PAOLO MAGELLI
HRANE NAS MITOVIMA DA BISMO KAO STOKA SLUŽILI KAPITALU
INTERVJU - razgovarala Branimira Lazanin
Paolo Magelli, europski kazališni režiser,
rezignirano je odložio jutarnje izdanje novina u kafiću blizu svojega
stana u centru Zagreba, zapalio cigaretu i rekao: “Možemo početi, o čemu
god vam drago” ne postavljajući preliminarne tematske okvire. Optimizam
te jutarnje kave distinktivan je za zagrebačku zimu, Magelli je uvijek
sugestivno “u problemu”, a ne izvan njega.
Naš je sugovornik teatarski čovjek par excellence, istodobno svjestan
ekskluziviteta i ranjivosti intelektualne pozicije u društvu. Mijene
kulturnih politika u Europi o kojima nam govori pocrtavaju tu poziciju
na univerzalnoj razini. A stoput je Magelli javno rekao: “Ja sam
posljednji ljevičar”, pecajući time svakovrsne reakcije na granici
njegove zafrkancije, ironije i gorčine. Na toj liniji, koja zvuči
ležerno, a djeluje s odgodom, razgovarali smo o teatru i politici. O
kondicijama europskih i domaćih kuturnih politika, socijalnoj državi i
umjetničkom radu, njegovoj intendanturi u rodnom gradiću Prato u
Toscani, gdje je šest godina vodio Teatro Metastasio, kratkom profilu
Mattea Renzija, domaćoj socijaldemokraciji i elitama u kulturi.
Magelli je uvijek negdje između vlastitih premijera u različitim
gradovima. Tako se vratio s premijere Goldonijeva klasika “Gostioničarke
Mirandoline”, koji je u povodu 70. godišnjice Talijanske drame postavio
u riječkom HNK “Ivana pl. Zajca”, a ovih dana ubrzano priprema
premijeru “Noćni život” prema tekstu Ivana Vidića u Zagrebačkom
kazalištu mladih, koja će se održati 23. prosinca.
-Drame Carla Goldonija imaju posebno mjesto u vašem radu, nije slučajno
da ste u Rijeci izveli ‘Gostioničarku Mirandolinu’?
‘La locandieru’ Goldonija prvi put sam radio kao klinac s Borisom
Cavazzom u Ljubljani 1970-ih, a posebno mi je drago što sam je mogao
ovaj put izvesti u originalu jer je takav bio povod obljetnice
Talijanske drame. Oduvijek mi ide na živce užasan odnos prema prijevodu
Goldonijeva teksta koji postoji kod nas, ali to je druga priča. ‘La
locandiera’ je dio teatralogije o ljubavi koju radim na raznim
kazališnim pozornicama, a koju još čine ‘Medeja”, ‘Žena’ Josipa Kosora i
Goldonijevi ‘Zaljubljenici’. Rašireno uvjerenje o ‘Mirandolini’ kao
lepršavoj komediji nastojao sam ovdje urušiti jer je riječ o mračnoj
priči: o jednoj ženi i ljubavi. A posebno mi je zadovoljstvo bilo
izvesti tu predstavu u Talijanskoj drami koja spada u red rijetkih
institucionalnih, pozitivnih kontradikcija ove zemlje. Radi se o
instituciji s najstarijom tradicijom stalnog ansambla što je model koji
sam kao intendant, radeći u Pratu od 2010. do 2015. godine, nametnuo
kao izuzetak u talijanskoj teatarskoj praksi.
-Talijanska radna praksa je posebno okrutna prema profesionalcima u
teatru koji rade na ugovor od svega nekoliko mjeseci.
U Italiji su glumci manje-više tretirani kao robovi, rade s kratkim
ugovorima od onoliko mjeseci koliko se zahtijeva od prilike. Tri, četiri
mjeseca, uz razne ucjene, posao kad ga ima...
-Za razliku od obljetničarske Talijanske drame koja je u Rijeci doživjela
70 godina kontinuiteta?
Kontradikcija Talijanske drame u hrvatskom društvu koje ima vrlo
kompleksan odnos s manjinama u raznim netolerantnim registrima je njezin
realitet od 70 godina postojanja. A kako sam se u Toskani posljednjih
godina bavio manjinskim teatrom, shvatio sam da u Europi ima više od 35
manjinskih kazališta – s ove strane Urala, i još njih 56 gledajući scenu
iza Urala. Od prostora bivše Jugoslavije do gustog rastera manjinskih
teatara svugdje u Europi oduvijek me zanima složeni spoj kultura koje
teatar sažima.
-Je li onda sistem stalnog ansambla u teatru, koji ste uspostavili u
Toskani, održiv u Italiji?
Iako nakon šest godina ne postoji moja grupa u Pratu, novi intendant u
Trstu imitira taj naš sistem, a i u Genovi se također tako počinju
postavljati stvari. Taj se diskurs pozitivno inficira, mislim da ima
šanse. Ondje sam nastojao senzibilizirati kazališni sindikat, još im
dajem savjete ako zatreba. Ali poanta je u tome što sam u Toskani, s
vlastitom stalnom trupom, toliko uspio da nisam tek producirao više od
ostalih talijanskih kazališta, nego sam i toliko uštedio da sam mogao
investirati u tuđe projekte.
-Onda ne bismo trebali imati loše mišljenje o domaćem sistemu, koji
uglavnom ima stalne ansamble?
Samo je jedna europske zemlja koju treba imitirati kad je riječ o
kulturi i socijalnoj politici.
-Recite?
Njemačka. To vam kažem kao rođeni Toskanac koji to, kao, ne bi smio
reći. Ali fućkaš te plitke predrasude. Nijemci, zaboga, imaju 384 teatra
s vlastitom produkcijom, uz to što kontinuirano i vrlo transparetno
financiraju off i off-off produkcije. Nije iznenađenje što Nijemcima sve
ide bolje! Moja kći ima 15 godina i živi u Dortmundu. Odmalena uči
strani jezik i jedan muzički instrument jer svaki Nijemac u javnom
obrazovanju mora naučiti svirati, bez obzira na talent. Od vrtića
počinje umjetničko obrazovanje, a zatim se indukcija kulturom nastavlja.
Umjetničko obrazovanje u Njemačkoj je sistemski obavezno, tvrdi se da
je u prvih šest godina škole ono ključno za razvoj djeteta i odabir
njegova poziva. Država onda financira Jugendtheatere, postoje opere za
djecu. U Essenu imate, primjerice, jednu Operu, 20 kilometara dalje, u
Düsseldorfu, je sljedeća, pa 30 kilometara dalje, u Wuppertalu, nova...
Indukt obrazovanja u kulturi je neizmjeran za razvoj društva i države, a
to se više ne razumije.
-Generacije odrasle u socijalizmu znaju za razliku obrazovnih politika
nekad i sad.
Jer je u socijalizmu postojao taj indukt kulturnog obrazovanja.
Nažalost, danas je neoliberizam uništio i socijalnu politiku i
sindikalne napore prema njezinu opstanku. Pa kad se gospodin Ivica
Todorić, što neki dan čujem, požali da ne može naći radnu snagu, onda
nitko javno ne kaže: to je zato što za 1500 kuna mjesečno, uz uključen
rad nedjeljom, može raditi samo stoka, a ne radnici! A ako kažemo da su
te velike ljudske tragedije dio šireg plana, neoliberizam u daljnjoj
interpretaciji podrazumijeva proces imbecilizacije naroda. Kad vam kažem
da Nijemcima doista ide dobro zato što je razina kulture tog naroda na
vrhu nekog zamišljenog svjetskog prosjeka, to jedino potvrđuje da
inteligentan narod zahtijeva socijalnu protekciju. Socijalnu obranu
rada. Barbarizacija društva obuhvaća potpunu slobodu kapitala s jedne
strane, a s druge neoliberizam (i ne govorim u terminima neoliberalizma
jer ‘liberalizam’ znači slobodu), za čiji razvoj je potreban primitivan
narod. Primitivnog čovjeka možete maltretirati, on nema vlastito
mišljenje, on nije svjestan vlastitih potreba, nema intelektualnu razinu
diskusije i slijepo vjeruje mitologijama o raznim Krešimirima i
Mudimirima. To je problem akulturacije našega naroda. Živimo u grandezzi
mitova o hrvatskom ili srpskom narodu, a tom se mitologijom proces
imbecilizacije fino privodi kraju.
-Proces akulturacije kod nas se nije dogodio ili dovršio. Zašto?
Jedino je u vremenu ministra Antuna Vujića kultura dosegla mitskih 1,1%
budžeta, s tendencijom rasta. Kako je privatizacija uništila sve što je
pošteno, tako se moglo dogoditi da se uz aktualnih 0,49% ukupnog
državnog budžeta za kulturu sad uvodi i dodatni porez. Neka umjetnici
koji imaju dvije kune u džepu dodaju još malo državnoj bilanci umjesto
domaćih milijunera. I to, nažalost, nije sve! Nije to crni humor, nego
realan pokazatelj smjera kulture u ovom društvu: klekni, padni ničice,
još ćeš dublje pasti.
-Često spominjete da ste svjesni
intelektualnog duga prema Zagrebu?
U Zagrebu sam od sredine 1980-ih i od tada uživam. Ovdje imam mali stan i
ponavljam, ovom gradu mnogo dugujem. Svjestan sam njegovih umjetničkih
razina nekad i današnjih problema. Uzmimo, recimo, problem nezaposlenih
glumaca uz jednu povijesnu analogiju. Sjećam se kad je Kosta Spaić
govorio, krajem 1980-ih, o planu revitalizacije teatara koji su bili
zatvoreni u vrijeme jugoslavenske krize ili uopće nisu bili aktivirani.
Pa se zapitajmo sad zašto Karlovac, naprimjer, nema svoju stalnu
kazališnu trupu? Zašto je nemaju Vinkovci? Toliko se priča o Vukovaru, a
nitko da ondje otvori kazalište? Toliko se javno voli Vukovar i toliko
se love baca oko njega uzalud, umjesto da se učini nešto fizički,
materijalno, kulturno, institucionalno za taj grad. Šibenik - nema ništa
od ansambla? A Zadar? Umjesto sistemskih napora slične vrste, trud se
ulaže u kultiviranje galame ima li u Gavelli viška zaposlenih glumaca
ili ne, baca se prašina u oči. Kad sam bio intendant u Toskani, moji
glumci nikad nisu bili bez posla. Kad nisu glumili, održavali bi
seminare na akademijama, gostovali u gimnazijama... Nije rad glumca
jedino na sceni, nego i na svim drugim projektima, kad nemaš posla.
-A da ste vi intendant ovdje?
Da sam intendant ovdje, kod mene bogami ne bi bilo onih koji su
zaposleni, a ne rade. Kod mene bi radili svaki dan, ja im sigurno ne bih
dao plaću, a da ne rade. A u Zagrebu ima svakojakog, a ne samo scenskog
posla preko glave.
-Pauperizacija kulture odvijala se kroz obrazovnu politiku i uz medijski
antiintelektualizam od 1990-ih nadalje. Koji su rezultati?
Ne znam je li proces pauperizacije kulture doveden do kraja. Ali je
sigurno da se akademija, obrazovana elita, izuzela iz politike, odustala
od vlastite političnosti. Akademija je kod nas, u kritičkom smislu,
posve apolitična. A problem jaza između sjajne kulturne i umjetničke
prošlosti te današnjih kulturnih politika temeljni je problem Europe: uz
izuzetak, ipak, njezina njemačkog, švicarskog, austrijskog i, zbog
tradicije intelektualnog otpora - francuskog dijela. Krize kulturnih
politika duboke su u Italiji, Španjolskoj i Nizozemskoj, čiji je
poluamerikanizirani model kulture upravo katastrofalan. Britanski model
kulturnih politika i ne spominjem, koliko je dotaknuo dno u
intelektualnom smislu. Iako su Englezi još ekonomski moćni, u kulturnom
je smislu ondje totalna pustoš. Općenito govoreći, u Europi su se
institucije kulture posve zatvorile. Nema fluidnosti, nema cirkulacije
kulture.
-Govorimo o elitizaciji?
Nego o čemu. Kultura se elitizirala, postoji jedino za bogatije slojeve.
Ili postoji elitna kultura ili je riječ o turističkoj prodaji.
Vladajuće elite žele, naravno, da podržimo dijagnostiku tog
neoliberalnog koncepta: zbog čega ne treba odustati od otpora. U
europskom je smislu interesantan primjer Belgije koja njeguje povijest
dijalektičkih polemika, a flamanski dio se u kulturnopolitičkom smislu
sve više udaljava od nizozemskog utjecaja. I samo mi nemojte pomodno
govoriti o fluidnosti kulture u nordijskim zemljama! U tako bogatom
društvu kulturne institucije su namjerno rijetke, izolirane i bez
utjecaja.
-Naš je model kulturne politike naslijeđe austrougarskog modela, što o
njemu mislite?
Još sam fasciniran austrougarskim sistemom, iako je u dubokoj krizi.
Hrvatska je zato jedna od važnih centara krize kulture u ovom dijelu
Europe.
-To vidimo i osjećamo, jedino ne osjećamo ljevičarski napor oko kulture?
Naravno, kad ljevica ne postoji. Iako se u sport ne razumijem, prizor
ragbija poslužit će kao metafora krivih intencija i pogrešnih političkih
procjena. U ragbiju se, je li, svi guraju u centru za onu idiotsku
loptu. Nepotrebna gužva u centru, okolo pustoš.
-A na terenu domaće politike?
Na domaćem terenu to, naravno, govori o razlogu radi kojeg je SDP
mestralno izgubio izbore. Išao se baviti onim što ne pripada njegovu
ideološkom spektru niti političkom habitusu. Ili barem ne bi smjelo
pripadati spektru imaginirane socijaldemokracije. I vidim sad gospodina
predsjednika stranke SDP Bernardića, njegov se diskurs uopće ne
razlikuje od Plenkovićeva. A morao bi, po mojem shvaćanju
socijaldemokracije. S druge strane, nekoj novoj ljevici nedostaju
kapaciteti mišljenja o novoj utopiji.
- I to bila stara-nova priča o ljevici: još je lakše vidjeti gdje je nema i
gdje je uništena?
I to je točno. Uzmimo Mattea Renzija, koji je upravo najavio ostavku
nakon debakla na referendumu o ustavnim promjenama. A Renzi je gori od
Berlusconija, on je ubio posljednje ostatke ljevice u Italiji. Kao
tipičan demokršćanski boyscout spojio je Marxa s Isusom i servirao nam
taj bućkuriš, ponudio nam taj mutni roze, od čega nam se može samo
povraćati.
-A ljevici bi onda, očito, trebao neki jači vranac
Ljevici treba vranac, a ne roze. Ako se razmišlja resentimanskom
logikom, neće se ništa napraviti. Ide se, pa se vidi: važno je da se
ide. Umjetnici moraju biti uvijek ispred politike, ali im uvijek treba
biti neudobno, a ne udobno. U intelektualnom, ali i ekonomskom smislu -
nema opuštanja.
-Kako bi onda izgledala moguća politizacija kulturnog polja? Jer
radikalni desni populizam inzistira na mijeni kulture.
U tom se smislu ne mogu prestati pitati kako većina može dopustiti
onakve odvratne prijetnje Radi Šerbedžiji? Opet? Ako to većina dopušta,
važno je reći, ja sam protiv te većine. Ako se uniformiramo i
rezigniramo, ništa neće doći. Doći će jedino do autokastracije, u kojoj
ponovno nema ničega. Upravo radim tekst na tom planu - ‘Noćni život’
Ivana Vidića, za premijeru uoči Božića u ZKM-u.
-O čemu govori Vidićev tekst?
Ukratko, to je tekst koji govori o praktičnoj nemogućnosti revolucije
danas.
- Znači, Vidićev pesimizam koji ohrabruje.
Upravo tako. Kao kad Tarzan skače u stajaću vodu, pa mu se kaže: ‘Alo,
ali zašto?’. Ovaj Vidićev tekst nije nov, znam ga dugo, a njegova logika
ili paradoks je u njegovoj mračnoj povezanosti s aktualijama. Što je,
naime, politička situcija bivala gorom, to je Vidićev tekst dobivao na
aktualnoj vrijednosti.
-Pri tome je Zagreb neka vrsta mračne metafore zajedničkih problema?
Da. ali ne inzistiram na tome. Ovdje ostaje motiv mjesta u toj Europi
koju sam volio, u toj Europi koja bi konačno trebala razmišljati o
vlastitoj, drugačijoj sudbini. O intelektualnoj platformi koja je
alternativa u političkom smislu. Predstavu igramo uoči početka 2017.
godine koju, nažalost, nitko od domaćih kazalištaraca nije pročitao kao
godinu 100. obljetnice Oktobarske revolucije, pa to nitko ne obilježava.
S ‘Noćnim životom’ smo se, računam, ipak preliminarno ukrcali u ime te
obljetnice.
http://www.express.hr/kultura/hrane-nas-mitovima-da-bismo-kao-stoka-sluzili-kapitalu-8612
COMMENTS