THOMAS BERNHARD
IMITATOR GLASOVA
(izbor)
LUDILO
U Lendu su suspendirali jednog poštara koji godinama nije raznosio pisma u kojima je naslućivao žalosne vijesti, baš kao ni osmrtnice koje bi ga dopale, već ih je sve nosio kući i tamo spaljivao.
Pošta ga je naposljetku smjestila u ludnicu Scherrnberg, gdje hoda unaokolo odjeven u poštarsku uniformu i raznosi pisma, adresirana na druge pacijente, što ih uprava bolnice ubacuje u jedan poštanski sandučić koji je specijalno za njega pričvršćen na zid. Poštar je, kažu, odmah po internaciji u scherrnberšku ludnicu zatražio da mu daju poštarsku uniformu, kako ne bi morao poludjeti.
PREVIŠE
Jedan otac obitelji koji je desetljećima bio poznat i omiljen zbog svog takozvanog smisla za obitelj i koji je jednog, istina, izrazito sparnog subotnjeg poslijepodneva od svoje šestero djece ubio njih četvoro, pred sudom se pokušao opravdati, rekavši da mu je djece odjednom bilo previše.
DVOJNIK
Jedan čovjek iz Trebinja, koji je toliko nalikovao jugoslavenskom predsjedniku Josipu Brozu da ih se doista nije moglo razlikovati, ponudio se na raspolaganje jugoslavenskom državnom uredu u Bogradu za posebno naporne predsjednikove zadaće, navodeći pritom preciznu listu zadataka koje bi, kako je mislio, bez daljenjeg mogao obavljati umjesto predsjednika, a za koje mu se predsjednik činio tjelesno isuviše slabim. Bila bi mu čast da umjesto predsjednika takozvane Jugoslavenske narodne republike preuzme na sebe zadatke koje predsjednik ne mora nužno obavljati sam, a za ponuđene usluge ne traži ništa. Kako se čovjek koji je još prije tri godine poslao svoju ponudu u Beograd, od tada pa do danas vodi kao nestao, mnogi ljudi, ne samo iz Trebinja i okolice, već sa vremenom iz čitave Jugoslavije, vjeruju da je odavno preuzeo svoju dužnost u glavnom gradu Jugoslavije. Ljude koji govore o toj svojoj slutnji nazivaju klevetnicima. One koji su tobože sigurni da je čovjek završio u tamnici ili upućen u ludnicu ili pak likvidiran također se naziva klevetnicima.
Prema tome su svi Jugoslaveni klevetnici.
KOMEDIJA
Smatrajući tekstove koje su im dostavljali pisci komedija sve odvratnijima i dosadnijima, četvorici glumaca jednog pozorišta sinula je zamisao da sami sebi napišu komediju. Istoga trenutka sjeli su za stol, počevši po prirodi stvari pisati svako o sebi, iako im je namjera bila da svako za sebe napiše jednu ulogu u komediji koju nakon temeljita, višesedmičnog studiranja nisu mogli nasloviti drugačije nego Autor, te su je dvanaest sedmica nakon što im je sinula zamisao da je napišu, izveli u svome pozorištu. Ali ni Autor, nije polučio uspjeh.
OSJEĆAJ
Jedan pozorišni pisac izjavio je pred sudom, kamo je dospio jer ga je jedan gledatelj tužio, smatrajući da ga je ovaj omaložavao s pozornice bochumskog teatra, koje je pozorišni pisac nazvao bochumskom ludnicom u kojoj direktor ludnice koji se samo predstavlja kao direktor pozorišta ne drži glumce, već luđake, te ih čitave godine pokazuje jadnoj zbunjenoj publici, da se njegov uspjeh isključivo svodi na činjenicu da je on, za razliku od svojih bezuspješnih kolega, dovoljno iskren da svoje komedije uvijek prikaže kao tragedije, a tragedije kao komedije.
OZBILJNOST
Jedan komičar, koji je desetljećima živio isključivo od toga da bude smiješan, i koji bi svaku dvoranu u kojoj je nastupio napunio do posljednjeg mjesta, za grupu bavarskih izletnika koji su ga zatekli na litici iznad takozvanog Salzburškog pojila, iznenada je postao dugo očekivanom senzacijom. Pred grupom izletnika komičar je tvrdio da će se, takav kakav je, u kožnim hlačama i s tirolskim šeširom na glavi, baciti u bezdan, na šta su izletnici, navikli na njegove šale, prasnuli u glasan smijeh. komičar je navodno rekao da misli ozbiljno i doista se istog trena bacio u dubinu.
NAJUSPJEŠNIJI KONCERT
Jedno takozvano društvo za komornu glazbu, poznato po tome da svira samo staru glazbu i to na starim, izvornim instrumentima, a na programu ima samo Rossinija, Frescobaldija, Vivaldija i Pergolesea, sviralo je u jednom starom dvorcu na Atterseeu i tamo zabilježilo najveći uspjeh od svog osnutka naovamo. Aplauz je prestao tek kada društvo za komornu glazbu na svome programu više nije imalo niti jedan bis. Tek sljedećeg dana glazbenicima je objašnjeno da su svirali u zavodu za gluhonjeme.
HAMSUN
Nedaleko od Osla upoznali smo čovjeka, moglo mu je biti šezdesetak godina, koji nam je o staračkom domu u kojemu je Hamsun proživio posljednju godinu svoga života ispričao daleko više nego što bi se dalo isčitati iz zapisa velikog norveškog književnika, s obzirom da je u domu bio zaposlen nekako u isto vrijeme kakda je i Hamsun u njemu boravio. Čovjeka smo, ima tome već dosta vremena, zapazili po njegovoj šutljivosti u onoj, petkom navečer po prirodi stvari vrlo glasnoj gostionici nedaleko od Osla, u kojoj smo odsjeli nekoliko dana.
Sjevši za njegov stol, doznali smo da je čovjek nekada bio student filozofije, te da je u studijske svrhe četiri godine proveo u Gottingenu. Uvjereni da se radi o kapetanu kakva norveškog broda, sjeli smo za njegov stol ne bismo li čuli ponešto o moreplovstvu, a ne o filozofiji, pred kojom smo napokon pobjegli iz srednje Europe na sjever. No čovjek nas nije zamarao filozofijom rekavši da je od nje doista preko noći digao ruke, te da je dvadeset i sedam godina stajao na raspolaganju staračkoj skrbi. Zbog svoje odluke nikada nije zažalio. Prvi zadatak koji su mu povjerili bio je da jednom starom čovjeku pomogne ustati iz kreveta, namjesti mu krevet i potom mu pomogne da opet legne. Taj stari čovjek, tvrdio je, bio je Hamsun.
Četiri mjeseca svakoga je dana vodio Hamsuna u vrt iza staračkog doma. U selu mu je kupovao olovke kojima je Hamsun napisao svoju zadnju knjigu. Rekao mu je da je bio prvi koji je vidio Hamsuna mrtvog . Tada mu, naravno, još nije bilo jasno tko je bio Hamsun, čije je mrtvo lice prekrio lanenom ponjavom.
COMMENTS