DARKO CVIJETIĆ
OPRANI HRISTIĆ
za Ilmu Rakusu
U romanu Obojena ptica, Jerzy Nikodem Kasinski (zapravo Josek Lewinkopf), piše o omiljenoj strašnoj zabavi nekih poljskih seljaka u doba nacizma, po kojoj je i naslovio roman, polubiografski. Uhvatili bi, naime, pticu i obojili joj perje i pustili bi je natrag, da se vrati jatu.
Zbunjene njezinim sjajnim bojama, jatovane ptice obojenu srodnicu ne bi puštale k jatu, nego bi je okružile kao strašnoga stranca.
Konačno, ujaćene ptice okome se na obojenu i nemilosrdno je tuku kljunovima. Dok je ne ubiju. U močvari, u lovu s ocem i njegovim prijateljima, našao sam svoju prvu obojenu pticu. Očerupanu, iskopanog oka, mrtvu, prebijena vrata, nalomljenih krila...
Otada sam prao ptice. Pogotovo, one po grbovima i zastavama, što se noktima drže za mačeve. Tora u potpunosti odbacuje konzumiranje krvi ptica. Sva se krv mora u roku 72 sata izvući, i meso usoliti. Jaja se pažljivo moraju pregledati, da nema niti jedna točka krvi.
Svejedno, jesu li ptice svana oprane.
Mao Zedong je 1958. zapovijedio da se ubiju svi vrapci u Kini, jer ugrožavaju žitarice, i onemogućavaju prehranu milijunima ljudi.
Previše vrapci jedu žito.
Narod je angažiran da udaranjem u bubnjeve plaši vrapce koji se nisu usuđivali sletjeti, te su umirali u letu, od iscrpljenosti. Ubijene su stotine milijuna vrabaca. U ime žita.
Ubijanje vrabaca dovelo je do nagloga skoka brojnosti skakavaca, jer su izgubili prirodne neprijatelje. Sad su skakavci pustošili žito.
Izbila je glad.
Pojavilo se ljudožderstvo, umrlo je od gladi preko 50 milijuna ljudi, bilježeno je da su roditelji jeli djecu.
Mao je potom zapovijedio prestanak ubijanja vrabaca i počeo pominjati stjenice u rižonosnim poljima.
Nikome nije palo napamet nikakvo bojenje vrabaca.
* * *
Selo se zove Mrakovi, s gotovo potpuno napuštenim malim provoslavnim ženskim manastirom. Dvije bake, dvije časne sestre, žive u manastiru okruženom šumom i grobljem.
Ni svici nam ne dolaze kaže časna bakica, slijeva ikonostasu, znam jer svijeća dovoljno nemamo.
Druga, s licem pahulje zbunjene mirom jezera na koje će pasti, šapćući, zapijevajući - nemam odavno sise, stara sam i ravna, a pjevušim - dođi mali Isuse da te majka podoji, takve riječi molitve.
Ali čuvam štence po njedrima, pa mi titraju pod mantijom. Hristić ako dođe po nas, da se raduje, i da se igraju.
* * *
Nakon razmjene, vidim tek u šumi da je razmijenjeni klinac osunaćen. Nije naš, kažem, nešto su zajebali, kako ćemo materi dati ...
Raznijelo lice, raznijelo noge i ruke, ali dolje čitav. Nije ovo naš, ljudi. Kako nije, psuju, obrću spiskove, sravnjuju, kako nije mora biti, granata pala, bilo ih puno, mrtvi se izmiješali. Nije naš, ovaj je osunaćen.
I šutimo. Dugo.
Onda Max baci malu ručnu mrtvom među noge.
Više nije, reče.
"Neka bog gore razvrstava, nemamo vremena i za to, materi je i tako jaukati."
* * *
Crna rukavica od kunećeg krzna.
Napunjena lješnjacima i orasima.
Sinagogica u kojoj je prenoćio kruh.
Iz vrta je donijela ruže, lomnovrate, kao što se iznose zaspala djeca iz kina.
Takve rečenice je zapisivala. Takve je rečenice govorila.
Zeko jede mrkvu, a mrkva je na jidišu meren - namnožiti se.
Sušena tavanska zečetina, utapana u leden dim magle, koji se probijao kroz tavanske daske, od šume.
Takvom bojom ima ruke osute, dok čaj usipa, ta sedamdesetgodišnja ptičica, vrapčić manastirski.
RUKE, STOPALA, SLOVOSJEČA
U teškoj nesreći u rudniku Bor (RTB Bor) tridesetdvogodišnji radnik u pogonu Flotacije ostao je bez ruke, nakon što ju je zahvatila transportna traka.
To je već treći slučaj ostajanja bez ruke u posljednjih deset mjeseci.
Prije toga, ruku je u pogonu Topionice izgubio Žarko J. a prije njega Robert S. četrdesetdvogodišnjak, otac troje djece.
Tri ruke.
Ostaje još dopisati da je ikona Bogorodice Trojeručice, zapravo sjećanje na noć kada se Jovan Demaskin, iz Sirije, molio Bogomateri, i to pridržavajući odsječenu ruku, a probudio se sa zacijeljenom i prišivenom rukom, i da su pomenuti bezruki rudari još ove godine hodočastili Hilandar, darovali Trojeručicu, i veliku repliku na zid pogona Topionice zakucali.
Tek jutros je vidim skinutu.
Ali samo da bi netko dokucao još lošiju repliku ikone svetog Đorđa, grloproklanu aždaju i koplje.
* * *
Čovjek N.N. iz rapske Psihijatrijske klinike, nakon tridesetšest godina pronašao je svoju obitelj. Točnije, ona njega, i to zahvaljujući TV emisiji, i DNA metodama.
Na klinici, u Rabu, zvali su ga Perica M.
A pravo ime Said K. iz sela Kamićani, kod Prijedora, nestao 14.8. 1980. godine. Odlutao, imao između 16 i 18 godina, nekomunikativan i usamljeni, bolesni dječak, koji nije znao ni tko je.
Sestra ga Halida prepoznala, u Švedskoj gledajući TV šou o nestalima. Rahmetli roditelji davali na Radio Prijedor, ali nikad ništa, priča zaplakana. Nikada ga nitko nije tražio za ovih tridesetšest godina, kaže pak doktorica, koja prati Pericu godinama.
On je na mentalnom nivou djeteta, tih, negovorljiv, s deformitetima stopala zbog kojih otežano hoda.
Tako se mali Perica M. spasio pokolja u Kamićanima iz 1992. u kojem su mu ubili sve sem sestre, odlutavši u svoje djetinjstvo teškim stopalima, a i šehidsko mezarje u brdu, manje je za šutećeg Pericu M.
* * *
Odmimovan u tugu nečiji osmjeh, kao uzbrdica provalije
Čahuranje po fišeklijama
Zastave čuvaju sjeme kočeva
Ubojičina mater kao u panj položena vatra
Mahovina se nahvata riječima na sjevere
Pa i kad se izgubiš -
Naći će tebe slovosječa
Samo sjedi
COMMENTS