foto - Mišo Mirković
DAVOR IVANKOVAC
ŽIVI ZAKOPANI
(o knjizi Darka Cvijetića "Ježene kožice")
Ježene kožice su vrlo dobar primjer angažirane (post)ratne poezije, s gledišta stila lako prohodne, ali s gledišta teme mučne i uznemirujuće. A poezija koja nastoji žrtve izvući iz zaborava, hrvajući se s povijesnim istinama, zabludama i krivotvorinama, jedino takva može i biti
Nova zbirka poezije Darka Cvijetića podijeljena je u dva ciklusa – „Zakopavanje sestre“ i „Charlie Hebdo“ – koji naslovima sugeriraju tematsku podjelu na privatno i javno svjedočanstvo, možda i društveno-politički angažman. Već i površno prelistavanje pokazuje da podjela nije proizvoljna, naime, u prvom ciklusu nalaze se isključivo lirske pjesme, u drugome prozne. Naslovna pjesma prvog ciklusa po mnogočemu je znakovita, tako da ju nimalo slučajno i Miljenko Jergović u pogovoru uzima kao ogledni uzorak Cvijetićeve poetike. U njoj je riječ o stanovitoj Aidi, „školskoj iz klupe“, kojoj u više navrata s višegodišnjim razmacima ekshumiraju bratove posmrtne ostatke iz različitih masovnih grobnica, tako da ona jednoga brata sahranjuje više puta. Aidin brat je žrtva rata, a naslov pjesme sugerira nam da je Aida žrtva poslijeratnog mira: „Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?/Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu/Još brata?//A meni pun mezar“. Uvodna pjesma naznačuje tematski okvir ratnih i poslijeratnih trauma, reduciranost izraza i demetaforizaciju (ne potpunu), te sklonost inverzijama i očuđenjima, što će uglavnom postizati brižljivo osmišljenim naslovima. Tako će, primjerice, pjesmu o dvojici braće koje su strijeljali Arkanovci nasloviti adresom na kojoj se to dogodilo, „Lepe Radić dva“, što će biti link na dotičnu obješenu partizanku, s upečatljivim završetkom pjesme: „Vrat joj polomljen visi s neba/U vrtu grila – ružmarin“. Povijest se ponavlja, iz nje očito ništa ne učimo niti pamtimo, pa nas svakih par desetljeća ponovno sustiže isto. Njegov lirski protagonist, često strukturni Ja, nije pretjerano zaokupljen sobom i vlastitim traumama – on je svojevrsni lirski kroničar, bilježi tuđa svjedočanstva (kao u slučaju Aide), otkrivajući tragove rata u ljudima i okolini podjednako (pjesma „Ljudi i ljudi“ skrojena je od nekoliko fragmenata), ponekad ih čak predočujući iz njihovog prvog lica jednine, uživljavajući se dakle u njihovu tragediju, a gdjekada nismo sigurni govori li o sebi u trećem licu jednine. Užas preživjelih Cvijetić oslikava naslovnom (stoga znakovitom) „Ježene kožice“, u kojoj je zapravo riječ o svinjokolji – tri je svinje zadesila nenadana sudbina, a „onaj što je ostao/Onaj što su ga cijelu noć progonili/Trese se sam…“. Ono što je neizgovoreno, a znano, da će naime kad-tad i preživjela svinja doći pod nož, pridonosi uznemirenju koje i inače ostavlja ova poezija – preživjeli su samo donekle preživjeli, oni su odgođene žrtve i dok ih ne nađe krvnik nekog budućeg genocida živjeti će u (ne)miru sa svojim traumama. Živi, a već pokopani.
Učestali motivi, što ne iznenađuje kada je o ratu i žrtvama riječ, su motivi grobnice – pojedinačne, obiteljske ili masovne. Autor tako vješto čini ironičnu inverziju u pjesmi „Četvrta bilješka na Svisvete“, gdje zaključuje da je i grobnica mnogobrojne obitelji također na neki način masovna. Puko imenovanje ili brojanje stoga nije dovoljno, potrebno je i opisivati, govoriti, posvjedočiti.
Jedna od boljih je i „Koštana dok pleše srž“, u kojoj se vraća motivu raskomadanosti žrtve nađene u nekoliko masovnih grobnica (tokarskog majstora Faruka H.) sugerirajući da slučaj Aidinog brata nije iznimka, nego pravilo – zakopanost u više grobnica, u više neoznačenih počivališta, a bez počinka, čime se ionako bezbrojni zločini umnažaju, a agonija i mrtvih i preživjelih produžava u nedogled. Cvijetić kroz pjesme izmjenjuje gledišta, tako da nikada nismo sigurni tko je govornik u pjesmi, on ili netko drugi, koje je taj govornik vjere, nacionalnosti i koju je uniformu u ratu nosio, čime izbjegava zapasti u monotoniju, patetiku, pa i (samo)sažaljenje. Fanatizam i iracionalnost osvete predočio je pjesmom „Druga omča“, u kojoj se čovjek sustavno i pedantno iživljava nad stablom na koje se objesio njegov sin, potom i žena. Sudbina se dojmljivo poigrava s bivšim snajperistom u pjesmi „Krv u stolici“: „Treba ga eliminirati rekao je/Rektoskopist bivšemu snajperisti//Poslije puši cigaretu u parku bolnice/Zna da ga već uračunat zanosi/Blagi vjetar zdesna/Između njega i smrti“.
Motiv snajperista naći ćemo i u ciklusu Charlie Hebdo (tekst „Čim smo spalili selo“), kao i zakapanje u razne masovne grobnice („Grlo Isaakovo“). Tematski ciklus slijedi prvi, subjektna gledišta se izmjenjuju, no forma je prozna. Pjesme ni ovdje nisu sasvim ogoljene od metafore i alegorije, a najbolje su „Prelasci“, „Jednopjega strana kocke“ i „Tanker uz granicu“.
Imenovanjem ciklusa po francuskom satiričkom listu kojega su 2015. napali islamski teroristi stavlja se protuteža na prvi ciklus, gdje su prikazane mahom muslimanske žrtve iz rata u BiH. No tako se u tekst uvlači određena moralizatorska nota, koja može krenuti dvosmjerno. Naslovna pjesma ciklusa govori o čovjeku koji je i u rovu bio nenaoružan, ali je nešto crtao u blok (možda kao ratni izvjestitelj ili karikaturist bilježi ratno i vjersko ludilo oko sebe), a kada ga pri kraju vidimo na kazališnoj predstavi (kao kritičara?), uz ironičan komentar da je i tu nenaoružan, nameće se pitanje smatra li protagonist i njegovu olovku oružjem ravnopravnim oružju koje on i Radenko tako pedantno i pomno čiste u septembru 1995., kraj Une, ili tu ipak čitamo jasnu distinkciju između satire i terora.
Bitno je reći da Cvijetić nigdje izrijekom ne govori o islamu i kršćanstvu, muslimanima i kršćanima, Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, itd., ali se određena nacionalna i vjerska pripadnost pojedinih „likova“ iz pjesama po imenu (ili čak običajima) može iščitati. Što nas vraća onoj nultoj točki moralnosti i humanosti – žrtva je žrtva, zločinac je zločinac i tu nema odvagivanja na osnovu nacionalne pripadnosti. Na kraju krajeva, to što autor nikada ne moralizira, nego to prepušta čitatelju, ide mu također u prilog.
Ježene kožice su vrlo dobar primjer angažirane (post)ratne poezije, s gledišta stila lako prohodne, ali s gledišta teme mučne i uznemirujuće. A poezija koja nastoji žrtve izvući iz zaborava, hrvajući se s povijesnim istinama, zabludama i krivotvorinama, jedino takva može i biti.
Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) autor je dviju nagrađivanih pjesničkih knjiga i književni kritičar
via - http://proletter.me/portfolio/zivi-pokopani/
COMMENTS