$type=ticker$cols=2$count=30

Nestajanje maslačaka, Refik Hodžić

SHARE:

                                                                               

REFIK HODŽIĆ


NESTAJANJE MASLAČAKA


 “Kiša već odavno bijaše isprala kosti njegovog posljednjeg druga i mnogo je snjegova palo od onoga vremena otkad Usamljenik sam spava u pećini svojih predaka, a ipak svako veče, kad suton sklopi latice rijetkih šumskih cvjetova, ris Usamljenik izlazio je pred svoju pećinu da otpjeva staru lovačku pjesmu risova i da pozdravi prvu zvijezdu, koja je javljala da je vrijeme za noćni lov. Znao je on da bi sjeni njegovih slavnih predaka, koje vječito lutaju oko pećine, bile vrlo tužne kad se ne bi sa prvom zvijezdom čula njihova stara pjesma, koja javlja početak lova.”
 
Branko Ćopić, “U svijetu medvjeda i leptirova”,  1940.



Umrla je tetka Safija. Otišla je, smirila se, nečujno izdahla u zamračenoj, pretoploj sobi na petom spratu prijedorske bolnice. Ugasila se tog jedanaestog augusta jedina sestra sedmorici braće Hodžića, majka kćerci i trojici sinova, žena rahmetli Hasanu, druga mater meni. Nije se namučila, kažu. Pozlilo joj je dok je sebi spravljala večeru u čamotinji porodične kuće u Donjoj Puharskoj, stigla je hitna, dali su joj neku injekciju od koje joj nije bilo bolje, pa su se ujutro vratili po nju i odvezli je u bolnicu. Zadesio sam se u Prijedoru tih dana, dotrčao sam čim sam čuo. Bila je već u magnovenju od visoke temperature ali me prepoznala. Dežurni doktor Matijaš me ljubopitljivo gledao preko debelih naočara tražeći njene podatke:

– Mujkanović? A vi ste joj?
– Sin. Od brata.
– Da vidim… Crnalić, Dedić… Gredelj… Ješić… Kahteran… Bogati, šta vas je Muslimana ovdje, ko bi rekao da vas toliko ima u Prijedoru!? Aha, evo je, Mujkanović Safija.

Sjećanja osvježenog zapisanim crticama, smirenim tonom i preciznim jezikom nabrajao je kako visoka temperatura dolazi od nagle upale bubrega, da je njena dezorijentisanost izazvana ubrzanim stvaranjem masnih naslaga u karotidama koje krvlju napajaju dijelove mozga, kako bi po 400 godina živjeli kad bi znali kako to spriječiti, kako se tu ne može puno učiniti, da će oni dati sve od sebe… Ja sam ga slušao i nisam, samo sam zurio u nju, malenu i krhku ispod bolničkih pokrova, upalih obraza i grozničavog čela. U svojoj nemoći da učinim nešto što bi joj istinski pomoglo donio sam jastuk, par sitnica i papuče da ima u čemu otići u kupatilo, da ne mora nazuvati cipele u kojima je došla. Ne znam da li ih je ijednom obula, mislim da više nije ustala iz kreveta. Morao sam krenuti za Njujork, nešto sam promrmljao, nešto besmisleno i bespomoćno, podigao joj glavu da se napije vode, poljubio joj ruku i otišao. Umrla je treći dan.
Na dženazu su došli brat Hare iz Zagreba, i brat Huse i njegova supruga Samka iz Australije, i kćerka Minka iz Štokholma, sinovi Huzi i Nećko su doletjeli iz Melburna, a najstariji Huća iz Geteborga. Stigli su, uspjeli da je vide živu. Okupila se rodbina, ko je već mogao, i pokoji preostali komšija iz Ulice Miše Jazbeca.
I tamo po strani, uz sjajnu mesinganu džamijsku ogradu, sklanjajući se od gužve i nemilosrdnog sunca, stajala je pod maramom uplakana i moja mati Esma, Safijina jetrva. Jecala je neutješno, nad Safijom i nad nekada velikom porodicom Hodžić. Možda više od svega, plakala je nad sopstvenom sudbinom. Jer, nakon Safije, samo je ona od Hodžića ostala da živi u Prijedoru.

***

Familija koju su izrodili moj did Ibrahim i nane Nazifa brojala je jednu kćer – Safiju – i sedam sinova: Džemala, Šefika, Muharema, Refika, Huseina, Hasana i Abaza i, kako već možete zamisliti, čitav buljuk nas dječurlije, osamnaestoro za koje ja znam i vjerovatno još dvoje-troje za koje danas zna samo arhivar porodičnih tajni, strina Zerka. Najdalje što sam uspio dobaciti u površnom istraživanju porijekla naše loze je ljuta Krajina, blizu granice sa Likom. Predanje kaže da je didov čukundid u prijedorski kraj došao gonjen siromaštvom negdje sredinom 19. vijeka iz Pećigrada, iz okoline Velike Kladuše, u Matriće, zaselak Trnopolja, kapetanija Kozarac. Ne znam da u Matrićima danas ima iko od roda, uglavnom su pobijeni devedesetdruge, a mali broj preživjelih se rasuo po svijetu. Elem…

Ibrahim je šezdesetih rasprodao šta je imao u Kozarcu i kupio dobar komad zemlje na prijedorskoj periferiji, na potezu izmedju Donje i Gornje Puharske (u katastarskim knjigama to se naselje naziva Sekizovac, ali ja se ne sjećam da sam ikada čuo da neko upotrebljava to ime), Dubičkom cestom malo niže glavne prijedorske kasarne i stadiona F.K. “Trgoprodaja”. Plodnih je to bilo dvadesetak duluma uz rječicu Puharsku, crnice oivičene tukovima breze iznad kojih su stražarila dva ogromna hrasta, bacajući hlad daleko i štiteći grozd kuća od vjetra i gromova. Did je najboljim parcelama gledao da održi sinove na okupu, da svi budu u blizini, ali mu se nije dalo.

Džemal i Refik su u velikoj avanturi sprašili u Australiju čim su se zamomčili, tamo kasnih pedesetih, pa su kasnije odveli i Abaza. Refik će marljivim zalaganjem po melburnškim barovima i kockarnicama izgraditi respektabilnu karijeru profesionalnog kockara i boema, a Džemal i Abaz će preseliti na Novi Zeland i pokrenuti građevinsku firmu. Hare je za poslom otišao u Zagreb i ostavio nedovršenu kuću (na čemu smo mu mi djeca iz ulice bili beskrajno zahvalni jer smo od nje napravili neosvojivu tvrđavu koju smo dijelili samo sa golubovima, jednim gnijezdom osa i pokojom uličnom mačkom). Huse je sa porodicom preselio u stan bliže centru, tako da su kod Ibrahima sa kućama ostali samo moj otac Šefik i stric Hase. Podobro razočaran, did je ostatak zemlje rasprodao Jusufu Garibu, Nenadu Kantaru i njegovim sinovima, Franji Jordanu (čiji će sin Slavan kasnije posjeći ona dva gigantska hrasta što mu neću oprostiti dok živim), Grublješićima i inim komšijama čiji će životi ispuniti moje djetinjstvo u ulici Alije Hodžića, kasnije Mrakovačkoj. Nedugo potom je i umro.

Ipak, porodica Hodžić, i pored svoje raštkranosti po Prijedoru (a i šire) funkcionisala je kao jedan superorganizam čije smo najmlađe pipke činili mi, Ibrahimovi unuci i unuke. Meni su najbliži bili stričevići, blizanci Indira i Amir. Kuće su nam gledale jedna na drugu pa je bilo prirodno da prvom prilikom zasnujemo bandu čiji je glavni štab prenošen od brezika podno njihove bašte, preko tavana Harine kuće, do loge u koritu Puharske, malo niže Dva Hrasta. Aktivnosti našeg trijumvirata uglavnom su se svodile na hvatanje riba i rakova (Amir me naučio pecati galonom – svežeš galon špagom, baciš ga u vir, sačekaš minut pa brzim pokretom izvučeš iz vode, a iz galona te začuđeno gleda omanji klen. Iako zvuči kao prava “ribarska”, za ovu vrstu ribolova nije trebala posebna vještina, pošto je rječica vrvila ribom.) i obavezno čitanje svih vrsta stripova, te shodno tome rekonstrukciju pustolovina Iznoguda, Rahana i Komandanta Marka, osim kad bi Indira nametnula svoj plan djelovanja, koji je obično uključivao spravljanje raznolikih jela od ljutike i vezenje goblena.

Kasnije će nam se pridružiti i njihov mlađi brat Emir koji će od najmanjih nogu pokazivati sklonosti ka anarhičnim idejama (izazivanje požara u Harinoj kući prilikom eksperimentisanja sa cigaretama – godina šest) i umjetnosti (ukrašavanje jedinih farmerica crtežima amblema “Bande Sivog Sokola” – nesupješan pokušaj separatizma koji nije odmakao dalje od pomenutih amblema i trčanja oko kuće uz urlikanje imena bande – godina devet), a koje će ga koštati bezbrojnih batina (do oko godina 16).

Dok pišem ove redove, naviru sjećanja o našim dogodovštinama, smije mi se i plače kad se sjetim kako smo jednom u pustolovnoj ekspediciji uz zaledjenu Puharsku propali kroz led, ili kad smo novopridošlim susjedima Asiji i Ismetu kroz otvoren prozor napunili spavaću sobu “bombama” od blata, ljuti što su podigli ogradu preko naše tajne staze ka susjednoj ulici. Majko draga, kakve smo slavne batine tada dobili! Kad malo bolje razmislim, ja sam još i dobro prošao pošto se bilo već dobrano unoćalo kad su me našli u grožđu iza nanine kuće, pa su se otac i mati bili razmekšali od straha da mi se nije šta desilo. Elem, opet sam skrenuo.


Moji roditelji bili su proleteri. Otac Šefik radio je kao mašinovođa, često danima odsutan vukući ogromne teretne kompozicije od Dobove do Kardeljeva i nazad, beskrajno ponosan na funkciju dugogodišnjeg predsjednika disciplinske komisije OUR-a “Vuča vozova Prijedor”, SOUR-a ŽTO Sarajevo. Ono malo slobodnog vremena i energije ulagao je u gradnju kuće. Sve je radove uglavnom izvodio sam, mati s njim kad bi došla s posla, i komšiluk kad su se izlivale ploče i stavljao krov. U svim kasnijim godinama zajedničkog života, mati nije propuštala priliku da se podiči svojim udarničkim doprinosom pa bi često znala napomenuti da se ne zaboravi kako je ona miješala malter za hodnik ili ovu sobu, onu ostavu. Imala je i na šta biti ponosna, jer je bio istinski heroizam doći iz treće smjene u Fabrici keksa i vafla “Mira Cikota” pa se prihvatiti lopate, pijeska i cementa.

Tokom tih zahtjevnih mjeseci i godina mati me redovno nosila tetki Safiji na čuvanje. Tetka me pazila kao svoje dijete i često bi me znala i podojiti, pošto je njen sin Nedžad, Nećko, bio tek nekoliko mjeseci stariji od mene. Biće da je iz tih mojih najranijih mjeseci izvirala naša bliskost, sličnija neopipljivim nitima koje vežu dijete i majku nego pukim rodbinskim konstrukcijama.

Kasnije sam tetki Safiji išao sâm. Privlačio me žagor pune kuće, možda što sam bio jedino dijete a mati i otac uglavnom na poslu. Kod tetke Safije i tetka Hasana uvijek je bilo živo. Pošto je tetak bio vrhunski majstor sklon vicevima i podvalama, njegova garaža je konstatno bila ispunjena duhanskim dimom, grajom i smijehom; komšije i slučajni prolaznici bi se nadvijali nad njegovim poslom, davali savjete, glasno mlatarajući rukama raspravljali fudbalske rezultate i pljeskali se po slabinama zakocenjeni od Hasanovih viceva.
Nećko i ja bismo obično gledali da šmugnemo u obližnji komunalni rasadnik, pravu šumu u srcu Prijedora, gdje bi obično čekali Namir, Eno, Goran, Agron i ostala bratija. Radosti i uzbuđenju te ilegale nije bilo kraja dok nas, recimo, Huzi ne bi uhvatio kako pušimo, ili dok se Huća ne bi ukazao s posla i rastjerao nas kao piliće, i, uz galamu i prijetnje da će nas prijaviti čuvaru rasadnika, potjerao kući da čuvamo njegovog sina Vedu, najnemirnije dijete na svijetu. Meni ni to nije osobito teško padalo jer je značilo da ćemo u kući prvom prilikom krišom proharlati Huzijevu kolekciju ploča, ili da će nam Minka u svojoj sobi čitati pripovjetke naglas se spremajući za ispit.

Pišem, a slike se redaju. Vidim tetka Hasana kako se smije i gladi rano osijedjele brke a tetka ga grdi zbog kakvog masnog vica, vidim Huzija kako namiguje Nećki i meni: “Nemoj da zafali koja cigara dok se ne vratim iz grada, jeste čuli vas dvojica?!”, Vedo visi naglavačke sa tetkine store, kuću uzmirišala maslenica iz rerne, na vratima moji roditelji, striko Hase i strina Zerka, Amir, Indira i Emir, gungula od ljubavi, graja od radosti. Sretna vremena.

***

Porodica Hodžić, ili ono što je od nje ostalo, prvi put se ponovo okupila 1993. godine u Oklandu, na Novom Zelandu, u izbjeglištvu na drugom kraju svijeta. Stric Hase i njegov Amir došli su iz užasa Omarske. Odvelo ih je iz kuće, uz vrisku strine Zerke, i uzaludna zapomaganja komšijama da joj spasu dijete. “Ovo vam je za ’41,” procijedio je golobradi vojnik kundakom ih tjerajući na kamion. Preživjeli iz Omarske se slažu da nije bilo strašnijeg mučenja od onog kojem su bili izloženi očevi natjerani da gledaju kako im zadrigli čuvari mlave djecu. Svih ovih godina Amir nikada nije riječi progovorio o tome šta je tamo preživio.
Nećko, Huća i stric Huse su završili u Keratermu sa hiljadama ljudi iz našeg dijela grada i okolnih naselja. Kad su ih prebacili u Trnopolje, tetka Safija je svaki dan pješačila 18 kilometara u jednom pravcu da im odnese kruha ili šta je već mogla naći od hrane. Čuvari su znali često oduzeti šta bi donijela i baciti svinjama.
U našem komšiluku, prvih dana po zauzimanju grada srpski policajci, vojnici, dobrovoljci su pobili moje drugove Damira Danicinog, Edina Muhu, Nećku Delkića, Zedu Mininog, komšije čika Latifa Muračevića, Ferida Razimovog, čika Bracu Suljanovića. Iz Omarske je stigao stravičan glas da su našeg bliskog rođaka Fikreta Harambašića, jednog od najboljih inspektora prijeratne kriminalističke policije u Prijedoru, mučili do smrti, natjeravši drugog logoraša da mu odgrize testise. Kako su komšije i rodbina pristizali u izbjegličke kampove u Resniku i Karlovcu, takve strašne vijesti bivale su češće.

Čitavi dijelovi grada i naselja gdje su živjeli pretežno Muslimani i Hrvati – Stari Grad, Kozarac, Hambarine, Rizvanovići, Bišćani, Rakovčani, Briševo… sravnjeni su sa zemljom, sve do zadnje kuće, crkve i džamije. Preko 3000 ljudi je pobijeno, među njima stotinu i dvoje djece. Hiljade, desetine hiljada života sa svim svojim snovima, nadanjima, planovima, radostima, strahovima, čežnjama, čitavi svjetovi i kosmosi, smrvljeni su u prah, zatrti.

“Ovo vam je za ’41,” odzvanjalo je mojom silovanom Mrakovačkom ulicom iz čijih su kuća i dvorišta i naših tajnih sastajališta iz korijena čupane čak i uspomene na nas. Ogromna većina, kako nas protjeranih, tako ni tadašnjih osvetnika a dojučerašnjih komšija, kolega sa posla, desnih krila iz školskog tima, nije bila rođena te ’41, niti je znala šta se tada tačno dogodilo.

Kasnije, tokom godina koje sam proveo radeći za Tribunal u Hagu, iz hiljada stranica iščitanih dokumenata i nebrojenih sati svjedočenja, i žrtava i zločinaca i nijemih svjedoka, izronila je potpuna slika o krvavoj kampanji istrebljenja nesrpskog življa iz mog zavičaja provedenoj tog ljeta 1992. Ništa što nam se dogodilo nije bilo spontano; nisu ni osveta ni “vjekovna mržnja” bile razlogom eksterminacije, kakva crna ’41, nego strateški cilj uspostavljanja etnički čiste države srpskog naroda zapadno od Drine. Mi smo se tek našli na putu izvođačima radova u projektu razdvajanja naroda.

Dovoljno je pogledati sa kakvom temeljitošću se i danas – i nakon nebrojenih suđenja za ratne zločine i mora dokaza o odgovornosti počinilaca – pristupa brisanju tragova o zajedništvu i bosanskom identitetu prostora kojem Prijedor pripada, ili zabranama obilježavanja stradanja Prijedorčana, zabranama podizanja spomenika ubijenoj djeci, progonu i pritiscima na malobrojne povratnike, pa da bude jasno kako je projekat razdvajanja naroda još vitalan a završni radovi još u toku.



Stric Hase umro je u Oklandu, od raka pluća. Omarsku nikad nije zaboravio ni oprostio. Tetak Hasan je skončao u Sanskom Mostu nedugo potom. Sahranjen je na groblju “Greda”, daleko od svoje voljene ulice i garaže. Prije njih, u svojim ranim šezdesetim, otišao je moj otac Šefik, a da nikada više nije vidio kuću koju je sagradio sopstvenim rukama. Tako se danas kopaju naši mrtvi. A preživjeli? Ti atomizirani ostaci porodice Hodžić danas lelulaju planetom kao otpuhnuti “padobranci” maslačka, od sjevera Švedske do juga Australije.

***

Mati se uplakana vratila sa tetkine dženaze, i dugo sjedila sa rukama u krilu u tišini velike prazne kuće. I tako do mraka. Tako i juče. I dan prije toga. I tako unedogled, gusta tmina samoće ispresijecana ponekim bljeskom posjete nekoga od rodbine ili nekadašnjih komšija. Tako je otkako se vratila našoj kući nakon očeve smrti.

Svega je bilo u tih trinaest godina, od prijetnji smrću i fizičkim nasiljem, do razbijenih prozora i verbalnih napada, policijskih intervencija koje bi se završile “dobronamjernim” savjetom: “Gospođo, stvarno ne razumijem šta radite tu, zašto ne idete živjeti sa svojim narodom?” A opet, materi najteže padaju izolacija i samoća. Na to se čovjek ne zna navići. A to je surova stvarnost ogromne većine “povratnika” u Prijedoru i širom Bosne i Hercegovine. Staračka samotinja čijim gašenjem se brišu i posljednji tragovi postojanja nekadašnjih porodica, čitavih zajednica, gradova.

I dok oni svojim predsmrtnim sedmicama života pune bolnice poput prijedorske, njihovi potomci se, kao ja iz Njujorka, sa raznih strana svijeta “opiru” ovom neumitnom nestajanju sve rjeđim ljetnjim odmorima i tlapnjama o povratku vođenim isključivo nostalgijom za nečim čega više nema. Dođemo, uglavnom provedemo te dane roštiljajući i “ganjajući papire”, gledamo da simbolički teatralno zasadimo kakvu voćku da pokažemo kako smo ozbiljni u namjeri da ne odustanemo od “svog ognjišta”. U dubini duše znamo da se naši unuci neće najesti tog voća. Odlazimo brzo nazad u svoje živote, daleko od zavičaja koji to više nije, u nadi da ćemo stići na vrijeme ako bude trebalo da donesemo pidžamu i papuče u bolnicu, da još jednom osjetimo stisak te staračke ruke, a zauzvrat dobijemo oprost. Ne može drugačije, tješimo se dok stjuardesa nudi ljekovitu čašu viskija.

A mati?

Mati će dugo mahati za odlazećim autom, zadugo nakon što zamaknemo za kuću Miće Kantara stajaće naslonjena na ogradu, pogledavati niz put i brisati suze krajem marame, prije nego se vrati u samoću prazne kuće. Kao ris Usamljenik iz Ćopićeve priče, moja mati Esma, posljednji član nekada silne porodice Hodžić sa prijedorske periferije, na potezu izmedju Donje i Gornje Puharske, tamo gdje su se nekada ponosno uspravljala dva stoljetna hrasta.








COMMENTS

Naziv

"Oslobođenje",1,2016. fotografije/kolovoz,1,4:5-11,1,Adam Zagajewski,1,Agencije,1,Agniezska Žuchowska - Arendt,1,Ai Weiwei,1,Al Jazeera,1,Alan Pejković,1,Albert Camus,1,Aleksa Golijanin,1,Aleksandar Genis,1,Aleksandar Roknić,1,Aleksandar Tišma,1,Alem Ćurin,1,Alen Brabec,1,Aleš Debeljak,2,Alexander Kluge,1,Almin Kaplan,4,Amer Bahtijar,1,Amer Tikveša,1,Amila Kahrović Posavljak,1,Amir Or,1,Amos Oz,1,Ana Ahmatova,2,Ana Radonja,1,Andres Neuman,1,Andrijana Kos Lajtman,7,Anton Pavlovič Čehov,1,Antun Branko Šimić,1,Anya Migdal,1,Bela Hamvaš,2,Bela Tarr,1,Bertolt Brecht,4,Biblijski citat,1,Biljana Srbljanović,4,Bilješka,5,Biserka Rajčić,3,Blago Vukadin,1,Boba Đuderija,1,Bogdan Bogdanović,2,Bojan Munjin,1,Bojan Savić Ostojić,1,Bookstan II 2017,1,Borges,4,Boris Buden,4,Boris Dežulović,2,Boris Dubin,1,Boris Perić,1,Borislav Pekić,1,Borislav Veselinović,1,Borka Pavićević,1,Boro Drašković,1,Božo Koprivica,3,Branimir Živojinović,1,Branimira Lazanin,1,Branislav Jakovljević,2,Branislav Petrović,1,Branko Ćopić,1,Branko Kukić,1,Branko Rakočević,1,Bruno Schulz,1,BUKA,1,Burkhard Bilger,1,Caravaggio,1,Charles Simic,6,Chris Hedges,1,citati,1,Claude Lévi-Strauss,1,Cornelia Vismann,1,crtež,1,Damjan Rajačić,1,Dan Pagis,1,Danica i Haim Moreno,1,Daniil Ivanovič Juvačov Harms,1,Danijel Dragojević,1,Danilo Kiš,10,Dara Sekulić,1,Dario Džamonja,1,Darko Alfirević,1,Darko Cvijetić,254,Darko Cvijetić. Agnieszka Zuchovska Arent,1,Darko Desnica,4,Darko Pejanović,1,Daša Drndić,1,David Albahari,5,Davor Beganović,1,Davor Ivankovac,1,Davor Konjikušić,1,Dejan Kožul,1,Dejan Mihailović,1,Deklaracija o zajedničkom jeziku,1,Dietrich Bonhoeffer,1,Dijala Hasanbegović,1,Dnevnik,8,Dobrivoje Ilić,1,Dobroslav Silobrčić,1,Dominique-Antoine Grisoni,1,Dragan Bajić,1,Dragan Bursać,1,Dragan Markovina,1,Dragan Radovančević,3,Drago Pilsel,1,drama,2,Dubravka Stojanović,1,Dubravka Ugrešić,4,Duško Radović,1,Dževad Karahasan,2,Đorđe Bilbija,2,Đorđe Krajišnik,4,Đorđe Tomić,1,Edmond Jabes,1,Eduard Šire,1,Edvard Kocbek,1,Elis Bektaš,4,Elvedin Nezirović,1,Elvir Padalović,1,Emil Cioran,8,Emmanuel Levinas,1,Epitaf,1,Ernst Jünger,2,esej,148,Fahredin Shehu,1,festival,2,Filip David,2,fotografije,1,fra Drago Bojić,1,Francis Roberts,1,Frank Wedekind,1,Franz Kafka,4,Friedrich Nietzche,1,Furio Colombo,1,Genadij Nikolajevič Ajgi,1,Georg Trakl,1,George Orwel,1,Georgi Gospodinov,1,Géza Röhrig,1,Gianni Vattimo,1,Gilles Deleuze,1,Giorgio Agamben,7,Giorgio Manganelli,1,Goran Milaković,2,Goran Stefanovski,1,gostovanje pozorišta,4,govor,2,Gustaw Herling-Grudzinski,1,Hajdu Tamas,1,Hanna Leitgeb,1,Hannah Arendt,2,Hans Magnus Enzensberger,1,Hassan Blasim,1,Heiner Goebbels,1,Helen Levitt,1,Herbert Marcuse,1,Igor Buljan,1,Igor Mandić,1,Igor Motl,3,Igor Štiks,1,Igre u Jajcu 2017.,1,Ihab Hassan,1,Ilma Rakusa,2,IN MEMORIAM,7,Intervju,54,Ivan Čolović,2,Ivan Lovrenović,4,Ivan Milenković,1,Ivana Vuletić,1,Ivica Pavlović,1,Ivo Kara-Pešić,1,Jack Kerouac,1,Jacques Derrida,2,Jagoda Nikačević,1,Jakob Augstein,1,Jaroslav Pecnik,1,Jasmin Agić,1,Jasna Tkalec,1,Jelena Kovačić,1,Jelena Topić,1,Jona,1,Jorge Luis Borges,2,Josif Brodski,1,Josip Osti,1,Josip Vaništa. Patricia Kiš,1,Jovan Ćirilov,1,Jovica Aćin,3,Jugoslava Ilanković,1,Julija Kristeva,1,Julio Cortazar,1,Katja Kuštrin,2,Kim Cuculić,1,Knjige,1,književna večer,1,Kokan Mladenović,1,Komentar,1,kratka priča,3,kratke priče,6,kratki intervju,1,kritika,4,Krzysztof Warlikowski,1,Ksenija Banović Ksenija Marković,1,Ladislav Tomičić,1,Laibach,1,Lajoš Kesegi,1,Larisa Softić Gasal,1,Laurence Winram,1,Leonid Šejka,2,Ludwig Wittgenstein,1,Ljubiša Rajić,1,Ljubiša Vujošević,1,Maja Abadžija,1,Maja Isović,2,MALI EKSHUMATORSKI ESEJI,1,mali esej,16,Marcel Duchamp,1,Marija Mitrović,1,marijan cipra,1,Marin Gligo,1,Marina Dumovo,1,Mario Franz,1,Mario Kopić,46,Marjan Grakalić,1,Marko Misirača,1,Marko Stojkić,1,Marko Tomaš,1,Marko Veličković,1,Marko Vešović,2,Martin Heidegger,3,Massimo Cacciarri,1,Max Frisch,1,međunarodna poruka,1,Mensur Ćatić,2,Mia Njavro,1,Mihail Šiškin,1,Mijat Lakićević,1,Mikloš Radnoti,1,Milan Kundera,1,Milan Milišić,1,Milan Vukomanović,1,Milan Zagorac,1,Mile Stojić,2,Milica Rašić,1,Milo Rau,1,Miloš Bajović Ilić,1,Miloš Crnjanski,2,Miloš Vasić,1,Milovan Đilas,1,Miljenko Jergović,6,Mini esej,32,Miodrag Živanović,1,Mirjana Božin,1,Mirjana Stančić,1,Mirko Đorđević,2,Mirko Kovač,3,Miroslav Krleža,3,Miroslav Marković,1,Mirza Puljić,1,Mišo Mirković,6,Mišo Mirković foto,10,Mladen Bićanić,1,Mladen Blažević,2,Mladen Stilinović,1,Momčilo Đorgović,1,Naser Šećerović,1,Natalija Miletić,1,Nataša Gvozdenović,1,Neda Radulović- Viswanatha,1,nekrolog,1,Nemanja Čađo,1,Nenad Milošević,1,Nenad Obradović,5,Nenad Tanović,1,Nenad Vasiljević,1,Nenad Veličković,2,Nenad Živković,1,Nepoznati spavač,1,Nermina Omerbegović,1,Nikola Kuridža,1,Nikola Kuzanski,1,Nikola Vukolić,1,Nikola Živanović,1,Nikolaj Berđajev,1,Nikolina Židek,1,NOVA KNJIGA,1,novela,1,Novica Milić,2,Novica Tadić,1,obavijest,1,odlomak romana,9,odlomci,6,Oliver Frljić,8,Osip Mandeljštam,2,Otto Pöggeler,1,Otto Weininger,1,Paolo Magelli,2,Paul Celan,3,Paul Klee,1,Paul Valery,1,Petar Gudelj,2,Petar Matović,1,Petar Vujičić,1,Peter Esterhazi,1,Peter Semolič,3,Peter Semolič. prijevod,4,Peter Sloterdijk,3,Pier Paolo Pasolini,2,pisma,5,pismo,1,pjesma,1,Plakat,1,Poezija,265,poezija prevod,1,potpisnici,1,Pozorišna kritika,1,Pozorišne Igre u Jajcu,1,Pozorište Prijedor,4,predavanje,1,Predrag Finci,2,Predrag Matvejević,2,Predrag Nikolić,1,Predstava,2,Prepiska,1,priča,37,Prijevod,12,prijevod govora,1,prikaz knjige,2,prikaz predstave,3,Primo Levi,1,Protest,1,Proza,2,Radimir Sovilj,1,Radiša Cvetković,1,Radmila Smiljanić,1,Radomir Konstantinović,2,Rastislav Dinić,1,Raša Todosijević,3,razgovor,4,Refik Hodžić,1,Renate Lachmann,1,Robert Bagarić,1,Roger Angell,1,Roland Barthes,2,Roland Jaccard,1,Roland Quelven,1,Saida Mustajbegović,2,Sándor Márai,1,Saša Jelenković. poezija,1,Saša Paunović,1,Sava Babić,3,Seida Beganović,3,Semezdin Mehmedinović,4,Senadin Musabegović,1,senka marić,1,Sesil Vajsbrot,1,Shosana Felman,1,Sibela Hasković,1,Siegfried Lenz,1,Sigmund Freud,1,Sinan Gudžević,1,Siniša Tucić,1,sjećanje,2,Slavenka Drakulić,1,Slavica Miletić,3,Slavoj Žižek,1,Slobodan Glumac,1,Slobodan Šnajder,1,Slobodan Tišma,1,SLOVO GORČINA,1,Sonja Ćirić,3,Sonja Savić,1,Srđa Popović,1,Srđan Tešin,1,Sreten Ugričić,3,Srpko Leštarić,1,stećak,2,Stevo Basara,1,Stojan Subotin,1,Susan Sontag,1,Sven Milekić,1,Svetislav Basara,2,Svetlana Aleksijevič,1,Šagal,1,Tadeusz Różewicz,1,Tamara Kaliterna,1,Tamara Nablocka,1,Tamara Nikčević,2,Tatyana Tolstaya,1,Tea Benčić Rimay,1,Teatar,1,Teatron,1,The New York Times. Žarka Radoja,1,Thomas Bernhard,10,Thomas Ostermeier,1,Tomaž Šalamun,2,Tomislav Čadež,1,Tomislav Dretar,2,Tonko Maroević,1,Tony Judt,1,Umberto Eco,2,Urbán András,1,Vanda Mikšić,1,Vanesa Mok/Anđelko Šubić,1,Varlam Šalamov,3,Vera Pejovič,3,Veronika Bauer,1,Video,10,Viktor Ivančić,3,Viktor Jerofejev,1,Viktoria Radicz,2,Vincent Van Gogh,1,Višnja Machido,1,Vladan Kosorić,2,Vladimir Arsenić,1,Vladimir Arsenijević,1,Vladimir Gligorov Ljubica Strnčević,1,Vladimir Milić,2,Vladimir Pištalo,3,Vladimir Vanja Vlačina,1,Vladislav Kušan,1,vojislav despotov,1,Vojislav Pejović,1,Vojo Šindolić,1,Vujica Rešin Tucić,1,Vuk Perišić,3,Walter Benjamin,1,Wisława Szymborska,1,Wolfgang Borchert,1,Wroclaw,1,Zadie Smith,1,zapis,1,zavičaj,1,Zbigniew Herbert,3,zen,1,ZKM,1,Zlatko Jelisavac,2,Zoran Vuković,2,Zygmund Bauman,1,Žarko Milenić,1,Žarko Paić,1,Željko Grahovac,2,Živojin Pavlović,1,
ltr
item
HYPOMNEMATA: Nestajanje maslačaka, Refik Hodžić
Nestajanje maslačaka, Refik Hodžić
http://1.bp.blogspot.com/-3cq53H7Vyjo/Vit7nVwFgOI/AAAAAAAABRk/kWvWxxnjp8A/s320/refko.jpg
http://1.bp.blogspot.com/-3cq53H7Vyjo/Vit7nVwFgOI/AAAAAAAABRk/kWvWxxnjp8A/s72-c/refko.jpg
HYPOMNEMATA
https://darkocvijetic.blogspot.com/2015/10/nestajanje-maslacaka-refik-hodzic.html
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/2015/10/nestajanje-maslacaka-refik-hodzic.html
true
2899971294992767471
UTF-8
Svi članci su učitani Nije pronađen nijedan članak VIDI SVE Pročitaj više Odgovori Prekini odgovor Obriši By Početna STRANICE ČLANCI Vidi sve Preporučeni članci OZNAKA ARHIVA PRETRAGA SVI ČLANCI Nije pronađen nijedan članak koji odgovara upitu Vrati se natrag Nedjelja Ponedjeljak Utorak Srijeda Četvrtak Petak Subota Ned Pon Uto Sre Čet Pet Sub Siječanj Veljača Ožujak Travanj Svibanj Lipanj Srpanj Kolovoz Rujan Listopad Studeni Prosinac Sij Velj Ožu Tra Svi Lip Srp Kol Ruj Lis Stu Pro just now 1 minutu prije $$1$$ minuta prije 1 čas prije $$1$$ sati prije Juče $$1$$ dana prije $$1$$ tjedana prije više od 5 tjedana prije Sljedbenici Slijedi THIS CONTENT IS PREMIUM Please share to unlock Copy All Code Select All Code All codes were copied to your clipboard Can not copy the codes / texts, please press [CTRL]+[C] (or CMD+C with Mac) to copy