MARIO KOPIĆ
ČOVJEK SAVJESTI
Savjest spada u temeljne egzistencijale, dakle u samu ontološku suštinu čovjeka kao egzistencije. Izvire iz krivice, čije je porijeklo u čovjekovoj konačnosti, smrtnosti. Zbog smrtnosti je čovjek svagda već u brizi ili skrbi za vlastito bivstvovanje, svagda mu je stalo do vlastitog bivstvovanja. To temeljno (ontološko) raspoloženje nalaže čovjeku da bude ono što jeste. Budi ono što jesi! – taj glas bivstvovanja nikada ne utihne i zato krivica i savjest nikada ne zamuknu. Čovjek vazda može biti još bliži svojemu bivstvovanju, vazda može egzistirati na još autentičniji način. Čovjek je dakle čovjek ukoliko je čovjek savjesti. Histeričnost izvire iz potisnute, a ne iz probuđene savjesti, izvire iz bijega pred vlastitom savješću, savješću ne u psihološkom značenju (ta je sekundarna), nego savješću u ontološkom, odnosno egzistencijalnom značenju.
Sa stajališta volje za moć, koja sama jedino uvijek odlučuje što je ispravno a što nije, savjest je samo nepotrebna prepreka. Pa i kada je riječ o biti ili ne biti, odnosno o životu i smrti. Volja za moć ne bira sredstva, odnosno bira ih samo u perspektivi vlastitog očuvanja i vlastitog razvića. Dakle, u njeno je ime opravdano i poslati u smrt, ubiti. Ubijanje je ne samo dopušteno, nego i sakralizirano pravo volje za moć: slabi i nemoćni neka što prije propadnu, a ako slučajno oklijevaju, treba im pomoći, gurnuti ih preko ivice, gurnuti u ponor.
Tu leži klica nihilizma, evropskog nihilizma, kojega nije posijao tek Nietzsche, nego već Platon, a za nas ga vjekovima čuvalo i promicalo, naime svojom idejom o svemogućem stvaranju iz ništa, post-kristovsko (grčkom filozofijom prožeto) kršćanstvo. Za Platona je bivstvovanje poistovjećeno sa svjetlošću: ono što je tamno ili neprozirno treba podrediti svjetlu ili ga, ako to nije moguće, odnosno ako se odupire našem prosvjetljenju, eliminirati. U krajnjem slučaju, kako možemo pročitati u Platonovoj Državi, ubiti. Ubiti upravo u ime ideje Dobra.
Ideja Dobra je najmoćnija ideja, tako moćna da seže čak s onu stranu bivstvovanja. Tu je njenu moćnost potom preuzeo Augustin u sliku kršćanskog Boga kao svemoćnog Bića, a Nietzsche kroz volju za moć preslikao u moć čovjeka kao Nadčovjeka. Jer je ta Moć nešto što je s onu stranu bivstvovanja, od bivstvovanja kao takvog sada više nema ništa.
Posljedice tog i takvog nihilizma možemo izbjeći samo ako bivstvovanje kao bivstvovanje razumijemo iz čistine, iz naše otvorenosti za otvorenost bivstvovanja. I ako u toj otvorenosti postanemo svjesni konačnosti svojega vlastitog bivstvovanja, i time konačnosti sa-bivstvovanja s drugima i konačnosti njihova bivstvovanja, dakle smrtnosti koja nam kroz krivicu i savjest nalaže: Ne ubijaj! To nije samo vrijednost nad vrijednostima, vrijednost svih vrijednosti, nego je kao zakon bivstvovanja vrijednost s onu stranu vrijednosti. Jedino nam ta zapovijest, svojstvena, premda naknadno izopačena i izigrana, svim svjetskim religijama, omogućuje da barem ograničimo ontološko-povijesni nihilizam. Barem ograničimo, jer se bezuvjetno zakona o neprikosnovenosti života teško možemo držati. Ne samo u iznimnim slučajevima, poput rata, nego i u svakodnevnom životu. No to ne znači da smo tada bez krivice i savjesti. Dapače.
Čak i ako u obrambenom ratu ubijemo agresora, krivi smo pred zakonom bivstvovanja. Nemamo čistu savjest! Jer smo krivi za smrti. Pa čak i kada bi samo jedna osoba u svjetlu obrane bila ubijena, ta smrt pada na nas. Ubojice smo. Na nasilje smo odgovorili nasiljem, na smrt smo odgovorili smrću. Koliko god to smrtno nasilje u strateškom smislu bilo pravilno, u pravnom smislu opravdano, u moralnom smislu u krajnjoj instanciji ipak dobro, riječ je o dubljoj ravni, o ravni čovjeka transcendirajućeg odlučivanja o životu i smrti. Ravni svetog ili ravni religioznosti, kako bi rekao Kierkegaard. I upravo na toj ravni grize savjest.
Zato je onaj koji je u obrambenom ratu najzaslužniji (za obranu) ujedno i najviše kriv. Morao bi biti skroman u svojoj neskrušenosti, morao bi biti najtiši po pitanju svojih zasluga. A drugi, oni s manjim zaslugama, morali bi ga slijediti. Suprotan put je samo put povećanja krivice, put na kojemu nastojimo izbrisati svoju neizbrisivu krivicu pred žrtvama.
I poznata teorija političkog realizma Hansa Morgenthaua, prema kojoj se realizam razlikuje od ostalih učenja po tome što zagovara autonomiju političke sfere (čiji je temeljni pojam interes definiran s obzirom na moć), zahtijeva od realne politike jasnu etičku svijest, zahtijeva etički dignitet politike, odnosno političara. Riječ je o svijesti da se i kad je riječ o aktivnom otporu, dakle obrambenom ratu za očuvanje suverenosti i samostalnosti (kao nacionalnom interesu), krši temeljno etičko načelo, da dakle ni takav rat na najdubljoj ravni nije nešto dobro, da je posrijedi zlo; da je naime posrijedi nužno zlo u koje smo potisnuti i da su naposljetku u nužnom zlu dopuštena jedino i samo ona sredstva koja su zaista nužna, dakle bez osvetničkih povratnih primjesa.
Zbog čestih i također masovnih kršenja zabrana iz međunarodnih sporazuma, s pravnog je gledišta, premda ih je potpisala većina država, moguće pobijati njihovu učinkovitost i valjanost. No to pobijanje nipošto ne znači i poricanje moralne savjesti koja pri nasilju ili barem pri nekim vrstama nasilja na međunarodnoj sceni ne ostaje nepogođena. Štaviše, postojanje moralne savjesti potvrđuju čak izgovaranja, pokušaji državnih voditelja ili vojnih komandanata da moralno opravdaju spočitana kršenja sporazuma, konvencija itd. Zato su, kaže Hans Morgenthau, ”svečana uvjeravanja (protestations) u nedužnost ili moralnu opravdanost, kojima se na taj način uniformno odgovara na optužbe, više nego čista ideologija”. Označavaju posredno priznavanje moralnih načela i ograničenja što iz tih načela proizlaze. U tom je smislu više nego dalekosežna napomena Günthera Andersa iz njegova djela Mi sinovi Eichmanna ”da je potiskivanje (Verdrängen, u smislu prikrivanja i zatajivanja, prim. M. K.) isto onoliko sramotno (schändlich) kao i ‘ono što je potisnuto’; i da potiskivanje često djeluje ne tek poslije čina, nego u samom činjenju, u toku samog činjenja, štaviše: prije činjenja, upravo kao njegova pretpostavka”.
U svojoj faktičnosti, u svom svakidašnjem životu, čovjek se ne može, premda bi to htio, održati na ontološko-egzistencijalnoj ravni, ukratko: čovjek nije gospodar samoga sebe, svojega načina bivstvovanja. To je čovjekova zapalost, čovjekova propalost, izgubljenost u svakidašnjem (vulgarnom) postojanju ili djelovanju, stanje u kojem čovjek svagda iznova krši zakone bivstvovanja i zbog kojega nikada nije bez krivice i savjesti. Na to nas određuje već naša bačenost u svijet. Nismo sami odlučili da ćemo doći na svijet i nismo sami izabrali svijet (a u svijet spada i naše tijelo koje teži preživljavanju) na koji smo došli. Samo smo u svojoj trećoj dimenziji, na ravni egzistencije kao takve, projekt, vlastiti nacrt, prema kojemu možemo (slobodno) izabrati svoj način bivstvovanja: odlučiti se za autentični način bivstvovanja ili pak ostati sasma podvrgnuti bačenosti i zapalosti.
via Peščanik
COMMENTS