PAUL CELAN
(prijevod - Mario Kopić)
DVA GOVORA
GOVOR U BREMENU
Mišljenje (Denken) i zahvala (Danken) u našem su govoru riječi istoga podrijetla. Onaj tko slijedi njihov smisao upućuje se u značenje riječi „gedenken“ (spominjati se), „eingedenk sein“ (opominjati se čega), „Andenken“ (spominjanje), „Andacht“ (spomen). Dopustite mi da vam zahvalim polazeći od tih riječi.
Krajobraz iz kojega dohodim – kakvim zaobilaznim stazama! no postoji li to uopće: zaobilazne staze? –, krajobraz iz kojega dohodim k vama većini je vas vjerojatno neznan. To je krajobraz u kojoj je bio odomaćen jedan nimalo neznatan dio onih hasidskih priča što nam ih je Martin Buber iznovice ispričao na njemačkom jeziku. Bio je to, smijem li još ovu topografsku skicu dopuniti ponečim što mi, iz vrlo velikih daljina, sad stupa pred oči – bio je to jedan predio u kojemu su nekoć živjeli ljudi i knjige. Ondje, u toj negdašnjoj provinciji Habsburške monarhije koja je sada potonula u lišenost povijesti, prvi je put do mene doprlo ime Rudolfa Alexandera Schrödera: prigodom čitanja pjesme Rudolfa Borchardta Oda s mogranjem (Ode mit dem Granatapfel). A ondje je Bremen i inače pridobio konture za mene: u liku knjiga što ih je objavljivao bremenski nakladnik Bremer Presse.
No Bremen, koji mi se približio preko knjiga i imena onih koji su pisali i koji su objavljivali knjige, zadržao je prizvuk nečeg nedostupnog.
Ono dostupno, dostatno daleko, ono što je trebalo dostići zvalo se Beč. Vi znate kako je tijekom godina bilo i s tom dostupnošću.
Dostupno, blisko i neizgubljeno ostalo je usred svih gubitaka ovo jedno: govor.
Jest on, govor, ostao je neizgubljen, unatoč svemu. No on je morao proći kroz vlastitu lišenost odgovorâ, proći kroz strahovito zamuknuće, proći kroz tisuće mrakova smrtonosne besjede. Prolazio je govor i nije davao riječi za ono što se zbivalo; no prolazio je kroz to zbivanje. Prolazio i smio se opetovano objelodaniti , „obogaćen“ (angereichert) svim tim.
Na tom sam govoru, onih godišta i u potonjim godinama, pokušavao pisati pjesme: da bih govorio, da bih se orijentirao, da bih ispitao gdje se nahodim i kamo se to krećem, da bih sebi skicirao zbiljnost.
Bila je to, kao što vidite, prigoda, bilo je to kretanje, putovanje, bio je to pokušaj stjecanja smjera. I kada pitam koji smisao je to imalo, vjerujem kako moram sebi kazati da u tom pitanju progovara i pitanje o smjeru kazaljke na satu.
Jer pjesma nije lišena vremena. Izvjesno, ona postavlja zahtjev za beskonačnost, trsi se domašiti kroz vrijeme – kroz vrijeme, a ne preko vremena.
Pjesma, budući da je pojavno obličje govora i time prema svojoj biti dijaloška, može biti poruka u boci, poslana s – zacijelo ne svagda punonadežnom – vjerom da bi mogla negdje i nekada biti naplavljena na kopno, možda na kopno srca. Pjesme su i na taj način na putu: pjesme smjeraju prema nečemu.
Prema čemu? Prema nečemu što je otvoreno, što se može zaposjesti, možda prema nekome „ti“ komu se može obratiti, prema zbiljnosti kojoj se može obratiti.
Do takvih je zbiljnosti, mislim, stalo pjesmi.
A vjerujem i da misli poput ovih ne prate samo moje vlastite napore nego i napore drugih liričara mlađeg naraštaja. Napori su to onoga nad kojim lete zvijezde – djelo ljudskih ruku – , koji, nepokriven šatorom u ovom do sada neslućenom smislu i time najjezovitije na slobodnom, svojim opstankom ide prema govoru, ranjen zbiljnošću i tragajući za zbiljnošću.
[Govor što ga je Paul Celan održao pri primanju nagrade grada Bremena, 26. januara 1958. godine.]
GOVOR U TEL AVIVU
Došao sam k vama u Izrael jer sam za tim imao potrebu.
Kao rijetko kada osjećaj gospodari mnome, čuvstvo da sam, nakon svega onoga što sam vidio i čuo, ispravno postupio – nadam se ne samo za sebe.
Vjerujem da imam nešto pojma o tome što može biti židovska samoća i razumijem, između tolikih drugih stvari, i zahvalni ponos na svako samoniklo zelenilo spremno osvježiti svakoga tko pokraj njega prođe; jednako shvaćam radost pri svakoj novodobivenoj, sobom ispunjenoj riječi, koja dolijeće da okrijepi onoga tko je prema njoj okrenut – shvaćam to u ovim vremenima posvuda rastuće otuđenosti od sebe i pomasovljenja. I tu, u tom izvanjskom i unutarnjom krajoliku, nalazim mnogo od prisila na istinu velike poezije, njezine samoevidentnosti i za svijet otvorene jedinstvenosti. I vjerujem da sam se sa spokojno-pouzdanom odlučnošću dogovorio da se zadržim u ljudskom.
Zahvaljujem se svemu tome, zahvaljujem vam se.
*
[Govor što ga je Paul Celan održao 14. oktobra 1969. godine u Društvu hebrejskih pisaca u Tel Avivu.]
S njemačkog preveo Mario Kopić
COMMENTS