$type=ticker$cols=2$count=30

(Ne)prilagođen, Mirko Kovač

SHARE:

                                                                                  


MIRKO KOVAČ



(NE)PRILAGOĐEN




Tko smo, što smo, odakle dolazimo, kamo idemo – to su vječna filozofska, pa i spisateljska pitanja što nas danomice kopkaju, možda i stoga što su primamljiva za odgonetanje i što odgovori uvijek pobuđuju znatiželju, jer svatko ima svoju priču i svatko je priča na svoj način. Ako smo definirali vlastiti identitet, bilo kao način “individualnog djelovanja”, bilo kao fantaziju, kao nedostatak, ili kao nešto što smo izgubili i više to ne tražimo, jer nam je postalo nevažno – dakle, ako smo barem nešto od toga razriješili, onda ćemo ta pitanja tko smo i što smo razmatrati filozofski i varirati teme o smislu života, smrti, nirvani, ili pak o tomu da smo kasno spoznali “da je naš put krug”, kako je pjevao Tin Ujević.
Psiholozi tvrde da se danas pojedinac “u prvom redu definira uz pomoć identiteta”. Ali što ako ne znam tko sam ili sam to ostavio iza sebe ili sam zaboravio, a od svega što znam izgradio neki svoj identitet, svoju viziju identiteta koja na mahove nije stvarna, nego je gotovo fikcija. Ako sam razradio svoj mit o korijenima da bih bježao od već ustaljene fabule o korijenima, nisam to činio da bih nekamo odmaglio iz svijeta koji je definiran bezbrojnim “etnoparcelama”, jezicima, dijalektima, bojama kože, nego sam jednostavno iskazivao odbojnost prema onima koji točno znaju što su i tko su, koji sve znaju o svojim precima, koji listaju rodoslove i ponosno ističu kako pripadaju nekomu i kako nisu sami i ostavljeni, te kako se najbolje osjećaju među svojima. Svojte i svojatanja, još od najranije dobi, doživljavao sam sa stanovitom tegobom. Taj me osjećaj i danas drži.

Među svojima sam se osjećao najgore, uvijek mi se činilo da me promatraju kao nekoga tko je neprilagođen, tko će ih iznevjeriti. Već nakon mojih prvih literarnih radova i stanovitih kritika, ponajprije društvenih, moji su me bližnji dočekali teškim moralnim maljem i prvi podastrli da sam okaljao obraz užoj i široj porodici, jer da su oni davno uvidjeli kako sam u žitu porodice kukolj koji valja odstraniti. Ali ako sam uopće nešto bio, onda sam ponajprije bio “porodični reakcionar”. Jednom je zasjedalo “plemensko vijeće” na kojemu se naklapalo kako me treba “isključiti iz zajednice” čijim se članom nikad i nisam osjećao. Veliki američki pjesnik i esejist iz 19. stoljeća Ralph Waldo Emerson, jednom je rekao da je “društvo u zavjeri protiv ljudske prirode svakog svog člana, jer zahtijeva usklađenost kao vrlinu, a zazire od samopouzdanja i individualiteta”.

Sada mi se čini da sam još kao pučkoškolac nosio u sebi neku klicu otpora prema onomu što je ustaljeno i nametnuto kao neko pravilo. Ne mislim da je to vrlina kojom se sada hvastam, ali zasigurno je taj instinkt činio svoje i vukao me sve više u “društvo neprilagođenih”, na sami rub otpadništva. Na satovima predvojničke obuke bio sam najgori i uvijek na začelju. Riječi nastavnika predvojničke da u meni raste “unutrašnji neprijatelj”, razumio sam mnogo godina kasnije kada je ta ista formulacija objavljivana u novinama u vrijeme hajke na mene i moj roman-prvijenac.
Od novinskih isječaka sačinio sam svojevrsni Registar uvreda, malu “bijelu knjigu” koju danas listam krajnje ravnodušno. Nailazim na mnoga imena davno zaboravljena i već potonula, pa i na ime književnog autoriteta iz toga vremena Vlatka Pavletića, utjecajnog ideologa, koji me u listu Telegram naziva “skandal-majstorom”, a na njega se nadovezuje stanoviti Ralić u listu Komunist, optužujući me da sablažnjavam i da to činim svjesno, te da se ne radi o “psihijatrijskom slučaju”, kako su me u Mostaru opisivali “kulturnjaci” (rasprava je objavljena u beogradskom listu Svet), nego o “svjesnoj raboti jednog mladog i neprilagođenog pisca koji se očigledno muči s identitetom”.

Mogao sam bez ovog uvoda i posezanja za primjerima iz mladosti nastaviti započetu priču o identitetu i prilagodbi, ali mi je sada lakše ustvrditi kako su oba ta pojma do dana današnjeg ostala tamo gdje su i bila, a svaki pokušaj da ih razriješim i ispitam samo ih je još više zamaglio i dao za pravo komunističkom ideologu koji me u svom glasilu još kao mladog predstavio neprilagođenim, a u sferi identiteta frustriranim. Onda je to zasigurno značilo da se nisam uspio prilagoditi društvu i ideologiji, dočim je moj kritičar uvidio moje muke s identitetom, jer sam, odgovarajući na političke objede da sam šovinist, zavapio da mi se pomogne oko te definicije i odredi neka nacija u ime koje bih prakticirao šovinizam. Ono što sam iz toga doba složio u svoj Registar, sada me zabavlja. Kako nisam znao naciju u ime koje bih bio šovinist, obeshrabrio sam svoje goniče. Bilo je tako jednostavno, a ispalo je zamršeno.

Tko je on uopće; tko je taj čovjek? Onda me jedna slučajnost gurnula u neočekivanu poziciju; ta luckasta slučajnost uvijek se pojavi da izazove još veću zabunu. Možda mi je htjela priskočiti upomoć, ali se i slučajnost pokatkad umije poslužiti falsifikatom. Naime, u jednoj Antologiji mladih srpskih pisaca židovskih korijena, koja se pojavila u Izraelu, našlo se i moje ime. Aha, sad znamo tko je, razotkriven je, a kako sam prijateljevao s jednom gospođom, dopisnicom Timesa, uvijek sumnjivom, to se i moje ime sve češće spominjalo u istom kontekstu, čak su do mene dopirali tračevi iz političkog podzemlja kako radim za neke strane obavještajne službe. O tome sam napisao pripovijetku Voda se popela do grla. Uza sve, stalno se isticalo kako su moji bliski prijatelji pisci židovskog podrijetla (Kiš, David, Lebović).
Ta afera s Antologijom nije previše izbijala u javnost, ali se o njoj govorilo u kuloarima, a na jednoj književnoj večeri netko je pitao mog prijatelja Borislava Pekića jesam li ja stvarno Židov, a ako nisam – kako sam se mogao naći u Antologiji. Pekić je odgovorio da je pisac najvjerojatnije sam plasirao priču neobaviještenom sastavljaču, ne zato da bi uskočio u Antologiju, nego stoga što on može biti sve, što se zeza oko identiteta. Kao što umije reći da je Mađar, Hrvat, Crnogorac, što ne bi rekao da je Židov. Pekić je i preda mnom ustrajavao u tome da sam osobno prodao priču o svojim židovskim korijenima, premda doista nisam, to sada mogu reći. I ne znam, nikad nisam otkrio, kako sam se našao u toj Antologiji. U knjizi Borislava Pekića Korespodencija ili život, što ju je priredila supruga pokojnog pisca, moj prijatelj pecka me na više mjesta kao Hrvata, a u pismu književniku Dragoslavu Mihailoviću neuspjelo ismijava moj hrvatski jezik i ruga mi se iza leđa. Ali ja mu to ne zamjeram; vjerojatno sam i sam davao katkada povoda za šale. Uostalom, i ja sam se na njegov račun toliko puta šegačio, a ponajviše pred njim samim. Ta podbadanja nisu utjecala na naše prijateljevanje.

Još ću malo oko te Antologije. Filip David nije se mnogo uzbuđivao; štoviše, savjetovao mi je da ne demantiram. (“Još jedna varijanta tvoga neuhvatljivog identiteta ne može ti nauditi.”). Ali Danilo Kiš je taj izbor sastavljača doživio kao ozbiljan gaf, nije podnosio “ošljarenje”, neobaviještenost, proizvoljnost, netočnost, pa me naprosto primorao da to demantiram. I doista, u jednom intervjuu, mislim za Reporter, nagovorio sam novinara da mi postavi pitanje otkuda ja u Antologiji među piscima židovskog podrijetla, da bih to u odgovoru demantirao. Novinar je prihvatio pod uvjetom da mu doista nešto kažem o svom podrijetlu, jer u čaršiji se pričalo kako ne prihvaćam ono što doista jesam, te kako bježim od svojih korijena i stidim se svojih roditelja. Prihvatio sam i odgovorio da sam u jednoj knjižici (autor je, ako se ne varam, prezimenom Sarić) pronašao da potječemo od Cigana koji su nekoć, u starim zemanima, imali u mom kraju, na raskršću putova, svoju kovačnicu i bavili se potkivanjem konja. Kiš se opet ljutio na moje izmišljotine (“Na jednoj strani popraviš, na drugoj zabrljaš”), ali sam mu onda podastro tu knjižicu. Moj otac i njegovi bratstvenici svojedobno su podignuli tužbu protiv autora brošurice, bilo je i prijetnji, čak su tužitelji naveli nekoliko nepouzdanih izvora o podrijetlu, jedna varijanta bješe dubrovačka, druga bosanska; o tome sam opširnije pisao Filipu Davidu u Knjizi pisama 1992. – 1995. Da je moj otac doživio kako se razmećem ciganskim podrijetlom, zasigurno bi se ljutio, jer u sve što je tiskano on je vjerovao, premda nikad nisam shvaćao što je njega i bratstvenike iritirala ta varijanta etnogeneze. Čak i ako potječemo od te sorte ili rase, mnogo se toga promijenilo tijekom stoljeća prilagodbe.

Neću da budem ono što mi je rečeno da moram biti. Ne mogu dopustiti da na moju sudbinu utječe pokrajina i mjesto gdje sam došao na svijet. Prisjećam se kada je, eto, na žalost pokojni, Slavko Ćuruvija (ubijen je vjerojatno po nalogu zločinačke obitelji Milošević; svojedobno je prijateljevao sa srpskom Lady Macbeth) došao u Rovinj negdje u ljeto 1992. godine, pa smo se slučajno sreli, a on je predložio da napravimo intervju za Borbu. Cijenio sam ga kao novinara. Sjedili smo navečer u mom unajmljenom stanu; s njim je bila i njegova inteligentna supruga, povjesničarka. Ćaskali smo o svemu, o nacijama, o mješavini nacija, o svim našim lažnim identitetima. Nije to bio klasičan intervju; imao sam povjerenje u darovitog novinara, nije mi bilo do autorizacije; štoviše, bio sam ravnodušan ma kakav razgovor ispao.

U Borbi od 12- 13 rujna 1992. godine objavljen je intervju koji je različito primljen. Stiglo mi je pohvala i pokuda, a meni se osobno nije dopao, jer je ondje bilo stanovite zluradosti, ne samo prema meni nego općenito prema kulturnom i političkom ozračju u Hrvatskoj, posebice u opisima tmurnog gradića Rovinja, nekada živopisnog turističkog centra Istre, a sada tužne provincije u koju se jedan pisac zakopao. U tekstu je istaknuta moja izjava da sam Hrvat po ocu, Crnogorac po majci, a da me dojila muslimanka. Takve kombinacije nisu mi ništa značile, niti su mi smetale, ali razgovor je tekao posve drukčije, akcenti su bili na temama o istom podneblju i mentalitetu, o tomu da sam mogao biti bilo što iz te mješavine vjera i nacija, ali sam inzistirao da ne prihvaćam vjeru kao oznaku moje pripadnosti, jer moja pripadnost će se mijenjati ovisno o onomu što će se događati u njezinim okvirima.
I kada se ta novinska priča proširila, stizale su do mene prijetnje od zluradih i molbe od dobronamjernih sunarodnjaka koji su tražili da demantiram te neistine. Napravljena je i jedna tv reportaža, intervjuirani su neki moji zemljaci, možda je među njima bilo i bratstvenika, ja taj svijet ne poznajem, ali svi su me nazivali izrodom koji je osramotio časne pretke. Jedan moj prezimenjak, ne sjećam se imena, rekao je da mi u ovom kraju nikad nismo vidjeli živog katolika, a od muslimana smo zazirali, pa je taj sugovornik bio uvjeren da moja majka ne bi dopustila da me netko zadoji muslimanskim mlijekom. Gledao sam tu reportažu, netko mi je to snimio i donio kasetu, a gledao sam je s mukom u želucu (tu se nešto i Kapor guzio i kreveljio); taj me prilog zapravo spasio da ne demantiram novinara i zlonamjernu interpretaciju razgovora; štoviše, dopalo mi se što je jedna takva bezazlena stvar izazvala taj svijet tame, svijet bez prostora i orijentacije, svijet učahurenih mišljenja i učmalih života koji nije imao čak ni zeru radoznalosti da vidi katolika, niti ljudskosti da razgovara s muslimanom, jer taj je svijet zadojen strahom od drugog i drukčijeg, posve izgubljen u lažima vlastitih mitova i krivotvorene povijesti. Pojavi li se tračak nade u reinkarnaciju, neću je prihvatiti ako me ponovno smjeste u svijet iz kojeg sam potekao.

Htio bih tek pripomenuti da sam priču o muslimanskom mlijeku zapravo pokupio od svoje majke; pričala ju je stotinu puta, raznim osobama, pa i mojoj suprugi, uvijek s ljubavlju prema toj ženi, njezinoj prijateljici, koja joj je tada priskočila u nevolji. I nisam tu priču prvi put saopćio g. Ćuruviji, nego sam je u nekim svojim varijacijama uzimao kao stimulans kad god sam mijenjao iskaze o pripadnosti, jer nisam prihvaćao identitet kao nešto statično, pa sam više puta konstruirao svoju “etničku biografiju”.
Da me nisu još od ranog djetinjstva stalno zapitkivali: što sam, čiji sam, od koje loze i kakvih korijena, vjerojatno bih s manje otpora prilazio tematici kojoj posvetih nekoliko pasusa u ovom rukopisu žanrovski označenom kao antimemoari. Još kao dječaka, na putu do škole, znali su me stariji presresti i pitati čiji sam. Mislim da nikad nisam točno odgovorio. Najčešće bih odbrusio: “ničiji”, “ne znam”, “svoj”, “zaboravio sam”, ali nisam to činio kao namćor, nego prije kao vrag koji se izruguje takvom zapitkivanju. Često sam izmišljao i neukim radoznalcima spominjao imena junaka iz knjiga koje sam čitao proglašavajući ih svojim roditeljima. Štoviše, uspio sam u tu igru uvući još neke dječake, pa smo se natjecali u izmišljanju što luđih korijena i roditelja. To što sam negdje rođen nije stvar moje sposobnosti. To je samo detalj u biografiji. Detalj koji ne smije odrediti moju sudbinu. Jedan pisac kaže: “Što su moje pripadnosti brojnije, to se moj identitet pokazuje posebnijim”. I danas mi je bliska misao Georgesa Devereuxa da je “etnički identitet puka etiketa”. Jedna od najpraznijih priča koja je nanijela mnoga zla. Zar nije Borges govorio o praznini “kao suštini svijeta”.

Mi nemamo nikakva razloga da se ponosimo podrijetlom (a stid je osobna stvar svakog inteligentnog stvora), potječemo iz malih naroda ma kako se oni zvali, iz kultura koje nisu imale utjecaja, iz zatvorenih svjetova u kojima nije bilo rasadnika ideja, ali je zato sve ono najgore i naopako (fašizam, komunizam) s lakoćom usađeno i korišćeno za međusobne obračune i ratove. Intelektualci su imali utjecaja samo ako su bili propovjednici rulje, dočim su njihovi protivnici uglavnom bili popljuvani i proglašeni izrodima, ubijeni s leđa poput Tucovića, ili umrli u emigraciji poput Svetozara Markovića i mnogih drugih. Zločinci su bili heroji; u naopakoj povijesti to je pravilo. Folklor, nacionalizam, atentati – to su vrijednosti za koje se isplatilo boriti. Domovina, narod – emocionalni pojmovi nejasni i primamljivi, jer je u njima ideja razdora. Te pojmove (zemlja, narod) Paul Valéry nazivao je les choses vagues. Goethe veli da “najgore zemlje imaju najbolje rodoljube”. Forsirati danomice naciju ili narod, te kolektivne kategorije, znači biti u sukobu s normalnim životom i pripadati “zajednici masovne deformacije i još se ponositi što si deformiran” (B. Hamvas). Nešto vrijedno i dobro možemo učiniti samo pojedinačno. U kolektivu smo stoka. Preziremo one koji su nam nedostižni, a vrijeđamo one koji su isti kao mi i s kojima dijelimo zemlju, zrak, vodu. Obasipamo ih pogrdama kako ne bismo grdili sami sebe, premda to činimo grdeći njih.

Samo sam jednom osobno iskusio bijedu kolektiva, bijedu “omasovljenog pojedinca”. Bilo je to vrijeme Miloševićeva uspona; tada sam još mislio da se nekom zajedničkom galamom može osujetiti “čovjek koji donosi smrt”. U zagrebačkom tjedniku Danas već sam bio objavio tekst pod naslovom Rađa li se naše čudovište. Bio sam prepoznat kao opozicionar, premda sam bio samo onaj koji je pokušavao artikulirati vlastite strahove i koji se opirao “kulturi smrti”, pa sam tako pozvan na jedan masovni prosvjedni skup na Trgu Republike u Beogradu, koji bješe organiziran u povodu prve obljetnice brutalnog rasturanja demonstracija. Pridružio sam se govornicima, iako s mnogima od njih nisam imao ničeg zajedničkog; štoviše, stajali smo na suprotnim stranama, ali u toj prilici na istoj – protivu Miloševića. Ne sjećam se točno o čemu sam govorio, ali znam da me huk mase naprosto povukao da izustim: “Obraćam vam se kao srpski pisac!” Čim sam sišao s tribine, moja me supruga, moj najbolji kritičar, dočekala primjedbom da sam počinio kobnu grešku i nepotrebno se očitovao u nekakvom nacionalnom smislu, banalno kao i ostali. Vjerojatno sam podlegao histeriji i izustio ono što sam toliko puta ismijavao.

I doživio sam da mi tadašnji urednik Književnih novina, pokojni Mile Perišić, srpski nacionalist, Karadžićev prijatelj i savjetnik, održi lekciju u svom glasilu i s ironijom opiše pisca koji se nikad nije izjašnjavao, za kojega se nije znalo čiji je, koji se nadnacionalno držao hineći svemirca, a sada je pred masom posve nenadano zbacio masku i razgolitio se. “Nismo znali, sad znamo, ali moramo videti hoćemo li ga i šta će nam”, pisao je Perišić. Nas dvojica smo u to vrijeme zazirali jedan od drugog (kad bih ga ugledao, prešao bih na drugu stranu ulice), premda smo nekoć bili u dobrim i srdačnim odnosima, a nakon objavljivanja toga teksta sreo sam ga na Terazijama, prišao sam mu i rekao da je potpuno u pravu što se tiče mog izjašnjavanja, da se kajem i da ću to povući, tako da neće imati trvenja i dvojbi oko toga hoće li me ili ne.
I doista, Mile je bio u pravu, ja se mogu proglasiti, primjerice, srpskim piscem, ali to moraju prihvatiti i drugi, neka se suglasnost mora postići. U svojim etnopsihoanalizama G. Devereux navodi razne slučajeve i veli: “Róheim se izjašnjavao Mađarom ali, pod utjecajem nacista, mnogi Mađari nisu dijelili njegovo mišljenje i prisilili su ga da napusti zemlju. Mađari koji nisu potpali pod utjecaj nacista tvrdili su da je Róheim Jevrej. Róheim, u egzilu, tako se malo slagao u mišljenju s njima da je njegov lijes po njegovoj želji pokriven mađarskom zastavom na sahrani u New Yorku." Neće vas uvijek svi prihvatiti, kao što vas neće svi odbaciti. Dakle, vi možete biti ono što želite, a na kraju krajeva uvijek vam ostaje mogućnost izbora zastave za lijes.
Tek što sam nesmotreno i glupo obznanio pripadnost, uslijedila su pitanja koja mi dotad nitko nije postavljao, te natpisi u novinama posve suprotni mojemu “izjašnjavanju”. U tiražnom listu Ekspres politika objavljen je o meni tekst novinara i pisca Stefana Grubača (taj će kasnije postati glasoviti ratni huškač glavnog Miloševićeva medija RTV Srbije) pod naslovom Hrvat na privremenom radu u Beogradu. Nakon toga teksta počeli su telefonski pozivi i prijetnje, pa i tobože dobronamjerni savjeti da što prije selim u Hrvatsku. Stizala su anonimna pisma, upozorenja, razne liste “Z” na kojima je bilo moje ime označeno križićem, saopćenja stvarnih i izmišljenih organizacija tipa Crna ruka, Beli orlovi, Gavrilo Princip i dr., a jedna od njih zvala se Ilijina četa, koja mi je redovito slala numerirane poruke, uvijek s istim pozdravom: “Neće ti pomoći ni ustaški zdrug Rudolfa Matića.” (Rudolf Matić je otac moje supruge, Hrvat, rodom iz Imotskog, umro je još 1963. godine.)

U magazinu Start objavljen je intervju sa mnom, pravio ga je Milan Bečejić, suradnik zagrebačkog tjednika Danas, dečko je inače bio OK, a u uvodu je napisao da sam “nacionalno neuhvatljiv”, što je Dragoša Kalajića nerviralo, pa je u Ekspres politici predložio da naciju potražim nekamo drugdje i da što prije brišem iz Beograda. U intervjuu za novosadski Stav izjavio sam da nemam nikakvih nacionalnih osjećaja. Kontrirao sam možda i više nego što je to bilo potrebno. Kada su mi šešeljevci na jednoj tribini, teškim željeznim fotoaparatom ruske marke, razbili glavu (vojvoda se hvalio da je to lično učinio i da je šivanje šavova na mojoj razbijenoj glavi bila patriotska pogreška liječničkog tima – trebalo je izroda ostaviti da iskrvari), nekoliko dana nakon incidenta sudjelovao sam u tada popularnoj kontakt radio-emisiji u koju su se uključivali slušatelji, a na pitanje novinara kako se osjećam, odgovorio sam: “Kao Albanac.” Jer taj fotoaparat mene je slučajno pogodio; bio je namijenjen albanskom novinaru Vetonu Suroiu koji je bio sa mnom na toj tribini. Solidarizirajući se s njim, ja sam više puta istaknuo da se osjećam kao Albanac, što je izazvalo lavinu kletvi i uvreda. Histerični glasovi puni bijesa i mržnje galamili su ne samo protiv mene nego i protiv radija koji ustupa termin nakazi, a novinar i ja zabilježili smo da nije bilo nijednog glasa podrške. Kada sam ispričao zgodu s liječnikom koji mi je jedva pružio prvu pomoć u bolničkim kolima i rekao mi da je i sam četnik i da je Šešelj imao pravo, svi su ga slušatelji podržali (“alal vera tom doktoru, svaka mu čast”). Dakle, nacionalizam je, kao što veli Béla Hamvas, “deformirano i antihumano stanje”, “poremećenost posebnog tipa”, “masovna deformacija” u kojoj se ljudi ponose što su deformirani.
Posljednji rat na ovim balkanskim “poljima smrti” donio je, uz nesreću i ubijanja, mnoge promjene i revizije oko identiteta, jer je jednim svojim bitnim krakom imao plemenska i vjerska obilježja. Izronile su aveti prošlosti, obnovljeni su i osavremenjeni povijesni sukobi, posve anahroni, ali poticani od intelektualaca i vođa koji su se domogli moći i oružja i koji su se nametali kao “branitelji identiteta”. Mnogi ljudi, koji su prošlost odavno preispitali i pohranili u neke riznice kako bi se na nju mogli pozvati samo ako donosi dobro, odbili su da ih bilo tko zastupa u ime identiteta, a posebice da se u to ime ubija, da se poharaju čitave pokrajine i rasele milijuni ljudi. Poznavao sam zagrižene nacionaliste koji su se šokirali ulogom svojih zemljaka u zlodjelima i kaosu. Primjerice, srpski književnik Žika Stojković, glasovit po uskogrudnom nacionalizmu, svojedobno je javno izjavio u NIN-u da se stidi svog naroda, one milijunske mase koja je pred Narodnom skupštinom u Beogradu, 1990. godine, urlala: “Dolje pluralizam”. Bilo je čak iz književničke fele još takvih primjera.

Mnogi su ljudi prvi put pojmili što je to identitet stideći se postupaka svojih sunarodnjaka. Uvjeren sam da je Tuđmanov bolesni nacionalizam odbio mnogo više Hrvata nego što ih je pridobio, da su u tom liku vidjeli kako izgleda nacionalist i užasnuli se samih sebe pitajući se zar netko doista može biti sretan zbog toga što mu žena nije Židovka ili Srpkinja. Ako te netko “tvoj” osramoti – što činiti? Ima više načina. Spriječiti ga, ako je to moguće, javno ga prokazati kao hulju, izolirati ga i odreći se hulje, potražiti neki svoj drugi identitet, solidarizirati se sa žrtvama toga sramotnika, prihvatiti njihovu patnju kao svoju, promijeniti zajednicu, sredinu, državu, prihvatiti egzil, odbaciti svaku vezu s takvim srodnicima, zaboraviti ih ili zašutjeti poput Marlene Dietrich koja više nije htjela izustiti riječ njemačkog jezika ogađenog drekom nacista. Amin Maalouf, libanonsko-francuski pisac lijepo je rekao: “Identitet je lažni prijatelj.”
Dvostruki je (ili višestruki) identitet lijek da se čovjek sačuva od samoga sebe i vlastitih napasti, da se odupre zlim nasrtajima “kolektivnog terora” i uopće fanatizma, da ne dopusti da ga bilo kakva “pravda” ponese da učini drugomu nešto nažao. Promatrao sam u Beogradu, s početka devedesetih godina, kada se duž Francuske ulice, u kojoj je kuća Društva srpskih pisaca, orilo: “Hrvati ustaše!”, “Smrt Hrvatima”, ali među tom bratijom rijetko bi se našao netko tko je na bilo koji način povezan (bračno, prijateljski, rodbinski), ne samo s Hrvatima, nego i s drugima, jer takav dijeli identitet ili se solidarizira sa sebi sličnima. Osjećaj “proturječne pripadnosti” obuzdava svaki zanos kad god dođe do povijesnih i inih turbulencija u jednoj zajednici.

Sjećam se jednog skupa kada je moj prijatelj Bogdan Bogdanović govorio da bi svatko od nas morao imati po nekoliko prijatelja iz različitih nacija, rasa i boja kože kako bi se širila tolerancija. Taj mudri, dragi, čarobni čovjek jednom mi je pričao kako se ne može načuditi što mu braća Srbi još nijednom nisu na nos nabili njegova oca, glasovitog književnika Milana Bogdanovića, koji je u jednom razdoblju svog života primio muslimansku vjeru, našto sam mu odgovorio: “Neće te ni napasti, jer i tako sve muslimane smatraju Srbima!” Kiš je uvijek govorio da bi bila prava sreća kad bismo svi po rođenju mogli biti pogranični žitelji, a njegova pametna supruga Pascale Delpech imala je običaj reći: “Mrzim francusku provinciju, jer ondje žive samo Francuzi.”

Kada bi me sada netko natjerao da se vratim tamo gdje sam (slučajno) rođen, bilo bi to progonstvo u tuđinu, u nepoznati svijet, premda ja od ostataka toga svijeta i jezika stvaram svoje literarne fikcije, ali sada ondje više čak ni pejzaž nije isti. Nekoć sam u djetinjstvu mislio da je to najljepši kraj na svijetu, da su ljudi dobri i bistri, da svatko tolerira vjeru i izbor drugoga, da cijene poštenje, da su nadareni i uspješni kad god se prilagode onom svijetu što smo ga nazivali “velikim”, ali kad bih se sada, ne daj Bože, ondje pojavio, ne bih ništa od toga zatekao, niti bilo koga prepoznao, a zasigurno bih čuo sve ono što ne želim čuti, što je daleko od mene. To više nisu moje riječi, one za mene imaju samo značenje “iskopina”. Naravno, za mnoge ljude zavičaj postoji, to se ne može zanijekati, postoji nostalgija za svojim krajem – to je razumljivo samo ako nije zavičaj zagađen svakovrsnim zlodjelima, progonima drugih, mržnjom, ako se zavičaj stavio na stranu onoga što je naopako i nemoralno.

Whitman je pjevao da je zavičaj ono mjesto kamo srce vuče i gdje je čovjek gospodar svoj! Kada nekamo otputujem, jedva čekam da se vratim u Istru – srce me vuče, ondje sam gospodar svoj. Začudo, iako sam u Beogradu imao, uza sve nedaće i bijedu života, mnogo lijepih trenutaka i prijateljstava, žena koje sam volio, nesretnih ljubavi i patnji, ipak se nisam nikad adaptirao, bježao sam, napuštao taj grad i vraćao mu se silom prilika, protivu srca, uvijek s napetošću i nekom drhtavicom. Stanovito vrijeme proveo sam u drugim gradovima (Sarajevo, Split, a ponajviše Zagreb). Naravno, to nikako ne znači da imam bilo kakvu odbojnost prema Beogradu, ili općenito prema Srbima, daleko od toga (iako mi se svašta pripisivalo), ali činjenica da sam u romanu Kristalne rešetke posegnuo za opisima Beograda, za nekom njegovom tamnom stranom, ponajbolje govori da je taj grad ostavio pečat na moju psihu.
Čovjek kojega izuzetno cijenim i s kojim sam uvijek, dugi niz godina, imao srdačne odnose, kozmopolit i miljama udaljen od svakog nacionalizma, nadasve, briljantan duh i intelektualac, vrstan umjetnik, pisac i filmski redatelj Dušan Makavejev, s kojim sam se ovih proteklih godina nekoliko puta sreo na “neutralnim terenima”, rekao mi je: “Za umjetnika, za pisca, Beograd je danas najzanimljiviji svjetski grad, krvav, mračan, bolestan, u suprotnostima i proturječan; dakle, posjeduje sve ono iz čega umjetnost crpi, a uza sve šarmantan, s duhom, nepresušan izvor – jednom riječju prijestolnica koju kao da je komponirao Dostojevski.”

Za mojih povremenih boravaka u inozemstvu, postalo mi je posve jasno da bi mi egzil teško pao, ne samo zbog “bremena godina” i nekih već stečenih navika, nego vjerojatno psihološki, jer više nije riječ o izletu, putovanju, turizmu, ograničenom boravku, stipendiji, nego naprosto o stanju, o statusu emigranta, o novom zanimanju, o nekoj novoj evidenciji ili policijskoj kartoteci gdje je pohranjen moj otisak prsta, fotka starijeg gospona, gdje su podaci o bračnom stanju, djeci, roditeljima, bolestima, itd. Da sam se morao naći u egzilu (zasigurno bih taj križ podnio i iznio do svog brda), mislim da bih morao mnogo toga mijenjati u svom karakteru, učiti manire prilagodbe, maskirati se, truditi se oko šarma i ostavljanja dojma, oguglati na poniženja, itd. (Ne mogu zaboraviti kako su me ismijavali i ponižavali u jugoslavenskom konzulatu u Frankfurtu, u veljači 1992. godine, oko produžetka mog isteklog YU pasoša, spajali me s nekim u Beogradu da bi me taj zafrkavao i vrijeđao, a potom me držali u hodniku konzulata više sati, kao, tobože, čeka se fax iz Beograda, da bi me na kraju neki službenik pozvao i priopćio mi: “Fax je stigao, odbija se produženje pasoša, na žalost bez ikakva objašnjenja.”).
 
I kad god sam nešto dulje ostajao vani, nisam mogao retka napisati, samo sam lunjao ili se vozio metroom do neke trafike gdje sam mogao kupiti naše novine. To su isto činili moji prijatelji i znanci koji su se našli u egzilu u New Yorku, Ateni, Parizu i dr. U eseju Usamljenik u Parizu, veliki talijanski pisac Italo Calvino opisuje kako se svakog jutra vozio podzemnom željeznicom do Saint-Germaina da bi kupio talijanske novine. Jedina privlačnost u tom mnoštvu, u toj vrevi velikih gradova jest anonimnost; znao sam se satima vozikati metroom samo da bih promatrao ljude. I nagledao sam se svega i svačega, svakovrsnih scena i prizora.

Svojedobno je Knut Hamsun govorio da nema ništa protiv osame, niti lutanja (napisao je najljepše knjige o skitnicama), ali to iscrpljuje, a na jednom mjestu kaže: “Ima u tom gluvarenju mnogo neplodnog.” Kada se konačno taj književni mag skrasio na svom imanju u Norveškoj, govorio je da su to jedini sretni trenuci njegova života. “Mogao bih jesti zemlju, naravno uz čašu vina”, govorio je u šali svojoj supruzi, premda je isticao da taj njegov “osjećaj punine” nije stoga što je to Norveška i što je Norvežanin, nego što je napokon pronašao zavičaj u kojemu razumije više i vidi dublje nego što mu je to Bog podario. Zavičaj se pronalazi, zadobiva. Može to biti neko selo iz kojega se vidi “sve ono što se sa zemlje može vidjeti u Svemiru” (Pessoa). Istina, bilo je pisaca, i još ih ima, koji su se u egzilu dobro osjećali. Jedan mi je pisac pričao da je tek kao apatrid uspio definirati mnoge svoje proturječnosti, nejasnoće s podrijetlom, da je tek u egzilu osjetio život i radost, da ima svoj krug divnih prijatelja u jednom evropskom gradu, da se ondje puno toga događa, da ima mnogo kulturnih priredbi, da piše bolje nego ikada, piše i vodi društveni život, na sijelima uživa u mnoštvu jezika, svaki je party obilna trpeza – ukratko: egzil je obogatio njegov život, učinio ga sretnim i veselim. Još kad bi uspio dobiti papire (da već jednom baci tu odvratnu i uvijek sumnjivu putovnicu) njegovoj sreći ne bi bilo kraja. Dakle, egzil može biti i uspješan. Kako egzil nije više izgon nego izbor, egzilant ljeti dolazi na odmor u domaju kao “svjetski čovjek”, nema one specifične patnje emigranta-štakora o kojoj je pisao Bunjin; štoviše, povratnici unose neku vedrinu u naše tmurne živote.

Kada sam napustio Beograd zasvagda (1991.) bilo je prigovora i od ljudi meni sklonih kako nisam smio izabrati Hrvatsku kao utočište, a moja dobra prijateljica Dr. Brigitte Kleidt, gotovo cijelo vrijeme u vlaku do Wiesbadena, govorila je o mojoj pogrešci da iz “jednog nacionalizma bježim u drugi, iz jednog fašizma u drugi”, te da je to “nakaradan egzil”. Kusturica je u nekim svojim škrabotinama u NIN-u pisao da sam “pribjegao ženinom nacionalizmu” (biva ona je kao Hrvatica odmah i nacionalistica), bilo je još sijaset proizvoljnih i netočnih tumačenja na koja nikad nisam reagirao. Ponajprije, ja sam još otprije bio odlučio odseliti se u Istru, tako da to i nije bio egzil, nego selidba i to u kraj koji je za mene imao i neko emotivno značenje, nešto od one “ljubavne patnje za imaginarnom domajom” o kojoj je pjevao Pessoa. Nije to bio egzil, nego povratak. Ili izbor, vjerojatno lakši od ostanka u Beogradu. Uza sve teškoće i udobniji. I nije to bio politički čin, nego možda tek jedna moralna gesta: moja je domovina Hrvatska u tom času bila meta u koju se gađalo iz svih oruđa. Dolazeći u Hrvatsku i sam sam postao meta; nosio sam majicu s natpisom: target. (Kada je NATO, uz suglasnost Ujedinjenih naroda, bombardirao 1999. godine strateške ciljeve u Miloševićevoj Srbiji, mnogi su me u Beogradu kopirali noseći majice s natpisom: target.)
Sasvim je sigurno da je i u Hrvatskoj divljao nacionalizam, ali ja sam vrlo brzo, nakon što sam otpatio rušenje hrvatske (moje) kulturne baštine, počeo pisati u opozicionim listovima protivu vladajuće politike i oživljavanja aveti prošlosti. Imao sam veliki broj istomišljenika u Hrvatskoj, dosljednih antinacionalista. I nisu se oni prikonili meni, nego ja njima. Dovoljno je pripomenuti da sam dugo godina suradnik najboljeg političkog oporbenog glasila, nagrađivanog i priznatog u svijetu, tjednika Feral Tribune. Govoriti da sam se “priklonio ženinom nacionalizmu”, posve je budalasto, premda je točno da sam s njom (ali i s mnogim drugim, bliskim i bližnjima) “dijelio identitet”, ili prihvaćao dio identiteta, što smatram posve normalnim, pa to ne zamjeram ni Kusturici koji je izabrao srpsku naciju kao svoju (ili, kad bih govorio njegovim jezikom, ženinu naciju kao svoju). Štoviše, dijeliti identitet s bližnjima je poželjno, ali Kusturici zamjeram što nije bio kritičan prema svemu negativnom u njegovoj novoizabranoj naciji, jer on na to ima pravo čak više od onih koji su rođenjem Srbi, to prije što je sloboda izbora jača od slučajnosti rođenja. Dok sam ja kritizirao “ženin nacionalizam”, on je divanio s Miloševićem, hvalio ga, nosio mu poklone, pljuvao po Zapadu što napada toga masovnog ubojicu i prijeti mu Haagom, vrijeđao druge narode i nazivao ih “bečkim konjušarima” itd. To što je prešao na stranu Srba nije sporno, samo je timing sporan, jer je stao na stranu egzekutora. Ne polemiziram s njim (mi smo dva udaljena svijeta, dva pola), ali priča mi se nametnula kao zgodan primjer za varijacije o identitetu kojima nikad kraja.

I kad vam netko postavi pitanje: što ste, ne treba odgovarati. (“Ja znam što sam dok me ne pitate što sam.”).




(Iz dužeg rukopisa “Pisanje ili nostalgija”)




 via  http://sveske.ba/bs/content/neprilagoden

COMMENTS

Naziv

"Oslobođenje",1,2016. fotografije/kolovoz,1,4:5-11,1,Adam Zagajewski,1,Agencije,1,Agniezska Žuchowska - Arendt,1,Ai Weiwei,1,Al Jazeera,1,Alan Pejković,1,Albert Camus,1,Aleksa Golijanin,1,Aleksandar Genis,1,Aleksandar Roknić,1,Aleksandar Tišma,1,Alem Ćurin,1,Alen Brabec,1,Aleš Debeljak,2,Alexander Kluge,1,Almin Kaplan,4,Amer Bahtijar,1,Amer Tikveša,1,Amila Kahrović Posavljak,1,Amir Or,1,Amos Oz,1,Ana Ahmatova,2,Ana Radonja,1,Andres Neuman,1,Andrijana Kos Lajtman,7,Anton Pavlovič Čehov,1,Antun Branko Šimić,1,Anya Migdal,1,Bela Hamvaš,2,Bela Tarr,1,Bertolt Brecht,4,Biblijski citat,1,Biljana Srbljanović,4,Bilješka,5,Biserka Rajčić,3,Blago Vukadin,1,Boba Đuderija,1,Bogdan Bogdanović,2,Bojan Munjin,1,Bojan Savić Ostojić,1,Bookstan II 2017,1,Borges,4,Boris Buden,4,Boris Dežulović,2,Boris Dubin,1,Boris Perić,1,Borislav Pekić,1,Borislav Veselinović,1,Borka Pavićević,1,Boro Drašković,1,Božo Koprivica,3,Branimir Živojinović,1,Branimira Lazanin,1,Branislav Jakovljević,2,Branislav Petrović,1,Branko Ćopić,1,Branko Kukić,1,Branko Rakočević,1,Bruno Schulz,1,BUKA,1,Burkhard Bilger,1,Caravaggio,1,Charles Simic,6,Chris Hedges,1,citati,1,Claude Lévi-Strauss,1,Cornelia Vismann,1,crtež,1,Damjan Rajačić,1,Dan Pagis,1,Danica i Haim Moreno,1,Daniil Ivanovič Juvačov Harms,1,Danijel Dragojević,1,Danilo Kiš,10,Dara Sekulić,1,Dario Džamonja,1,Darko Alfirević,1,Darko Cvijetić,254,Darko Cvijetić. Agnieszka Zuchovska Arent,1,Darko Desnica,4,Darko Pejanović,1,Daša Drndić,1,David Albahari,5,Davor Beganović,1,Davor Ivankovac,1,Davor Konjikušić,1,Dejan Kožul,1,Dejan Mihailović,1,Deklaracija o zajedničkom jeziku,1,Dietrich Bonhoeffer,1,Dijala Hasanbegović,1,Dnevnik,8,Dobrivoje Ilić,1,Dobroslav Silobrčić,1,Dominique-Antoine Grisoni,1,Dragan Bajić,1,Dragan Bursać,1,Dragan Markovina,1,Dragan Radovančević,3,Drago Pilsel,1,drama,2,Dubravka Stojanović,1,Dubravka Ugrešić,4,Duško Radović,1,Dževad Karahasan,2,Đorđe Bilbija,2,Đorđe Krajišnik,4,Đorđe Tomić,1,Edmond Jabes,1,Eduard Šire,1,Edvard Kocbek,1,Elis Bektaš,4,Elvedin Nezirović,1,Elvir Padalović,1,Emil Cioran,8,Emmanuel Levinas,1,Epitaf,1,Ernst Jünger,2,esej,148,Fahredin Shehu,1,festival,2,Filip David,2,fotografije,1,fra Drago Bojić,1,Francis Roberts,1,Frank Wedekind,1,Franz Kafka,4,Friedrich Nietzche,1,Furio Colombo,1,Genadij Nikolajevič Ajgi,1,Georg Trakl,1,George Orwel,1,Georgi Gospodinov,1,Géza Röhrig,1,Gianni Vattimo,1,Gilles Deleuze,1,Giorgio Agamben,7,Giorgio Manganelli,1,Goran Milaković,2,Goran Stefanovski,1,gostovanje pozorišta,4,govor,2,Gustaw Herling-Grudzinski,1,Hajdu Tamas,1,Hanna Leitgeb,1,Hannah Arendt,2,Hans Magnus Enzensberger,1,Hassan Blasim,1,Heiner Goebbels,1,Helen Levitt,1,Herbert Marcuse,1,Igor Buljan,1,Igor Mandić,1,Igor Motl,3,Igor Štiks,1,Igre u Jajcu 2017.,1,Ihab Hassan,1,Ilma Rakusa,2,IN MEMORIAM,7,Intervju,54,Ivan Čolović,2,Ivan Lovrenović,4,Ivan Milenković,1,Ivana Vuletić,1,Ivica Pavlović,1,Ivo Kara-Pešić,1,Jack Kerouac,1,Jacques Derrida,2,Jagoda Nikačević,1,Jakob Augstein,1,Jaroslav Pecnik,1,Jasmin Agić,1,Jasna Tkalec,1,Jelena Kovačić,1,Jelena Topić,1,Jona,1,Jorge Luis Borges,2,Josif Brodski,1,Josip Osti,1,Josip Vaništa. Patricia Kiš,1,Jovan Ćirilov,1,Jovica Aćin,3,Jugoslava Ilanković,1,Julija Kristeva,1,Julio Cortazar,1,Katja Kuštrin,2,Kim Cuculić,1,Knjige,1,književna večer,1,Kokan Mladenović,1,Komentar,1,kratka priča,3,kratke priče,6,kratki intervju,1,kritika,4,Krzysztof Warlikowski,1,Ksenija Banović Ksenija Marković,1,Ladislav Tomičić,1,Laibach,1,Lajoš Kesegi,1,Larisa Softić Gasal,1,Laurence Winram,1,Leonid Šejka,2,Ludwig Wittgenstein,1,Ljubiša Rajić,1,Ljubiša Vujošević,1,Maja Abadžija,1,Maja Isović,2,MALI EKSHUMATORSKI ESEJI,1,mali esej,16,Marcel Duchamp,1,Marija Mitrović,1,marijan cipra,1,Marin Gligo,1,Marina Dumovo,1,Mario Franz,1,Mario Kopić,46,Marjan Grakalić,1,Marko Misirača,1,Marko Stojkić,1,Marko Tomaš,1,Marko Veličković,1,Marko Vešović,2,Martin Heidegger,3,Massimo Cacciarri,1,Max Frisch,1,međunarodna poruka,1,Mensur Ćatić,2,Mia Njavro,1,Mihail Šiškin,1,Mijat Lakićević,1,Mikloš Radnoti,1,Milan Kundera,1,Milan Milišić,1,Milan Vukomanović,1,Milan Zagorac,1,Mile Stojić,2,Milica Rašić,1,Milo Rau,1,Miloš Bajović Ilić,1,Miloš Crnjanski,2,Miloš Vasić,1,Milovan Đilas,1,Miljenko Jergović,6,Mini esej,32,Miodrag Živanović,1,Mirjana Božin,1,Mirjana Stančić,1,Mirko Đorđević,2,Mirko Kovač,3,Miroslav Krleža,3,Miroslav Marković,1,Mirza Puljić,1,Mišo Mirković,6,Mišo Mirković foto,10,Mladen Bićanić,1,Mladen Blažević,2,Mladen Stilinović,1,Momčilo Đorgović,1,Naser Šećerović,1,Natalija Miletić,1,Nataša Gvozdenović,1,Neda Radulović- Viswanatha,1,nekrolog,1,Nemanja Čađo,1,Nenad Milošević,1,Nenad Obradović,5,Nenad Tanović,1,Nenad Vasiljević,1,Nenad Veličković,2,Nenad Živković,1,Nepoznati spavač,1,Nermina Omerbegović,1,Nikola Kuridža,1,Nikola Kuzanski,1,Nikola Vukolić,1,Nikola Živanović,1,Nikolaj Berđajev,1,Nikolina Židek,1,NOVA KNJIGA,1,novela,1,Novica Milić,2,Novica Tadić,1,obavijest,1,odlomak romana,9,odlomci,6,Oliver Frljić,8,Osip Mandeljštam,2,Otto Pöggeler,1,Otto Weininger,1,Paolo Magelli,2,Paul Celan,3,Paul Klee,1,Paul Valery,1,Petar Gudelj,2,Petar Matović,1,Petar Vujičić,1,Peter Esterhazi,1,Peter Semolič,3,Peter Semolič. prijevod,4,Peter Sloterdijk,3,Pier Paolo Pasolini,2,pisma,5,pismo,1,pjesma,1,Plakat,1,Poezija,265,poezija prevod,1,potpisnici,1,Pozorišna kritika,1,Pozorišne Igre u Jajcu,1,Pozorište Prijedor,4,predavanje,1,Predrag Finci,2,Predrag Matvejević,2,Predrag Nikolić,1,Predstava,2,Prepiska,1,priča,37,Prijevod,12,prijevod govora,1,prikaz knjige,2,prikaz predstave,3,Primo Levi,1,Protest,1,Proza,2,Radimir Sovilj,1,Radiša Cvetković,1,Radmila Smiljanić,1,Radomir Konstantinović,2,Rastislav Dinić,1,Raša Todosijević,3,razgovor,4,Refik Hodžić,1,Renate Lachmann,1,Robert Bagarić,1,Roger Angell,1,Roland Barthes,2,Roland Jaccard,1,Roland Quelven,1,Saida Mustajbegović,2,Sándor Márai,1,Saša Jelenković. poezija,1,Saša Paunović,1,Sava Babić,3,Seida Beganović,3,Semezdin Mehmedinović,4,Senadin Musabegović,1,senka marić,1,Sesil Vajsbrot,1,Shosana Felman,1,Sibela Hasković,1,Siegfried Lenz,1,Sigmund Freud,1,Sinan Gudžević,1,Siniša Tucić,1,sjećanje,2,Slavenka Drakulić,1,Slavica Miletić,3,Slavoj Žižek,1,Slobodan Glumac,1,Slobodan Šnajder,1,Slobodan Tišma,1,SLOVO GORČINA,1,Sonja Ćirić,3,Sonja Savić,1,Srđa Popović,1,Srđan Tešin,1,Sreten Ugričić,3,Srpko Leštarić,1,stećak,2,Stevo Basara,1,Stojan Subotin,1,Susan Sontag,1,Sven Milekić,1,Svetislav Basara,2,Svetlana Aleksijevič,1,Šagal,1,Tadeusz Różewicz,1,Tamara Kaliterna,1,Tamara Nablocka,1,Tamara Nikčević,2,Tatyana Tolstaya,1,Tea Benčić Rimay,1,Teatar,1,Teatron,1,The New York Times. Žarka Radoja,1,Thomas Bernhard,10,Thomas Ostermeier,1,Tomaž Šalamun,2,Tomislav Čadež,1,Tomislav Dretar,2,Tonko Maroević,1,Tony Judt,1,Umberto Eco,2,Urbán András,1,Vanda Mikšić,1,Vanesa Mok/Anđelko Šubić,1,Varlam Šalamov,3,Vera Pejovič,3,Veronika Bauer,1,Video,10,Viktor Ivančić,3,Viktor Jerofejev,1,Viktoria Radicz,2,Vincent Van Gogh,1,Višnja Machido,1,Vladan Kosorić,2,Vladimir Arsenić,1,Vladimir Arsenijević,1,Vladimir Gligorov Ljubica Strnčević,1,Vladimir Milić,2,Vladimir Pištalo,3,Vladimir Vanja Vlačina,1,Vladislav Kušan,1,vojislav despotov,1,Vojislav Pejović,1,Vojo Šindolić,1,Vujica Rešin Tucić,1,Vuk Perišić,3,Walter Benjamin,1,Wisława Szymborska,1,Wolfgang Borchert,1,Wroclaw,1,Zadie Smith,1,zapis,1,zavičaj,1,Zbigniew Herbert,3,zen,1,ZKM,1,Zlatko Jelisavac,2,Zoran Vuković,2,Zygmund Bauman,1,Žarko Milenić,1,Žarko Paić,1,Željko Grahovac,2,Živojin Pavlović,1,
ltr
item
HYPOMNEMATA: (Ne)prilagođen, Mirko Kovač
(Ne)prilagođen, Mirko Kovač
https://2.bp.blogspot.com/-exeud_qa0hk/V5dj10UqP5I/AAAAAAAABq0/Nuc4TiDKWNI4iwERqbSOEfQQ-iG15hn_ACLcB/s1600/mirko%2Bkova%25C4%258D.jpg
https://2.bp.blogspot.com/-exeud_qa0hk/V5dj10UqP5I/AAAAAAAABq0/Nuc4TiDKWNI4iwERqbSOEfQQ-iG15hn_ACLcB/s72-c/mirko%2Bkova%25C4%258D.jpg
HYPOMNEMATA
https://darkocvijetic.blogspot.com/2016/07/neprilagoen-mirko-kovac.html
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/2016/07/neprilagoen-mirko-kovac.html
true
2899971294992767471
UTF-8
Svi članci su učitani Nije pronađen nijedan članak VIDI SVE Pročitaj više Odgovori Prekini odgovor Obriši By Početna STRANICE ČLANCI Vidi sve Preporučeni članci OZNAKA ARHIVA PRETRAGA SVI ČLANCI Nije pronađen nijedan članak koji odgovara upitu Vrati se natrag Nedjelja Ponedjeljak Utorak Srijeda Četvrtak Petak Subota Ned Pon Uto Sre Čet Pet Sub Siječanj Veljača Ožujak Travanj Svibanj Lipanj Srpanj Kolovoz Rujan Listopad Studeni Prosinac Sij Velj Ožu Tra Svi Lip Srp Kol Ruj Lis Stu Pro just now 1 minutu prije $$1$$ minuta prije 1 čas prije $$1$$ sati prije Juče $$1$$ dana prije $$1$$ tjedana prije više od 5 tjedana prije Sljedbenici Slijedi THIS CONTENT IS PREMIUM Please share to unlock Copy All Code Select All Code All codes were copied to your clipboard Can not copy the codes / texts, please press [CTRL]+[C] (or CMD+C with Mac) to copy