PAUL CELAN


IN MEMORIAM PAUL ELUARD


Položi mrtvome riječi u grob,
što ih je govorio da bi živio.
Postavi mu glavu između njih,
pusti nek osjeti
jezike čeznuća,
kliješta.

Položi mrtvome na kapke riječ,
što ju je uskratio onome
koji mu je govorio ti,
riječ,
uz koju mu je briznula krv srca,
dok je ruka, gola poput njegove,
onoga koji govorio mu je ti,
vješala na stabla budućnosti.

Položi mu riječ na kapke:
možda će mu
prodrijeti u oko, još plavo,
drugo, tuđije plavetnilo,
a onaj koji mu je govorio ti
sanja s njime: Mi



S njemačkog preveo Mario Kopić




U junu 1950. godine češki nadrealistički pjesnik, koji je preživio nacističke logore, Záviš Kalandra, prijatelj Andréa Bretona i Paula Éluarda, osuđen je na smrt zbog trockizma i obješen u jednome praškom zatvoru. André Breton nije mogao povjerovati da je Kalandra izdao narod i njegove nade. Pozvao je stoga u Parizu Paula Éluarda, otvorenim pismom, s datumom od 13. juna 1950. godine, da protestira protiv apsurdne optužbe i pokuša spasiti svojega starog praškog prijatelja. Uzalud. Paul Éluard je odbio intervenirati u korist ”izdajice naroda”. Hladno je u časopisu Action od 10. juna 1950. odgovorio: ”Imam previše posla s nedužnima koji izvikuju svoju nevinost da bih se bavio krivcima koji izvikuju svoju krivnju (j’ai trop à faire avec les innocents qui clament leur innocene pour m’occuper des coupables qui clament leur culpabilité)”.

Paul Eluard je umro 17. novembra 1952. Noć uoči njegova svečanog pogreba, a imajući u vidu taj njegov postupak i aludirajući na stihove Eluardova nadrealističkog drugara Louisa Aragona ”plave oči Revolucije sjaje nužnom okrutnošću (les yeux bleus de la Révolution brillent d’une crauté nécessaire)”, Paul Celan je u Parizu napisao pjesmu In memoriam Paul Eluard. Jer i sam je Celan potajno napustio Rumunjsku i sovjetsku Madžarsku otputovavši za Beč, potom za Pariz, kamo je stigao 13. jula 1948. Pariz mu je itekako skupo naplatio taj grijeh protiv budućnosti (péché contre l’avenir). On tada nije bio preživjeli Židov Shoaha, nego nadasve antistaljinistički politički izbjeglica i u to se ime pariška intelektualna sredina prema njemu odnosila kao prema kakvom kužnom bolesniku. Došlo je do strašnog fenomena: umjesto da u Zapadnoj Europi naiđu na razumijevanje, oni koji su se spašavali od komunističkog terora nailazili su na novu prepreku, na ideologiju i njezinu granitnu izvjesnost. Najpoznatiji intelektualci odbijali bi ih argumentima i rječnikom kojima se u njihovim zemljama odlikovala birokracija.  Svjedoči jedan od njih, Czeslaw Milosz, koji se 1951. iz komunističke Poljske sklonio u Francusku: ”Prilično je tužno, za siromaha, koji nikada nije imao nikakva imutka osim vlastite kože i pera, da ga se u tisku predstavlja kao sitnoga buržuja u bijegu iz svoje socijalističke domovine. Nisu me poštedjeli takvih komplimenata, i bilo je to veoma mučno razdoblje… Nikada hegelijanski intelektualci neće razumjeti kakve su konsekvence, na razini ljudskih odnosa, imale njihovi sofizmi (arguties), i kakav su ponor stvarali između sebe i stanovnika Istočne Europe, poznavali oni Marxa ili ne”.

Pritom, recimo ovdje,  nikada ne treba zaboraviti ni Viktora Kravčenka i njegovu kalvariju, nakon što ga je Aragonov časopis Les Lettres français optužio da nije sam napisao Izabrao sam slobodu (I Chose Freedom), to duboko potresno svjedočanstvo o sovjetskim koncentracijskim logorima, te ga k tome još i napao da je nemoralan, pijanica, izdajica svoje domovine, kupljen od američke obavještajne službe i da objavljuje puste laži.

Sve je to imao u vidu Danilo Kiš kad je rezolutno izjavio: ”Nikada nisam pripadao levici. Politika mi se zgadila upravo zbog francuske levice”.

Tragedija nije specifika XX. stoljeća – sva su razdoblja upoznala tragediju – nego je to košmar, denegacija same tragedije. Proživljenom užasu pridodaje se poricanje njegove stvarnosti. ”Trojanskog rata nije bilo” – to je prilog XX. stoljeća povijesti strave i užasa.  Zaludnost XX. stoljeća?


Mario Kopić

Objavi komentar Blogger

 
Top