DARKO CVIJETIĆ
PRST, DAMA, KRALJ, PROZOR
PRST, DAMA, KRALJ, PROZOR
1.
Luka Evađelista, Antiohijski, rekoh, nikada nije vidio Isusa.
Ali je naslikao prvu ikonu – Carigradska Bogorodica. Zaštitnik slikara, sirijski izbjeglica Luka, koji je napravio prvi PROZOR u nebo, pod kojim anđeli čuvarkuće drijemaju i jedan drugome govore – layla tov/laku noć.
2.
Nikola Šop jest bosanski hrvatski pjesnik rođen u – Jajcu. Lik mu ukrašava novčanicu od 100 konvertibilnih maraka.
Mama kaže – dobra penzija – četiri Šopa!
Bio je preko trideset godina invalid. Ležao je nepokretan i supruzi recitirao pjesme o Isusu. Zakovan za krevet, kao za križ, nije mogao ni mrdnuti. A počelo je tako što je bio student književnosti u Beogradu, 1941.
Beograd su Nijemci bombardirali, on je nezgodno iskočio kroz PROZOR.
I stupanj invaliditeta samo sa postupno uvećavao do potpune oduzetosti i smrti 1982.
3.
Ove su me godine, 2018. pozvali na „Šopove dane na Plivi“ u organizaciji hrvatskog kulturnog društva Napredak. U podrumu samostana svetog Luke, vodili su, nas pjesnike, da vidimo posmrtne ostatke, mošti, moći, kostur posljednjeg bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića, kojega su Osmanlije surovo pogubili, odrali mu živome kožu s tijela i odrubili mu glavu.
Kralj je bio svega dvije godine od 1461. do 1463., od svoje 23. do 25. godine života.
Kraljevo tijelo s odsječenom glavom položenom na grudi, nađen je pod drvetom, kraj PROZORA, „kako i pišu svete knjige“, kaže mladi fra Marko.
Kraj basne. Kralj Bosne.
Kostur u staklenome lijesu, kao Snjeguljica, već 555 godina!
Fotografiramo se, usprkos hladnoći samostanskog podruma i žedne neonske rasvjete.
4.
Srpska vojska ušla je u Jajce 1992. Zapalila je samostan svetoga Luke i crkvu.
Kralja u staklenome lijesu nisu ni tražili, prst svetoga Luke pred rat franjevci prenijeli u Dubrovnik, ali za njega nisu ni pitali, nego su kroz PROZOR Muzeja AVNOJ-a iznijeli Titovu bistu, medalje za hrabrost koje su proleteri ostavili za spomen sobu.
Zapalili i kuću gdje je spavao Lola.
5.
U porti samostana, među pjesnicima okupljenima u Šopovu čast 2018. upoznajem pjesnikinju A.M., pjesnikinju i vojnikinju Hrvatske vojske koja je s istom ušla 1995. u Jajce. Zapalili su Muzej AVNOJ-a i srpsku crkvu, „dečki iz njene jedinice“ našli su u podrumu zapaljene kuće stakleni lijes kralja, sakriven pod posteljinom.
Iznijeli su ga kroz PROZOR zapaljene kuće.
Tako je dama spasila kralja.
Iz podruma zapaljene kuće u kojoj je spavao „Stari“, u kojoj je spavao Tito.
6.
I nitko od nas pjesnika, Šopovih ljudi, ne pokazuje nikakav sentiment, za kosti uvezane žicom, u staklenome lijesu, za mladim kraljem koji je unutra već 555 godina, nakežen, svezub i uspavan, s nanovo uvezanom lubanjom za kičmu.
Kroz PROZOR samostana gledam okrajak neba.
Fotkamo se vojnikinja-pjesnikinja-dama, kralj mladi u staklu i ja, umorni bradati srpski borac-pjesnik, počasno pozvan u grad zakovanog Šopa, novopokrenutog vodopada, obnovljenog Muzeja AVNOJ-a, prsta svetoga Luke i „Pozorišno/kazališnih Igara.“
7.
Prst svetoga Luke Evanđeliste, navodno je kupio Đurađ Branković, srpski despot, i to za 30.000 zlatnih dukata od turskog vladara Epira. (oko 70 kg zlata).
Upravo taj prst (možda baš onaj kojim je slikao), u miraz će donijeti njegova kćerka Jelena i udati za upravo ovog mladog kralja Stjepana Tomaševića (i uzeti ime Mara), koji u staklu leži 555 godina kao Trnoružica.
Tako je prst svetoga Luke, Antiohijskog, preko srpske kneginjice došao u Jajce kralju Tomaševiću.
Prst kojim je slikan PROZOR, došao je nošen ručicom kneginjice.
8.
Fotkamo se ispred samostana svetoga Luke.
U njemu prst Lukin (vraćen nakon rata iz Dubrovnika u Jajce) i kosti kraljeve, stare 555 godina.
U Muzeju AVNOJ-a nova Titova bista, replika, i replike medalja za hrabrost..
Obnovljena kuća u kojoj je spavao Lola a i ona u kojoj je boravio Stari u doba AVNOJ-a.
Zagrljeni pjesnikinja-vojnikinja hrvatske vojske, dama što je spasila kralja i ja, iz suparničke srpske vojske, koji nije spasio nikog.
Kažem joj da sam igrao Raskoljnikova u Jajcu na Pozorišnim/Kazališnim Igrama, poslije rata, a ona kaže da je imala baku u Jajcu koju je ubio netko, za vrijeme rata.
Fra Marko nas fotografira kroz PROZOR župnog dvora.
„Nasmijte se, na okidaču mi je prst!“ veselo dovikuje.
TRI KRATKE PRIČE PIERREA MENARDA
/„(…) tako Salomon izriče svoju izreku
Da je sva novost tek zaborav.“
Francis Bacon, Ogledi LVIII /
1.
A TO JE TREBALO OSTATI
K. Franz je pred smrt prestao govoriti. Komunicirao je još samo ceduljicama.
Sve je to Maks Brod spalio, papir po papirić:
„Korak ima koru“
„Grbljar portretira sokola, u olovci“
„Dobro je da te zaborave, da im šećeš po sjećanju a da ne znaju.“
Sve je spalio:
„I da su na pokopu oca pucketale vlažne svijeće.“
2.
VIŠE GRADOVA
Kad su crnorukci Obrenoviće pobili, nijedno zvono nije zvonilo.
Za Dragom i Aleksandrom.
Nijedno.
Ni klepetalo monaško.
Tišina nakon usječene sise i izgorene kose.
Tišina nakon rasporene utrobe, kao nad Crvenkapičinim vukom.
U njoj dvoglav mlad bijel orao
Ne zna koju bi jetru prvo kljucao, niti kojim kljunom.
3.
ANDRIĆGRAD
Palo puno kiše.
Nabujali potok odnio nišane s mezarja.
Zorom hodža u gumenim čizmama,
Bjeloglav u magli, raskoračen hoda po mezarju i doziva po imenu.
I jedan se odazvao
Što je pred poplavu bio pri dnu brda
Odazvao se –
Kao da je s mezarom otišao uzvodno.
COMMENTS