kao svojevrsni metausjeci između zbilje i dokumenta ("Stup dima koji ide ravno u fotografiju."); čudesne, ekspresivne slike ("Miljacku udario stid, pocvrvenjela"); hiperboličke vizije ("Sva vrućina s planete obuzela joj oči. A njoj zima"); neobične novotvorenice, osobito dojmljive kada nastaju od vlastitih imena ("hirošimnuti", "hanakšiževski jezik") ili glagola ("Vrbovali, zavrbovali grobove žalošću"); neočekivane metatezne konstrukcije ("Sve je puno SUČEGA. Nigdje nema mjesta za NIŠTO"). U takvoj, pomalo magijskoj šumi riječi i simbola, čitatelj, međutim, nikada ne gubi put. Krećući se jasno zacrtanim usjecima između pojedinih fragmenata (od kojih poneki mogu funkcionirati i kao diptihne ili triptihne asocijativne slike), čitatelj ni u jednom trenutku nije zagušen kakofonijom glasova ili napušten u besmislenim slikama – ritam tekstualnih značenja cijelo vrijeme jasno pulsira, višestruko i složeno, no sasvim neupitno. Tome pridonose i pojedini motivi koji se perpetuiraju, meandriraju tekstom, uranjajući i izranjajući na pravim mjestima i preuzimajući funkciju lajtmotiva – takvi su, primjerice, Denkbild, pupmar pitke vode u Omarskoj, kaleidoskopine ili Pokemoni.

Jedinstven odnos koji Cvijetićevi tekstovi zauzimaju prema jezičnoj stvarnosti gradi se na samo na razini aktualizacije jezika kao ludičkog i gradbenog elementa nego, nerijetko, i njegovim paralelnim tematiziranjem u tim istim iskazima. Jezik je tako jedan od češćih motiva ovoga poetskog govora, jezik je najširi referencijski obzor u koji ova poezija ponire i kojemu se iterativno vraća. U jednom fragmentu, tako, nalazimo na gotovo esejističko problematiziranje jezika koji se određuje jedinim organom "kojemu uspijeva istodobno biti i unutar i izvan tijela" i koji je "samo (je) mokra kvaka s obje strane vrata". U drugom fragmentu poetski se iskaz motivski zaustavlja na onima koji su završili odsječenih jezika, dok se u nekom trećem konstatira: "Sve zapisujem, u suprotnom pravcu". Upravo se u toj, potonjoj slici, čini mi se, krije ključno mjesto Cvijetićeva pisanja, wittgensteinovsko shvaćanje jezika i svijeta kao spojenih posuda s ograničenjima koja su međuovisna, pa nije, i ne može biti drugačije, nego kako tvrdi Wittgenstein – ograničenje nečijeg jezika nužno je i ograničenje njegova svijeta, a napisano će, dakako, najbolje razumjeti onaj koji je već jednom i sam mislio iste misli. Wittgenstein u Tractatusu također ističe da svijetu snagom mišljenja i logičkog zaključivanja ne možemo sagledati granice, čovjekova je pozicija za takvu ulogu nedostatna i jedino što mu preostaje jest živjeti "čudo života", neponovljivost trenutka na koji je osuđen ("Nije mistično kako je svijet, nego da on jest"). Ovaj ekskurs u Wittgensteinovo poimanje jezika, dakako, nije slučajan – u Cvijetićevim je Emotikonima ovaj filozof ne samo ekspliciran ("U dnevniku koji sam vodio u rovu 1995. prekrižio sam citat Wittgensteina, a dodao opis borbenog ranca s konzervom sardina iz 1966. i zapis o nadrnčanoj cijevi puščanoj") nego se odrazi njegove filozofije jezika mogu pronaći u korijenima ovoga poetskog pisma koje, prije svega, pokušava svijet uloviti mrežama jezika, do granica shvatljivosti. Iza tih granica, tamo gdje razum i shvaćanje gube bitku, moguće je samo šutjeti, ili eventualno mucati. Život stoga u ovoj poeziji funkcionira kao zagonetna cjelina kojoj se smisao pokušava dati govorenjem, preseljenjem u prostor jezika – ojezikovljenjem se ona mrvi, no upravo tim se mrvljenjem, komadić po komadić, pokušava shvatiti ("sve to smrću vraćeno biva cjelini ̶ na govorenje"). Takva je koncepcija donekle bliska i hebrejskoj tradiciji, koju također autor spominje u jednome zapisu Emotikona, ali i na brojnim drugim mjestima svojega opusa – Tora je osnovno stanje koja se dolaskom na ovaj svijet gubi, zaboravlja ("Kabala uči da čovjek u maternici zna cijelu Toru, ali kada se na zemlji rodi, anđeo mu je izbriše iz usta"). Govor čovjeka na zemlji, a osobito poetski govor, bio bi, dakle, najbliži ponovnom otkrivanju zaboravljenog govora, traganju za riječima koje su nestale. U tom su kontekstu stoga potpuno razumljive završne rečenice jednog od najljepših fragmenata Emotikona, koje kažu: "Tražim svog anđela, svađam se s njim, otimam se za riječi, za himenice, sastavljam svoju Toru od njegovih mucanja po tavanima." Pri čemu, možda nije suvišno podsjetiti na genezu pojma himenica u istoimenoj Cvijetićevoj zbirci iz 1996., neologizmu koji više od bilo kojeg drugog dočarava autorovo shvaćanje krhke, himenske prirode imenice, i riječi uopće, njezinu ranjivu poziciju međe koja razdvaja svijet i misao, nevinost i odgovornost.

Emotikoni u Viberu Darka Cvijetića možda "vrve pepelom", kako autoreferencijalno kaže jedan zapis, no isto tako oni vrve različitim dimenzijama ljudskosti za koje je nemoguće iznaći znak, ali kojima je zajedničko da dosljedno ustraju u umivanju ljudskoga lica od bezbrojnih grimasa bijesa koje ga neprestano sapinju, preobličavaju u ono za što je teško naći ime, svrhu i razlog. Stoga je u njima kontrast temeljni princip koji u većini pojedinih fragmenata skriveno pulsira – kontrast između njihove semantike obilježene težinom, i njihova pojavna izraza obilježena jezičnom lakoćom; kontrast između njihove produžnosti u vremenu, tj. povijesti koju raskriljuju, i kratke forme u kojoj se manifestiraju, kontrast na razini dominantnog dijela svakog pojedinog zapisa i njegova kraja, koji se najčešće realizira kao neočekivano, gotovo poantno mjesto (primjerice: "Više nije djevojčica. / Sad je vrana."). Dijalektična priroda Cvijetićeva iskaza vidljiva je i u njihovoj suštinskoj dimenziji, na razini pojedinih konkretnih slika koje nisu drugo nego spajanje nespojivog, zavodljivo mreškanje jezika do granica gdje racionalno postaje iracionalno, misaono osjetilno, a shvatljivo tek slutljivo. Takve su neke od najljepših slika ove zbirke, one koje bi čovjek poželio nositi oko vrata, kao amajliju – recimo, slika orlice koja nadlijeće jezero ("Čujem kako u orlici šušti jaje / dok nadlijeće jezero zorom") ili slika o eritrocitnim umiranjima, sudbinska i univerzalna ("Eritrociti se obnove za dvadeset jedan dan, pa sam za godinu dana puno krvi od tebe daleko, puno eritrocitnih umiranja.").
Kako da se onda ne zadrhti pred takvim svijetom koji poetskim iskazom, gotovo kao fotografskim aparatom, dokumentira Cvijetić – u kojem su neke ideje, prakse i nagoni okoštali u vremenu, generirajući uvijek istu putanju krvavog klatna povijesti, dok istodobno neko drugo ljudsko uho, možda baš susjedno, sluša kako „šušti jaje u orlici“.


izv. prof. dr. sc. Andrijana Kos-Lajtman

Objavi komentar Blogger

 
Top