MARIJAN CIPRA
BUDUĆNOST FILOZOFIJE
Antička Grčka bila je kozmocentrična, srednji vijek bio je
teocentričan, a naš je vijek antropocentričan. Kant je postavio tri
glavna pitanja:”Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se mogu nadati?”
Sve to kulminira u četvrtome i bitnom pitanju: ” Što je čovjek?” U
našem stoljeću Max Scheler kaže: Ako postoji filozofijski zadatak čije
rješenje naše vijek naročito hitno traži, to je onda onaj filozofijske
antropologije…
Ni u jednom vijeku nisu nazori o bivstvu i podrijetlu čovjeka bili nesigurniji, neodređeniji, raznolikiji nego u našemu. Dugogodišnje i potanko bavljenje problemom čovjeka daje piscu svakako pravo na tu tvrdnju. U otprilike desettisućgodišnjoj povijesti mi smo prvi vijek u kome je čovjek sebi potpuno i do kraja postao “problematičnim”, u kome on više ne zna što j: no ujedno zna da ništa ne zna. I samo ako je čovjek voljan da učini potpunu tabulu rasu sa svim predajama o ovom pitanju,i ako u krajnjem metodičkom otuđenju i čuđenju nauči gledatina biće zvano čovjek, moći će se opet doći do održivih uvida. No zna se kako je teška takva tabula rasa. Jer jedva igdje vladaju u nama tradicionalne kategorije nesvjesnije i stoga žešće nego u ovom pitanju. Jedino što se može učiniti da ih se lagano otresemo jest to da se te kategorije u njihovu duhovno-povijesnom podrijetlu točno upoznaju i da se tim osvještenjem prevladaju.
Scheler nastavlja izlaganje u svom eseju Čovjek i povijest s pet ideja o čovjeku koje su značajne za povijest europske filozofije. Najstarija ideja o čovjeku svakako je ona židovske i kršćanske provenijencije po kojoj je čovjek od Boga stvoreno stvorenje, stvoreno na sliku i priliku Božju. Njemu je dodijeljen raj za život i uživanje pod uvjetom da jede samo s drveta život, a nikako s drva spoznaje dobra i zla jer će u protivnom umrijeti. Ali upravo prvi čin koji izvode taj prvi čovjek (Adam) i njegova žena (Eva) jest upravo taj prekršaj božanske zabrane i time izazvan pad u grijeh: smrt. Nije čovjek sam od sebe pao, nego ga je na to zavela zmija, lukavija od druge zvjeradi, s drugim imenima Lucifer ili Sotona. Lažno obećavši čovjeku da neće umrijeti (laž) nego da će postati poput bogova (lažno obećanje), di-abolos (pred-bačeni) uspijeva čovjeka zavesti na prvi grijeh.
Otada je čovjek prognan iz raja i mukotrpno živi svoju povijest, sve dok mu Bog ne oprosti žrtvujući samog sebe, svog Sina, da bi čovjeka otkupio od grijeha. I nakon Kristova otkupljenja i djela spasenja čovjek je samo načelno oslobođen i spašen, ali u svom empirijskom biću on i dalje griješi i može griješiti, samo mu je sada moguće pokajanje s pokorom i Bog će ga milostivo primiti k sebi i tako i empirijski spasiti. To je prva ideja o čovjeku. Ona nije filozofska nego religiozna i teološka i kao takva vlada svijetom već više od 2000 godina.
Druga ideja o čovjeku ona je stare grčke filozofije. Samo je grčka filozofija, kao nigdje i nikada prije u svijetu iznijela tu ideju – ideju čovjeka kao umnog živog bića ( homo sapiens, zoon logon ehon). Čovjek se bitno razlikuje od svih ostalih poznatih mu živih bića po umu ( logos, nous) koji znači ujedno i govor i mogućnost društvenog ophođenja (zoon politikon). Može se reći ne samo da čovjek ima um nego i um ima čovjeka ( logos zoon ehon) jer samo po umu čovjek je to što jest, a um je besmrtan i sudjelujući u njemu i sam čovjek biva besmrtnim. Ta ideja homo sapiensa dominantna je za zapadnoeuropskog čovjeka i ona se održala sve do današnjeg dana iako su u međuvremenu pristigle i druge ideje koje odriču um čovjeku i težište stavljaju na iracionalne sile kao temeljne i jače od uma.
Tako dolazimo do treće ideje, one neutralističke po kojoj je čovjek samo gradualno razlikovan od životinje, samo nešto sposobnija životinja jer pravi oruđe (homo faber) kako bi zaštitio svoju prirodnu bespomoćnost i neosiguranost nagonima. To je ujedno ideja moderne prirodne znanosti koja čovjeka vidi kao životinju s viškom moždane kore po kojojje čovjek inteligentno životinjsko biće. Njime ne vlada u prvom redu um nego prirodni i društveni nagon. Nagon za samoodržanjem (Darwin),nagon za razmnožavanjem (Freud) i nagon za prehranjivanjem ( Marx). Daleki je predak tog učenja i opet Schopenhauer za koga je prvog um bio tek sluga volji, a nikako suvereni gospodar u vlastitoj kući. Ta je ideja konzekventno pesimistička jer u čovjeku vidi bijedno smrtno biće koje teži k entropiji ( s onu stranu principa užitka). Samo Marx u svojoj utopiji vidi čovjeka sretna ali svejedno nemoćna pred smrću.
Četvrta ideja nastavlja se na treću radikalizirajući njezin pesimizam. Čovjek je slijepa ulica razvitka, nemoćnik koji se uspio nekako snaći zahvaljujući moždanoj kori, ali ga čeka neizbježan kraj jer je duh suprotnik duši i životu (Klages) i čovjek je samo beskrajno umišljeni majmun (Th. Lessing). Konačno će čovjeka njegova inteligencija dovesti do propasti jer zloupotrebljava sebe i svu okolnu prirodu. Ta misao postaje posebno aktualna kad se zna da se pritiskom na dugme može dokrajčiti čitav planet i čovječanstvo.
Konačno peta ideja ona je ponosnoga i oholog antropocentrizma. Čovjek je osoba i moralni subjekt, ali upravo jer jest i treba biti takav ništa iznad njega ne smije određivati njegov opstanak. Boga ne smije biti ako čovjek jest i treba biti slobodan. To je ideja postulatornog ateizma koji negira Boga za volju čovjekove osobnosti i slobode. Tako s mislili N. Hartmann, Nietzsche i E.Kerler. Ako postoji više biće onda ga moram zamoliti da bude meni ravan i prijatelj, ako pak ne priznaje moju osobnost i slobodu ja ga s pravom mogu prezreti. – Takve su tri osnovne ideje o čovjeku. ( Mogla bi se dodat i još jedna ideja iz suvremene ekologije – čovjek je jedino biće koje za sobom ostavlja more smeća i otpada). Ali i ona Schopenhauerova da čovjek animal metaphysicum, biće koje ne može bez metafizike i svjetonazora i zato je uzalud hiniti ravnodušnost pred prvim i najdubljim pitanjima ljudskog opstanka (Kant).
Bilo kako bilo, duša je ljudska ako je moralno besmrtna i postavlja se pitanje kako ona u jednom životu može postići to moralno savršenstvo. Kant govori o ponovnom rođenju (Widergeburt) u ćudorednom smislu. Čovjek postaje moralno dobar putem jedne “revolucije” u svojoj nastrojenosti. On može postati novi čovjek samo “nekom vrsti ponovnog rođenja”. Ideja o ponovnom rođenju nije strana ni Platonu ni ranim patristima i Origenu niti Schopenhaueru. Ali naš je cilj spasiti se za vječnost (ili propasti) a to možemo samo uskrsnućem. Naravno ne u tijelu zemaljskom, fizičkom, nego u tijelu duhovnom (Pavao). Čini se da su 144000 pravednika u bijelim haljinama na kraju svijeta oni moralni pojedinci koji vode čovječanstvo u njegovu mukotrpnom spiralnom uspinjanju prema savršenstvu, blaženstvu i svetosti.
Ako je duša besmrtna, onda ona mora pamtiti što je sve prošla na zemlji (pa i prije nje) i samo je pitanje sjećanja da sebi uprisuti svu prošlost svijeta od dana stvaranja. To je bila Schellingova ideja u fragmentima o razdobljima svijeta (Weltalter). On je samo nije uspio do kraja ostvariti. Duša ima saznanje o svjetskim eonima, samo treba to obnoviti u svom nadempirijskom ( noumenalnom) pamćenju. Jer čovjek je po Kantu phaenomenom ali i noumenon. U noumenalnom,inteligibilnom svom sopstvu duša je besmrtna jezgra osobe i ujedno jedno s jezgrom kozmosa. Mi možemo imati izvanjsko znanje o svojoj povijesti jer smo mi iznutra svu tu povijest već proživjeli. Isto tako možemo zagledati u budućnost jer sve je u božanskom pamćenju već tu. Sve je samo zamotana filmska vrpca ili smotani tepih koji treba samo odvrtiti ili razmotati. Tako su mogući i vidovitost i proročanstva kao ono najveće Nostradamusovo. Kant je potaknut Svedenborghom i njegovom vidovitošću napisao Snove jednog vidovnjaka ( Die Traume eines Geistersehers) izložene po snovima jednog metafizičara. Samo je sarkastično dodao: “Tko ima previše uma za onostrani svijet, ima ga premalo za ovaj svijet.”
Čovjek nije samo duša. On je tročlani organizam sastavljen od duše, duha i tijela – i društvo bi trebalo biti tročlano raščlanjeno – na intelektualnu sferu, na političku i gospodarsku. To je tročlanost socijalnog organizma za kakvu je znao već Platon. Za političku sferu važi jednakost, za duhovnu sloboda a za gospodarsku bratstvo. Inače suvremeni čovjek krenuo je đavolskim putem k mehanizaciji svog duha, animalizaciji duše etariziranju tijela. Ali ateizam je bolest tijela, jer se vjeruje da je čovjek sama sebe stvorio (fizički). Ne susresti se s Kristom jest nesreća, a biti bez duha ( Duha Svetoga) jest tupost. Pravi nadčovjek je svetac koji je prevladao svoj empirijski karakter i potvrdio se u svom inteligibilnom, duhovnom karakteru. Ali uostalom i sam ljudski život vodi ako je pošteno, iskreno i autentično življen k spasu i svetosti ma kako velika iskušenja u njemu bila. Pravednik uvijek dolazi do cilja (Pavao). Jedan i samo jedan dolazi na cilj.
U velikoj svećeničkoj molitvi Isus moli:
“Oče, došao je čas, proslavi Sina svog da Sin proslavi sina… Život je vječni da upoznaju tebe jedinoga istinskog Boga koga si poslao, Isusa Krista. Ja više nisam u svijetu no oni su u svijetu a ja idem k tebi. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta nego ad ih očuvaš od Zloga. I njima sam očitovao tvoje ime i još ću očitovati da ljubav kojom si mene ljubio bude u njima – i ja u njima.”
Približava se kraj i tek što nije došao. Ivanova apokalipsa vječno je aktualna i svako je vrijeme na rubu propasti. Zato Bog govori: ,,Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom, naplatit ću svakom po njegovu djelu. Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak. ”
Izvadak iz eseja Posthegelovska filozofija i budućnost filozofije, u knjizi Uvod u filozofiju, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.
via http://filozofskimagazin.net/marijan-cipra-buducnost-filozofije/
Ni u jednom vijeku nisu nazori o bivstvu i podrijetlu čovjeka bili nesigurniji, neodređeniji, raznolikiji nego u našemu. Dugogodišnje i potanko bavljenje problemom čovjeka daje piscu svakako pravo na tu tvrdnju. U otprilike desettisućgodišnjoj povijesti mi smo prvi vijek u kome je čovjek sebi potpuno i do kraja postao “problematičnim”, u kome on više ne zna što j: no ujedno zna da ništa ne zna. I samo ako je čovjek voljan da učini potpunu tabulu rasu sa svim predajama o ovom pitanju,i ako u krajnjem metodičkom otuđenju i čuđenju nauči gledatina biće zvano čovjek, moći će se opet doći do održivih uvida. No zna se kako je teška takva tabula rasa. Jer jedva igdje vladaju u nama tradicionalne kategorije nesvjesnije i stoga žešće nego u ovom pitanju. Jedino što se može učiniti da ih se lagano otresemo jest to da se te kategorije u njihovu duhovno-povijesnom podrijetlu točno upoznaju i da se tim osvještenjem prevladaju.
Scheler nastavlja izlaganje u svom eseju Čovjek i povijest s pet ideja o čovjeku koje su značajne za povijest europske filozofije. Najstarija ideja o čovjeku svakako je ona židovske i kršćanske provenijencije po kojoj je čovjek od Boga stvoreno stvorenje, stvoreno na sliku i priliku Božju. Njemu je dodijeljen raj za život i uživanje pod uvjetom da jede samo s drveta život, a nikako s drva spoznaje dobra i zla jer će u protivnom umrijeti. Ali upravo prvi čin koji izvode taj prvi čovjek (Adam) i njegova žena (Eva) jest upravo taj prekršaj božanske zabrane i time izazvan pad u grijeh: smrt. Nije čovjek sam od sebe pao, nego ga je na to zavela zmija, lukavija od druge zvjeradi, s drugim imenima Lucifer ili Sotona. Lažno obećavši čovjeku da neće umrijeti (laž) nego da će postati poput bogova (lažno obećanje), di-abolos (pred-bačeni) uspijeva čovjeka zavesti na prvi grijeh.
Otada je čovjek prognan iz raja i mukotrpno živi svoju povijest, sve dok mu Bog ne oprosti žrtvujući samog sebe, svog Sina, da bi čovjeka otkupio od grijeha. I nakon Kristova otkupljenja i djela spasenja čovjek je samo načelno oslobođen i spašen, ali u svom empirijskom biću on i dalje griješi i može griješiti, samo mu je sada moguće pokajanje s pokorom i Bog će ga milostivo primiti k sebi i tako i empirijski spasiti. To je prva ideja o čovjeku. Ona nije filozofska nego religiozna i teološka i kao takva vlada svijetom već više od 2000 godina.
Druga ideja o čovjeku ona je stare grčke filozofije. Samo je grčka filozofija, kao nigdje i nikada prije u svijetu iznijela tu ideju – ideju čovjeka kao umnog živog bića ( homo sapiens, zoon logon ehon). Čovjek se bitno razlikuje od svih ostalih poznatih mu živih bića po umu ( logos, nous) koji znači ujedno i govor i mogućnost društvenog ophođenja (zoon politikon). Može se reći ne samo da čovjek ima um nego i um ima čovjeka ( logos zoon ehon) jer samo po umu čovjek je to što jest, a um je besmrtan i sudjelujući u njemu i sam čovjek biva besmrtnim. Ta ideja homo sapiensa dominantna je za zapadnoeuropskog čovjeka i ona se održala sve do današnjeg dana iako su u međuvremenu pristigle i druge ideje koje odriču um čovjeku i težište stavljaju na iracionalne sile kao temeljne i jače od uma.
Tako dolazimo do treće ideje, one neutralističke po kojoj je čovjek samo gradualno razlikovan od životinje, samo nešto sposobnija životinja jer pravi oruđe (homo faber) kako bi zaštitio svoju prirodnu bespomoćnost i neosiguranost nagonima. To je ujedno ideja moderne prirodne znanosti koja čovjeka vidi kao životinju s viškom moždane kore po kojojje čovjek inteligentno životinjsko biće. Njime ne vlada u prvom redu um nego prirodni i društveni nagon. Nagon za samoodržanjem (Darwin),nagon za razmnožavanjem (Freud) i nagon za prehranjivanjem ( Marx). Daleki je predak tog učenja i opet Schopenhauer za koga je prvog um bio tek sluga volji, a nikako suvereni gospodar u vlastitoj kući. Ta je ideja konzekventno pesimistička jer u čovjeku vidi bijedno smrtno biće koje teži k entropiji ( s onu stranu principa užitka). Samo Marx u svojoj utopiji vidi čovjeka sretna ali svejedno nemoćna pred smrću.
Četvrta ideja nastavlja se na treću radikalizirajući njezin pesimizam. Čovjek je slijepa ulica razvitka, nemoćnik koji se uspio nekako snaći zahvaljujući moždanoj kori, ali ga čeka neizbježan kraj jer je duh suprotnik duši i životu (Klages) i čovjek je samo beskrajno umišljeni majmun (Th. Lessing). Konačno će čovjeka njegova inteligencija dovesti do propasti jer zloupotrebljava sebe i svu okolnu prirodu. Ta misao postaje posebno aktualna kad se zna da se pritiskom na dugme može dokrajčiti čitav planet i čovječanstvo.
Konačno peta ideja ona je ponosnoga i oholog antropocentrizma. Čovjek je osoba i moralni subjekt, ali upravo jer jest i treba biti takav ništa iznad njega ne smije određivati njegov opstanak. Boga ne smije biti ako čovjek jest i treba biti slobodan. To je ideja postulatornog ateizma koji negira Boga za volju čovjekove osobnosti i slobode. Tako s mislili N. Hartmann, Nietzsche i E.Kerler. Ako postoji više biće onda ga moram zamoliti da bude meni ravan i prijatelj, ako pak ne priznaje moju osobnost i slobodu ja ga s pravom mogu prezreti. – Takve su tri osnovne ideje o čovjeku. ( Mogla bi se dodat i još jedna ideja iz suvremene ekologije – čovjek je jedino biće koje za sobom ostavlja more smeća i otpada). Ali i ona Schopenhauerova da čovjek animal metaphysicum, biće koje ne može bez metafizike i svjetonazora i zato je uzalud hiniti ravnodušnost pred prvim i najdubljim pitanjima ljudskog opstanka (Kant).
Bilo kako bilo, duša je ljudska ako je moralno besmrtna i postavlja se pitanje kako ona u jednom životu može postići to moralno savršenstvo. Kant govori o ponovnom rođenju (Widergeburt) u ćudorednom smislu. Čovjek postaje moralno dobar putem jedne “revolucije” u svojoj nastrojenosti. On može postati novi čovjek samo “nekom vrsti ponovnog rođenja”. Ideja o ponovnom rođenju nije strana ni Platonu ni ranim patristima i Origenu niti Schopenhaueru. Ali naš je cilj spasiti se za vječnost (ili propasti) a to možemo samo uskrsnućem. Naravno ne u tijelu zemaljskom, fizičkom, nego u tijelu duhovnom (Pavao). Čini se da su 144000 pravednika u bijelim haljinama na kraju svijeta oni moralni pojedinci koji vode čovječanstvo u njegovu mukotrpnom spiralnom uspinjanju prema savršenstvu, blaženstvu i svetosti.
Ako je duša besmrtna, onda ona mora pamtiti što je sve prošla na zemlji (pa i prije nje) i samo je pitanje sjećanja da sebi uprisuti svu prošlost svijeta od dana stvaranja. To je bila Schellingova ideja u fragmentima o razdobljima svijeta (Weltalter). On je samo nije uspio do kraja ostvariti. Duša ima saznanje o svjetskim eonima, samo treba to obnoviti u svom nadempirijskom ( noumenalnom) pamćenju. Jer čovjek je po Kantu phaenomenom ali i noumenon. U noumenalnom,inteligibilnom svom sopstvu duša je besmrtna jezgra osobe i ujedno jedno s jezgrom kozmosa. Mi možemo imati izvanjsko znanje o svojoj povijesti jer smo mi iznutra svu tu povijest već proživjeli. Isto tako možemo zagledati u budućnost jer sve je u božanskom pamćenju već tu. Sve je samo zamotana filmska vrpca ili smotani tepih koji treba samo odvrtiti ili razmotati. Tako su mogući i vidovitost i proročanstva kao ono najveće Nostradamusovo. Kant je potaknut Svedenborghom i njegovom vidovitošću napisao Snove jednog vidovnjaka ( Die Traume eines Geistersehers) izložene po snovima jednog metafizičara. Samo je sarkastično dodao: “Tko ima previše uma za onostrani svijet, ima ga premalo za ovaj svijet.”
Čovjek nije samo duša. On je tročlani organizam sastavljen od duše, duha i tijela – i društvo bi trebalo biti tročlano raščlanjeno – na intelektualnu sferu, na političku i gospodarsku. To je tročlanost socijalnog organizma za kakvu je znao već Platon. Za političku sferu važi jednakost, za duhovnu sloboda a za gospodarsku bratstvo. Inače suvremeni čovjek krenuo je đavolskim putem k mehanizaciji svog duha, animalizaciji duše etariziranju tijela. Ali ateizam je bolest tijela, jer se vjeruje da je čovjek sama sebe stvorio (fizički). Ne susresti se s Kristom jest nesreća, a biti bez duha ( Duha Svetoga) jest tupost. Pravi nadčovjek je svetac koji je prevladao svoj empirijski karakter i potvrdio se u svom inteligibilnom, duhovnom karakteru. Ali uostalom i sam ljudski život vodi ako je pošteno, iskreno i autentično življen k spasu i svetosti ma kako velika iskušenja u njemu bila. Pravednik uvijek dolazi do cilja (Pavao). Jedan i samo jedan dolazi na cilj.
U velikoj svećeničkoj molitvi Isus moli:
“Oče, došao je čas, proslavi Sina svog da Sin proslavi sina… Život je vječni da upoznaju tebe jedinoga istinskog Boga koga si poslao, Isusa Krista. Ja više nisam u svijetu no oni su u svijetu a ja idem k tebi. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta nego ad ih očuvaš od Zloga. I njima sam očitovao tvoje ime i još ću očitovati da ljubav kojom si mene ljubio bude u njima – i ja u njima.”
Približava se kraj i tek što nije došao. Ivanova apokalipsa vječno je aktualna i svako je vrijeme na rubu propasti. Zato Bog govori: ,,Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom, naplatit ću svakom po njegovu djelu. Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak. ”
Izvadak iz eseja Posthegelovska filozofija i budućnost filozofije, u knjizi Uvod u filozofiju, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.
via http://filozofskimagazin.net/marijan-cipra-buducnost-filozofije/
COMMENTS