DARKO CVIJETIĆ
EMOTIKONI U VIBERU II/42
* * *
Umire tako ostarjela haikuistkinja. Lice joj devedesetgodišnje visi, već se raskoštava. Eterus napušta još jedan opustošen uterus.
Sva vrućina s planete obuzela joj oči. A njoj zima. Netko je opet prošao ovim svijetom. Netko je opet prošlogodišnjem lišću lipe, poskidnuo žutilo na onome svijetu.
* * *
Med i znoj uzbuđuju leptire, mislim, dok mi na ruci drijema četverokrilaš. Jednodnevnici iz kapsule, već pedeset milijuna godina neizmijenjeni. Lepršaju i do sedamdeset puta u sekundi; tako su i oko glave dinosaura.
Dolje pak, u kanjonu iznad kojeg stojim, dvije se magle bore za domračenje dana.
* * *
U jednoj hasidskoj priči rabin objašnjava učenicima da se na hebrejskom "roda" kaže "hasida", što znači da je pobožna, dobra i puna ljubavi.
Ali, u Tanahu je roda svrstana u nečiste ptice, dovrši rabin, zato što voli samo svoje.
Mojem se dimnjaku dakle vraćaju jer dijelimo dim.
* * *
Svaki dan viđa onoga koji ga je mlatio nekoliko puta u obližnjem logoru. Šetaju predvečer, obojicu žene vode ispod ruke.
Onaj što je tukao, imao je moždani udar, žena ga vodi usporenog i krivoustog. Ona jedina i razumije, kad nešto hoće, kad nešto priupitava.
On, ovaj što je mlaćen, imao je dva srčana. Nosi tri bajpasa, tablete u džepu košulje i ne smije se uzbuđivati.
Žene stanu, znaju se od prije rata.
Oni stoje nepomični. Tučeni i tučitelj šute, gledaju se i čekaju svoje supruge. One zapisuju i govore.
Ne znaju one.
Da oni isto razmjenjuju recepte, o pravljenju sokova.
* * *
Od treće čete ostala trojica pedesetgodišnjih staraca.
I čahura topovske granate.
U kojoj kćerka invalidnog vodnika
Na balkonu uzgaja tulipan.
* * *
Cigle su se već mrvile i zidovi se lagano osipali. Tanki mlaz prljave vode, crvenkaste od rude željeza, curio je iz napukle kanalizacijske cijevi.
Tu su nas tukli, pokazao je rukom mirno.
Ovdje su me za cijev vezali, vidiš je, napukla je...
A Eminu su ovdje silovali. Tu je bio komad ćebeta. Imala je 14 godina. Nisu je još našli.
Trava se počela probijati iz zidova.
Zašto ne daju da ovo bude spomen soba, pitam ga.
Valjda Rudnik ne da sobe, ne zna se ko je vlasnik zapravo, Kinezi, Indijci.....ko će znati, završi Aleksa, idući iza nas.
* * *
Sličurci, kaže Danja.
Plišne gliste i tjeloskrivatelji.
Prstokršja materina.
* * *
Znoj na kapoovom jastuku. Od ušaptavanja molitve u jastuk
Zbog ekonomičnosti, jasnosti i napose preciznosti, Sloterdijk savjetuje da pjesnici pišu po svojoj koži.
To bi ih natjeralo da pišu malo, manje, da kondenziraju poeme, epove, sonete, epopeje, misli Peter.
Na čelo, recimo.
Poslije bi opet nosili šljemove; da sakriju naslove.
* * *
Napipavam svoj mrak.
Nemoj razmrviti, rekla bi moja majka servirajući večeru.
* * *
Ova ti knjiga može stati u džep, dragi Darko, napisao mi je u posveti na drugoj stranici svoje knjige.
Ali, i ti njoj.
Na trećoj.
* * *
Indijanci nisu koristili sol.
Govorili su da od nje bole oči.
Ili su stalno lizali suze ili predugo gledali ocean.
* * *
Vodimo bitku s golubovima.
Cijeli soliter samo priča o najezdi golubova. Starice na klupi oko solitera komentirale su da je vrana smrtni neprijatelj golubova. Ali, kako doći do vrana, kako ih navesti na crveni soliter.
Gnijezde se golubovi, ljeto je, balkoni su otvoreni i ulaze u sobe, odomaćili se, nađeš perje među dječijim igračkama, veli susjeda s trećeg. Jedan je osobito omražen, siv i nadut.
Svuda smo ga prepoznavali. Meni je dvaput ušao u sobu, dok sam pisao, iza leđa, čuo sam kako tapka po laminatu.
Jedna mlada susjeda vrištala je zbog njega u spavaćoj. Tako barem kaže.
Onda su se udružili.
Ova, "A" strana solitera protiv nadutog goluba kojega su označili kao kolovođu među nasrtljivcima na naš posjed.
Nekako su ga ubili. Ležao je ispred solitera na trotoaru. Možda metar dešnje, gdje su iznijeli leš komšije, ubijenog u fotelji na devetom katu, te devedesetdruge.
Vrane pamte dugo. Susjeda je i dalje vrištala u spavaćoj, perje dolijetalo u dječije igračke...
* * *
Odrani, ukočeni, plavičasti, kruti, napola prepiljeni kunići, pripravljaju ih za sušenje, za sušanu, već usoljene, "pajcovane" nakukavaju ih jednog uz drugog.
Kaplje im s usnica i muhe se nahvatavaju na sol i njima se oči razrogačuju.
I dunja je prvo cvijet, pa sjećanje na bakin ormar. Treba biti oprezan.
* * *
Kad je umro, željeli su Maljevičevi prijatelji ispuniti posljednju K-ovu želju da mu se na lijes iscrtaju suprematistički simboli.
Vlasti su dale dozvolu za iscrtavanje kvadrata.
Pa i kruga, uz malo natezanja, no, krsta već ne.
Bilo bi previše i može se protumačiti kontrarevolucionarnom propagandom.
Docrtali su crtu pored crte.
Kako se budu raspadale, ukrštat će se, ukrštati.
* * *
Dodijelit ću nagradu Slovo Gorčina za mlade pjesnike 2016.
Mehmedaliji Maku Dizdaru ustaše su u Jasenovcu ubili sestru i majku. Meni dva strica dječaka, i tridesetpetogodišnjeg djeda.
Slovo tvoje. I slovo moje.
Slovo dvaju gorčina, Mače.
* * *
U zračnoj luci FRANJO TUĐMAN kupujem Novosti, glasilo "srpske manjine u Hrvatskoj." Prodavačica me pažljivo promatra od glave do pete, zadržavajući pogled na mojoj rijetkoj i već sijedoj bradi.
Samo to, kaže.
Samo to, kažem.
* * *
Peter S. prevodi moje pjesme na slovenski.
Šalje mi mail, kada mu nešto nije posve precizno jasno, kada postoje nedoumice.
Pita me - Lepe Radić dva - sigurno si mislio na ime ulice Lepa Radić i broj na kući?
Da, tada je na tome mjestu u ulici s imenom obješene partizanke bila livadica bez kuće, a i strijeljali su dvojicu rođene braće.
Tako da ne znam. Možda su i njezina dvojica.
Njenih dva.
* * *
Četverogodišnjoj Milici pričam o laticama, o medu, o pčelama i pokazujući joj pčelu kazujem kako je rikošetirala od laticu. Sada joj dakako moram objašnjavati riječ rikošetirati i govorim kako metak udarivši u zid promijeni pravac, i da se to zove rikošet.
Šutimo. Nije dobro, mislim.
Pa dobro kome je do ispaljivanja pčela, kaže onda Milica.
* * *
Peter prevodi na slovenski pjesmu BICIKL OD KOSE.
U mailu me pita kako da prevede - glina na tavanu, i otkuda uopće glina na tavanu. Krenem mu pisati mail u kojem pojašnjavam da masovnu grobnicu vidim kao kuću, pa je tako glina na tavanu, i na krovu je ima, koliko hoćeš.
Dobro, napisao je Peter.
A Jakarina kosa? Jesu li to dlake na glavi nekog Jakare ili topografsko ime područja?
Jest topografsko ime područja, vjerojatno po nekome Jakari koji je na uzvisini kosio trave, ali se tako zove masovna tu nađena.
Izvadili su samo kose kesu.
Jedan Jakarin otkos kose.
* * *
U JNA-i 1987. najsporije sam u četi zatezao krevet i spremao odjeću na kasetu. Ta pruska kasarnska navika zatezanja kreveta, naprosto mi nije išla. A treba plahtu na krevetu zategnuti tako, "da kada baciš gvozdeni dinar, ima da triput odskoči na zategnutosti plahte."
Toliki zategnuti kreveti. Toliki bačeni gvozdeni dinari.
A Armije nema.
Ima povečernja truba, s vriskom u pisku.
* * *
Humanitarna organizacija "Posavina bez mina", iz Distrikta Brčko, dobila je informacije da pojedini korisnici aplikacije POKEMON GO zalaze u "minski rizične površine" kako bi našli Pokemona. Kad se na telefonu uključi geolokacija, prikaže se mapa po kojoj igrač hoda.
Onda se pojavi Pokemon.
Tada se igrica prebacuje u virtualnu stvarnost – na ekranu mobilnog vidi se stvarni prostor u kojem se igrač nalazi (a koji se vidi zahvaljujući kameri na telefonu) i Pokemon koji može biti u žbunju, fontani, na cesti...
Minska mapa je inače puna Pokemona.
Posavina puna Pokemona u minskim poljima.
I dozivaju noću, kao nekad po seoskim grobljima.
* * *
I Kiš i Mak su umrli s 54 godine života.
Zajebano je to s tim troslovnim imenima, nakon pola stoljeća.
* * *
Za njezin 18. rođendan, kćerki sam poklonio zvijezdu.
Pravu zvijezdu, pravcatu, na nebu. Rekao sam joj da izabere jednu i pokazala je prstom - eno je, ona je moja, izabrala sam.
Samo Danja i ja znamo da je baš ta zvijezda njezina, poklonjena, od Danje imenovana.
I tako će biti do smrti.
Zvijezda je i tako mrtva već milijune godina. Što ne znači neživ poklon.
Bar se mi mrtvi možemo međusobno poklanjati.
* * *
Pokušavam domisliti ostarjelog minera, kojem dvadesetri godine nakon brižljivo odrađenog posla, Pokemoni se kriju iza poteznih mina, Pokemonađani mu se muvaju po pažljivo skrivanoj nagaznoj minici.
On se borio minirajući domovinu.
I domovina mu minirana dala penziju.
Tako da više nije ni Monada. Sada je Pokemonada.
I unuci mu mogu ginuti više od Jedan.
* * *
Za jedne posjete umirućem glumcu Radi Stuparu (69) zatekao sam ga na bolničkome hodniku, na onkološkom petom katu. Pidžama mu na ramenima i leđima posuta od kemoterapija opadajućom sijedom kosom.
Stajao je uz prozor, zagledan u katoličko groblje preko ceste, na Urijama.
Prilazim mu s leđa, ne primjećuje me, i kupeći mu kosu s ramena velim - jesi našao u šta ćeš se zagledati?
Žao mi, kaže, ošišali ogradu i posjekli velike borove, nekako mi golo groblje.
* * *
Mlad sam šetao Prijedorom.
Sanjao da budem Bruno Schultz.
Sad star šetam Prijedorom, lišen šulcovanja.
Taj metak između, nije izgleda imao tko dati onome na ulici.
* * *
U Drohobiču je bilo 40% Židova.
Nijemci su ušli bez borbe. Svaki SS-ovac imao je Židova roba.
Stolar esesovac Felix Landau bio je vlasnik slikara i pričopričatelja Brune Schultza. SS oficir Karl Ginter imao je roba Židova-zubara, kojega je Landau ubio.
Karl Ginter je Brunu ubio na cesti hicem u glavu.Bruno je volio ptice i nosio veknu kruha.
Tako je Židov i slikar, pisac Prodavaonice cimetove boje, ubijen iz njemačko-njemačke osvete.
Drohobič je sada u Ukrajini.
Bruno je pisao da mu se otac pretvorio u pticu.
"Karakteristično je i to da je kondor koristio istu posudu kao moj otac."
Kolektivna dženaza 21 godinu iza rata. Nema ukupno sedam kostiju, na njih pet imena.
Zubar, stolar, crtač, pričopričatelji; dvojica.
Kostiju nema koliko za pristojno ptiče.
* * *
Nad-adoronjavamo se.
To ti je kad od pitanja kako odgovoriti Adornu je li poezija mogućna nakon Auschwitza, nastane žilet u žici. A glasne žice pjevaju.
Onaj turski vojnik što je na turskoj obali držao utopljenog sirijskoga dječaka Aylana. A sad je među pučistima, pucao je i tuku ga.
* * *
Kad sam je porodila, priča mi stara "babica", umirovljena akušerka, u lavoru sam iza kuće odnijela njezinu posteljicu i pupkovinu, i sve sam zakopala.
To im objema prvi grob.
* * *
Moraš prepoznati stvari koje bih da ti hvalim. Prepoznavši svoju pukotinu u svijetu, uvukao sam u njih svoje dozivanje.
Na četrdesetosmi rođendan potklinio sam vrata, sad moje škripanje čuje cijeli kavez.
* * *
"Ušli su u minsko polje i ukrali tri mine.
Uviđaj u toku."
(Oslobođenje, subota, 16.1.2016.)
Tlo je od ohlađenog pijeska.
Regis Debray pominje "blisku povezanost izvornoga monoteizma i iskustva pustinje: bog je nomad protegnut do neba, koji se prisjeća svojih dina."
* * *
Ako odem, neću moći ovom mjestu više ništa. Pjeva se, da se ptica uhvati u laži.
I da se to prešuti šumi.
Peter Esterhazy je jednoga dana napisao riječ "gušterača".
Doktor mu je kazao da ima godinu dana da dovrši Dnevnik o gušterači.
14. 7. 2016. je umro.
Na dan 24.5.2015. zapisao je - "Nikako kao da sam na samrti, ili da mi je tako nešto stavljeno u izgled. Ništa mi još nije stavljeno u izgled."
* * *
Pred kavanom OPCIJA, pjevaju njih dvojica.
Borci zadnjeg rata. Svaki ima samo po nogu.
Pjevaju "Od Vardara pa do Triglava..."
Kao kad samoosakaćen samuraj, precuruje limfu u haiku.
* * *
Nitko ne zna tko živi u stanu sa potpuno u crno zamotanom komšinicom, sa četvrtoga kata solitera.
Samo joj oči vidimo.
U stanu je strijeljanog komšije A.Ć.
Kad ona ide ka liftu, svi idu pješice.
Bruno Sch. i dalje tvrdi da je to A., samo prerušen, i da obilazi svoj stan.
Postoje jabuke.
I postoji kreč im s koljena koji je pobio naselje mrava.
* * *
Davor Dujmović Perhan, Kustin glumac iz nekoliko filmova, spavao je nekoliko noći kod nas, na devetom katu, odmah iza rata, Danja bila mala.
Mati mu je izbjegla odnekud od Sane, i on se našao u Prijedoru, bez ičega.
Nije bilo grijanja i unosili smo drva na deveti kat.
Poslije smo cugali crno vino i duvali neku hercegovku.
Otvorio sam kofer s harmonikom, još od Muzičke.
Tiho je zasvirnuo valcer iz Doma za vješanje.
Pred svaki napad epilepsije, rekao je, čujem harmoniku.
Otkad se Perhan objesio, a i to mora da je ostalo u prošlome stoljeću, nisam otvorio kofer s harmonikom.
Bit će da je pun konopaca.
* * *
Kod Markesa ima priča koja započinje tako što glavni junaci pripovjetke pronalaze mrtve ptice, koje su ušle u kuće ljudima, da uginu.
Sjetio sam se priče čim me je upoznala sa svojom majkom, 86- godišnjom staricom. Baš je u svojoj sićušnosti izgledala kao netko tko je morao cvrkutati cijeli život.
Jučer mi je doputovala, dodala je.
* * *
"Maljutkom ih našao. Jutro bilo, možda oko 9, šta ja znam. Srkali su kavu i kartali "bele", sva petorica. Upravo sam došao iz rova četrnaestice, prišao im iza kuće, sjeo sam na neku vreću, pod betonirane stepenice, i još im velim - što ćete toliko naprijed, vide vas, jebali vas oni.
Nisu osim dva keza ničim prokomentarisali moje riječi. I stvarno, ne mogu ih iz svojih rovova niotkud pogoditi. Ili im treba tenk ili - eto to - precizni maljutkovodič.
Taj se našao. Mora da je par dana vježbao, malo je siguran jedan takav hitac. Prvo je šištala, zatim zdrmala. Maljutka je pogodila ravno u sto, među njih. Mene su spasile stepenice i šljem na glavi.
Njih nije bilo.
Nikoga. Kralj mak se lelujao u prostoru.
Nakon toga sam uzeo snajper. Uvijek sam uračunavao lelujanje tog kralja, u sva nišanjenja."
Branko Š., PTSP, (zapis s magnetofonske vrpce)
* * *
Zamisli, pričam s drugom, budeš Narodni heroj i oduzmu ti.
I čin general-pukovnika, i Medalju za hrabrost i još šest odličja, sve ti oduzmu.
Prvo si na robiji dvije godine jer si komunista.
A onda devet godina, jer nisi ispravan komunista. Sve to, eto Đilasu.
Skoro sam u Jajcu, u Muzeju vidio orden Narodnog heroja. Sin Aleksa piše da su on i Matija B. odlučili da Milovana pokopaju po pravoslavnom običaju. Ipak je on Crnogorac....Čak je kao nositelj Spomenice imao pravo na počasnu paljbu.
M. Đilas tamnovao, Matija tamjanovao.
Ali, evo, svi su rehabilitirani - i princ Pavle, i Draža, i Ljotić, i Nedić, i Stepinac.... No, to s Đilasom ne ide. Kao recimo ni s Hebrangom.
To su ničiji, bivši. Kao, kao, kao Dražen, Erdemović.
Znaš, kaže mi drug, uz srk dima, čak i među glagolima imaš imperative.
* * *
Ne postoji ni jedno sjećanje preživjelih, koje izuzima vlak. Zapečaćeni vagon i lokomotiva zauvijek su postali Holokaustni artefakti.
Čika Srđo B. godinama je dolazio na željezničku stanicu u Prijedoru, i mahao vlakovima. Ljudi su se čudili, krišom komentirali.
Nema više čika Srđe.
Sad ja šetnje dovršavam na željezničkoj stanici. Ali, nema više vlakova. Nekidan, kao u utvari, zaustavlja se kompozicija sa samo jednim vagonom.
Stoji.
Putnici svi na prozoru.
Mašu mi.
* * *
Šejka je slikar. Mistik. Šaman.
I pisao je o Đubrištu, velikom Skladištu.
Šejkovača je identifikacioni centar, kod Sanskog Mosta, za deponiranje nađenih posmrtnih ostataka, koji još nisu (a možda nikad i neće) identificirani i pokopani.
Tako sam mu objasnio naslov svog teksta "Šejka, Šejkovača"
Bio je vidno razočaran.
I to je sve što ih povezuje, pita me?
* * *
COMMENTS