O umjetnosti umiranja, Dževad Karahasan

                                                                                  

DŽEVAD KARAHASAN

O UMJETNOSTI UMIRANJA

Nismo mi grešni samo zato što smo jeli s
drveta saznanja, nego i zato što još nismo
jeli s drveta života.
Franz Kafka

Od Tacita saznajemo da je Petronije Arbitar bio optužen za sudjelovanje u Pisonovoj zavjeri protiv Nerona. Već Tacit indirektno izražava uvjerenje da je to bila kleveta, a nama danas, sa historijskim iskustvima koja imamo i s poznavanjem naše epohe, te s lijepom mogućnošću da čitamo Petronijevu prozu, potpuno je jasno da to ne može biti istina. Zavjere su uostalom toliko naporne i dosadne da u njima naprosto ne može sudjelovati čovjek koji je u dekadentnom Neronovom Rimu zaslužio titulu arbitra elegancije (arbiter elegantiarum ili, kako ga Tacit naziva, elegantiae arbiter). Da bi sudjelovao u zavjerama protiv vladara čovjek mora ispunjavati barem dva uvjeta: prvi je da bude potpuno lišen smisla za humor, a drugi je da ima višak vatre. Odsustvo smisla za humor oduzima mu distancu od sebe samoga i tako mu omogućuje da o sebi dobro misli, to jest da sebe uzima strašno ozbiljno, a višak vatre mu daje mjeru fanatizma neophodnu za uvjerenje da se svijet može popraviti i da upravo on može uraditi taj posao. Revolucionari nemaju smisla za humor, to je za jedan tip ljudi argument protiv revolucije, a Petronije Arbitar po svemu sudeći pripada tom tipu ljudi. On očigledno ne ispunjava ni jedan od spomenutih uvjeta, već ideja da u svom romanu Satirikon ujedno parodira Odiseju i grčki ljubavni roman, koji je svojevrsna parodija, koliko god nenamjerna, Odiseje, jasno pokazuje koliko mnogo smisla za humor i koliko malo vatre on ima.

A iz toga je opet sasvim jasno da se on nije ni pokušao braniti od klevete. Ako ima nešto napornije i dosadnije od zavjere, to je pravdanje i dokazivanje svoje nevinosti. Osim toga, ima nešto uvredljivo i neotmjeno u pravdanju i dokazivanju očiglednoga, tako da će jedan Arbiter elegantiarum rado pristati na to da bude osuđen, makar bio nevin, ako je to jedini način da izbjegne jednu tako nedostojnu rabotu. (Valjda zato klevetnici i prostaci uglavnom vladaju takozvanom javnošću – klevetom ili čak samo prijetnjom klevete oni bez problema većinu pristojnih ljudi otjeraju na rub javnog prostora.) Umjesto da se pravda, Petronije se na nekom posjedu u Cumae zatvorio od svijeta i okružio ugodnim sugovornicima, lijepim plesačicama i sviračicama, dobrom i vještom poslugom koja zna pripremiti i poslužiti dobro jelo i piće, pa se otisnuo u svoju posljednju gozbu.

Prije izlaska među goste, prerezao je vene i podvezao ih iznad mjesta na kojem su presječene, tako da je po svojoj volji mogao naizmjenično opuštati povez i puštati krv da teče, a onda ga stezati i tako zaustavljati krv. Zabranio je svaki znak i svaki trag tuge ili brige na licima posluge, zabranio je sve ozbiljne ili tužne teme u razgovorima s prijateljima, htio je, po svemu sudeći, da mu posljednji sati života proteknu onako kako je protekao veći dio tog života. Uživajući u probranim jelima i najboljim vinima, u plesu i muzici vrhunskih umjetnica, uživao je i u naglašeno frivolnim razgovorima s prijateljima, kao što je činio cijelog života. Sve teške i ozbiljne teme bile su isključene iz tih razgovora, svaka pouka i sve velike riječi, kao što su vrlina i smisao, bile su zabranjene, a poučavanje je bilo dozvoljeno ako se odnosilo na osjetilni užitak. Tako je Petronije proveo svoju posljednju noć, opuštajući povez na svojim rukama i puštajući krv da otiče, a onda ga pritežući da zadrži život u sebi još neko vrijeme koje će posvetiti frivolnosti i neposrednom tjelesnom užitku.

Ovo umiranje tijesno korespondira s Petronijevim djelom, toliko da bi se za njega bez rezerve moglo reći ono što se govori za one rijetke pisce koji su svoj život i djelo obilježili uzvišenim patosom, naime to da je on svoju književnost doslovno živio i na kraju umro u skladu s njom. Ono što znamo o njegovom romanu Satirikon (Satyricon) očigledno pokazuje da je on zamišljen kao parodija Odiseje (24 knjige, putovanje kao osnova radnje, herojska i to gotovo isključivo grčka imena likova, kao što su Agamemnon, Kirka, Ganimed). Satirikon istovremeno parodira, i to još mnogo očiglednije, grčki ljubavni roman. Taj roman u pravilu počinje svadbom ili vjeridbom djevojke i mladića obdarenih izuzetnom ljepotom, koja je u isti mah božanski dar i prokletstvo. Neposredno nakon vjeridbe ili svadbe mladi par kreće na putovanje, koje se pretvori u višegodišnje lutanje, tokom kojega oni tragaju jedno za drugim. Tokom tog lutanja, odnosno potrage za voljenim, njih otimaju razbojnici i gusari, prodaju ih u roblje i kupuju razni ljudi koji se na prvi pogled zaljubljuju u njih, na njihovu čast i čednost nasrću nebrojeni zli i dobri ljudi… Oboje sačuvaju svoju ljubav, čast i čednost, koliko god dugo lutanje trajalo i kako god teška bila iskušenja kojima su bili izloženi, tako da se na kraju romana, kad se nađu, svom bračnom životu mogu posvetiti puni vrline, čisti i vedri, kao da se od polaska na putovanje do ovog susreta na kraju romana ništa nije dogodilo. Satirikon je ovome modelu sličan toliko da se „paralelnost“ ne može previdjeti, a različit je od tog modela toliko i tako da se ta „paralelnost“ na prvi pogled prepoznaje kao parodija. Roman pripovijeda putovanje i lutanja mladih ljubavnika, koji se uvijek iznova razdvajaju i traže, susreću i razilaze. Tokom putovanja su izloženi stalnim iskušenjima, gotovo svi ljudi koje susreću nasrću na njihovu čast i čednost, tako da se njihovo putovanje pretvara doslovno u iskušavanje i provjeru njihovoga karaktera, ali i postojanosti njihove ljubavi. Dakle upravo kao u grčkome ljubavnom romanu. Samo što ljubavni par o kojem se u Satirikonu pripovijeda čine dva muškarca, Enkolpius, koji je ujedno pripovjedač, i njegov mladi ljubavnik Giton. Za razliku od junaka grčkog romana, oni podliježu svakom ili gotovo svakom iskušenju pred kojim se nađu, tako da svoju „čast i čednost“ ozbiljno uzimaju jedino u retoričkim vježbama kojima se povremeno prepuštaju. Umjesto da, poput junaka grčkog ljubavnog romana, putuju morima i dalekim državama, padajući u ruke razbojničkim vođama i vladarima zbog oluja i ratova, Enkolpius i Giton skitaju po provincijama apeninskog poluotoka, padajući u ruke sitnim trgovcima (kojima se, ponekad, uostalom dobrovoljno predaju) i bježeći ispred preprodavača na pijacama, kojima su pokušali ukrasti neku sitnicu. Bogatstvo i raskoš oni ne upoznaju kod vladara, kao ljubavnici grčkog romana, nego kod oslobođenog roba Trimalhiona, koji je vjerovatno prvi među junacima evropske književnosti pokazao da neizmjerno bogatstvo nudi najbolje uvjete za demonstraciju manjka ukusa, takta i pameti. I tako dalje, i tako dalje; sve što je karakteristično za grčki ljubavni roman prisutno je i u Satirikonu, samo izokrenuto kao u ogledalu, dakle prisutno je u svojoj parodijskoj varijanti.
Svakome ko je pročitao ono što je sačuvano od Satirikona jasno je da je Petronije Arbiter prvi veliki majstor parodije u evropskoj književnoj tradiciji. A kao majstor parodije pokazao se i u životu, to jest u smrti. Njegovo umiranje je, naime, bilo organizirano, doslovno inscenirano, kao očigledna parodija Sokratovog umiranja.

Prisjetimo se: Sokrat je oklevetan da kvari omladinu i osuđen na smrt zbog nepoštivanja bogova atenske države, uvođenja novih božanstava i zavođenja mladih. Svi su njegovi suvremenici u Ateni, njegovi prijatelji i učenici, tužitelji i sudije, svjedoci i šutljiva većina, svi su, kažem, očekivali da on postupi kao većina osuđenih u to vrijeme, naime da napusti Atenu i tako izbjegne izvršenje kazne. Sokrat je nasuprot svim očekivanjima ostao u Ateni i nastavio oko sebe okupljati učenike i mlade prijatelje željne razmišljanja, koji su ga svakodnevno posjećivali u zatvoru i s njim provodili dane. Oni su s njim proveli i dan koji je okončan Sokratovom smrću (smrtne kazne u Ateni izvršavane su noću). Još ranije nego ostalih dana okupili su se oko Sokrata njegovi prijatelji i učenici Apolodor, Kritobul i njegov otac Kriton, Epigen, Hermogen, Eshin, Meneksen i mnogi drugi. Najprije su kući otpremili Ksantipu, da ne bi svojim naricanjem ometala razgovor i mir kontemplacije, a onda se posvetili nastojanju da objasne neke paradokse. Sokrat je počeo razmišljanjem o neraskidivoj povezanosti užitka i neugode „koji čovjeku ne mogu doći zajedno, ali ako se za jednim od njih teži i dosegne se, jedva da je moguće drugačije, nego i ono drugo dosegnuti zajedno s njim“ (Phaidon, III, 60), a nastavili su razgovorom o dubljem i bitnijem paradoksu: čovjek prirodno izbjegava smrt i samoubistvo mu nije dozvoljeno, a jedva da se može nazvati mudrim čovjek koji nije svakog časa spreman na smrt. Kad je došao suđeni čas, Sokrat je ispio otrov i mirno nastavio razgovor s prijateljima, o odnosu tijela i duše, te o sudbini duše koja se oslobodila tijela i dospjela u Had.

Paralelizam ova dva umiranja sasvim je očigledan, kao što je očigledno i parodiranje prvoga umiranja (Sokratovog) u drugome (Petronijevom). I jedan i drugi prihvataju smrt, to jest ne pokušavaju je otkloniti i odgoditi njezin čas. I jedan i drugi insceniraju svoje umiranje u skladu s temeljnim uvjerenjima, prema kojima se živjelo i radilo cijelog života. I jedan i drugi okupljaju u smrtnom času oko sebe drage ljude, mirno primaju svoju smrt i čekaju je razgovarajući o onome što im je važno i čemu su posvetili život. Oba umiranja traju dugo, jer otrov, koji je popio Sokrat, ne djeluje brže od postepenog oticanja krvi, za koje se odlučio Petronije. Očigledne sličnosti samo naglašavaju razlike među ovim dvjema smrtima. Razlike u ambijentu, između zatvora i bogatog posjeda, kao i razlike u društvima kojima su umirući junaci okruženi, a pogotovo razlike između sadržaja razgovora kojima su praćena dva umiranja i tona kojim se ti razgovori vode. Sokrat šalje svoju ženu Ksantipu kući, da ne bi uzdasima, jaucima i drugim manifestacijama emocije, ili čak samom nijemom emocijom , ometala njegov razgovor s prijateljima i učenicima, a Petronije se okružuje prelijepim plesačicama i sviračicama, ne bi li se probudila makar žudnja, ako već nema emocija koje bi uznemirile društvo i razgovore.

Ne možemo znati je li Petronije, kad je inscenirao svoju smrt, namjerno tom inscenacijom parodirao Sokratovo umiranje, ali je sasvim očigledno da je on to učinio. Nema sumnje da ima nešto herojsko u Petronijevom pristajanju na smrt, kao i u Sokratovom, samo što su njegovi razlozi za pristajanje svojevrsno „izokretanje“ ili parodiranje Sokratovih. Sokrat pristaje na smrt jer hoće da ponudi primjer poštivanja zakona (u vremenu bezakonja), filozofske pomirenosti sa sudbinom, discipline i sposobnosti da se vlada sobom, a Petronije to čini da bi sebi uštedio napor i dosadu. Dok umire, Sokrat boravi u zatvoru, a Petronije na bogatom posjedu. Prvi je okružen mladim filozofima željnim znanja, a drugi poslugom, lijepim ženama i besposlenim prijateljima. Filozof govori o smrti, duši i vrlini, a romansijer o osjetilnim užicima, provodu i nasladama. Prvoga zanima kako da svojoj duši osigura dobar sud na onom svijetu, a drugom je važno da izbjegne bol i dobro se zabavi na ovom. Parodiranje Sokratove smrti u Petronijevoj objektivno je i očigledno, kao parodiranje grčkog ljubavnog romana u njegovom Satirikonu. Prilično je svejedno je li Petronije u svom romanu htio parodirati grčki roman ili nije, njegovo djelo je to učinilo. Upravo tako je i sa inscenacijom umiranja, svejedno da li je autor inscenacije htio parodirati svog velikog prethodnika ili se to dogodilo bez njegove namjere, po volji „teksta“, to jest strukture zbivanja.

Teško je, naravno, povjerovati da majstor forme i parodije, kakav je Petronije bio, bez namjere i nesvjesno napravi tako konzekventno provedenu parodiju jednog događaja, ali je u krajnjoj liniji važno da ju je on napravio. (Kad nastojimo razumjeti događaj, moramo računati s činjenicom da u stvarnom zbivanju, kao i u umjetnosti, autopoiesis igra važnu ulogu. Od jednog određenog stupnja dovršenosti, struktura se takoreći sama dalje gradi dok ne dosegne onu formu koja joj je imanentna. Vjerujem da je autopoiesis, odnosno sposobnost njihovog „samodovršenja“ ona osobina po kojoj se organske strukture razlikuju od mehaničkih.) Procesom umiranja, koji je oblikovan u skladu s njegovim književnim djelom, s njegovim uvjerenjima i njegovim djelovanjem, Petronije je svoj boravak na svijetu dovršio, doveo do prepoznatljive i shvatljive forme, a time mu je ujedno dao značenje i smisao. Drugim riječima, on je svoj život konstituirao kao umjetničko djelo. To djelo se aktivno odnosi prema jednom drugom djelu, naime Sokratovom životu i smrti, s kojim još danas vodi razgovor.

Važno je imati na umu da parodija, doduše, znači poricanje ili poništenje onoga na šta se odnosi (grčka riječ parodeo znači „krivo pjevati pjesmu“, odnosno „podrugivati se“), ali znači i „usporednu, paralelnu pjesmu“, „tekst koji teče duž nekog drugog teksta“, pa prema tome znači alternativu onome što se parodiram to jest usporedbu s njim. (Parodija po definiciji teče usporedo s onim što parodira, paralelno njemu, a parallelos znači „paralelan“, „uspoređen“, „u nečemu jednak“.) Petronije se nesumnjivo podruguje Sokratu, kad ga parodira, ali time istovremeno ispisuje alternativu učenju koje je Sokrat formulirao svojim životom, govorom i djelovanjem. On recimo sigurno dovodi u pitanje Sokratovo uvjerenje da se vrlina može naučiti, da je sreća prije svega pravilan odnos duhovnoga i tjelesnog užitka, a taj odnos je pravilan samo onda kad se tjelesno kontrolira duhovnim, kao i njegovo učenje da je istinsko znanje najprije znanje o vječnome. (Govorimo naravno o Platonovom Sokratu, onaj Ksenofonov je mnogo više obris, nego li neko koga poznajemo.) Tako bi se naprimjer čovjek koji živi u skladu sa Sokratovim učenjem odrekao užitka u ljubavi s nekim jako privlačnim, ako bi se našao samo jedan razlog, ma koliko sitan, protiv te ljubavi, ili čak i onda kad ne bi bilo ni jednog razloga za prepuštanje toj ljubavi i užitku u njoj. Taj čovjek ne uživa u hrani, jer previše dobre hrane ugrožava zdravlje, a dovodi u pitanje i poštivanje mjere, koje je u svemu najvažnije; on izbjegava ples i muziku jer se oni obraćaju tijelu i zanemaruju duh, on, kratko rečeno, izbjegava sve što bi mu boravak na svijetu moglo učiniti privlačnim. Život bi, pojednostavljeno govoreći, za Sokrata bio trud da se postupa u skladu sa znanjem o vječnome, to jest sa formama koje nam to naše znanje o vječnome zadaje.
Živeći i umirući u znaku tjelesnog užitka, dakle neposredno datoga i najprolaznijeg što se može zamisliti, Petronije se podruguje svemu što je Sokrat bio i naučavao. On ne vjeruje da se vrlina može naučiti, jer ne vjeruje u vrlinu uopće, što znači da se ne bi imalo šta naučiti, ni ako bi se neko potrudio. On se ne pita o tome da li vječnost postoji ili ne, ali pouzdano zna da on boravi u vremenu, dakle u prolazu i prolaznome, pa se odriče znanja i razmišljanja o vječnome. Sokratovom odricanju Petronije suprotstavlja nasladu, odnosno hedonizam, vječnosti i trajnim vrijednostima koje Sokrat uzima ozbiljno i prema kojima se ravna, Petronije suprotstavlja ovaj trenutak i život koji je stvaran samo u ovom trenutku. Pojednostavljujući, rekao bih da Sokratovom „etičkom racionalizmu“ Petronije suprotstavlja senzualizam ili „senzualni realizam“.
Za ovakvo Petronijevo uvjerenje i „filozofijsko učenje“ našlo bi se i argumenata. O onome što jeste, sigurno mogu reći samo to da ono jeste, sve drugo što o njemu kažem ja mu pripisujem. Zato su i „etičke kvalifikacije“ postojećega, po kojima je nešto dobro a nešto drugo zlo, jedno vrlina a ono drugo porok, samo naši, ljudski, konstrukti kojima dodajemo, odnosno pripisujemo postojećemu osobine koje nisu primarno njegove, prema tome nisu mu imanentne i nisu stvarne. Jedino sigurno znanje koje ja, kao čovjek, mogu imati je ono neposredno dato, ono što osjećam u ovom trenutku, i zato su ugoda i neugoda mnogo pouzdanije kvalifikacije postojećega, nego porok i vrlina, dobro i zlo. Ni one, doduše, ne atribuiraju postojeće, recimo predmet na koji se odnose, nego izražavaju moje osjećanje i doživljaj tog postojećega, ali su neposredne i utoliko pouzdanije od svega drugoga što bih mogao reći. Život je proces, a ne struktura, živ čovjek boravi u prolazu i prolaznome, zato je „sada“ jedina stvarnost o kojoj on može relativno pouzdano govoriti.

Ne vjerujem da je Petronije, parodirajući Sokrata, htio poreći njegovo učenje i doživljaj svijeta, sve ono što je Sokrat iskazao svojim životom, djelovanjem i umiranjem, zato sam i podsjetio na to da parodija ne mora poništavati ono što parodira, nego mu može nuditi alternativu. Onim što je kazano Petronijevom odlukom da umre i samim umiranjem, ne poriče se mogućnost, možda čak nužnost, da čovjek boravi u sjeni vječnosti dok prolazi svijetom, da može nešto saznati o trajnim vrijednostima i vrlinom im se približiti, da se čovjek i njegovi postupci ne mogu izmaknuti etičkim kriterijima. Petronijeva parodija Sokratovog umiranja samo je naglasila da čovjek, koliko god boravio u sjeni vječnosti, prolazi i stvaran je u sadašnjem trenutku, da je neodvojiv od tijela koliko god se okretao duši, da ga znanje o vječnome ne oslobađa osjeta i potrebe za njima. A njegov roman Satirikon, to jest ono što je od njega sačuvano, potvrđuje upravo predloženu interpretaciju. Junaci Petronijevog romana poznaju sve ideale junaka grčkog ljubavnog romana, možda ih i dijele s njima, u svakom slučaju govore o časti i čednosti, vjernosti i moralu, barem onoliko koliko junaci grčkog romana. Ali ih to ne oslobađa ranjive, slabe, ljudske tjelesnosti. Junaci grčkog romana osjete studen ili glad samo onda kad treba literarno pokazati da su zlostavljani i da pate, a Petronijevi junaci skitaju upravo zato što ih njihova tijela prisiljavaju da traže hranu, odjeću, krov nad glavom… Hoću reći, u Petronijevom romanu se ideali grčkog romana ne poriču, tu se samo razotkriva činjenica da su svi ti ideali čista retorika, sve dok zanemaruju tijelo i neposredno date životne okolnosti. Bilo bi naime izrazito neduhovito književno djelo u kojem bi se na uzdržavanje od jake i dobro napravljene hrane pozivalo junake koji gladuju.
Nije teško razumjeti da čovjek s naglašenim smislom za humor, kakav je Petronije sigurno bio, osjeti potrebu da parodira doživljaj svijeta koji propovijeda odricanje u ime metafizičkih razloga, pogotovo ako te propovijedi sluša od Senece i drugih, njemu suvremenih, stoika, koji se bez mnogo razloga ali zato uporno, pozivaju na Sokrata. Kako ne parodirati zahtjev da se identificira s vječnošću biće koje prolazi, ili učenje koje gladnom čovjeku objašnjava da je dobro i puno vrline uzdržati se od prežderavanja, jer previše hrane škodi zdravlju i narušava mjeru, koja postoji u svemu i treba vladati svime. Tu mislim nema potrebe za komentarima, jer je sve jasno i posve prirodno.

Trebalo bi, međutim, prokomentirati činjenicu da Petronije, parodirajući Sokrata, u jednom veoma značajnom elementu potvrđuje njegovo učenje i njegov doživljaj svijeta. Naime odlukom da umre i načinom na koji je to uradio, dakle inscenacijom svog umiranja, Petronije ponavlja temeljni Sokratov stav – da je čovjek zoon metaphysikon, biće obdareno ili prokleto duhom i jezikom, biće koje je uvijek manje ili više od sebe, a uza sve to ili upravo zato biće slobode. Petronije inscenira svoje umiranje tako da se ono, kao događaj, simetrično (parodijski) odnosi prema jednom drugom događaju, te tako proizvodi značenje i smisao, upućuje na nešto izvan sebe, postaje više od sebe samoga. Osim toga, u svakom svom detalju Petronijevo umiranje izražava jedan doživljaj svijeta, upravo onu sliku svijeta koju smo mogli naslutiti iz Satirikona, a koju prilično jasno formulira njegovo parodiranje Sokratovog umiranja. Umirući onako kako je učinio, Petronije „ispisuje“ jedno učenje o svijetu i čovjekovoj poziciji u njemu, polemično postavljeno prema idealizmu i njegovoj retorici, ali utemeljeno, kao i platonovski (sokratovski?) idealizam, na uvjerenju da je čovjek mikrokosmos, biće koje u sebi reflektira Logos, temeljni zakon (ili sklop zakona) koji upravlja svijetom, u skladu s kojim se ponaša i funkcionira univerzum. Čovjek je mikrokosmos jer je odraz kosmosa, on može saznati ili bar naslutiti Logos, temeljnu istinu, zakon ili načelo kosmosa, upravo zato što se on, Logos, reflektira u njegovome ljudskom biću. Petronije umire kao „životinja koja žudi za užitkom“, i time tvrdi, zbog načina na koji je umro, da je užitak Logos, da je istina kosmosa ono što se može uživati i osjetilno pojmiti. On očigledno vjeruje da svijet ima neku istinu (Logos, kako bi rekao Heraklit) i da se ta istina reflektira u njegovom, Petronijevom, biću, a time namjerno ili nenamjerno tvrdi da se u njegovom biću i u njegovoj smrti izražava jedan od temeljnih zakona ako ne i sami temelj svijeta, pa je po tome on, Petronije, makar bio i „životinja koja žudi za užitkom“ izrazito metafizička, svjesna zakona svijeta, koji se daju naslutiti s onu stranu materijalnih činjenica, i željna da te zakone sazna i izrazi.

Naglasio sam da su Petronije i Sokrat dokazali da su bića slobode, ne samo time što su odlučili o svojoj smrti i njezinom načinu, nego i time što su tom odlukom izrazili temeljnu istinu ljudskog bića. Čovjek naime jeste biće slobode, blagoslovljeno ili prokleto slobodom u svojoj „ontološkoj osnovi“. Kur‘an kaže na jednome mjestu da sva stvorenja, sve ono što postoji, samim svojim postojanjem slavi Stvoritelja, a jedino čovjek može odbiti da Ga slavi, može Ga čak poricati jezikom. Iz ove temeljne, iz mogućnosti da se suprotstavi svem postojanju i porekne samog Stvoritelja, slijede sve druge forme ljudske slobode i zaključak da je sloboda čovjekovo ontološko određenje, to jest da je čovjek po slobodi to što jeste. Vjerujem da sa spomenutim kur’anskim iskazom o ljudskoj slobodi korespondira ono što su o slobodi rekli Sokrat i Petronije, umirući po svojoj odluci i to tako da tim činom iskažu Logos koji se reflektirao u njihovim bićima, ono naime što su oni držali temeljnim zakonom svijeta, ono što je upravljalo svijetom kako su ga oni vidjeli i osjetili.

Ovdje mi se, bez moje volje i čak protiv nje, nameće pomisao na još jednog pisca slobode i smrti, na Alberta Camusa, koji je upravo u samoubistvu vidio dokaz ljudske slobode i u smrti njezin razlog. Pomisao na Camusa u ovom kontekstu nameće usporedbu njegove smrti s dvjema lijepim smrtima, kojima je posvećeno ovo razmišljanje. Je li njegova smrt u saobraćajnoj nesreći, apsurdna i slučajna, izrazila njegov doživljaj svijeta, to jest Logos kosmosa u kojem je on boravio, onako kako se dogodilo u slučaju Sokrata i Petronija? Je li to, što govori njegova smrt u saobraćajnoj nesreći, istina njegovog bića i svijeta u kojem je on živio? Šta ona kazuje o našem svijetu, ako jeste tako? Da je svijet na koji smo mi osuđeni nasilan, apsurdan i bez logosa, jer njime vlada puki slučaj? Ili se radi samo o tome da mi više nismo sposobni povjerovati u logos, to jest da je logos u koji mi vjerujemo – eksplozija? Svijet na koji je bio osuđen Camus, a to je svijet u kojem i mi danas boravimo, nije stvoren plesom pramajke božice, niti je izgovoren, niti je panteistički svijet živih tijela, u kojem je boravio Petronije – to je svijet nastao eksplozijom beskrajno guste čestice materije, kako nas uči naša kultura. Logos tog svijeta vjerovatno jeste slučaj i njegov brat apsurd, a ljudska bića koja žive u tom svijetu, ako imaju unutrašnju istinu, dakle ako reflektiraju logos svoga svijeta, umiru apsurdno, nasilno i slučajno, recimo u saobraćajnoj nesreći. Tako mi se bar sada čini. Iako mi se istovremeno čini da je sve što sam ovdje rekao samo konstrukcija i niz pojednostavljenja jednog umornog čovjeka, koji mora sve češće misliti o onome što ne može izbjeći i što mu je svakim danom sve bliže.




Sarajevske sveske, broj: 35-36, 2011./ Strane.ba