Zakopavanje sestre/Otimanja za šešir, Darko Cvijetić

                                                                                 

DARKO CVIJETIĆ


ZAKOPAVANJE SESTRE

Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj

I ona pokopala nekoliko kostiju

Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata

Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali

Ove 2015. bila je mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se

Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata?

A meni pun mezar




Burying of a Sister

I met Aida my friend from school for the first time after the war in year 2001
She was living in the Netherlands and was married to a German
Their daughters were all grown up
Towards the end of that year they informed her they identified
Her brother's remains in a mass

So she buried a couple of bones

I met her for the second time in 2005
Again they found her brother

Then they called in 2008 – in a newly discovered mass grave
They dug her brother up some more

This year in 2015 she was calm and much older
They found him again she whispered and glanced around

How long will this go on, every four or five years?
What am I going to do my friend from school if next year they find
More of my brother?

Now that my mezar is fulI


( na engleski prevela Jugoslava Ilanković )






 BEERDIGUNG DURCH DIE SCHWESTER


 

Aida, meine Schulfreundin, traf ich das erste Mal nach dem Krieg im Jahre 2001.

Sie lebte in den Niederlanden, und war mit einem Deutschen verheiratet.
Sie haben zwei schon erwachsene Töchter.
Am Jahresende bekam sie die Nachricht, dass man ihren Bruder im Massengrab identifiziert hatte.

So beerdigte sie einige Gebeine.

Das zweite Mal traf ich sie 2005.
Wieder hatten sie etwas von ihrem Bruder gefunden.

Sie riefen dann 2008 noch einmal an – aus dem frisch gefundenen Massengrab haben sie noch Gebeine von ihrem Bruder ausgegraben.

Heuer, 2015, wirkte sie ruhig und viel älter.

Wieder haben sie ihn gefunden – flüsterte sie und schaute um sich herum.

Wie lange wird das andauern, alle vier fünf Jahre immer wieder?

Was mache ich, sag mein Schulfreund, wenn sie nächstes Jahr noch mehr von meinem Bruder finden?

Denn mein Grab ist voll.



( na njemački preveo Blago Vukadin) 





OTIMANJA ZA ŠEŠIR


U hospicijskom domu negdje u Njemačkoj imali smo seminar o etici umiranja, priča profesor filozofije Bosto.

Sjedili smo u dnevnom boravku umirališta, okruženi keramičkim pločicama sa zekama, kao u dječijim vrtićima.

Puštali su nam Brucknerovu VII simfoniju i vodili nas da gledamo dvije debele hospicijske medicinske sestre, s gumenim žutim rukavicama, kako kupaju baku unezvjerenu Alzheimerovim sindromom. Našem stolu popodne je prišao stariji gospodin u fraku i bijelim cipelama.

Pitao nas je jesmo li vidjeli, osim ovih na zidovima, kakvoga bijelog zeca što nosi veliki džepni sat i ulazi svima u sobe, točno na vrijeme.
Jedna ga djevojčica nestrpljivo čeka, šapnuo nam je.

Prespavali smo na trećem katu hospicijskoga doma na periferiji. Dakako, ujutro se ispostavilo da nitko osim mene nije vidio gospodina u fraku, dovršio je profesor Bosto – ali sam doznao da je te noći, nakon agonije umrla djevojčica imenom Alisa.