SINAN GUDŽEVIĆ
BAMBINELLO
Firentinski lutak je Pinocchio, a rimski je Bambinello. Oba su od drveta, prvi od borovine, a drugi od maslinovine. Prvi ima nebrojene kopije, raznorazne i veličine i težine, drugoga su kopije rijetke i rade se samo po nevolji. Bambinello se čuva u crkvi Santa Maria in Aracoeli na samom Kapitoliju. (To je ona basilika u kojoj je i grob bosanske kraljice Katarine Kotromanić, djevojačko Kosača, nadgrobna ploča kraljičina je iznad predikaonice, ponekad se ondje može vidjeti hrvatska zastavica, bosanskih simbola nisam viđao). U mjerodavnom rječniku instituta Accademia della Crusca stoji da je bambinello deminutiv od bambino, te se upućuje na latinsko infantulus i puerulus, i na grčko παιδίον. Bambinello je, per antonomasiam, i ime za figuru Isusa djeteta u rječniku božićnih jaslica. U Rimu nisam nikad čuo da riječ znači drugo do onu figuru, kao što, na primjer, izraz ‘hodati po vodi’ (camminare sulle acque) ne označava hod po vodama nikoga drugog do jedino Isusov.
Bambinella zovu još i Gesù bambino i Santo bambino. O njegovu statusu u gradu Rimu napisano je mnogo pripovijesti, zabilježena sila anegdota, a jedan od prvih koji mu je posvetio pažnju bio je Ferdinand Gregorovius u djelu ‘Rimske figure’ (‘Römische Figuren’). Dosta potonjih tekstova se oslanja na taj, napisan davno, 1853, kad mu je autor živio u Rimu i pisao čuvenu ‘Povijest grada Rima u srednjem vijeku’. Gregorovius je gledao i opisao prizore kojih danas više nema, kao onaj kad sila dječjeg svijeta između Božića i Epifanije svaki dan, i prije i poslije podne, nagrće u malu osmouganu prostoriju da ondje, ispred kipa maloga Isusa, moli za oprost grijehova i za ispunjenje svojih želja. Autor tu kaže: ‘Šta li bi rekli sveti Petar i Pavle da samo uđu u ovu crkvu i vide šta je od njihovih molitvi nastalo!’
Legenda kaže da je od drveta masline iz Getsemanskog vrta kraj Jerusalema neki franjevac, krajem 15. stoljeća, izradio kip svetog djeteta, visok šezdesetak centimetara. No majstor nije imao boju za njega, pa mu je u pomoć stigao jedan anđeo i dovršio rukotvor. Sam put svetoga lutka u Rim je priča za sebe. Lađu kojom se vozio zadesilo je na moru veliko nevrijeme, pa je, u brodolomu, franjevac morao baciti u more kovčeg sa dragocjenim kipom. Kovčeg je, međutim nastavio da plovi (po drugoj verziji lutak je na pučini izišao iz njega) te doplovio odnosno doplivao u luku Livorno. Odande je kopnom dopremljen u Rim, u franjevačku crkvu svete Marije od nebeskoga oltara.
U Bambinella se, davno nekad, bila zaljubila jedna Engleskinja, zaljubila se do smrti. Svaki dan je išla u crkvu i gledala ga u onoj kapelici. Kad je zaljubljenost dostigla mjeru ludila, odlučila je da ga ukrade. Za to je načinila vjernu kopiju lutka, unijela je u kapelu, stavila na ono postolje, a pravi kip ukrala i ponijela kući. No se noću lutak oteo iz zagrljaja svoje obožavateljke i pobjegao iz njenih soba. Došao je do svoje crkve, i čim je dodirnuo njena vrata, sa nje i sa samostana zazvonila su zvona. Svećenici su se izbudili i kad su istrčali pred crkvu, vidjeli su kako Bambinello dreždi na pragu, a nisu ni znali da je bio otet. Otada je lutak jedna od najvažnijih figura današnjega Rima. S njime bi se, možda, mogao porediti samo Pasquino, ali to neka ne bude dio ovoga članka.
Ferdinand Gregorovius je viđao lutka kako ga voze gradom Rimom u kočijama. Taj je običaj nestao početkom dvadesetoga stoljeća. Bambinello je dugo godina bio i najčudotvorniji doktor Rima. Neko iz čuvene kneževske kuće Torlonia bio se teško razbolio, svi ljekari ga već otpisali iz života, posljednje što je nekome palo na pamet kao spas bilo je da bolesnika vidi Bambinello. I poslali po njega kočiju, u njoj dovezli Bambinella, i bonik je ozdravio čim je dotakao franjevački rukotvor od drveta iz Maslinove gore. Poslije toga je Bambinello redovno išao u kućne posjete bolesnicima po Rimu. Dan za posjete djeteta-doktora bio je četvrtak, a broj nevoljnika koji su ih tražili stalno je rastao.
Kad je Napoleonova vojska ušla u Rim i krenula da obijesno ruši i razvaljuje sve što joj se našlo na putu, jedan je plemić, po imenu Serafino Petrarca, dao tim razjarenim vojnicima velike novce i time ih odvratio od namisli na unište rimsku čudesnu figuru. Kad su revolucionari krenuli da ruše sve papsko i kardinalsko, neuspaljeni ljudi su, da bi od uništenja spasili papska kola, objavili da su ona poklonjena Bambinellu, te da je on sada njihov vlasnik. Nijedna se republikanska ruka nakon toga nije usudila da krene prema razvaljivanju vozila.
Bambinello čudotvorac je više puta bio meta pljački, razbojništava i otmica. Godine 1738. lopovi, pod izgovorom da žele poljubiti sveto dijete (a kad im je udovoljeno i vratašca na kapelici bila odškrinuta) ugrabili su i odnijeli mnoštvo nakita koji je bio na njemu i oko njega. A na početku dvadesetog stoljeća dvojica lopova su se sakrila u velikoj crkvi, te noću opljačkala Bambinellovu kapelicu, da bi sutradan, kad su fratri crkvu otvorili, neopaženo obojica iz nje utekla. Čim se vijest o razbojništvu proširila po Rimu, narod je pohrlio da lutku nadoknadi nakit: ubrzo je količina ogrlica, prstenja, narukvica, lanaca, ordenja i dragog kamenja bila tolika da je nadmašila ono što je pokradeno.
Prvoga februara 1994. Bambinello je ukraden iz one kapelice. I do dana današnjega nije nađen. Uzalud su carabinieri osnovali specijalnu jedinicu za potragu, uzalud su zatvorenici čuvenoga rimskog zatvora Regina Coeli objavili javnu molbu svojim ‘kolegama’ da Bambinella vrate: molimo da, ako smo već hulje, ne budemo bezbožne hulje! Bogati rimski aristokrati upriličili su sastanak u čuvenom ‘Caffe Greco’, te objavili da otmičarima nude ogromnu svotu novca u otkupninu. Uzalud. Pred novu godinu 1995. franjevci su bili prinuđeni da naruče izradu novog Bambinella, pa kad je kip bio gotov, postavili su ga na mjesto ukradenoga, sve uz prikladan ritual, s tamjanom i pjevanjem. Na stalno oživljavanu priču kako se originalni Bambinello oduvijek nalazi u crkvi San Giovanni in Corianello u mjestu Cori niko se od rimskog naroda i senata ne osvrće.
Ja sam barem triput vidio starog, a najmanje pet puta i novoga Bambinella. Moja djeca su ga prvi put vidjela kad im je bilo šest godina. Više od njegova lika, obličja ili nakita impresioniralo ih je mnoštvo pisama oko njega. Na kovertama je pisalo u pravilu samo ‘Santo bambino – Roma’, pa su ga odmah prozvala rimskim Djeda Mrazom. Ta pisma stižu iz cijeloga svijeta. Franjevci zaduženi za čuvanje svoga čudotvornog lutka sadržaj tih pisama ne kazuju nikome. Smatraju da je to stvar koja se njih i ne tiče, već je to posao između djece i Bambinella. Kad se tih pisama nagomila, onda ih spaljuju i tako nova pošta stalno ima mjesto kraj onoga kome je upućena.
Bambinello, i kad nije od drveta, i u Rimu i izvan Rima, sve je češće plijen lopova. Prije tri mjeseca je jedna Ukrajinka, obnaženih prsa, utrčala u velike božićne jaslice na Trgu svetoga Petra i odande zgrabila vatikanskog Bambinella, vičući kako je Bog žena. Čuvari i policija su joj ga oteli, naredili joj da se obuče i sproveli je odande. Desetak dana kasnije, Frosinone i Perugia bili su gradovi u kojima je iz gradskih jaslica ili iz božićne crkve ukraden kip Isusa djeteta.
A na početku svega stoji legenda, kako je Oktavijanu Augustu tiburtinska Sibila, na njegovo pitanje o sudbini rimskoga carstva poslije njegove smrti, kazala kako će ga naslijediti dječak Jevrejin, koji se upravo rodio. I August je tu podigao velik oltar i dao mu natpis ‘Haec ara filii Dei est’, a današnja basilika u koju se uspinje strminom od 124 stepenika na mjestu je gdje je taj oltar bio.
http://www.portalnovosti.com/
COMMENTS