Géza Röhrig:
DOK IGRAŠ ŠAH, NE GLEDAŠ U OČI
Razgovor
U fokusu je Saulova sina, koji je osim brojnih nagrada na međunarodnim festivalima sada nominiran i za Oscara za strani film [čiju je nagradu upravo dobio, prim. N. M.], Saul, madžarski Židov, koji je u koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau dio skupine sonderkommanda. To su bili židovski logoraši koje su prisilili na odstranjivanje, čišćenje i spaljivanje leševa ostalih logoraša. Film se usredotočuje na jedva dva dana, kada Saul među leševima ugleda truplo dječaka za kojega tvrdi da je njegov sin. Na svaki ga način nastoji spasiti od spaljivanja u krematoriju i dostojno pokopati. Traži rabina koji bi nad dječakovim lešom izmolio kadiš.
Nacisti su sonderkommande nazivali »čuvarima tajne«. Kao takvi imali su još manje mogućnosti za preživljavanje od ostalih logoraša. Većina ih je okončala u krematoriju. I dan danas su tabuizirani, čak stigmatizirani kao sukrivci.
Saula Ausländera glumi danas 49-godišnji Géza Röhrig, i sam madžarski Židov. U četvrtoj godini postao je siroče i nekoliko je godina proživio u sirotištu. U njegovoj dvanaestoj godini posvojili su ga porodični prijatelji, pola je godine kao tinejdžer proživio u Parizu. U gimnaziji je ustanovio underground punk-bend (pod nazivom Hucklebery, prim. M. K.) koji je morao cijelo vrijeme mijenjati imena, budući da su ga vlasti proganjale. Iz škole je bio isključen zbog antikomunizma.
U Krakovu je studirao poljsku literaturu i filmsku režiju; potonju je završio u Budimpešti, no kasnije se njome nije bavio, jer, kako kaže, za nju nema dovoljno strpljenja. Otišao je u Jeruzalem, godine 2000. se s porodicom preselio u New York, gdje je najprije bio odgajatelj u vrtiću. Izdao je dvije pjesničke zbirke koje tematiziraju i holokaust (Hamvasztókönyv, Knjiga spaljivanja; Fogság, Sužanjstvo, prim. M.K.), trenutno piše svoj prvi roman. Učitelj je judaističkih studija, uzeo je godinu dana odmora da bi ga proživio sa Saulovim sinom i njegovim susretom s gledateljima po cijelom svijetu.
Govori tihim glasom. Njegovo je lice osjetno mekše nego u filmu, možda melankolično. Daleko od zamrznutog i okamenjenog izraza Saula, koji ima posve mrtve oči. Odgovara dugim, do potankosti promišljenim rečenicama. I na trenutke se čini kao da ne razgovaramo s Gézom Röhrigom, nego sa Saulom Ausländerom, koji je nekim čudom preživio, kako bi mogao sedamdeset godina kasnije progovoriti o svojoj zgodi.
Što se tiče sitnica koje čine vašu biografiju, pravi ste suvremeni nomad, koji je negdje na svom putu naletio na priču koja bi mnogima promijenila život. U 47. godini debitirali ste u prvijencu široj javnosti nepoznatog režisera, koji je preko noći postao pravim otkrićem.
Holokaust je tema s kojom sam snažno povezan barem od svoje dvanaeste godine. S djedom sam jednoga dana igrao šah i, dakako kao dijete koje odrasta bez roditelja, pitao ga gdje su njegovi roditelji. Dok igraš šah, ne gledaš u oči, i tako je djeda iskoristio ponuđeni i slučajni trenutak da mi je, gledajući u šahovnicu, mogao konačno reći gdje su i kako su umrli njegovi otac i majka, mlađi, jedva jedanaest godina star brat i trudna sestra. To je bila moja iznenadna inicijacija u te užasne povijesne i sada porodične činjenice.
Do Saulova sina se u odnosu na to puno toga dogodilo. A ako me pitate što taj film znači za moj život, mogu reći da ne znači mnogo. Odrastao sam muškarac, otac četvoro djece, ne namjeravam živjeti od glume. No, osjećam snažnu obavezu da sudjelujem pri daljnjem životu filma, zato zadnje mjesece mnogo predajem, idem po školama, u SAD, u Madžarskoj, u Izraelu… Osjećam se odgovornim da upozoravam kako je malo potrebno da dođe do genocida, da taj cijelo vrijeme živi oko nas i u nama samima i kako je pogrešno uvjerenje da se Auschwitz ne može nikada više ponoviti. Pa cijelo se vrijeme događa! Priliku da sudjelujem u tome filmu smatram pravim božjim blagoslovom.
Saulov sin je kako za vas tako i za režisera Lászla Nemesa prvi cjelovečernji film. Kako je uopće došlo do sudjelovanja u tom zahtjevnom projektu?
Susreli smo se u New Yorku 2007 godine, gdje je Lászlo tada studirao filmsku režiju. Nekoliko godina kasnije poslao mi je scenarij za Saulova sina i zamolio me mogu li ga pročitati. Znao je da me tema zanima, da sam o holokaustu napisao dvije knjige, da prema holokaustu imam odnos, da mi nije svejedno. Scenarij mi se činio odličnim. Napisao sam mu da ga nužno mora snimiti, jer se, prema mojem mišljenju, većina filmova o holokaustu te tematike nije latila na primjeren način. Upotrijebili su temu, ali su je i zloupotrijebili, nisu išli u samo srce toga užasnog fenomena. Lászlo je želio da sudjelujem u filmu, nismo još znali na koji način. Susreli smo se u Budimpešti, unajmili stan i započeli dalje razvijati scenarij. Taj veoma intenzivan proces trajao je neka dva mjeseca i na koncu mi je ponudio glavnu ulogu.
Za Nemesa, kojeg poznajemo prije svega kao asistenta Béle Tarra, Saulov sin nije bio prvi susret s tematikom holokausta. Godine 2007. je na venecijanskom festivalu prikazao jedan od svoja tri kratka filma Türelem (Malo strpljenja), koji tematizira činjenicu da je holokaust omogućilo na tisuće i tisuće slučajnih sukrivaca, onih koji su samo obavljali svoj posao i nisu se miješali. Nikoga nisu ubili niti naložili da se netko ubije, pa ipak su bili anonimni dio te monstruozne industrije smrti. U Saulovu sinu se Nemes uputio u sam epicentar pakla: među patničke žrtve koje su morale sudjelovati pri patnji drugih. Otkuda njegovo zanimanje za holokaust?
Od dvanaeste godine odrastao je u Parizu, gdje je otkrio knjižicu Glas nad pepelom (Des Voix sous la cendre, prim. M. K.). Riječ je o dokumentu što su ga potajice pisali sonderkommandi i zakopali ga u zemlju na mjestu gdje su radili. Nadali su se da će ga možda jednoga dana netko naći. Bili su, naime, uvjereni da nitko neće preživjeti. U šezdesetim godinama, kad se rekonstruirao dio Auschwitza, te je zapise doista otkrio jedan poljski radnik. Uskoro su bili prevedeni na francuski, i to je izdanje otkrio Lászlo.
Odmah mu je bilo jasno o kakvom značajnom svjedočenju je riječ. To je, naime, veoma funkcionalno pisanje, čita se kao »tako mi je ime, to je današnji datum, i to je to što radimo: dnevno spaljujemo na tisuće umorenih leševa Židova«. Slijede imena Nijemaca koje su poznavali, podaci o hrani, o spavanju, o njihovih porodicama … Nije riječ ni o kakvom literarnom pisanju, nego o kratkim, faktičkim rečenicama, o mapi plinskih komora i peći, ukratko o osnovnim informacijama. Spomenuto je čak da imaju kameru i da su sve snimili, no kameru nisu nikada našli, premda su najvjerojatnije doista nešto snimili. Ta knjižica je bila Lászlova točka odluke. Brojni filmovi govore o žrtvama holokausta. O ljudima koji su bili prisiljeni sudjelovati u toj industriji smrti, ali praktično se nije znalo ništa. Knjižica je tako donijela posve nov pogled. I nužno je bilo da filmski ispričamo i njihovu priču.
Na konferenciji za novinare u Cannesu odlučno ste se odazvali na izjavu belgijskog novinara da su sonderkommandi bili napola žrtve, napola počinioci. Očito je riječ o još uvijek tabuiziranoj temi. Čak je i Primo Levi bio sličnog mišljenja. Zašto mislite da je tako? Najvjerojatnije ne postoji lak način kako govoriti o toj temi.
Najprije ću reći da sam tog novinara nedavno ponovno susreo u Bruxellesu i da je vrlo ljubazan čovjek. Njegove izjave nisam uzeo osobno, no bila je to dobra prilika da objasnim kako je značajno da te ljude rehabilitiramo, što je na kraju krajeva i svrha filma. Nisu zaslužili da ih smatraju nekakvim polu-počiniocima. To nije pošteno prema njima. Nisam bio ljut na novinara, ali strastan sam zacijelo bio.
Sonderkommandi su naime bili ključni svjedoci nacističkog zločina, zato nisu smjeli imati nikakva dodir s drugim logorašima, kao što ga je recimo imao Primo Levi, kojega ste spomenuli, a kamoli s vanjskim svijetom. Ono što su ostali logoraši mogli izdaleka vidjeti jest da sonderkommandi imaju dulje kose, da bolje jedu, da igraju nogomet s čuvarima…, no nisu mogli ni vidjeti ni znati kakvu su strahovitu cijenu platili za to. Obični logoraši su mogli, unatoč strahovitim okolnostima u kojima su živjeli, očuvati barem kap nade da će preživjeti. Sonderkommandi su znali da neće. Bili su odveć frustrirani da bi se oduprli.
Nacisti ih nisu bolje hranili iz nekakva milosrđa, nego stoga jer su znali da za težak fizički rad, što su ga sonderkommandi obavljali, trebaju i fizičku snagu.
Preživjelih gotovo nije bilo.
Svakih četiri, pet mjeseci su likvidirali sve, bez iznimke. Među rijetkim iznimkama bio je madžarski liječnik, koji je postao krunski svjedok zbivanja. U Auschwitzu je preživio četiri godine, a nakon rata je o tome napisao knjigu. Razumijem frustracije ostalih logoraša, koji su sonderkommande vidjeli kao nekakve vipovce, no nisu mogli znati pod kakvim pritiskom s prijetnjom smrti na licu mjesta su bili. I veliki broj njih je počinio samoubojstvo, jer to jednostavno nisu podnijeli. Samoubojstvo je bio jedini mogući izlaz ili način otpora. Drugog ishoda nije bilo.
Nedavno sam u Los Angelesu susreo još zadnjeg znanog živućeg sonderkommanda, grčkoga Židova, rođenog u Solunu, danas stara 93 godine. Rekao mi je da je bio svjedok prizora kad se neki sonderkommando, koji je dakako bio odjeven, prokrijumčario u plinsku komoru, gdje su ga već nagi logoraši izbacili vani, tobože, ne čini to, netko mora preživjeti kako bi svjedočio. Dakle, neki su počinili samoubojstvo i za mene su sveci, no nisu svi sveci. Ni ja, ni vi, ni nitko drugi ne može znati kako bi se ponašao, što bi učinio ako bi se našao u takvim okolnostima. Zato moramo napustiti osudu, posebno sedamdeset godina kasnije, s iphonima u džepovima.
Na žalost stoji da su bili, ukoliko se uopće o njima govorili, na veoma lošem glasu. Bili su obilježeni.
Istina je. Kad su Sovjeti oslobodili logore, pitali su preživjele tko su sonderkommandi, i ako su kojega našli, ubili su ga kao psa, tobože jer je sudjelovao pri ubijanju svojih ljudi, saveznik Nijemaca. No sonderkommandi nisu bili ti koji su ubijali. U tvornici smrti su čistili i odstranjivali leševe. Onima koji su nekim čudom preživjeli, i nakon rata su se događale strahovite nepravde, bili su, kao što kažete, obilježeni. I zato je za mene činjenica da su nacisti prisilili Židove da sudjeluju pri istrebljenju Židova najdemoničniji aspekt holokausta. Cjelokupan holokaust je dakako perverzan i barbarski, ali njegovo je najveće i iznimno sofisticirano zlo upravo taj njegov dio. Nacisti su naime shvatili da čovjeku ne možeš uzeti dostojanstvo time da ga izgladniš na trideset kilograma. Takav čovjek može još uvijek u očima imati pogled dostojanstva. No kad nekoga prisiliš da ti postane partner pri zločinu, potisneš ga u samu srž nacističkog morala, tada mu oduzmeš kako humanost tako i ljudsko dostojanstvo. To mi je neoprostivo.
Nacisti su ljudi koji su se, izvodeći pomor u plinskim komorama pritiskom na prekidače, posve isključili iz najprljavijeg i, dakako, psihološki najtežeg dijela tog procesa. Oni nisu čuli krik žrtve, oni nisu slagali njihovu odjeću i osobne stvari, nisu vukli leševe, oni ih nisu tovarili u peći, oni nisu čistili pepeo… To su morali činiti Židovi. Riječ je o posvema izopačenoj, ali ujedno i vrlo inteligentnoj odluci, zbog koje se holokaust i genocid pokazuju tako paradigmatskim: danas šaljemo u ubijanje dronove, robote kojima upravljamo sa sigurne daljine, ne trebajući se tako suočiti s užasnim posljedicama pritiska na dugme. Na neki bismo način mogli reći da je sistem postao savršen. Ne trebate više sonderkommande, nego bespilotne letjelice. Sonderkommandi su danas programska oprema, stroj. Mogao bih reći da je to još užasnije, jer onaj koji je doista ubojica još je više odmaknut od svojih žrtava. Kakva mogućnost pak ostaje da će ga, skrivena u ugodno ohlađenu sobu, još itko prepoznati…
Znamo da se mnogo onih koji su preživjeli holokaust suočilo i sukobljavalo s osjećajem krivnje što su preživjeli. Taj osjećaj je morao biti kod sonderkommanda tim veći.
Mogu vam ispričati priču o poljskom Židovu koji je bio sonderkommando, koji je preživio i nakon rata nastanio se u New Jerseyju. Živio je, kako kažemo, američki san, ponovno se oženio, imao kuću, dva auta, bazen. Poznajem jednog od njegovih sinova, Davida. Svi su znali da je bio u logoru, ali nikada o tome nije govorio. Nije htio govoriti. Kad je umro, ostavio je testament koji su otvorili prije pogreba. Želio je da ga kremiraju te da njegova djeca pepeo prospu u Auschwitzu. To je za njih bio šok – ne samo zato je želio biti kremiran, što nipošto nije, kako znate, židovski način, nego zato jer nakon smrti nije želio biti u blizini svoje porodice, da bi ga ova tu i tamo pohodila na groblju. Osjetio je da je njegovo posmrtno mjesto u Auschwitzu, na mjestu gdje je morao spaljivati leševe subraće, da je dakle tamo njegova prava porodica. Morao je vidjeti desetine tisuća ljudi, koji su išli mimo njega živi u plinske komore, potom je morao njihove leševe izvući iz tih komora, dovesti ih do peći, tamo ih spaliti i odstraniti pepeo. Kako možeš živjeti s tim? Odlučio se dakle da želi biti barem kao pepeo spojen s onima kojima nije, kao njemu, uspjelo preživjeti. To je s onu stranu svega što možemo predočiti. Sonderkommandi su bili tako tri puta prokleti, u mojim očima oni su sudjelovali u najgoroj dimenziji holokausta.
Igrani film i holokaust imaju dug odnos, pa ipak je Saulov sin prvi film koji se uputio u sam epicentar tog pakla. Već su kanski kritičari bili jedinstveni da takvog filma o holokaustu još nije bilo.
Lászlu sam rekao da ako to bude samo još jedan film o holokaustu, tada nema nikakve potrebe da ga snimimo. Moramo stvoriti posve nov filmski jezik. I ako kažem novi jezik, to ne znači samo novi filmski stil, nego posve novu filmsku gramatiku. Sama priča nije dovoljna, morali smo joj iznaći primjerenu formu.
Nipošto ne bih želio biti nepravedan prema drugim filmovima o holokaustu, ali posebno u SAD tu su temu do neke mjere disneyjirali, učinili je holivudskom. Holokaust su zbog njegovih dramatičnih vrijednosti uzeli kao filmsku pozadinu, ali o njegovoj biti nije se govorilo. Govore o iznimkama, o preživjelima, a tih je bilo jedan posto – a taj je postotak sa stajališta genocida bio greška. Činilo mi se nužnim da snimimo film o većini koja nije preživjela. Priču koju bi postavili u samo srce zbivanja holokausta. A to se zbivanje nije odvijalo u dnevnicima Ane Frank, nije se događalo u vagonima za stoku. Zašto dakle ne bismo išli radikalno u samu dubinu, u plinske komore i krematorije? Odgovor je često da to nije moguće jer bi prizori mogli biti brzo zlorabljeni, egzibicionistički … Sve to stoji, holokaust zacijelo nije tema s kojom bismo se smjeli igrati, ali upravo zato treba razmišljati dalje, treba razmišljati kako to jest moguće učiniti.
Ja, režiser i snimatelj zato smo načinili svatko svoju listu što želimo, a što ne, potom smo ih međusobno usporedili. Među stvarima koje nitko od nas nije htio bio je plač. Nismo željeli da netko plače, budući da plač izaziva da se potom bolje osjećaš. Mi pak nismo htjeli da se gledatelj osjeća bolje, htjeli smo ga udariti u stomak, kako bi konačno shvatio o čemu govorimo. Mi ne govorimo o nekom pojedinačnom logorašu ili o više njih, njihovoj osobnoj povijesti itd. Poanta nije ispripovijedati takve priče. Tko god je napravio pošteno istraživanje o sonderkommandima, morao je shvatiti da oni nisu govorili isti jezik s ostalim logorašima.
To što su doživljavali, potpuno ih je traumatiziralo, robotiziralo, postali su živi mrtvaci. Preživjeli logoraši se još uvijek susreću jednom na godinu. Preživjeli sonderkommandi se nisu susreli nikada. Njihova priča je posve druga priča i za mene je to srce holokausta. To je holokaust. Ako ne govorimo o tome, ne govorimo o holokaustu. Zlo je u Auschwitzu pokazalo potpuno novo lice koje do tada još nije bilo vidljivo. Ako toga nismo svjesni, ako ne uvidimo što se dogodilo u samom srcu europske civilizacije, i to bez bilo kakve spomena vrijedne opozicije crkvenih dostojanstvenika, tada ne možemo okrenuti stranicu, tada smo još uvijek na istoj stranici. Genocid danas nije samo prijetnja svijetu, genocid se događa. Kambodža, Ruanda, Bosna … Danas je postalo veoma opasno biti kršćanin i živjeti na Bliskom istoku…
Vratimo se filmu. Gledatelj rekonstruira kontekst zbivanja, dakle koncentracijski logor, prije svega preko zvukova i nejasne, vizualno reducirane pozadine. Film ukratko gledatelju ne pokazuje sve, daje mu samo slutiti. Čini se kao da ste se tu namjerno usredotočili na gledateljevu imaginaciju kao medij.
Shvatili smo da manje znači više. Ako bismo gledatelju bacili u lice snažne, očibodeće slike i time umnožili vrijednost šoka, one doista ne bi došle do vas. Drugim riječima, ako učiniš sve skupa maglovitijim, tada je gledatelj taj koji se mora suočiti sa strahovima. A samo vi znate kakvi su vaši strahovi, što je za vas strašljivo, nesnosno… Ja to ne mogu znati. Gledatelj je tako prisiljen osloboditi svoju fantaziju i taj je moment neprocjenljiv, budući da film na neki način iskorištava vaše strahove, vaša prošla iskustva, demone. I to je puno snažnije od svega drugoga.
Zato smo odlučili da ćemo, koliko god to možemo, reducirati ekspresivne mogućnosti. Odrekli smo se monologa, glazbe, totala i pokušali smo stvoriti verističku klaustrofobičnu atmosferu. Željeli smo da gledatelj ostavi izvan kina svu poslijeratnu percepciju holokausta, da je dakle ovdje i sada, 6. oktobra 1944, u središtu holokausta, u Auschwitzu, u dan i pol života neke osobe. Ne gledamo natrag, ali tamo smo. Gledatelj je kamera, koja je cijelo vrijeme za petama Saulu. Apsolutno nismo htjeli interpretirati, kao što nismo htjeli gledatelju pobuditi lažnu nadu. Mislim da je, recimo, jedna od glavnih slabosti Spielbergove Schindlereve liste to da film započinje u bojama, zatim snima crno-bijelo, a kraj je opet u bojama. Ta mi je poruka posve neprihvatljiva, šalje posvema pogrešnu poruku koja kaže, u redu, stoji da se posred knjige zbiva nešto užasno, ali na kraju je opet sve u redu. Ni izdaleka nije u redu. Volim život, volim radost i smijeh, ali mislim da o Auschwitzu ne smijemo lagati. To nije nešto što se dogodilo prije sedamdeset godina, nije istina da se ne može ponoviti. Ljudsko društvo je dokazalo da je kadro vrlo brzo zaboraviti na genocid, čak se rugati s njim. Tu su Armenci, pa onda strahote sovjetskih gulaga, holokaust i tako dalje i tako dalje. Nema kraja.
Kamera je cijelo vrijeme filma u ruci, uglavnom pokazuje vaše lice ili vam diše iza vrata. Rekli ste kakav upliv bi to trebalo imati na gledateljevu percepciju, ali što je to značilo za vas kao glumca?
Morao sam smršaviti (smijeh), dok se kamerman morao ugojiti, budući da je kamera prilično teška i doista smo cijelo vrijeme snimali ručno. Od svih nas snimanje je zahtijevalo mnogo. Razumio sam koncept te blizine kamere, zato sam se brzo navikao. No samo snimanje ni izdaleka nije bilo teško u usporedbi sa svim ostalim. Prilično su sretni bili ti dani, tih 28 dana. Ekipa je bila fascinantna, predana i usredotočena. S Lázslom uopće nisam razgovarao, zato što sam znao da se stvari odvijaju onako kako se moraju odvijati i da imamo možda mogućnost doista napraviti dobru stvar. Ono što je bilo za mene najteže događalo se pak prije snimanja i nakon njega.
Prije snimanja sam puno čitao na temu sonderkommanda, posebno knjigu izraelskog historičara Gideona Greifa Plakali smo bez suza…: Svjedočenja židovskih sonderkommanda u Auschwitzu (We Wept without Tears ... the Testimonies of the Jewish Sonderkommando in Auschwitz, prim. M. K.) Riječ je o 400 stranica, napisanih na temelju razgovora s osmoricom preživjelih sonderkommanda. To je iznimno bolan i precizan opis događanja, vrlo zorno tumačenje onoga što su morali raditi. Od toga kako su se latili čupanja zlatnih zubi na leševima, kako su pregledavali leševe ne bi li našli kakav skriven nakit, kako su dezinficirali i ličili plinske komore, čistili ventilacijske sisteme, odstranjivali pepeo iz peći, do toga što su radili s kostima koje nisu posve izgorjele … Greif opisuje kako su prve dane još s poštovanjem išli oko leševa, no ubrzo se njihova senzibilnost smanjila i išli su preko njih, postajali su sve više dehumanizirani, nisu više osjećali okus hrane, nisu razgovarali, samo su radili i nastojali preživjeti, premda su znali da neće. Čitajući te stvari, dobivaš dakako noćne more, spopadne te nesanica…
Poslije svršetka snimanja bilo je pak teško zbog drugih razloga. Obuzeo me osjećaj čudne melankolije, koji je možda bio nalik melankoliji koja je zahvatila preživjele. Dakako, ja sam samo glumio u filmu i u filmu na kraju i umirem, ali su ti osjećaju bili veoma snažni. Oni koji su preživjeli i vratili se, naišli su naime na veoma lagan svijet… Što želim reći? Stvarnost kakva je Auschwitz jest stvarnost u kojoj čovjek pokazuje svoj zbiljski karakter. Nije više dostatno da si nečiji sin, da si lijep, privlačan, da imaš novac, lijepu kožu… ili da sve to nemaš. Sve te slučajnosti, koje igraju značajnu ulogu u našim životima, tamo zakazuju, ništa više ne znače. Sve što znači jest to kakav si zapravo.
Kritičari su film primili s velikom naklonošću, što je s gledateljima?
Različito od države do države. U Madžarskoj, recimo, imaju holivudski filmovi oko 100 tisuća gledatelja, a madžarski najviše 40 tisuća. Taj broj smo već udvostručili. Očito postoji interes. Dobro nam ide i u Francuskoj i Belgiji. Veoma sam iznenađen da film još nisu otkupili njemački distributeri, kupili su ga američki i u Njemačkoj će ga prikazivati, ali njemački nisu. U filmu glume četiri njemačka glumca koja to osjećaju kao sabotažu. Film bi trebali u Njemačkoj prikazati u aprilu, zato će biti veoma zanimljivo pratiti odazive. Mislim da su Nijemci posred promjena, ne znam za mlađe generacije, ali starije su nekako umorne.
Umorne od tematike holokausta?
Ne od tematike. Filmovi koji tematiziraju holokaust imaju u Njemačkoj uvijek dobru gledanost, ali s tim da su Nijemci u filmu samo loši imaju teškoće. Očekujem da će film najkontroverznije biti prihvaćen u Izraelu. Izrael je mlada država koja je bila zasnovana na ideji da smo prije svega Izraelci, tek potom Židovi, i da nikada više nećemo dopustiti da dobrovoljno odmarširamo u klaonicu. Za njih će dakle vidjeti sonderkommande biti nešto izrazito čuvstveno, odazvat će se vjerojatno jako pro et contra. A uvjeren sam da je minulo dovoljno vremena da o tome možemo razgovarati. Ničega nas ne smije biti stid. Pa i ako se možda čini da bi nas nečega trebalo biti stid, apsolutno nije tako.
Živite u New Yorku. Kako to?
Oko toga nisam baš imao veliki izbor. Jedini razlog je moja bivša žena, koja je nakon rastave braka s djecom preselila u New York. Jer sam rastao bez roditelja, ne bih mogao biti u miru sa sobom kada bih dopustio da moja djeca rastu bez oca, zato sam se preselio da mogu biti u blizini. Onda sam se još jednom oženio Amerikankom, s kojom imam dvoje djece, tako da ne vidim veliku mogućnost da se bilo kada vratim kući.
U jednom intervjuu ste izjavili da je vaš stariji sin ateist. Je li vam to problem?
Imam osamnaestogodišnju kćer koja trenutno živi u Jeruzalemu i veća je vjernica od mene. A imam i starijeg sina koji mrzi religiju i za kojega je već sama ideja Boga neprihvatljiva. Mislim u sebi, ok, to je sasvim u redu. No, želim li da takav ostane i cijeli život? Priznajem vam, ne bih želio. Religiju nikad nisam razumio u marksističkom smislu kao opij naroda (das Opium des Volkes, prim. M. K.). S druge strane, želim i da mi je sin iskren i pošten. I ako tako osjeća, moram to prihvatiti.
Preveo sa slovenskog Mario Kopić
Izvor: Med igranjem šaha si ne gledaš v oči, Delo, Sobotna priloga, 23.1.2016.
http://libreto.net/2016/03/savlov-sin/
COMMENTS