DARKO ALFIREVIĆ
Iz nedovršenog romana "Pseudologia Phantastica"-Fotografije iz
Raja
O čemu ću pisati Mentore. O leguminosama. Znate da je bagrem leguminosa.
A u mojoj ulici gdje su mi stari roditelji je drvored neke vrste
bagrema. Hoću li pisati o svojoj dobroti, svojoj visprenosti? Plahosti i
strahovima? O svojoj mladosti ili Vašoj starosti. Mojoj starosti. O
mojoj vratolomiji od života koja će se zasigurno fatalno okončati. Kako
fatalno? Mojom smrću. Toplom ili smrdljivom, šutljivom ili dosadnom.
Koja će se, molim Vas lijepo, dogoditi tamo u neki oker utorak ili
zeleni petak. U predosadnoj veljači. Ujutro, 12-og. Ili u nigdje
smještenom početku listopada.O mojim roditeljima u ulici gdje je, kako
sam već rekao, drvored neke vrste bagrema? O mojoj supruzi? O mojim
ljubavima? O dragim prijateljima? O mojoj pancirki? O mom zovu i pozivu?
Jel to mislite ili priželjkujete? Nisam Vam možda dovoljno jasan
Mentore? I Vi me teško pratite. Kao i ona gomila beskorisnika koji su
moja publika. I koji bi htjeli biti Ja. Stalno se budale pravdaju sebi
zašto nisu Ja. A ja mogu do u beskraj pisati o mom boravku u kući
Andersonovih te vragoliji koja mi se dogodila u njihovom zahodu u
srpnju 1979 godine.
I potpuno sam O.K.
***
Nastavio bih Mentore. O svom prepunjenom mjehuru uz vrlo jasan osjećaj
sada već puke stvarnosti i razumijevanja potrebe da se trebam pomokriti.
A znate, moja mlada majka bi nekako empatično i dalje nastavljala, ali
odlučnijim glasom, pitati kako sam spavao. Ali, ja znate, ja to ne mogu
ponoviti riječima. Možda sada ne nalazim najbolje riječima. Možda bih ih
našao kad biste mi dali vremena, ali sada nije ni bitno. Ja smatram da
znate, razumijete već. Gotovo kao uvijek, odgovor je bio:"Dobro, dobro
mama, dobro mama!" Veselo ili tiho i sporo. Brzo. Svejedno. Ponekad
tugaljivo, s čime bih, naučio sam to, izazvao i zabrinutost. Nije bio
dobar ni prebrz odgovor s okretanjem glave kao da lažem. Kao, ja sam u
redu mama, ja sam dobro, ne brini. Kao mir za moju mladu majku, znate i
mog mladog oca u drugoj sobi. Mir za Mene. Tad bi se moja mlada majka
digla i udaljavala od mene govoreći o doručku koji me čeka.
Opet odlazak kroz hodnik iz sobe, iz one sobe gdje bismo ja i otac
radili brojanku, gdje me učio kao maloga, kao predškolca, rekoh Vam.
Kažem majci da sam nešto sanjao, a ona znate, uz stanku i kratki
poluokret prema meni popraćen stanovitim nespokojom u glasu pita što sam
to sanjao i da ću joj ispričati kad sjednemo za jutarnji stol.
Iz druge sobe nadoilazi glas mog mladog oca ublažavajuće ignorantskim
tonom.
Ignorantskim tonom naspram mog i majčinog razgovora o snu. Tonom kojim
kao da nastoji osloboditi taj naš dio jutarnje, ritualne, stanovite
simbiotičke anksioznosti opsjedajuće patnje prisile, opsesivno
kompulzivnog boležljiva pritiska tog našeg obreda. Znate ono,...... kao
da ga je to u biti, mislim,..... jednostavno gotovo nepodnošljivo
uzrujavalo. Jednostavno, poput zarazna zova za pridruživanjem, činilo ga
je napetim i nervoznim u uvjeravanju besmilenosti takove zornice.
Kao da nam je oduzimao taj gotovo uvijek postojeći, na neki način
zloslutan ton zabrinutosti u majčinom pitanju i tumačenju mog sna, kao
njenog sna koji je dobro ili loše sinton s mojim snom.. Jest, u
potpunosti Mentore. I danas majka kada oca već godinama nema, kada je
otišao uz posljednji ispraćaj u krugu obitelji, kada smo u tišini bez
glazbe uz svećenika, u obiteljsku grobnicu spuštali kovčeg s njegovim
tijelom, na groblju i svetištu Gospe na Hladi .
Moja potreba.
Moj mir.
I prije zatvaranja grobnice pločom nakon polaganja kovčega sa očevim
mrtvim tijelom, majka, ja i Dani dodavali smo plavokosom suhonjavom
momku iz naše bratovštine, svako po crvenu ružu. Crvena ruža.
U miru i tišini smo krenuli na misu zadušnicu. Bila je relativno kratka,
jezgrovita i svrhovita, zaključih već tad, slušajući je tako ispunjen
osjećajem pomirenosti u sebi i potpunom predanošću, zatvaranjem jednog
ovozemaljskog kruga kojeg je površina bila uvijek iznova mjerena kao
jedna od mojih polaznišnica o razumijevanju vlastita postojanja i
smrtnosti, o kojoj slušah te čitah priče sveprisutnosti kroz kako
eksplicitnost, onu biološku tako i uz paralelizam sa duhovnom, od
dječjih, pred večernje spavanje, razgovora ispovjedna te mojih
formulacija molitvi kojoj su prethodili razgovori ispovjedna sadržaja u
onom ko općepoznatom tonu zavjeta šutnje, sa mojom
slikovničarskopripovjednoj uobličenosti lika Boga te mojim upitima u
kojima je bilo blagog tona, više općeophođujuće odgojne nego usmjereno
vjerske servilnosti, a za besmrtnost meni mojih najbližih i
najvoljenijih, jezgrovita, relativno kratka i svrhovita. Osjećao sam
svoj mir ko očev.
Ja moj Otac. I moj Otac Ja.
I danas majka traži naše zajedničke demone u mom snu i one koje je ona
stvorila.
Darko Alfirević, 2008.
SONET O ESEJU
Kako dugo o kratkoj formi pisat.
Ispočetka ljutit zanijekah tvrdoglavost svoju.
Tvrdoglavost njegovu, njenu, ne, ne, ma moju.
Pa njega tako kljasta mogo sam i tek narisat.
Al' hodmo pisat, žurno mi je, o formi kratkoj,
Vrijeme nemilosrdno teče.
Bez buke nestaje svjetlo, da l' stići ću, već sumrak je, veče,
A u kratkoj formi, čekajuć me, ćuti spokoj.
Ona znanost, zakonitost znakovlja i brojki.
Ona sloboda, gospodina profesora M.M. psovki.
Nemoćan bijelinu pisalom netaknutu gledam.
I počeh pisat da esej jest kratka forma,
Pismo il' slika, ona je uz činjenično i moja odbjegla misaona norma.
Već je devetnaest, al' stigoh jer to večernjih je, molit ću, tek sedam.
POSLJEDNJI USPON GRBAVIH LOSOSA
I KADA SE BUDEMO PONOVNO SRELI,
OVDJE NA OVOJ SMETENOJ ULICI MEĐU TISUĆAMA I ZVONICIMA,
ODIGRAVAT ĆEMO UVELIKO NOVE ULOGE
I BIT ĆEMO JUNACI NEKIH NOVIH PRIČA.
TI NE DAJI NIKAKVA ZNAKA,
JER BILO JE I PROŠLO NAŠE VRIJEME POPUT ZADNJEG USPONA GRBAVIH LOSOSA.
TEK S MRAKOM KAD SE VRATIŠ SVOJOJ SOBI,
POGLEDOM KROZ PROZORSKI OKVIR SLIKE NOĆNA NEBA,
POTRAŽI MEĐU PRASTARIM ZVIJEZDAMA TRAG,
ZAUSTAVLJEN I ZAMRZNUT ZA SVA VREMENA IZMEĐU LUNE I ORIONA.
NAŠA PRIČA
U MEĐUPLANETARNOM SARKOFAGU TEČE SA SVEMIROM U BESKRAJ
OVDJE NA ZEMALJSKOM SIALU
NAS VIŠE NEMA.
NA ŠTRIKU
SADA STRANIH LICA NEKIH NOVIH USKRSNUĆA,
NIJEMO LUPKAJU NAPUKLE DOBOŠE NEKOĆ TRI SVATA BLISKA.
SA SLIKOM KOJA VRTI SVIJEŠĆU DAVNA POTONUĆA,
POPUT RASCVALA TRNJA, MUTNA IM SE SLUTNJA RASTANKA ISTKA.
TAD TIHO TRENOM ISCURILE PO TLEHU DUŠE PROŠLOSTI SLAVNE,
TE VEČERNJOM SOBOM KO DAHOM ISPARILE,
TEK PREOSTALE SU LJUŠTURE MIRISA VINSKA,
ONE SUSRETOM BEZ ZBORA I RITMOM NOVA DOBA,
TRENOM SU MINULE.
KO NA SUŠILA ŠTRIKU, UGASLA SJAJA OD BIJEDE PORAZA, MOKRA I PRLJAVA, PODERANIH PONJAVA NISKA.
POPODNE S VENEROM U MENI ("Hommage â Stančić“)
Naranča po meni mužu
Kasna sumraka svjetlo sjena
Putanju svoju počne
Pukoh a ja i razlio se
O ej bože
Sa svom ljubavi slave moje
Slavom sile volje tvoje
Proli se ko vjedro
Po tlehu vode
Nesta u zemlji
Žrtvom imena moga.
Putujuć to zlatno svijetlo
Obasja dječaka lik
Ma smješak i bezgrešnu bezbrigu
Koja će tek bolom odraslom se otkrit
Ko žena ja naga
U sebi će meni ženi se poklonit
Ko žena naga sred
Varáždina Pharosa Srinje kole
Stisnut se i pokrivač molećivo molit.
I popodnevna misa
I popodnevna smrt
Popodnevna kuća mirisa dunja i jabuka
Zaustavljenih satova i ura,
Mraka 50-tih, 30-tih
Lagano se pokreće poput kugle
uobličena
Moćna majstorska uobrazilja
Tek prislonjena na napukle jasle iskušeno dotiče
Bolnu bratsku smrt i san ukazanja vlastita tjemena
Iz rodnice svoje majke svete Bogorodice,
Iz rodnice svoje majke Venere iz potkrovlja.
Jedra tijela i duše ko odrazom rariješenja u lokvi
U redu ispred svoje ispovjedaone
Početka i kraja će se tu začeti krug njedriti vrtjeti
Pohođenje vlastitog i tuđeg za naše vrtove i godove
Pohođenje nepoznatog kroz krajobraze natural umbre i okera
I tamnim zakutak kadmij žutog prozora
Među stegnima lagano krvarećeg ophoda
Besmrtne mistifikacije života i smrti
PREKO ŽUTA SNA
Ko ugledah rođenje moje nerođene kćeri
Poklonih ljubav,san konca blizu
Ko otrov sladak mi strana
Prijatelju pokazah iz dizala neka
Gle uvis koje bez zvuka i riječi naših
Tornjem teče visokim međ dva zida
Brod bez krme i pramca.
A nije nerođena mi kći već žena neka
Ko znam je pripit uz stušnju svoju
Dal majka mene il našeg mrtvih potomstava
Pa to ljubav onoj koju poklonih
Šutnjom i ona me očima pomirenim uzme
Tek kratko sijevne malo tegobe neke
Brižnje skrivene u tamo gdje pogled joj ide
Kišno kobaltplavo polje uz mirisnje ljetna pred olujom polja
A s druge strane luka ljeska ljuljom ona broda
Broda bez pramca i krme u stara zlata boji povečernjijeha sad.
Gdje se uputih izgubljena srca svejedno iz sna il jave
Uskrsnut već ću negdje duše čiste ko bijele plahte majke moje.
COMMENTS