Arondisman za mrtvi jezik / Hasidska priča o uvijek istom dječaku, Darko Cvijetić

                                                                                

DARKO CVIJETIĆ



ARONDISMAN ZA MRTVI JEZIK


Ekscept /(lat.) izvadak, ispis iz nekog djela, sažeti sadržaj i sl./ eseja o gušenju na srpskohrvatskom, povodom Danila Kiša



– Tog jezika nema. Na njemu se ne piše i ne misli i ne govori. Kao ni sanskrita, ili jidiša ili latinskog. Nema ga. Na njemu pisao Kiš. “Mogu reći da istinski znam samo jedan jezik – srpskohrvatski (…) A ono što ja tvrdim – da ja nisam srpski, ni hrvatski već jugoslovenski pisac. Tako možete zamisliti da sam ja jedini jugoslovenski pisac ovoga sveta.”

– Kiš je govorio da će se odgovornost svih pisaca ubuduće mjeriti njihovim odnosom prema logorima. Odgovornost pisca je u jeziku. Odnosu jezika prema logoru. Kojeg jezika? Kojeg pisca? Kojeg logora? Bilokojeg.

– Izdahnuo je na srpskohrvatskom. Kao Jugoslavija što je roptala, krvoliptala ravno iz grla na štokavskom. Samo da je par kemoterapija poživio Danilo, sam bi sebi iščupao raskošno katrančena krila s plućem.

– Na poljskom jeziku klepsidra istodobno znači i nekrolog i sat. Ali i klepsidra mora naći ruku da je preokrene. Prevratni moment pješčanika – “danas kada se opraštamo” ili “otišao je zauvijek” ili “prah prahu”.

– Prvo lice srpskohrvatskog nekrologarija. Prozivka pred glinu, izvikivanje imena posljednji put, i ta ruka i okrene klepsidru – vrh pijeska, zadnje pijeska bude prvo novog pijeska. Izmjenjuje se zapravo samo ruka, pijesak miruje.

– Kiš i Zid su pali zajedno, 1989. Danila su uklonili, reći će Borislav Pekić, Kiša su ubili, Kiš i nije umro, ubili su ga a potom zloupotrijebili, reći će Pekić. I Zid su tako. Suvenirno ga umrvili, razmrvili, učini ga prašinom, a prašina se ne može preskakati. Tako da znate, Borise Davidoviču, uzalud skačete, pijesak je nepreskočiv.

– Komesari su urlali – odmah razdvajajući svoja urlanja na urlanje na srpskom, urlanje na hrvatskom, urlanje na bosanskom, urlanje na crnogorskom. Danila nije imao tko urlati. Nitko ga ne bi imao čuti ni da je urlan. Komesari su se zaurlali, izurlali, odrali grla kao Mikša, “Onaj koji odire”.

– Nekrologistika. Klepsidra s uravnjenom prašinom. Tik-tak, Europica, Krležica, Žiletžica. Nekrolog kao trajnost i sat povremenosti. Književnost treba da se bori protiv zla, a ne protiv dosade, napisao je Brecht, citirao je Danilo. Srpskohrvatski se odao nekrologiji.

– Kiš : A šta, tukla te? Eva (Panić): Pa da naredila da legnem a onda sve žene iz barake me pregazile. Kiš : I, nju si videla? Eva (Panić): Nju, 1971. u Beogradu na ulici; kažem Miši – vidi je, ona me na Golom otoku tukla. A Miša kaže javi joj se. A ona pogurena kao sjenka, ima rak kože, očigledan, pola joj lica pojedeno, ali ja bi je poznala da joj je cijelo lice pojedeno rakom. Ne gleda. Gloda me očima, ogromnim, gloda me, istanjuje. Kiš : Lepo si to rekla.

– Danilo je dobio Skendera 1986. za knjigu o grobnici, tri godine pred smrt. I pošto su rudari davali novac za nagradu vodili Danila u Tomašicu. Tri godine nakon Danilove smrti 1989., u Tomašici rudari napravili veliku grobnicu s rudarima, s petoro samo od Kulenovića, od Skenderovih. Da su 1992. virnuli i vidjeli da je Eduard Sam isto obrezan, odveli bi ga. I ovako su ga odveli. Pukovnik Čeljustnikov okađuje lijes pristigao pocinkan s leta Pariz – Beograd, ispod mantije mu čizme boje ucrvane masline.

– Vezanog za cijev radijatora, mlatili su ga, Borise Davidoviču, u ime srpskohrvatskog. Ne tučem ja vas, dragoviću, zbog sebe, nego zbog vas, zbog Jugoslavije u vama. Crvene pinirske marame preko cijelih pluća. Kunu se mesom.

– U centru grada, na Trgu heroja, ćaskaju trojica osuđenih ratnih zločinaca, sve delije iz ovdašnjih logora. S pravoslavnim drvenim krstovima oko vrata. Na privremenoj slobodi. Za katolički Božić.

– Neka je mater, Daliborka R. (pišu evo sve novine) jučer ovdje u gradu ubila svoje novorođenče u kadi kupatilskoj, stavila ga potom u plastičnu običnu žutu kesu i dala petogodišnjem sinu da odnese u šumu i zakopa. Sin se zove Lazar. Otišao je zamišljen s kesom u grad.

– Inspiracija je odsustvo gađenja prema literaturi, rekao je Danilo Kiš. Sad leži stiješten u betoniranoj masovnoj – Aleji velikana. Skoro su širili Aleju. Pa su prekopali nedaleko napušteno dječije groblje. Pacovi kao golubovi mira, potomci. Pitomci.

– Posljednja scena Kubrickovog EYES WIDE SHUT jest u prodavaonici igračaka, nešto kao brzo smrkavanje o kojem je govorila majka. Fantaziraju književnici na srpskohrvatskom, Borise Davidoviču, a izvjesna je samo zemlja u ustima, pa u grlu. I sve dublje u klepsidru.





HASIDSKA PRIČA O UVIJEK ISTOM DJEČAKU

“Pa bih vidjela. Da muža možda prebacim, iskopam ga, ako kupim to novo grobište, malo sjevernije. Sad je u tuđem grobu. U tuđem, ne gledaj me tako, na tom su mjestu pokopavana mladoumrla djeca njegove bake, materine matere, ne znam više koliko njih – troje, petero, svejedno, to je bilo davno, kad mu je mater bila dijete. On ti je sada u dječijem grobu, ukopan među kosti davnoumrlih malih ujaka, među ujkice. Žao mi da je tu, šta će tu, sam. Pa ću vidjeti, ako ga i iskopam, neću velim ti daleko ga prebacivati… Par desetina grobova sjevernije, gdje su pokopali mlade željezničare koje su ustaše strijeljale u onom ratu.”

Kaže tako supruga mog umrlog školskog druga, drži njihovog mladog sina za ruku. Mene zemlja pustila i strmoglavim se u nebo. Vi ćete razumjeti, draga grofice, kao lopta među ratnim vojnim invalidima, nije ona više lopta, sada je obogaljiva, i odskakanjem samo sunce podsjeća na nešto obećano. Rječju, ljudomora. Nemir među ujkicama. Mir među strijeljanom željezničarskom balavurdijom.

Jaje je simbol šutnje, i u hebrejskoj tradiciji, poslužuje se nakon povratka s ukopa. I nešto soli…





SEKONDHEND, S TVOJOM KOŠULJOM



Nemam više što sebe umoriti. Sve sam poizmarao – pluća, jetru, oči, sluh, dodir…Primoravam ovo mjesto da stari od mene, da mnome oronjuje, nečitano.

Rabin, zadužen za Zapadni Zid, dođe dvaputa u godini, uoči Nove godine, pred Rosh Hashana dakle, i u proljeće, pred Pashu. Pokupi sve ceduljice, poruke udjenute u Zid, i nepročitane ih stavlja u torbe i zakopava na Maslinskoj gori. Zid se četkama i palicama očisti, opere. Na stotine tisuća poruka u desetinama vreća nosi se u svoju genizu, na svoje truljenje, na svoje pomno iščitavanje u mraku.

Pred Sekondhendom mater, curica od neke četiri godine i otac. Djevojčica je gluhonijema. Otac parkira crvenog golfa keca. Puno tišine. Predomišljaju se. Kao u sobi prepunoj prepariranih ptica. Sat na zidu. Među punjenim pticama. I svakih šezdeset minuta izleti kukavica iz sata. Zakukava smrt. Jedina mičuća ptica u sobi.

 

U ogledalu izloga Sekondhenda mogu je vidjeti noću kako vrišti. A ne čuje svoje kriktanje. Tako u grobovima s ceduljama molitava, tuga puno ljudi truli svojim riječima, naočigled rukopisa.

 

 

 

 

 

MANDELJŠTAMLJEN KAPUT

 

 

 

Slikara Žige smrt u kanalu Puharske; samotnik iz Radničke, preko puta Sovilja i Tenisa; pijan upao u kanal…Kronika protekle noći koju pročitaju ujutro na radiju kao servisnu informaciju.

 

Trbuh mi se lagano puni zemljom. Kao vukov kamenjem, u priči o Crvenkapi. Mora se čuvati meso sebe. Plesno mene i jest prenošenje zemlje. Nasipavanje, rušenje nasipa, potkopavanje nasipanog.

Ovako: vratiti zemlju sebe – zemlji, ali punu neba, da zemlji od toliko neba bude stid ostati zemljom.

Ponovno mi objašnjava – u hebrejskom, dočetak EL označava i kreativnost, plodnost, stvarateljstvo. Tim slijedom, svi Arhangeli ga imaju – RafaEL, MihaEL… Tako i SatanEL, sve do pada, kada gubi EL, gubi moć stvaranja. Postaje Satan, bez EL. Nestvaratelj. Shvatio sam, velim, zvončić viška u tišinama, prva prašina u utroblju, gašenje zvijezdožuđenja.

 

Opet se muha mogla čuti u meni, naseljenom promašajima. Položiti olovku. Ohromljenih očiju otkidati od slika ono što još nije u magli. EL krvi, ili kako bi kazao Hamsun – sjenke izazvane jednim dahom, kao kada se dune u somot.

Nema tko slikara Žigu ni pokopati. Dva su dana trebala da identificiraju nađeno tijelo licem u vodi, zagledano u dno kanala Puharske. Kada su devedesetpete “arkanovci” u gradu hapsili sve preostale muškarce, šišali ih na nularicu kao dezerterske izdajnike i vezali po parkovima za stabla preko puta Mladenovog spomenika, i Žigu su. Jer nije bio na ratištu. Tukli ga u parku, a on tako šutio da su se prepali oni s palicama.

 

Da sam imao boja naslikao bih još jedan svijet. Obukao crn kaput, i otišao niz Radničku, kraj Tenisa i Kanafe, do vode u Sani, oprati kistove.

 

Oprati kistovima dlaku od ulja.