DARKO CVIJETIĆ



DUŠIK, DUŠEK, DUŠICA


(za Iru i Svica)


Identično se dogodilo u filmu Piera Messine, L'attesa (Čekam te), s Juliette Binoche, kazuje mi Učitelj.
Ovdje je nijansu drukčije.

Kad se Nenad utopio, to popodne, na plaži je, na pijesku, ostao dušek.
Koji je on napuhao, sat pred utapanje, dubokim udisajima i izdisajima, nasmijan.
Gotovo godinu kasnije, Dušica je našla dušek u garaži, ostavljen, odložen, zaboravljen kao oblak.

Stajala je šokirana, odjednom shvativši.
Uzela ga je pod mišku, i ponijela gore, u sobu.

Svukla se gola, zatim pažljivo oprala svaki kutak svojeg tijela i mokra legla na dušek.

Isprva je samo disala zatvorenih očiju. Zatim je na usne stavila pisak za upuhavanje.
Lagano, posve lagano, otvorila je gumeni mali čep na pisku i uvukla ga u usta. Osjećala je kako joj se usta pune Nenadovim izdisavanjem, njegovim plućima trošenim zrakom.

Udisala je njegovo izdisanje, godinu dana staro, uhvaćeno u dušek pod njom, koji se postepeno tanjio pod težinom njezine uzbuđene, jecajuće golosti.

Njegova je smrt izlazila iz dušeka, njoj u dušik.

Dušica se mokra tresla na izravnjenom platnu dušeka, i više se ništa na ovome svijetu ne može nazvati njegovim zrakom.



Objavi komentar Blogger

 
Top