Teško je mome srcu u meni, Lidija Deduš

                                                                                 

foto - Siniša Sunara

LIDIJA DEDUŠ

TEŠKO JE MOME SRCU U MENI

TEŠKO JE MOME SRCU U MENI

teško je mome srcu u meni. teško je svačijem srcu
u svakome. zarobljeno iza rebara, kad je vani lijepo
i kad pada kiša, srce gleda svog čovjeka samo 
iznutra. srce je slijepo. moje srce me još nije upoznalo.
ja mu dajem kuću, ono mi daje život. tako već
četrdeset godina hranimo jedno drugo. ponekad ga
zazovem: srce moje. srce šuti ili šumi. ponekad ga
provjeri doktor. srce je krtica koja želi van. srce se
penje u grlo, srce silazi u pete. srce kuca u zubu i u
sljepoočnicama. kopa kanale, ima putanju rovke.
srce je težak fizički radnik. ponekad kažem svome
srcu: moj kraj će biti i tvoj kraj. ponekad moje srce
meni kaže isto. dotad, noću ležim u mraku svoje sobe.
moje srce leži u mraku mene. u tišini svijeta sklupča se
i prede, mirno, kao svaka sita i zadovoljna mačka.

NEGDJE

osobito često se zatičem u negdje.
od svih mjesta na svijetu, ono me najviše zbunjuje.
u negdje nema jasne navigacije. smjer kretanja iz negdje
mogao bi biti bilo kamo. u park, u grad, u prirodu,
u nigdje. trebam li donijeti odluku, negdje se učahuri
u sredini dileme i čeka. takva pozicija me vodi
u nezgodno. negdje mi kaže da postoji mnogo opcija.
potrebno je samo usmjeriti pogled prema nekoj
i već sam tamo. to je tako lako. ali, dopuštam da me
negdje određuje suprotno od želja. mogućnost da se
pronađem u negdje ravna je nemogućnosti da
uprem kažiprstom u konkretno i kažem: evo!
negdje me proganja kad spavam. i kad sam budna
negdje uvijek vreba iza ugla. čeka da se sudarimo,
da me ošamari i da mi kaže: aha! tu sam te čekalo!

HLADNOĆA

ulicom stupajući naveliko grabi svibanj.

ali ovdje unutra zavukla se hladnoća.
zid koji sam obojila u plavo mogao bi biti 
more ili nebo. i krevet je dovoljno visok
da glumi stijenu. ispod kreveta je kofer.
sve upućuje na to da bi ovo moglo biti
samo ljetovanje. kofer je pun praznine,
zatvoren i spreman. širom otvaram
prozore i vrata. izbacujem hladnoću
kao što se plastičnom kantom izbacuje
prljava voda.hladnoća mi se vraća kao stalnost.
smješta se u posuđe, u veš, u policu s knjigama.
prije noći, sjedam na rub stijene. uspavljujem se
gledajući u pučinu i u mislima dozivam toplinu.
glasno kažem: toplino, dođi. ali
glas mi se odbija o zid kao jeka.
a toplina svo to vrijeme magarećom upornošću
šuti i šuti.

NESANICA

noću puca rasušeni ormar
iz kojeg izlaze duše posječenih šumskih stvorenja
režući ustajali kućin san
gust kao puding.
ne vidim ih, ali osjećam,
svaki put kad ormar zaškripi,
u mrak sobe oslobodi se
tisuću malih života.
u starom kraju govorilo se
da to smrt dolazi po onoga
tko se prvi ogleda u zrcalu
nakon posljednje obiteljske smrti
i tako umiranje, prije ili kasnije, sustigne
svakog člana obitelji.
pucanje se čuje zimi
u noćima jakog vjetra
i od njega nitko ne spava.
vjetar isuši svaku dasku
i istjera sva bića iz pokućstva
koja se zatim sakriju po kutovima kuće
i čekaju domaćina u kojem će se nastaniti.
pred jutro,
kad crkvena zvona zovu na zornicu,
baba ustaje iz škripavog kreveta,
potpaljuje drva u peći
i moli krunicu za spas ukućana.
ljeti ormari miruju
i sobe ispunjava grobna tišina
danju proparana lavežom psa
ili zvukom rijetkog automobila koji prođe cestom pokraj kuće.
noću nam baba tihim glasom
govori priče o nerazjašnjenim utapanjima djece iz kraja
i tako liječi nesanicu.
pamtim kako joj oči sjaje u mraku
dok priča o smrti
i tumači
da riječno dno nije tamo duboko
već počinje na mjestu gdje se voda spaja s kopnom,
u plitkom pojasu riječnog korita
gdje mala djeca uče plivati,
a odrasli povremeno odlaze na pišanje.