MARIO KOPIĆ



VRATITI DAR



Dato nam je da jesmo. Taj dar bivstvovanja prihvaćamo kao ono što jeste, kao dar, jedino i samo tako da taj dar vraćamo. Ne nekakvim uzdarjem, nego već samim tim darom, time da jesmo. Vraćanje dara bivstvovanja događa se kao naše egzistiranje. Unikatno i zato neponovljivo. Dar bivstvovanja ne vraćamo smrću, jer ga tada ”nepovratno” gubimo. Ne možemo ga dakle otplatiti smrću, ni smrću svojom ni smrću drugih, žrtvovanjem života u ime nekog nad-života. Dar bivstvovanja vraćamo samo poštovanjem neprikosnovenosti života.

Za klerikalce je pak život (najveći) dar Boga, ali ujedno i njegova svojina. No ono što smo nekome podarili, to nije više naše vlasništvo. I upravo je u tome, kako ustanovljuju savremeni mislioci koji imaju neku težinu (Heidegger, Levinas, Girard, Derrida, Sloterdijk, Nancy…), značenje i smisao dara. Čak i ako se odreknemo svojega vlasništva nad podarenim, a očekujemo neki uzvraćaj ili protivdar, odnosno zahtijevamo (glasno ili tiho) za svoj dar uzdarje, od dara kao dara nema ništa. Uništili smo ga! I klerikalci upravo to rade: uništavaju novozavjetnu, Isusovu predaju. Umjesto besplatne ljubavi promiču načelo povrata. Umjesto čovjekove samostalnosti i samobitne odgovornosti postavljaju dependentnu postavku duga i dužnosti.
Španski nam suvremeni filozof Fernando Savater pokazuje kako nas traženje smisla života kao njegove svrhe ili značenja ekskomunicira iz života.

Već se kod vječnog života, prema njemu, postavlja pitanje da li je život bez smrti uopće još život. Da li je nešto što nikad ne umire doista živo? Zacijelo ne u značenju kao što smo živi mi, sada živi. Živi smo, živimo, premda ćemo umrijeti. Naš život, što smo ga dobili rođenjem, doista nije vječan, no zacijelo jeste život i kao takav svagda već znači poricanje vječne smrti: ”Jer smo već živi, jer smo još živi, za nas vječne smrti nema”. Unatoč svojem bivstvovanju k smrti, mi smo tu i svojom istinskom prisutnošću, prisutnošću svojega vlastitog života, odgovaramo već i na starozavjetno pitanje: Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Smrt smo porazili rođenjem. To je činjenica, a obećanje o porazu smrti nakon smrti, obećanje o životu bez smrti, ostaje jedino i samo – obećanje. Smrt će nam jednog dana spriječiti da bismo i dalje živjeli, no ne može nam spriječiti da smo živjeli dosad i da živimo sada. Zato je smisao života u samom životu, a ne u nečemu izvan ili s onu stranu njega. Smisao kao smisao, ne smisao kao značenje.

Filozofija ne poriče stvarnost smrti, naprotiv, razmišljajući o životu, razmišlja i o njegovim granicama. Ali ne, kao religija, o značenju života. Ako se pitamo o značenju nečega, tada je uvijek riječ o traženju nečega drugoga, traženju onoga što bi onom čemu tražimo značenje imalo uzvratno dodijeliti značenje i time važnost. Smisao kao značenje označava intencionalno odnošenje na nešto što je izvan problematiziranog. Ako sebi zadamo zadatak da ćemo definirati značenje života, tada ćemo tražiti nešto drugo od života, nešto što nije život. Nešto što nije nešto živo. Ili, kako je često naglašavao Jacques Derrida, ono što bi imalo biti više od života, ne spada u sferu života, nego u sferu smrti. Počnemo li se osvrtati za onim što bi u životu imalo biti više vrijedno od života samog, već se krećemo pod nebom nagona smrti. Goni nas nešto što nam ne daje veselje prema životu, dapače, krati ga.

Samo tamo gdje je život, postoji i smisao života. Ali ne izvan njega. Kako kaže Savater, ”tamo gdje nema života, nema intencije, dakle nema ni smisla/značenja”. Ako sva značenja proizlaze iz života i ako sva značenja jesu značenja za život, na što bi se onda imao odnositi život kao takav i u cjelini? Nema smislene reference izvan ili s onu stranu života, izvan ili s onu stranu svijeta.

 Ludwig Wittgenstein u Logičko-filozofskom traktatu utvrđuje: Smisao svijeta mora ležati izvan svijeta. U svijetu je sve onako kako jest i sve se zbiva onako kako se zbiva; u njemu nema nikakve vrijednosti – a kad bi je bilo, onda ona ne bi imala vrijednosti.

Savater se pri tome najprije pita: Ima li svijet uopće neki ”izvan”? Izvan svijeta nema ništa, odgovara Savater, dakle nema ni nikakvog spoljašnjeg Smisla svijeta. No, unatoč tome, u svijetu postoji smisao, jer mi, ljudi, jesmo ti koji svijetu i životu, osmišljavajući ih, dodjeljujemo smisao.

S ovakvim se zaključkom Savater očito sklonio pod Nietzscheov šinjel. I prema Heideggeru, ljudski biti znači biti-u-svijetu i svijet zato nije ništa drugo do horizont bivstvujućeg unutar svijeta. No to ne znači da svijetu smisao dodjeljujemo mi, ljudi. Već se sa rođenjem, ugledavši svjetlo svijeta, odnosno čistinu bivstvovanja, susrećemo sa smislom svijeta i života. Dakako, ne sa smislom kao značenjem, sa smislom kao zadanom svrhom, nego sa smislom kao smislom, to jest istinom bivstvovanja. Smisao života i smisao svijeta (svijeta kao horizonta bivstvovanja u svijetu) proishode iz smisla bivstvovanja. Posvjedočuju smislenost našega biti tu: na svijetu. Smislenost koja se podudara s ne-skrivenošću, s prezentnošću svega što jeste, prezentnošću za nas, ali ne po nama.

Neraspoloživo, neimenovano, anonimno bivstvovanje sa-određuje nas tako da se samo zahvaljujući njemu možemo izraziti i tako odrediti sami sebe. Nismo izvor svega što jeste (causa sui), nego povlašteno mjesto na kojem se bivstvovanje i otkriva i prikriva.

Ne postoji uzrok smisla bivstvovanja, dakle i mi sami ne možemo biti takav – nepostojeći – uzrok. Kao što je bivstvovanje dar samog bivstvovanja, a ne nekakvog darovatelja s onu stranu njega, tako i smisao bivstvovanja nije drugo do istina bivstvovanja.




Peščanik.net, 2012.

Objavi komentar Blogger

 
Top