foto Maria Marco




ILMA RAKUSA


DRUGA MOJA MELANKOLIJA


prijevod Naser Šećerović




Vjerovatno nije slučajnost to što se u mojoj biblioteci nalazi na desetine djela o melankoliji, na koncu, doktorirala sam na Motivu usamljenosti u ruskoj književnosti. Posebno mi se dopao Jewgenij Abramovitsch Baratynskij, Puškinov suvremenik, kojem je njegova mračna zvijezda diktirala vizionarske pjesme. „Mada ode na pogrešnu stazu / I prenuta ne našavši putanju / Zvijezda nebesa otiče u bezdan; / Samo druga zamijenit će nju; / Neće zemlja bit’ na velikoj šteti, / I pada njenog daleki krik / Do uha svijeta neće ni doprijeti, / Kao što u visinama etera / Sestre njene svjetlo novorođeno / Ta nebesa pozdravlja oduševljeno...“ (Jesen, 1836/37.) Mješavina La Rochefoucaulda i Schopenhauera, pritom pjesnik po pozivu i profesiji, Baratynskij je znao za dijalektiku razuma i srca, ideala i stvarnosti, a prije svega i za sićušnost i prolaznost ljudskog postojanja u odnosu na „beskrajna prostranstva“ Univerzuma. Romantičar u njemu insistirao je na besmrtnosti, iskusni čovjek razuma uhvatio se u koštac sa otrežnjavajućom realnošću indiferentnog svijeta. Činjenica da je on iz tog svog unutrašnjeg razdora iznjedrio velike pjesme umjesto da propadne u beskrajno duboku rezignaciju, mora da je tješila tog melankoličara. A melankoličar je bio od glave do pete.

Moja biblioteka melankolije u suštini izgleda ovako: Anatomija melankolije Roberta Burtona stoji pored Ishaq ibn Imranovog Ogleda o melankoliji, standardno djelo Erwina Panofskog (koje je napisao zajedno sa Klibanskim i Saxlom) o Saturnu i melankoliji pored Melankolije u ogledalu Jeana Starobinskog, Crno sunce. Depresija i melankolija Julije Kristeve pored Svijeta bez čarolije. Melankolični duh moderne Ludgera Heidbrinka, Melankolija i društvo Wolfa Lepeniesa pored Melankolije, opusa magnuma Lászla Földényija, koji svom predmetu prilazi sa tako akribičnom sistematikom da ispunjava sva očekivanja. Földényi melankoliju ispituje po svim pravilima umjetnosti: pojmovno, historijski, medicinski, filozofski. On govori o Hipokratovom učenju o temperamentima i tjelesnim tekućinama (po kojem melankoliju uzrokuje „crna žuč“), bavi se pitanjem zašto melankolija spopada baš posebne ličnosti, ispituje odnos saturnovaca prema umjetnosti, ljubavi i smrti, pojašnjava njegov odnos prema beskućništvu, ambivalentnosti, potištenosti i praznini. Saznajemo za više varijanti melankolije: za nostalgičnu i ekstatičnu, za melankoliju punu straha i destruktivnu, saznajemo i o uzrocima poput osjećaja gubitka, nedostatka, čežnje, otuđenosti. Kao svjedoke susrećemo kako Crkvene oce tako i Novalisa, Kleista, Caspara Davida Friedricha ili Shakespearovog Hamleta. I naravno spominju se i opasnosti melankolije i mogućnosti njene terapije. Naime, melankoličar ne boluje toliko zbog žalosti koliko zbog gubitka smisla. A tamo gdje se ne pojavljuje smisao, prijeti zjapeće ništavilo.

To je u svom članku Melankolija oštroumno istaknuo Péter Nádas:

„Melankolija je sjećanje. Ako je bila oluja, biće opet olujâ. Ako je oseka, doći će i plima. Melankoličar ne obraća pažnju na ono što upravo jeste nego čeka na ono što upravo nije. Njegov razum se grčevito drži predvidivog, no sjećanje na nepredvidivo poljuljalo je njegovo povjerenje u zdrav ljudski razum; strah ga je onoga što nije, pa se tako boji i dolaska onih stvari koje iščekuje. [...] Očekivati nešto nema smisla, ne očekivati ništa također. Tako melankoličar dospijeva izvan onoga gdje se nalazi. Tako njemu postaje besmisleno ono što bi još moglo imati neku vrijednost.“

Ova analiza je precizna ali ona isključuje to da je melankoličar – za razliku od depresivne osobe – itekako u stanju da prizna „viši“ smisao (u umjetnosti ili religiji), pa čak i da iz svog stanja izvuče nešto pozitivno. Béla Hamvas, još jedan mađarski stručnjak za melankoliju (Mađari su, prema E. M. Cioranu, predodređeni za melankoliju), u svom je članku Melankolija kasnih djela sa gotovo himničnim zanosom to opisao ovako:
„Melankolija nema nikakve veze sa raspoloženjem, ona nije osjećanje, nije duševno stanje, niti bolest. Melankolija je zadnja stanica prolaznosti, zadnji, ama baš zadnji med u životu. Zadnji užitak i ama baš zadnje znanje. Ta slatka tuga zadnji je izazov života i zadnje čovjekovo ushićenje, zadnja sigurnost i zadnja opasnost. Za opće shvatanje je strana i zastrašujuća, za nauku je patološka, a za umjetnost sakralno čudo. Ali za sve troje nedokučiva. Melankolija ima svoj jezik, najsuptilniji među jezicima, svoje slikarstvo i svoju muziku, od sveg slikarstva to je ono koje se najmanje dâ naslikati i komponirati. Ona ima svoje vizije, svoje snove, svoju potresenost, usamljenost, bespomoćnost, strah, svoju tajnu, svoje povjerenje, svoju ranu i radost i svoju propast. Cijeli život umočen u zadnju kap meda. Znaš, više nema, to je zadnje. To nasmrt sigurno znanje da je zadnje, to je melankolija.“

Definicija koja očarava svojom paradoksalnošću, dubokoumna i utješna u isto vrijeme.

Moja lična melankolija oscilira između sjete, čežnje i neke neodređene, nježne tuge. Ono što ona ne poznaje jeste otupljenost ili prezasićenost, ono što Francuzi nazivaju ennui. Ne, nipošto nisam zasićena životom, samo često imam osjećaj da vidim svoj život kako prolazi pored mene, a da ja ne učestvujem u njemu. Čudan je osjećaj nalaziti se u ulozi posmatrača: lucidnost opažanja boli jednako kao i pasivnost stanja. Ne pripadaš tu, šapuće nešto u meni, i dok razmišljaš o tome, prolazi vrijeme, prolazi jedini život koji si dobila na poklon.
U mojoj knjizi Više mora nalazi se nekoliko scena koje opisuju taj osjećaj. Kao naprimjer ova vožnja vozom:

„Prozorska stakla su prljava, hladan dim visi u kupeima. Slabašno svjetlo se gasi pa opet pali, slijedeći neki nepoznati hir. Napolju prolijeću polja. Livade sa mršavim bijelim kravama. Usamljeni pas šepa iz sela. A kada se voz najednom zaustavi, na nasipu pruge se pojavljuje čopor cigančadi, glasno gestikulirajući, sa licima smeđim poput zemlje i nasmijana. Još prije nego što im uzvratim mahanje, stigao nas je oproštaj. Uvijek ide dalje, u taktu pragova. I čudno, to dalje, ako samo sebi nije dovoljno, nije usmjereno ka stizanju nego se meni čini poput niza oproštaja. Seljanka sa drvenom kantom koja stoji u lijehi povrća koje joj je do koljena – već prošla. Maleni konjić za rasplesanom grivom – prošao. Zvonik sa ogromnom kupolom – prošao. Vijugavi dim iz dimnjaka iskrivljene kolibe – prošao. Prošao mladi par koji, držeći se za ruke, stoji iza rampe, zajedno čekajući. Prošlo i jezero koje je bljesnulo usred brezove šume, prošlo. Ja gledam, čitam natpise na mađarskom, slovačkom, litvanskom, i kondukteri mijenjaju jezik. A kada sam se nagledala i naslušala, prepuštam se snu. On me pouzdano nosi kroz prostore i vremena, topli svežanj iz kojeg ću se protežući buditi. U Kaunasu, Košicama ili Pečuhu, nakon oštrog zvižduka koji me katapultira u uspavanu sadašnjost. Šta tražim?“

To pitanje ostaje otvoreno. Odgovor bi mogao biti dolazak ili domovina ili pripadnost, ili: kraj rastanaka.
Već kao dijete bila sam suočena sa selidbama i rastancima, više nego što je to odgovaralo mojim godinama ili mojoj maloj duši. Rastanci su dolazili brže od navikavanja što je uzrokovalo osjećaj da sam uvijek „vani“, uvijek strana.

Istovremeno su me promjene mjestâ činile osjetljivijom za relativnost stvari: što danas jeste, sutra već možda i nije. Vezati se i nadati se pouzdanosti, pod tim okolnostima ne samo da je bilo rizično, već skoro nemoguće. I tako sam učila gramatiku rastanka i čeznula za nekim protusvijetom u kojem vladaju drukčiji zakoni. Tako sam pronašla knjige, a jednog dana i pisanje.

Danilo Kiš u svom romanu Bašta, pepeo opisuje kako je od njega pisca napravila njegova već u dječijim godinama naprosto bolesno izražena senzibilnost za prolaznost stvari:

„Moja je mašta brzo pretvarala sve u uspomenu, čak suviše brzo; katkada je bio dovoljan jedan dan, razmak od nekoliko sati, obična promena mjesta, pa da jedan svakidašnji događaj, čiju lirsku vrednost nisam osećao sve dok sam živeo s njim, postane odjednom ovenčan sjajnim ehom, kakvim se krunišu samo uspomene koje su dugo godina stajale u snažnom fiksiru lirskog zaborava. Kod mene se [...] taj proces galvanostegije, pri kojemu stvari i lica zadobijaju tanak sloj pozlate i plemenitu čađ patine, odvijao u nekom bolesnom intenzitetu, i jučerašnji bi izlet, ukoliko bi neka objektivna okolnost ukazivala na njegovu konačnost, na činjenicu da se on neće i ne može ponoviti, postajao za mene, već sutradan, izvor melanholičnih i još nejasnih meditacija. Dva dana, u mom slučaju, bila su dovoljna da stvari zadobiju milost uspomene.“

Sklonost ka elegičnosti i „lirska razdražljivost“ ne idu samo kod Kiša jedna uz drugu. I ja svoj spisateljski impuls zahvaljujem želji da zadržim sve ono što je prebrzo prošlo, ono prolazno. Uz to se javlja i komplementarna želja da ono što (još) ne postoji, za čim se čezne, pretočim u jezik. Pisanje je, dakle, tugovanje i uklanjanje nedostataka, memento i imaginacija. I u toj kombinaciji baš ono pravo za moj melankolični temperament.

Ozbiljno: Da li bih bez svoje – urođene ili kroz rastanke steknute – melankolije uopće postala spisateljica? Sumnjam u to, pri čemu sam imala i druge opcije (muzičarka, filozofkinja, časna sestra). Fiktivni svijet književnosti, doduše, ne nadomješta realni život (koji ponekad tako bolno nedostaje), ali on dozvoljava jednu vrstu slobode i intenziteta što ih melankoličar koji prema životu osjeća bojazan zna optimalno iskoristiti. Ne na zadnjem mjestu, i intenzitet izmišljanja, stvaralačkog procesa vodi ka iskustvu cjelovitosti: ukinute su granice između mišljenja i osjećanja, između unutrašnjeg i vanjskog, između Ja i svijeta, između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Osim toga u umjetničkom činu leži i iskra transcendentnosti.

Kroz melankoliju se, kao i kroz umjetnost, nazire transcendentnost, možda je ona zapravo sjećanje na posljednje stvari. To se odnosi i na mjesta i scenarije melankolije: mjesta bez ljudske duše na žarkom podnevnom suncu (kao na „metafizičkim“ slikama De Chirica), puste morske plaže (à la Caspar David Friedrich), pustinjski pejzaži, mrtva priroda. Mrtva priroda (na francuskom nature-morte) u sebi, ovisno od aranžmana, nosi vanitas-misao, ali upravo zbog svog memento mori karaktera otvara onostrane horizonte. Kao i ova poetična „Mrtva priroda sa ribom“ Danila Kiša: „Rentgenski snimak sveće: rebra. / Svećnjak: katedrala od srebra. // Na porcelanu drhturi krvav komad jetre. / Posoljenih rana izdišu jesetre. // Limuna žuta, mirišljava koža. / Beli zev tanjira. Odsjaj noža. // Ko tečni kaučuk cedi se sir. / Rujnih jabuka biblijski mir. // U ogledalu soba-dvojnik trepti. / Na plamen sveće sleće noćni leptir.“

Pjesma puna sjete koja balansira između prolaznosti i ljepote. Ovom ljubavnom vezom bavi se svaki umjetnik, a naročito onaj melankolični. Naime, ljepota uvijek mami, pitanje je samo šta budi veću melankoliju: to što je često isuviše prolazna ili to što – u trenutačnom savršenstvu – nudi slutnju transcendentnog koje nam je trajno uskraćeno. Umjetnički lijepo i prirodno lijepo (poput zalaska sunca) mogu nas po tom pitanju šokirati: nepodnošljiva je njihova perfekcija. „Metafizička životinja“ u nama zapada u čežnju kojoj nije suđeno spasenje.

To važi i za trenutke sreće koji – samo što su prošli – za sobom ostavljaju prazninu, kao da smo upravo protjerani iz raja („Post coitum animal triste est“, glasi jedna poznata antička izreka). Sreća, kao što je poznato, nije trajno stanje, ali je težnja ka osjećanju sreće jednostavno prejaka. Unatoč urođenoj deziluzioniranosti, i melankoličar traga za intenzitetom sreće, no on će joj veću šansu pružiti na području sublimnog odnosno sublimacije, naprimjer u umjetnosti. On prvenstveno kao aktivni umjetnik koji stvara uspijeva pobjeći iz zamišljene pasivnosti i postati onaj koji oblikuje egzistencijalne ambivalentnosti. Stvaralački proces je pritom kako put tako i cilj, a uspjeh (unatoč svojoj relativnosti) utjeha.

Tišina, noć. Čujem samo zujanje mog računara i nježno pištanje grijanja. No, ja zapravo osluškujem sebe. Zato što tamo nešto žubori, tražeći put da se izrazi. Ne bih mogla reći o čemu se tačno radi. Još uvijek se ne ocrtava ni drvo ni figura ili čak neka scena. Ali već postoji jedna riječ i začetak ritma: „Dosadna nedjelja... la lá la lá...“ Ono što znam jeste to da će postati pjesma. Prolazna tvorevina o prolaznom trenutku. I dok se predajem onom Sada, redovi rastu, kao da dolaze iz vrtloga tišine. Zvukovi, riječi, rečenice. Za neke od njih ne marim, druge odbacujem kako bih dala šansu novim zvukovima. Slični zvukovi se privlače, stvarajući male muzičke skupine. I dalje. Pauze između toga su duge. Mrmljam pred sebe, ponavljam što sam napisala, čekam. I računar čeka nova naređenja, zujeći. U međuvremenu se ocrtava kuda riječi žele – i kako. Radi se o melankoliji jedne septembarske nedjelje u vidu komprimirane slike raspoloženja. Jedanaest redova, ni jedan više, ni jedan manje. Gledam, čudim se. Tvorevina izgleda ovako:

Dosadna nedjelja. Linija šuti.
I sniježni zrak u baštama. Hladan.
Deveti mjesec stari li stari
fatalno i bez boja. Već je
kasno. Prekasno možda. I tmurno.
Na oskoruši se zrna
ne brane od ptica. Stablo
breze bez djetlića. Lišajevi
svugdje. Grablje. Skup stolica u bašti,
mlitav i blijed. Uzaludan je
sto. Bliži se praznina. Zapovijed.

Ako pogledamo kako treba, radi se o abecedi melankolije. Sve je tu: prolaznost vremena, hladnoća, praznina, šutnja, samoća, uzaludnost. To je prikazano na predmetima i na prirodi koja postaje nature-morte. Vlada ukočenost, nepokretnost, izdvojenost. I rečenice stoje nepovezane jedna pored druge, sažete do krajnosti (odustaje se prije svega od živahnih glagola ali ne i od asonanci i unutrašnje rime). Dakle, nevesela pjesma, ali preciznog iskaza i forme. U tome se sastoji njen moral, njena poetika.

Ne vjerujem da su melankoličari skloni varanju. Oni su na svoj način tačni, štaviše rigorozni, jer shvataju sebe i tok stvari. Čak i kada traže nesreću, oni to čine sa uvjerenom nepokolebljivošću, otvorenih očiju. Bojim se da njihova nepodmitljivost ponekad djeluje i zastrašujuće.

No, estetski se tu ne može ništa prigovoriti. Štaviše: jasnoća bez iluzije u sebi ima nešto utješno.
Dakle, tu sam i ne mogu drukčije. Niti iz svoje kože, niti iz kućišta moje druge, umjetničke egzistencije. Prostor književnosti nudi sigurnost, ali i dovoljno širine kako bi zadovoljio moju metafizičku potrebu. To da bi me moj unutarnji glas mogao ostaviti na cjedilu, ne usuđujem se ni zamisliti. Ali i s takvom nesrećom bi se moglo računati. A onda? Onda bi mi ostao samo on, melankolični čovjek-bog koji je na raspelu uzviknuo: „Moj Bože, moj Bože, zašto si me napustio?“ U Bachovoj muzičkoj obradi („Muke po Mateju“) to je jedna od najdirljivijih rečenica svih vremena.

U kršćanskom shvatanju mi sa svojom melankolijom (koja katkad može graničiti sa očajom) nismo sami. Neko Drugi, Veći svu je patnju preuzeo na sebe i pretvorio je u radost, pobijedio je smrt svojim uskrsnućem. No, u tu tajnu vjere se mora vjerovati. Racionalno se ne može dokučiti. Kao ni askezom ili religijskim duhovnim vježbama. No, ipak svijest o jednoj takvoj mogućnosti ublažava egzistencijalnu nelagodu, melankoliji oduzima žalac. Njoj biva dodijeljeno njeno mjesto: kao plodni, bolno-slatki izazov.
Dok sam pisala ove zadnje redove, odjednom se pokrenula gomila knjiga na mom radnom stolu i Földényova Melankolija ne samo da je pala na pod, nego niz stepenice, sve do ispred ulaznih vrata. Da to nije neki znak da se trebam baviti drugim stvarima? Melankolija, koja se u srednjem vijeku smatrala varijantom acedia (lijenost), doduše već odavno ne spada u smrtne grijehe ali se protivi devizi „positive thinking“ našeg ekonomiziranog globalizacijskog društva. Kao melankoličaru, u današnje vrijeme nije ti lako; teretu koji si sam sebi, pridružuje se i teret neprihvaćenosti od strane društva. No, to te ne smije omesti. Melankolija ne samo da nije bolest, ona ima i svoje prednosti. Kao na primjer tu da mi osvještava težinu egzistencije. Da, melankolija – što izražava i naziv potištenost – ima veze sa težinom. Ona ukazuje na težinu zemlje, na sporost i istrajnost. I to danas, u jednom vremenu koje se odalo bestežinskom stanju i tempu, treba da bude od značaja? Apsolutno. Naime, za razliku od lakoće, težina ne obmanjuje. Ona stoji iza onog napornog što katkad može voditi i do neuspjeha. Međutim, bez osjećanja da imamo tlo pod nogama – pa makar to dno bilo i u najtamnijoj dubini – mi negiramo činjenice postojanja. Činjenica je da smo krhka bića koja svoje težnje ka visinama često plaćaju padovima. Dobro postupamo ukoliko sjedimo na čvrstom. U malom i konkretnom, to može značiti da vječitom nemiru (putovanja, posla, virtualnog surfanja) suprotstavimo trenutke svjesnog prekida: sjedim u fotelji, ne radim ništa, ja sam. Osjećam svoju težinu, težinu svojih udova, tišinu oko sebe. Vidim kako se sićušni komarac spušta na naslon za ruku. Sada je. Stvarno vrijeme neposrednog bitka, a ne stvarno vrijeme neke medijalne interaktivnosti negdje i nigdje na ovome svijetu. I spopadne li me sumnja da li činim pravu stvar, moram je podnijeti. Onda će se ona možda pretvoriti u kratko, sretno odobrenje.

Nema, dakle, potrebe buniti se protiv melankolije. Najbolje je sprijateljiti se s njom. Tražiti joj imena odmila pošto nježnosti prijaju svakoj vezi. Miluj svoju potištenost, ona će te nagraditi. Razgovaraj s njom. Nisi sam. Misli na svoje najbliže prijatelje, i oni su njeni prijatelji. Sve je, dakle, gotovo u redu. A beskraj svemira, raskorak između vremena života i vremena svijeta samo je upola prijeteći.




via   http://www.sveske.ba/en/content/druga-moja-melankolija

Objavi komentar Blogger

 
Top