by Alex Howitt



MARIO KOPIĆ



LUDWIGOVA ISPOVIJEST




Jedno vrijeme svog života, od 1920. do 1926. godine, slavni je filozof Ludwig Wittgenstein učiteljevao po selima na području Schneeberga i Semmeringa u Donjoj Austriji. Na njegov plan da postane učitelj utjecalo je prije svega čitanje Dostojevskog i Tolstoja. Potonji je čak poučavao u seoskoj školi koju je sam osnovao. Njegove Narodne pripovijesti i legende, koje je Wittgenstein iznimno cijenio, bile su svojevrsno nastojanje da svoje ideje približi ljudima. I Wittgenstein je često govorio o tome kako mu je stalo da te seljake “izvuče iz blata” (get the peasantry out of the muck).

Živio je veoma skromno od svojega dohotka u majušnim i prohladnim sobama i kategorički je otklanjao svako protežiranje. Ali Wittgenstein je, kao seoski učitelj, uvijek uživao poštovanje. Tome je doprinosilo i njegovo tehničko obrazovanje: reparirao je pokvarenu parnu mašinu u lokalnoj fabrici, a popravljao je i šivaće mašine seljanki. Svoje zanimanje seoskog učitelja prihvatio je krajnje ozbiljno, eksperimentirajući s novim metodama poučavanja. Učenicima se dopadao. No, događalo bi mu se da bi neke od njih udario, opalio im ćušku (Ohrfeigen) ili povukao za kosu (Haareziehen). Čak je aprila 1926. dospio i na sud zbog takvih ispada (što je zabilježeno u austrijskim kronikama kao Vorfall Haidbauer ili Haidbauer incident). Nakon dugogodišnjeg života u Engleskoj i Norveškoj, nakon što se već sasma oblikovao kao veoma osebujan filozof, učinio je nešto što je učesnicima izazivalo ne malu nelagodu.

Na početku svojih posthumno objavljenih Filozofskih istraživanja Wittgenstein navodi Augustinove Ispovijesti (Confessiones): “Kad bi odrasli ljudi imenovali neku stvar i pri tome na nju pokazali pokretom tijela, vidio sam i pamtio da oni tu stvar nazivaju riječju koju su izgovarali kad bi je meni htjeli pokazati. A da oni to hoće, vidjelo se iz pokreta tijela, koji su kao neki prirodni i sveopći jezik svih naroda. On, naime, izrazom lica, očima, kretnjom tijela i zvukom glasa pokazuje da duša nešto traži, nešto želi, nešto odbacuje ili izbjegava. Tako sam malo pomalo shvaćao koje su stvari označavali pojedinim riječima što su ih uklapali u različite rečenice i što sam ih često slušao; njima sam onda izražavao svoje želje nakon što sam svoja usta izvježbao u njihovu izgovoru”. Razlog navođenja ovih riječi bio je najprije sadržinski i ticao se cijelog sadržaja njegove knjige, odnosa jezika i stvarnosti. No postojao je i drugi razlog, koji se ne može otkriti samo čitajući ovo osebujno djelo. Augustin svoje Ispovijesti nije pisao ponajprije kao filozofsko djelo, nego kao djelo koje sadrži ono što kazuje sam naslov: ispovijest vlastitog života pred Bogom, bez skrivanja, bez korekcija, bez lažnog oblikovanja vlastite slike.

Za Wittgensteina je cijela filozofija izvirala iz sličnog načina ispovijesti, dakako, ukoliko je htjela da bude iskrena (honestly) i smjerna (decently). Smatrao je kako su filozofsko mišljenje i pisanje više stvar volje nego intelekta. Genuino se razumijevanje gotovo nikada ne lomi na intelektu, nego na ponosu. A ponos nije stvar intelekta, nego volje. Zato je Wittgenstein, iz silne potrebe za jasnoćom i iskrenošću mišljenja, samome sebi zadao pravilo: “Zgradu svoga ponosa valja isprazniti. A to je strašno težak posao.” (The edifice of your pride has to be dismantled. And that is terribly hard work.)

Samosaznanje nije potrebno samo zato da bih saznao svoj ponos i oslobodio ga se. Zavaravanje samoga sebe ostavlja traga i na tonu mišljenja i pisanja. Ko ne želi saznati samoga sebe, taj i kad piše, na neki način nastavlja sa samozavaravanjem. Ko ne žali upoznati vlastitu dušu, jer mu je to možda odveć bolno, taj i svojim pisanjem izbjegava doticaj s njom i ostaje na površini.

Ovaj unutrašnji stav prema samome sebi zrači u sve naše odnose i poslove, a na poseban način ondje gdje su, kao kod Ludwiga Wittgensteina, mišljenje i pisanje isto što i život, gdje nisu samo zanimanje poput ili pored ostalih. U knjizi Wittgenstein: rima i um ističe Jacques Bouveresse: “U određenom smislu nijedno drugo ropstvo nije nepodnošljivije od onog koje nekoga sili da mora po profesionalnoj dužnosti imati neko mišljenje u slučajevima u kojima o tome nema nikakvu kompetenciju. S Wittgensteinovog gledišta tu nipošto nije riječ o ‘znanju’ filozofa, odnosno o zalisi teorijskih saznanja kojima raspolaže, nego o ličnoj cijeni koju je morao platiti za ono što misli i kazuje… Filozofija naposljetku ne može biti ništa drugo nego izraz primjerenog ljudskog iskustva (une philosophie ne peut être en fin de compte autre chose que l’expression d’une expérience humaine exemplair)”.

Ovakav stav prema mišljenju stajao je u pozadini onoga što je Wittgenstein učinio.

Kako nas izvještava Ray Monk u sjajnoj biografiji Ludwig Wittgenstein: dužnost genija, za božićnih praznika 1936. godine stavio je filozof sebi u zadatak da će otići i izviniti se svima koje je uvrijedio i da će svoju ispovijest, koju je prethodno ispisao na papir, izreći svima koji su mu u životu važni. Obišao je učenike prema kojima je bio grub. Reakcije na čin su bile različite. Neki su smatrali da se nema za što izvinjavati, a neki su samo prostodušno odmahnuli: “Ja, ja!” (Da, da!) Sastao se pojedinačno s nekolicinom svojih prijatelja i članova porodice koji su mu bili važni. Sjeli bi, Wittgenstein bi izrekao svoju ispovijest ili bi je dao sagovorniku da je pročita. Nelagodni osjećaj, slušanje, malo riječi, prijateljsko saučešće, davanje do znanja kako je ispovijest suvišna, ali kako je slušaju zato jer je on želi izreći. Ispovijest je sadržavala trenutke Wittgensteinovih slabosti. Neka vrsta životne ispovijesti pred različitim sagovornicima.

Sljedeće je godine o djelotvornosti ove svoje opće ispovijesti u dnevnik zabilježio kako ga je ona, uz Božju pomoć, “dovela u bistriju vodu, u bolji odnos prema ljudima i u veću ozbiljnost” (this brought me into more settled waters, into a better relation with people, and to a greater seriousness). Wittgenstein, to se lako naslućuje iz reakcija onih koji su slušali njegovu ispovijest, nije imao nekih velikih krivica. No, imao je unutrašnju jasnoću o tome kako (lažni) ponos i neiskrenost ne dozvoljavaju jasnoću mišljenja i odnosa. Oni su samo izraz bijega pred svojom savješću.

Jer savjest spada u temeljne egzistencijale čovjeka, dakle u samu ontološku suštinu čovjeka kao ek-sistencije. Izvire iz krivice, čije je porijeklo u čovjekovoj konačnosti, u čovjekovoj smrtnosti, zbog koje je čovjek svagda već u brizi za vlastito bivstvovanje.

Drugim riječima: svagda mu je stalo do vlastitog bivstvovanja. To mu temeljno (u egzistencijalno-ontološkom, a ne u psihološkom smislu) raspoloženje nalaže: Budi ono što jesi!

Taj poziv, taj glas bivstvovanja nikada ne utišava i zato krivica i savjest nikada ne utihnu. Čovjek je dakle čovjek samo ukoliko je čovjek savjesti. Ako nismo ono što po svom bivstvovanju i u svom bivstvovanju jesmo, tada imamo “rđavu savjest”, osjećamo se krivim, nezavisno o tome da li vjerujemo ili ne vjerujemo u Boga. Onaj ko vjeruje u Boga osjeća isto, samo glas bivstvovanja čuje kao glas Boga i svoju krivicu shvaća i doživljava kao krivicu pred Bogom, što će reći kao grijeh.

Onaj ko ne čuje glas Boga, nije bez savjesti, on samo čuje glas bivstvovanja i, premda se ne osjeća grešnikom, ne smatra se čovjekom bez krivice.
Wittgenstein je znao da, ako želi jasnoću i iskrenost, bolji odnos prema ljudima i životnu ozbiljnost, valja priznati krivicu.

Priznajem krivicu, molim za otpuštanje, stupam u jasnoću i život ponire u svoju dubinu.

Objavi komentar Blogger

 
Top