TOMAŽ ŠALAMUN

(IN MEMORIAM)


DRŽANJE ZA SMRT ŠALAMUNA TOMAŽA


Tomaža sam upoznao u Boru, 1990. na Balkanskim susretima pisaca.
Pitao sam ga jedne večeri - šta je dobra pjesma, kako se ona piše?
Svakako treba prije reći da smo u hotelu bili smješteni abecednim redom, tako da sam kao "C" bio u sobi s "Ć" - što je bio, pokazat će se,
odlučujući način da u sobi budem cimer s -  Dobricom Ćosićem!
(Dvije godine kasnije - ja ću biti srpski borac u Prijedoru, Dobrica - Predsjednik Jugoslavije!)

Tomaž je rekao da "mora biti topla, mora da u njoj ima Boga, i mora da se najprije iskopa."

Tako je dobru pjesmu meni definirao Tomaž Šalamun, u Boru, 1990. kada sam kao najmlađi književnik Jugoslavije
položio ružu na bistu Mikloša Radnotija, s najstarijom književnicom - Desankom Maksimović.

Sjećam se da je doputovao Žika Pavlović, s Vukom.
Sjedio je za ručkom stol dalje.
O Gamzigradu je pričao s Dragoslavom Srejovićem.

Aleksandar Tišma šetao je ujutro sam uz jezero, kao avet, tanji od Radnotijeve bakarne figure.

Tomaža sam nazvao 1992.
Rekao sam mu da počinje rat i da ću poginuti.
Tako sam mu rekao.
Zvao me u Ljubljanu, u Ameriku, pominjao da smo Ana i ja isto godište.

"Novi Božjidar, Darko, ne odustajte"....napisao je posvetu na MORJE.

Pijem jučer kavu na Obali.
Listam svoje pjesme u LITERATURI, na slovenskom jeziku, pomislim kako će ih možda pročitati,
takve, prepjevane, Tomaž Šalamun, i kako su možda barem iskopane, ako već u njima nema baš puno Boga.

Eh, moje pjesme, meneiskopine naježene na vjetru i slovenski jezik.

Potom, uz kavu, čitam "kulturni dodatak" Politike, i tu, u nekom članku, citiran Morrisonov stih -

"dotakoh njezino bedro
i smrt se nasmiješi"

Pola sata kasnije vijest o smrti Tomaža Šalamuna.
Bedro slovenskoga jezika i osmjeh smrti, tu, odmah, pod "Ć"......

Objavi komentar Blogger

 
Top