Otto Pöggeler


PUT U MOČVARU

Susret Celana s Heideggerom



Proljeća 1957. godine  Paul me Celan u Parizu upitao tko bi to u Njemačkoj mogao razumjeti njegove pjesme. Kad sam mu odmah imenovao Ludwiga von Fickera i Martina Heideggera, bio je iznenađen. Rečeno se podudaralo s njegovim nadama. Pripovijedao je o svojoj posjeti Ludwigu von Fickeru u Innsbrucku; naravno da je ostalo tiho razočaranje i njegove su se misli na to razočaranje često vraćale. Ludwig von Ficker i još više njegova žena u mladom su liričaru vidjeli nekakvu povratničku Elsu Lasker-Schüller (1869-1945), a Celan je dakako htio da ga prepoznaju kao onoga tko nanovo i drukčije nastavlja Traklovo pjesnikovanje. (Kasnije se udaljio od Traklove muzikalnosti i ”tankoćutnog predavanja”.)
U vezi s Heideggerom Celan je rekao da mu namjerava poslati pjesmu Kraklire (koja je potom objavljena 1959. godine u pjesničkoj zbirci Rešetka jezika). ”Kraklire u oku” jest ometajući ostatak što je ostao nakon ranjavanja; no upravo taj ostatak hvata, ”nitima prohodanim od duša”, ono izgubljeno. Tako donosi ”znamenje” koje ”tuđem uvijek” vraća tuđe i izgubljeno vrijeme – ono vrijeme u domovini Bukovini, koje je nestalo s holokaustom, okončalo se. Zašto kaže pjesma da je to znamenje (dakle Celanovo pjesničko djelo) ”ugođeno kao nijemo vibrirajući suglasnik”?

U Celanovim su pjesmama značajni različiti suglasnici. Tako pjesma Frankfurt, septembar priziva u sjećanje Freudovo čelo s reklamnih panoa sajma knjiga i Kafkino odbacivanje ”psihologije”. Pjesma završava upozorenjem na primjerene suglasnike: ”mekonepčani pregradni (suglasnik) pjeva”.  Kad je Kafka proživljavao zadnju fazu tuberkuloze, zatvorilo mu se grlo; zato je doslovno umro od gladi i nije smio više ni govoriti. Porađa li suglasnik njemačke riječi Kehlkopf (grkljan) (onaj k-k u riječima Kafka i Kehlkopf) pjev?
Je li moguće taj pjev čak ugoditi na ”nijemo vibrirajući suglasnik”? Pod tim je vjerojatno mišljen alef, početno slovo hebrejske abecede, laringalni glas. Prema starim praškim legendama, Golem rabina Löwa oživio bi ako bi nosio na čelu riječ emet (istina); ako bi toj riječi oduzeli slovo alef, ona bi se raspala, jer je od oživotvorujućeg srpa ostao samo met, što znači mrtav. No može li, s druge strane, ”nijemo vibrirajući suglasnik” dati  novi život – život iz istine, naime vjernosti koja se sjeća? Celanova pjesma Nekomu koji je stajao pred vratima, naslovljena na rabina Löwa, u tomu značenju govori o zadaći pjesnikovanja.
Kad su bile na stolu prve pjesme zbirke Vlaknasta sunca (Fedensonnen), Celan je uz svoj 45. rođendan odmjeravao hoće li im dati naslov ili moto Jašem za vjernost. Ne zvuči li u tim riječima ponovno Rilkeov Kornet? Kako je Celan mogao povezati riječ ”vjernost” s jahanjem, nakon što je Treći Reich čast (poštenost) nadomjestio vjernošću režimu? Celanove pjesme svagda iznova govore o jahanju i konjima; u njima se osjeća i frktanje konja osvajača u kojem su proroci Izraela čuli božju pjesmu. No Celanov je imperativ preuzet iz posve određena teksta, naime iz petog stiha 45. psalma. (Franz Rosenzweig je postavio formulu na hebrejskom na početku svoje Zvijezde spasenja.) Celan slijedi prijevod Martina Bubera: ”jašem za stvar vjernosti, ponizne istinoljubivosti”. Buber prevodi riječ emet riječju vjernost, no emet se inače prevodi kao istina. Neuobičajenim prijevodom Buber želi naglasiti svojstvenost hebrejske tradicije, razgraničiti je, recimo, od grčkog govora o istini kao ne-skrivenosti – što je Heidegger učinio ishodištem svojega mišljenja.

Celan je mogao zanosno braniti Heideggera protiv onih kojima se činilo nužnim upozoriti na to da, recimo, Heraklit ne misli tako kao što Heidegger pretpostavlja, da primjerice riječ physis ne smatra temeljnom riječju (etimonom) svih stvari. Celan je Heideggerova upozorenja stalno vezivao za sebe. ”Kod mene nema prirode, nego u najboljem slučaju physis” (tako je izjavio u spomenutim razgovorima 1957. godine). Pritom se pitaš kako se može ta izjava podudarati s onim što je Celan inače govorio: da je priroda onima koji imaju kalkire u oku (tako recimo židovskom putniku u gorje) samo povod za ispredanje ”alegorijskih” niti. Sintagma ”u najboljem slučaju”, koju je Celan upotrijebio, upozorava na to da Celan sebi ne pripisuje Heideggerov temeljni odnos prema stvari, nego da sebe samog dijaloški protustavlja tom odnosu. Tako i Celanov govor Meridian, izgovoren pri dodjeli Büchnerove nagrade, aludira na različita poimanja jezika što su ih tada Heidegger i Buber predstavila na snažno diskutiranim minhenskim predavanjima.

Taj je prijepor već bio predmet razgovora kad je Celan jeseni godine 1960. žurio bolesnoj Nelly Sachs u Stockholm (pri čemu je bolesnica, kako je izvještavao Celan, naposljetku Bubera zamijenila s Baalschemom i potom ni posjetitelja nije više prepoznala). Pjesme sedamdesetogodišnjakine, u Švedskoj naizgled u zakloništu, jesu (pisao mi je Celan 9. avgusta 1960) ”razgovor s mrtvim i progonjenim, rođen iz bolne daljine… I sada je bolno pod pritiskom riječi i njihove stvarnosti preraslo u najosobnije: Nelly Sachs je sada sama ta progonjena i progonjenosti svjesna”.

Paul Celan se u pjesmi Zürich ”K Rodi” dijaloški protustavlja onoj obrani opiranja Bogu koju mu je postavila Nelly Sachs. No taj ”Drugi” bio je sveudilj značajan i za samog Celana. Tako je 19. avgusta pisao Nelly Sachs o nekom ponovnom susretu u Parizu: ”Uostalom znaš kako je bilo tada kad smo drugi put govorili o Bogu u našem domu, koji je Tvoj, koji Te očekuje, na zidu vidan zlatni sjaj? Ti, tvoja blizina čini nešto takvim vidljivim, potrebna je Tvoja…” Osam godina kasnije Celan je prijateljicu u pismu 22. marta 1968. godine upozorio na to da je ono svjetlo u pjesmi Blizu, u luku aorte imenovao svojim hebrejskim imenom. (Cin, ono svjetlo, moguće je reći, kad je ”sve isplakano” kao kod ”majke Rahele” preneseno preko i tako se opuštaju povezane srčane ”arterije”.) Kakav je pak dijalog Celan tražio kod Heideggera?
Celan je pomno čitao ono što mu je slao Heidegger i potom također potvrdio povjerenje, meni, recimo u pismu 30. avgusta 1961. godine: ”Nešto meridijansko, ponovno… Na 292. stranici knjige Martina Heideggera o Nietzscheu čitam ove Zarathustrine riječi: ‘Nije mi zašlo samo jedno sunce’. Kako su istinite te misli na str. 300 i 301. o ‘najsamotnijoj samotnosti”’!.

Celan je podsjetio na svoj ”razgovor u gorju”, a taj također započinje zalazećim suncem. Što je rekao Heidgger, vrijedilo je za Celana: nije tako da nas u samotnosti ne bi više smetali; naprotiv, u najsamotnijoj samotnosti ”na naše sposobnosti spašavanja i na nas same spuštaju najgore i najteže zadaće”. No Celan se nipošto nije htio identificirati s Heideggerom, a uopće ne s Heideggerom onih godina kad je taj predavao o Nietzscheu: kad se Martin Buber sastao s Heideggerom, Celan je odlučno ustrajao da rektoru godine 1933. neće tako brzo izdati ”Persilschein” (potvrdu da nekadašnji nacist nije bio militant stranke).

Jer je i Celan zašao na tamni put, put kojim je morala poći Nelly Sachs (1891-1970, godine 1966. Nobelova nagrada), tek se godine 1967. susreo s Heideggerom. Riječ koju Celan zahtijeva u svom upisu u Heidegegrovoj ”knjizi iz kolibe” i u svojoj pjesmi Todtnauberg od mislećih ljudi trebala bi izvirati iz dubine ”srca” (kao što je malo prije toga Heidegger rekao u svom govoru o Pindaru u Ateni); prema Celanu, to bi istodobno trebala biti riječ uz godinu 1933. Heidegger je ”ne-skrivenost” mislio (zamišljao) kao čistinu za spasonosno skrivanje ili za tajnu; u Celanovoj pjesmi Todtnauberg ta je čistina šumska krčevina koja prekriva ostatke mrtvih, grobnica. Kraj pjesme govori o umalo prekinutom putu u duboku močvaru (Hochmoor) što ga je Celan bio potražio.

Zašto put u močvaru? U pjesmama zbirke Vlaknasta sunca, koja je objavljena 1968. godine, zajedno s bibliofilskim izdanjem pjesme Todtnauberg (u 50 primjeraka), Celan je višeput započinjao govoriti o ”močvarnim vojnicima iz Masade”; no potom je riječ o tome sačuvao za zaključnu pjesmu Pomisli. Oni koji su u koncentracijskom logoru Papenburg-Börgermoor pjevali ”pjesmu močvarnih vojnika”, premješteni su u Masadu, gdje su Židovi, branitelji tog grada (godine 75 poslije Krista), radije načinili kolektivno samoubojstvo nego se predali prejakom neprijatelju. U zbirci Prisila svjetla govori pjesma Ruka osjetljiva na vrijeme o putu u močvaru: u vlažnom močvarnom svijetu još jednom zasja ono gnjileće mrtvo, omogućujući mišljenje kao spomen i pokazujući put. Celan je 19. jula godine 1968. napisao pjesmu Iz močvarna tla (nadovezivanje na formulaciju Waltera Benjamina). Sljedeći je dan očito otvorio leksikon ili priručnik kako bi se orijentirao u vezi s često spomenutom močvarom. U svakom je slučaju toga dana nastala pjesma Duboka močvara:


Duboka močvara, u obliku
satnog stakla (netko ima vremena)
toliko vitezova, lakomih kao rosika,
iz rubova močvare
uzdižu se sabatske svijeće,
nestalna močvaro, kad postaneš tresetište,
skinut ću kazaljke
pravednome.

Daje li nam tu Celan komad precizne naturalne lirike – recimo u duhu Annete von Droste-Hülshoff (1797-1848), pjesnikovanje koje je volio? Kad leksikoni ili table naših botaničkih vrtova razlikuju duboku močvaru od isušena jezera, plitku močvaru od močvarne šume, svagda navode da se prostire u obliku stakla džepnog sata. Kao njezinu karakterističnu biljku spominju rosiku kružnolistu (Sonnentau) (Drosera), močvarnu mesožderku: lijepa ”rosa” lovi na svoje ljepljive listove krila kukaca i istodobno izlučuje probavne sokove; tako se siromašna hranjivost duboke močvare izravnava uživanjem organskih materija. Od tog užasnog procesa ostaju samo skeleti onih krilatih bića koja tako često simbolički označuju pjesnike. Jesu li to vitezovi? Tiganj (u izvorniku upotrijebljena riječ Lagg potječe iz švedskog jezika i nadomješta njemački klasični izraz Pfanne) je kao jaruga oblikovano udubljenje na rubu duboke močvare, sabirno riječno korito za vodu koja otječe. Svijeće za sabat (Sabbatkerzen), koje se tamo uzdižu, mogle bi biti noćurak (Oenothera) ili divizma (Verbascum). Biljem bogata močvara, koja se pretvara u tresetište (Torf), začetak je oblikovanja močvare s trsom, šašem, suhoperkom, junkusom u vodi.

Zašto sebi kao pjesniku dopustiti da te privuče rosika koja hrani duboku močvaru, to mjesto trulećeg nekadašnjeg života? I dok početak pjesme opisuje duboku močvaru, oblikovanu kao staklo džepnog sata, zagrade aludiraju na onoga tko ima vremena. Taj koji ima vremena pojavljuje se na kraju kao ”pravedni” (Gerechter) kojemu su ”skinute kazaljke”: kazaljke sata, koje pokazuju samo vremenska rasprostiranja, taj skida. To je moguće ako se zapale svijeće kao u večeri sabata i ako one bacaju mesijansko svjetlo. Gershom Sholem u studiji Zaddik (pravedni) izvještava da je pravedni povezan s pravijekom i sabatom i tako postavlja vrijeme u odnos prema vječnosti. Pravedni je naposljetku samo Bog: tako je pravedni u kabali ona emanacija koja u svetom vjenčanju postaje jedno sa šekinom, naseljavanjem Boga među ljude. Franz Molitor (u svojoj mladosti oduševljen Isaakom von Sinclairem, Hölderlinovim prijateljem) u svojem je velikom djelu o kabali održavanje toga pravednog ujedno poimao kao oživotvoravanje (Beleben). U skladu s tom predajom i Celanova pjesma Iz anđeoske tvari kaže: ”on, živototvorno-pravedan…”. Može li pjesnikovanje sudjelovati pri tom oživotvoravanju, poništavajući pritom presudu o ubijenima, onima koji su navodno bili život nevrijedan života, i čuvajući mrtvima u spomenu njihovu ”besmrtnost”?

Heidegger vjerojatno nije imao niti najmanju slutnju o mislima koje su uznemiravale Celana kada su godine 1967. zajedno išli po dubokoj močvari; no to nas ne odrješuje zadaće da izrazimo taj riječi lišen hod u dvoje. Gerhart Baumann je u svojim Sjećanjima na Paula Celana izvijestio o Celanovoj posjeti u Freiburgu i Todtnaubergu godine 1967. I potom o ponovnoj posjeti godine 1970. Proljeća godine 1970. Heidegger je dakako bio prisutan kad je Celan u užem krugu recitirao pjesme iz svoje zbirke Pritisak svjetla. ”Toga spomena vrijednog velikog četvrtka zamišljen je čekao na vrtnim vratima svoje kuće da bi mi, sav potresen, povjerio: ‘Celan je bolestan – neizlječivo’…”.

Martin je Heidegger htio Celana povezati s ”ljekovitim”, pokazati mu naime tijekom dogovorene nove posjete Hölderlinove krajolike uz gornji Dunav, Bodensko jezero i Hauptwil. Ali toga ponovnog susreta nije bilo. Nije pak bila slučajnost da su Celana (koji se navodno htio preseliti u Freiburg u Schwarzwaldu) najprije tražili u Pragu, kad se (krajem aprila godine 1970) odlučio za dobrovoljnu smrt u Seni. Zadnjih je godina pred smrt bio u svojim mislila sve snažnije tamo odakle je došao: u izgubljenoj domovini koja se imenovala Černovice i koja je u Pragu Kafke i Rilkea dobila trajno uprizorenje u svjetskoj književnosti. Sada nema više zajednice Čeha, Židova i Nijemaca koji su tamo bili i nositelji buđenja nove literature, puštajući pritom jedno drugome disati. Može li pozornost spram drugoga, dijalog, naći barem ishodište za novu zajednicu i solidarnost? Taj dijalog u Freiburgu i Todtnauburgu nije napredovao dalje od prvih opipavajućih koraka; je li uopće moguć?

Iz bogatih tradicija čovječanstva poznajemo nadasve različite načine kako postupati sa ”zlom”. Jedni uče da se od zla treba odvraćati, tražimo li put do zdrava života i težimo li dakle preobraćenju. Drugi pritom ustrajavaju na tome da zlo treba razotkriti i pokazati, jer samo spomen na patnike, na proganjane i ubijene, ”vjernost”, otvara put u drukčiju budućnost. Bez naglih sudova ili čak predrasuda ta dva puta možda nije moguće pripraviti na dijalog, odnosno to je u svakom slučaju teško. Unatoč tome, mogla bi to biti zadaća koja nam ostaje iz susreta Heidegger-Celan.



S njemačkog preveo Mario Kopić



[Otto Pöggeler, Der Gang ins Moor. Celans Begegnung mit Heidegger, Neue Zürcher Zeitung vom 2. Dezember 1988, S. 70.]


via -  http://libreto.net/2015/10/pegeler-o-celanu/

Objavi komentar Blogger

 
Top