$type=ticker$cols=2$count=30

Porodična terapija, Burkhard Bilger

SHARE:

                                                                                  

foto: Mišo Mirković


BURKHARD BILGER

Preveo Vladan Kosorić



PORODIČNA TERAPIJA





Moja prababa Luise Gönner je imala oštro oko za mrtve. Ponekad bi joj se prikazali kraj puta dok bi jutrom okopavala baštu, ili dok bi u zoru čekala prevoz na seoskoj raskrsnici. Gledali su je sa žalosnim prijekorom u očima. Da li su je ti prizori uznemiravali ili tješili ne mogu da kažem. Lujza je rođena 1871. a umrla 1935, šest mjeseci nakon rođenja moje majke. O njoj znam samo iz priča koje sam kao dijete čuo od majke. Pričala mi je da je Lujza bila uglavnom čvrsta, zdravorazumska duša, tako da zamišljam da je te onostrane posjete tako i prihvatala: stari prijatelji i susjedi navraćaju da nastave ćaskanje tamo gdje su ga prekinuli za života.

Herzogenweiler, selo u kojem je Lujza rođena i provela gotovo sav svoj život, leži u srcu Schwarzwalda, uklješteno s tri strane tamnim redovima borova. U njeno doba ta je zemlja pripadala Princu od Fürstenberga i obrađivana je od strane najamnika koji su tretirani kao pravi kmetovi. Iako su stanovnici Hercogenvajlera bili duboko pobožni, njihova vjera, u mnogome slična pred-reformatorskom katolicizmu, bila je mutni bućkuriš folklora, sujevjerja i bezdušne religije. Čak su i najhrabriji seljani žurili kući prije mraka, da ih ne sustigne kakav zao duh, dok je đavo mogao biti mračna prilika koja vam kuca na vrata u vjetrovitoj noći ili čovjek s kapuljačom navučenom preko očiju na kraju šanka koji lijeno baca novčić u zrak.
Lujza je bila seoska babica, tako da joj umiranje nije bilo strano. Najbliži doktor bio je u Villingenu, gradiću udaljenom dva sata pješice u susjednoj dolini, pa je ona preuzela brigu o svim povredama, osim onih najtežih. Seljani su sjekli drvenu građu za dodatnu zaradu, često do duboko u zimu, pa su nezgode bile uobičajene: padajuća stabla, oštre krhotine, sječiva koja skliznu sa kore drveta grizući u bedra i članke. Lujza se navikla optremati tijela, velika i mala, na groblje opasano zidom na livadi ispod sela, samo da bi ih kasnije opet sretala na cesti.

Moja majka i moja najstarija kćer duguju svoje srednje ime prababi Lujzi – uspomena iz postojbine, kao pramen kose. Iako mi nije poznato da se njih dvije druže s mrtvima, kažu da je vidovitost odvajkada prisutna u našoj familiji. Moja baba-tetka Regina, koja se rodila u Rumuniji, bavila se predskazivanjem sudbina u Hercogenvajleru za vrijeme Drugog svjetskog rata, gledala u talog od kafe i u tarot karte u potrazi za vijestima o palim vojnicima. Moja je majka takođe imala iskustva sa čudnim predosjećanjima: predviđanje nesreće, javljanje na telefonski poziv prije zvona. Ona je istoričar po struci i trezven mislilac po prirodi, ali se nikad nije uspjela otresti svog vjerovanja u duhove.

Ovo miješanje mističnog i naučnog stara je navika njemačkog uma. Možete to vidjeti kod srednjovjekovnih mudraca kao što su bili Meister Eckhart i Hildegard von Bingen, kao i među policama bilo koje njemačke apoteke, gdje moderni farmaceutski proizvodi dijele mjesto sa homeopatskim tinkturama. “Za naš moderan način razmišljanja sve ovo zvuči prilično ludo”, izjavio je još 1924. Rudolf Steiner, svetac zaštitnik organičke agrikulture i alternativnog obrazovanja. Štajner je tvrdio da i on viđa duhove na javi. „Baš kao što tijelo razvije oči i uši kao organe percepcije”, pisao je, „isto tako čovjek u sebi razvija duhovne organe percepcije uz pomoć kojih se pred njim otvaraju duša i duhovni svjetovi.”

Za moju majku najbolji dokaz za ovo bila je jedna priča o njenoj baki koju je rado pričala. U proljeće 1918. Lujza je spavala u sobi na spratu dvorišne zgrade, kada je probudio zvuk koraka spolja. Selo je u tim časovima bilo pusto, njena kćer i muž su spavali. No, ona je prepoznala taj teški korak, geganje u hodu. To je mogao biti samo Josef, njen najstariji sin, napokon stigao kući iz rata u Francuskoj. Skočila je iz kreveta da ga dočeka, pa je zastala i oslušnula ponovo, ovaj put koncentrisanija. Ne. Nije to bio on, nakon svega. Bio je to samo njegov duh koji se vratio da ih obiđe posljednji put. Legla je nazad u krevet, uhvatila muža za rame i prodrmala ga. „Jetzt isch de Josef gstorbe”, rekla mu je svojim mekim švarcvaldskim dijalektom. „Jozef je upravo umro”. Nedjelju dana kasnije stigla je vijest da je Jozef poginuo u Flandriji – istog onog dana kada je njegov duh prošao pored kuće.

***

Mislio sam o ovoj priči jednog jutra prošle godine sjedeći u malom salonu u Berlinu. Bilo je to u prizemlju kitnjaste predratne kuće u srcu stare zapadne zone, duž olistale strane ulice Neue Kantstrase. Soba nije imala drugog namještaja, osim tuceta rasparenih stolica i komode od javorovog drveta. Kroz visoki prozor ulazilo je zimsko svjetlo. U stolicama postavljenim u krug sjedili su u tišini očigledno rastrešeni muškarci i žene, očiju prikovanih na ženu u sredini sobe. Njeno ime je Gabriele Baring i bila je tu da im pomogne da se izmire sa svojim umrlima.

Čovjek nasuprot njoj pričao joj je svoju porodičnu istoriju. On je, kao i ona, bio terapeut, veteran ovakvih okupljanja, poznatih kao Familienaufstellung (Porodični raspored). Ulf, kako ću ga nazvati, bio je čovjek medvjeđeg stasa, u širokom bordo džemperu. Nosio je švedske sandale i crne čarape i imao dječje bistar pogled pun povjerenja – lice kojem tuga nekako nije pristajala, mada je izgledalo da od nje ne može pobjeći. Njegova žena i on ostali su bez doma na predivnom imanju gdje su živjeli posljednjih 12 godina, kad ga je njegov vlasnik poklonio svom sinu. „Bilo je to kao da smo prognani iz Raja”, rekao je Ulf. Dva puta je smiještan u bolnicu zbog depresije i napada panike i izgubio je preko 10 kilograma. „Pitam se ima li ovo neke veze sa poviješću mojih roditelja, koji su bili izbjeglice za vrijeme rata”, rekao je.
Baring je zapisala nekoliko redova u svoj crni rokovnik i ucrtala prve grane „genograma”, neke vrste proširenog porodičnog stabla. Ulfov djed po ocu umro je u ruskom zarobljeničkom logoru u Prvom svjetskom ratu. Njegov otac regrutovan je sa 17 godina 1939. i poslan u internat za obuku elitnih nacističkih oficira. On je takođe završio u ruskom logoru za ratne zarobljenike. Do trenutka kad je oslobođen 1946. njegova porodica izbjegla je iz Istočne Njemačke. Ulfova majka bila je takođe izbjeglica iz Kiela na Baltičkom moru. Bio je to divan grad prije rata, kaže Ulf, ukrašen kanalima i mostovima. Međutim, u njemu je bila vojna pomorska baza i pogon za izgradnju podmornica, pa su ga saveznički bombarderi pretvorili u gomilu ruševina. Njegova je majka imala 9 godina kada su njeni izbjegli.

Baring je podigla pogled sa svoje bilježnice i zadržala ga na Ulfovom licu. U 62. godini još uvijek je imala izgled zdrave, duhovno jake njemačke djevojke s plakata iz tridesetih godina 20.stoljeća: izražene jagodice i svjetloplavu kosu. Ali njen glas imao je pušački-hrapavu, zavjereničku toplinu. Njen otac izgubio je nogu na ruskom frontu i to nikad nije prebolio, a njen rodni Hanover uništen je gotovo u istoj mjeri kao i Kiel. “Ova zemlja imala je 14 miliona izbjeglica”, rekla je. „Činjenica da smo bili u stanju da ih sve prihvatimo smatra se za jedno od najvećih postignuća posleratne Njemačke. Bilo je tu puno problema – predrasuda, izopštavanja, ali nije došlo do građanskog rata.“

Njeni su se slušaoci meškoljili u svojim stolicama. Većina njih bili su sredovječni Nijemci, kao i ona, nenavikli na samosažaljenje i alergični na nacionalni ponos. Njihova je zemlja bila odgovorna za najkrvaviji rat u istoriji i stvaranje najefikasnijih metoda masovnog ubijanja: 60 miliona ubijenih, uključujući dvije trećine svih evropskih Jevreja. Oni su došli da se uhvate u koštac sa tom krivicom, a ne da pronalaze isprike. Ipak Baring vjeruje da je posvuda bilo isuviše patnje, a ni približno dovoljno saosjećanja. Od tih 14 miliona njemačkih izbjeglica, jedan dio bili su kolonisti na teritorijama okupiranim od strane nacista. Međutim velika većina bila su civili koji su bježali iz bombardovanih gradova, ili etnički Nijemci koji su se nastanili van zemlje davno prije rata. Oni i njihova djeca imali su iste psihološke probleme kao i sirijske izbjeglice koje danas preplavljuju Njemačku: depresija, otuđenje, izgubljenost u prostoru. „Vodila sam mnogo ovakvih razgovora s tim ljudima koji se uopšte ne razlikuju od vas”, rekla im je Baring.

Upitala je Ulfa da li je spreman da počne i on je klimnuo glavom. Potom je ustao i prešao pogledom po sobi. Njegove oči zastale su na svakom od nas, kao da je štimao svoje frekvencije sa našima. Kad je obišao puni krug, svoj je prodorni pogled upro u visokog i mršavog čovjeka među nama. „Hoćete li da budete ja?”, upitao je. Upitao je zatim drugog čovjeka da bude njegov ujak, a pticoliku ženu ćubaste frizure pored sebe da bude Strah.

Ono što se dogodilo nakon toga teško je kategorizovati. Dijelom je to bio teatar, dijelom terapija, dijelom seansa – pokazatelj koliko daleko su Nijemci voljni da idu radi izmirenja sa vlastitom prošlošću. Ulf je šetao iza leđa svojih odabranika i svakom spustio ruku na rame. Zatim bi zatvorio oči i blago ih gurao naprijed. „Zaustavite se kad osjetite da su na pravom mjestu”, rekla je Baring. Nedugo potom soba je bila ispunjena ljudima nepomičnim na svojim mjestima, kao statue na spomeniku žrtvama rata. Naredni sat ili nešto duže oni će pokušavati da kanališu likove ili emocije koje su upitani da predstavljaju. Da puste duhove da govore kroz njih.

Ulf je taman htio sjesti kada mu je pogled zaiskrio u mom pravcu. Osmotrio me podrobnije, kao da me prvi put vidi. „Hoćete li vi biti moj otac?”, upitao me.

***

Kao i drugi u toj prostoriji, i ja sam došao da raspetljam čvor u svojoj glavi. Stigao sam u Njemačku da istražim život mog djeda Karla Gönnera, Lujzinog mlađeg sina. Sjećao sam ga se pomalo iz vremena kad sam bio dijete. Moji su roditelji emigrirali u SAD 1962, ali smo u kući govorili njemački i često smo odlazili da obiđemo rodbinu u Weil am Rhein, selu duž francusko-švajcarske granice gdje je moj djed živio. Njegova pojava me uvijek činila pomalo nervoznim. Visok i mršav, s busenom pepeljasto-plave kose, imao je jedno stakleno oko koje bi uznemiravajuće vrludalo dok je govorio. Postavljao bi mi pitanja svojim hrapavim glasom, kao antropolog koji ispituje Pigmeja, ponekad mi dajući komad pčelinjeg saća da žvaćem – saće me od tada asocira na njega, s mnoštvom slatkih komorica punih tajni. Sjećam ga se kako jutrom obilazi svoje košnice iza kuće, miran dok mu se pčele roje po vratu i rukama.

Što sam bivao stariji, to mi je djed izgledao sve zagonetniji. Znao sam da se borio u Prvom svjetskom ratu, kao i njegov brat Jozef i da mu je komad šrapnela izbio oko u Ardenima. Znao sam da su ga poslali u okupiranu Francusku, u sljedećem ratu, gdje je u jednom alzaškom selu radio kao učitelj, dok su njegova žena i četvero djece ostali u Njemačkoj. Ali sam isto tako znao da se 1933. učlanio u nacističku partiju i da je vremenom postao seoski Ortsgruppenleiter, predsjednik partijskog mjesnog odbora. Moja je majka rijetko pričala o godinama koje je njen otac proveo u Francuskoj, ali je bila dobro upućena u zločine počinjene od strane ljudi koji su bili na položajima kao što je bio njegov. Njena doktorska disertacija bila je na temu Višijevog režima. Mora da se strašno mučila da uskladi ono što je naučila sa svojom uspomenom na oca. Kako je on istovremeno mogao biti čovjek kojeg je poznavala i monstrum na kojeg je ukazivala istorija?

Odlagao sam odgovor na to pitanje dugo vremena. Porodična istorija teška je tema za jednog Germano-Amerikanca. Možete to osjetiti u glasu ljudi kojima pomenete gdje su vam roditelji rođeni. „Koliko vaši roditelji imaju godina?”, pitaju vas, a onda u sebi broje unazad do 1939. Osjećaj krivice po pripadanju lebdi u vazduhu, čak i kod ljudi moje generacije. U više navrata moji prijatelji ili moji studenti priznali bi mi da im je trebalo vremena dok mi nisu počeli vjerovati – zbog mog porijekla. Biti Nijemac izgleda znači dijelom biti nacista. U mom slučaju, taj dio bio je moj djed.

Kad sam tek stigao u Njemačku, sama količina materijala za istraživanje – neiscrpnost prošlosti – činilo se da me preplavljuje. Dva svjetska rata prekrila su kontinent ostacima svoje istorije, rasutim, samo u Njemačkoj, po stotinama arhiva. Preko 10 kilometara datoteka u Bundesarchiv-u (saveznoj arhivi) u Berlinu; preko 150 kilometara datoteka i mikrofilmova u arhivama Štazija na drugoj strani grada; 30 miliona dokumenata u arhivama Holokausta u Bad Arolsenu – pisma, dnevnici, stotine svezaka statističkih podataka, mapa, nacrta, prijemnica. Osjećao sam se kao u Borhesovoj Vavilonskoj biblioteci, sa policama koje se beskonačno protežu u svim pravcima. Bilo je teško odlučiti odakle početi.

Međutim, gdje god da bih krenuo, arhive su bile ispunjene posjetiteljima. Teturali su kroz prošlost u čitaonicama, noseći gomilu knjiga kožnih poveza u naručjima, ili bi sjedili nadnijeti nad rukom pisanim dokumentima, listova požutjelih od kiseline u papirnim vlaknima. Berlin nije samo dom Bundesarhiva, gdje se može pronaći sređena, polu-ludačka dokumentacija rukovodstva nacističke partije, već takođe i dom Deutsche Dienstelle, (njemačke administracije), gdje se sačuvalo mnoštvo vojnih podataka. Vrijeme čekanja na rješenje zahtjeva za pristup ovim podacima poraslo je sa 6 mjeseci na 2 godine. „Jednostavno smo preplavljeni zahtjevima“, kaže mi jedan arhivist. „Ratni veterani i njihove supruge imaju prioritet – oni polako izumiru. Čak i njihovi sinovi i kćeri nisu više tako mladi. Nakon njih, kako odlučiti ko ima prednost?”
Rijetko im se dopadne ono što pronađu: stric u Gestapou, ujak u SS Waffen, porodično bogatstvo izgrađeno na konfiskovanoj robi. Razgovarao sam sa Matthiasom Neukirchom, poznatim berlinskim glumcem, koji je godine proveo istražujući prošlost svog dede po majci, Hansa Schleifa. Priznati arhitekta i arheolog, Šlajf se pokušao kloniti politike. Ali ga kasnije Hajnrih Himler, vrhovni proizvođač mitova nacističke partije, uzima pod svoje pokroviteljstvo. Nedugo zatim, Šlajf radi na iskopinama na antičko-germanskim lokacijama u Poljskoj, doprinoseći tako opravdanju Hitlerove invazije, te nadgleda pljačku Arheološkog muzeja u Varšavi. Kada je Nojkirš od Bundesarhiva zatražio podatke o Šlajfu, dovezli su mu kolica sa naslaganim papirima dvije stope u visinu. U njima su bili i arhitektonski nacrti podzemnih fabrika municije, koje su trebale biti izgrađene od strane zatočenika koncentracionih logora.

„Prošla sam kroz fazu u kojoj sam samo željela da sve to nekako nestane“, rekla mi je moja rođaka Karin, kad sam je posjetio u Bavariji. „Mrzila sam cijelu tu ratnu generaciju“. Rođena 1957, Karin je odrasla u osvit 1968 – bila je to generacija Nijemaca koja je bila sita odbijanja i voljne amnezije svojih roditelja, odlučna da eksponira i okaje zločine svoje zemlje. U vrijeme kada je Karin pohađala školu, to je značilo otići na ekskurziju u Verdun, ili u Dahau. To je značilo iz sata u sat sjediti u zamračenoj učionici pored kinoprojektora koji tandrču, gledati gradove koji gore i grobnice ispunjene leševima. “Tri puta nedjeljno imali smo u školi Krivicu”, kako to kaže njemački komičar Michael Mittermeier. “Petkom je bila Sramota“. Kad je Karin sa svojih 16 godina ušla u krematorijum u Dahauu i kad je vodič otvorio vrata pećnice ona se onesvijestila. “Sve što sam željela je da svi ti vojnici umru što prije”, rekla mi je. “Kad i poslednji od njih umre, mislila sam, više se neću morati osjećati krivom.”

I naravno, oni jesu umrli, vremenom. Ali dogodila se čudna stvar. Kako je nova generacija odrastala i rat popuštao svoj stisak ljudi su počinjali da shvataju koliko malo znaju o životima svojih roditelja i roditelja svojih roditelja, i koliko je ta tišina oblikovala njihove živote. Osjećali su potrebu da konačno čuju te užasne stare priče, a poslednji svjedoci su polako odlazili zauvijek. Nijemci koji su pripadali toj Tätergeneration, generaciji počinitelja, gotovo su izumrli. Ali njihova djeca – odveć mladi da bi učestvovali ili razumjeli razloge za rat, ali dovoljno stari da budu traumatizovani njime – milioni njih su još bili živi.
Kriegskinder, tako su se zvali: djeca rata.

***

Onaj berlinski salon bio je jedno od mjesta gdje su ta djeca mogli ispričati svoje priče. Seanse koje je držala Gabriela Baring izrasle su iz rada Berta Hellingera, njemačkog psihoterapeuta i bivšeg katoličkog sveštenika. Helinger je 16 godina radio kao misionar sa pripadnicima Zulu plemena u Južnoj Africi, gdje je bio fasciniran njihovim obožavanjem predaka – vjerovanjem da su duše mrtvih vodiči živima i da se s njima mora komunicirati putem sangoma ili šamana. Kada se Helinger vratio u Evropu 1969, u svojoj 44. godini, završio je studije psihoterapije u Beču, napustio sveštenički poziv i oženio se. Ipak, čini se da nikad nije napustio svoje religijsko uvjerenje. Samo ga je inkorporirao u svoju praksu.

Helingerova metoda podsjeća na psihodramu – ranu formu psihoterapije bečke škole, u kojoj pacijenti kroz akt glume moraju da prođu kroz svoja traumatična sjećanja, često na bini i uz pomoć glumačkih rekvizita. Ali ova metoda je najbliža Porodičnom skulpturiranju, tipu grupne terapije koju je razvila psihološkinja Virginia Satir ranih 60-ih godina. U njenom metodu pacijenti se smjenjuju u predstavljanju jedni drugih u grupama, da bi prikazali ključne trenutke u svojim životima. Kako i gdje ljudi stoje, da li žena stoji licem u lice sa svojim suprugom, ili mu je okrenuta leđima, da li sin stoji sam u uglu ili je okružen braćom i sestrama – otjelotvoruje njihov odnos. Ponekad ovo pomaže ljudima da te odnose po prvi put jasno ugledaju.

Familienaufštelung je istovremeno i manje ličan i više intiman. Ljudi u prostoriji predstavljaju jedni druge, kao i u Porodičnom skulputiranju, ali umjesto rada sa stvarnim članovima porodice, koji bi mogli sputavati jedan drugoga, Helinger i njegovi sljedbenici rade sa potpunim strancima. Niko se od ovih ljudi u sobi nikad ranije nije sreo prije ovog vikenda. Mi ništa nismo znali o Ulfovoj porodici, osim onog što je on već saopštio Gabrieli Baring. Ipak, nekako smo intuitivno trebali osjetiti njegova najdublja osjećanja i ono najbolnije u međusobnim odnosima njegove porodice – da tako otkrijemo stvari iz njegove prošlosti kojih ni sam nije bio svjestan.

Ovi susreti koje organizuje Baring traju obično 2 dana i uključuju 10-15 pacijenata, koji se smjenjuju u radu s njom i obavljaju ulogu surogata. Svaka seansa slijedi otprilike isti redoslijed, kao kakav religijski obred: ispovijed, molitva, otkrivanje, pomirenje. Nefunkcionalna porodica utjeruje se u funkcionalno stanje. Cijeli proces traje manje od 2 sata – što se same terapije tiče u pitanju je brza popravka, a ta brzina možda je dijelom zaslužna za njenu atraktivnost. Helingerove knjige prodaju se u milionima primjeraka, koje su iznjedrile na hiljade praksi kakva je ova koju radi Baring. “Bert Helinger je najistaknutiji njemački porodični terapeut”, objavio je 2003. Die Zeit s određenom dozom uzbunjenosti. “On je postao neka vrsta Dalaj Lame na psihosceni”.

Baring je prvi put srela Helingera 1999. i s prekidima učila kod njega više od 10 godina. Sama je postala dobro poznata figura, čest govornik na konferencijama o post-traumatskom stresnom poremećaju i preživjelima u ratu i autor je knjige naslovljene “Tajni strahovi Nijemaca”. Ona radi sa izoštrenim profesionalizmom bilo kojeg mainstream psihologa, ali ipak postoji taj mistični element u njenom radu koji bi je u Americi svrstao u marginalne terapeute, ako ne i u čudake. „Postoji neka vrsta porodične savjesti koju dijelimo”, rekla mi je. „Zašto majka koja šeta plažom iznenada osjeti da se njenoj kćeri u Kanadi ili Aziji upravo dogodila nesreća? Zašto pas unaprijed zna kada mu gospodar stiže kući? Nema slučajnosti. Oni imaju informaciju koja je nama nedostupna. Zato pokušavamo da otkrijemo porodične tajne koje leže skrivene u našim ćelijama.“

***

Kad je Ulf završio raspoređivanje svojih stend-inova ili surogata, Baring je krenula da šeta između nas. Zagledala se u izraz lica jednoga, u položaj tijela drugoga. Većina nas je stajala uspravno ili težinom oslonjeno na jednu nogu, ruke smo držali na bokovima ili su one visile slobodno sa strane. Jedino je Ulfov ujak bio potpuno savijen, kao da su ga spopali grčevi. „Šta osjećate?”, pitala ga je Baring. „Ne znam,” odgovorio joj je. „Imam samo neki pritisak u stomaku”. Potom se uspravio i pokazao prstom na mene. „Zašto si uvijek bio tako nepristupačan, tako hladan?”, tražio je odgovor, crven u licu i zgrčen.
Zurio sam u njega, ne znajući šta da kažem. Palo mi je na pamet da ja možda nisam najbolja osoba za ovu vrstu stvari. Ako je vidovitost bila prisutna u mojoj familiji, ja je svakako nisam naslijedio – jedva mogu da predvidim šta ću raditi sutra. Nadao sam se da ću na ovom mjestu biti neutralni posmatrač, tiho hvatajućI bilješke negdje u uglu. Ali Baring nije htjela ni da čuje za to. Ili sam in ili out, rekla je, sve drugo narušiće dinamiku grupe. Tako da sam radio najbolje što sam umio. Kad me je Baring pitala šta osjećam, rekao sam joj da nisam siguran. „Ono što mi Ulf govori ne registruje se kod mene,” rekao sam joj. „Osjećam kao da sam utrnuo”. Ako su Ulfovi preci i bili u sobi, svakako nisu komunicirali sa mnom.
Pogledao sam Baring, pomalo smeteno, ali izgledalo je da su moji komentari udvostručili njenu zainteresovanost. Zašto sam utrnuo? Jesam li nešto potiskivao u sebi? Je li to bilo ono što sam ja osjećao ili je to Ulfov otac govorio kroz mene? Kada se Baring okrenula drugima, oni su joj se pridružili sa svojim vlastitim mislima i senzacijama.

„Ne osjećam lijevu ruku.“
„Sav se tresem iznutra. Jedva to podnosim.”

U početku je njihova konverzacija bila kriptična, kao replike iz Pinterovih komada. Ipak, kako se seansa nastavljala, izdvojilo se nekoliko jasnih narativa. Stric i otac pretrpjeli su strašan razdor, osjetili su neki od učesnika, možda zbog žene koju su obojica voljeli. Drugi su posumnjali da je stric nešto skrivao, nešto mnogo gore. Dok su oni pričali, Ulf je sjedio klonuo na svojoj stolici, lica mokrog od suza. S vremena na vrijeme, Baring bi ga pitala o čemu razmišlja. Zvuče li mu ove priče kao istinite? Ulf bi klimao glavom, nekad potvrdno, nekad odrečno. Ali čak i kad se s nečim ne bi složio – „Ne sjećam se da su se stric i otac tako svađali” – Baring bi ga zamolila da bude otvorena uma. „Vjerujem u ono što surogati osjećaju.”
Uloga koju je Baring imala u seansi u tom trenutku se promijenila. Umjesto da samo postavlja pitanja i pobuđuje sjećanja, ona je aktivno oblikovala priču, sugerišući akterima koje će replike izgovarati jedno drugom. „To je bol od kojeg pokušavaš pobjeći”. „Prihvatam te, uprkos onom što si uradio”. Stric je bio ratni zločinac, grupa je konačno zaključila – iako Ulf to ranije nije pomenuo – i raskol u porodici leži u srži Ulfove neukorjenjenosti i depresije. Bering je uzela prekrivač sa stolice i zatražila od troje da legnu jedno na drugo, kao da su u masovnoj grobnici. „Osjećam odjednom da mi je tako hladno”, rekla je jedna žena. „Kao da mi se u grlu zaglavio vrisak”.

Ovo nije bila gluma, insistirala je Baring kasnije. Upozorila nas je da ne prisvajamo svoje uloge, niti da analiziramo motive naših likova. Nemojte misliti, samo osjećajte. Kad sam je upitao kako njeni pacijenti mogu znati toliko o totalnim strancima, priznala je da je to i za nju misterija. Pomenula je kvantnu teoriju i pojam „morfične rezonancije”, predstavljenu od strane britanskog parapsihologa Ruperta Sheldrakea. Baš kao što i dvije čestice mogu uticati jedna na drugu na velikim distancama, ili kao što pripadnici iste vrste mogu naslijediti kolektivnu memoriju, tako i dva stranca mogu komunicirati kroz vrijeme, sugerisala je: „Naši umovi su energetski povezani. Naše su podsvijesti spojene.”

***

Ako seanse kao što je ova imaju strastvene poklonike, možda je to zbog toga što se tajne ove zemlje protežu toliko duboko i što su tako mračne. Opštiti sa svojim precima nije samo stvar mističnog vjerovanja u Njemačkoj, misli Baring. To je praktična potreba. Kako bi ljudi tako ovijeni tišinom toliko dugo vremena, drugačije saznali istinu o svojoj prošlosti?

Dva mjeseca prije nego što sam prisustvovao Familienaufštelungu, otišao sam na nacionalni kongres djece rata Kriegskinder u Kelnu. Kongres se održavao u luteranskoj crkvi nedaleko od gradske gotičke katedrale – jednog od najstarijih mjesta hodočasništva u Njemačkoj, gdje navodno leže kosti tri Mudraca sa istoka. Tražilo se više od dvostrukog broja dostupnih mijesta, a crkva je primila za trećinu više od svog kapaciteta. Skučeni prostor i oskudni obroci pomoći će stvaranju pravog raspoloženja, rekao nam je organizator Curt Hondrich. „Podsjetiće nas na temu našeg skupa”, dodao je.

Hondrih je jedan od osnivača Krigskinder pokreta, i sam jedno od djece rata. Rumen u licu i okruglast, ćelavog tjemena oivičenog sjedinama, izgledao je kao Frojdov mlađi i veseliji brat. Radio je s mladima kao pastor, bio novinar, dok se nije zainteresovao za psihoanalizu. Rođen 1939, Hondrih je proveo rat u stanju nejasne uzbunjenosti, ili je tako zamišljao. Majka mu je po nacističkim standardima bila Jevrejka (jedan od njenih roditelja bio je Jevrejin). Njegov otac bio je član Partije i radio je na izradi sanduka za municiju za Vermaht u jednoj radionici u Kelnu; posao kojim se bavio i političke veze koje je ostvario koristio je kao paravan da skrije identitet svoje supruge. “Teško možete zamisliti kako je bilo živjeti u porodici unutar koje je bila takva tempirana bomba”, rekao mi je Hondrih. “Moja majka je znala da je svakog trenutka mogu odvesti.”

Uspomene mu se ponekad vraćaju kao bljeskovi: Čuči u betonskom bunkeru, s drugom djecom iz susjedstva, njihovi roditelji odveć su histerični da im posvete imalo pažnje, zemlja se trese iznad njihovih glava od fosfornih bombi. Nebo poslije, plameno crveno, prošarano bijelim flekama, britanski piloti iskaču iz pogođenih aviona, lelujajući nadole prema gradu koji gori. Tijela izvrnuta po trotoarima poput crnih lutki. Onda kasnije, kad je porodica pobjegla u sjevernu Njemačku, kupa se u rijeci Weser u jedno ljetno popodne. Grabi prema zaklonu, kad se odred neprijateljskih vojnika pojavio iznad drvoreda, okrenuli su se, zalegli i osuli rafalno po njemu, pijesak je prštao na sve strane gdje god su meci pogađali. „Ostalo je u meni,” rekao mi je, „to duboko iskustvo straha.”

Šta činiti s takvim uspomenama? Potisnuti ih u grudima. Zakopati ih tako duboko, da zaboraviš da su tamo, da ih samo udari tvog bila odaju. Hondrih se uvijek plašio da pliva, nikad ne povezujući taj strah sa iskustvom iz rijeke Vizer. Onda, jednog dana 1990, dok je radio kao urednik kulturne rubrike za Westdeutscher Rundfunk u Kelnu – za Nacionalni radio Zapadne Njemačke – gledao je televizijski izvještaj iz Kuvajta o Zalivskom ratu. Otkako su borbe počele, stariji Nijemci su skladištili hranu i vodu, kao da se sami pripremaju za napad. Rat je bio 5.000 kilometara daleko, ali oni su već mogli čuti primicanje bata čizama. O čemu li su razmišljali? Onda je primijetio da plače.

Hondrih je zadatak da napiše priču o Krigskinderu dodijelio reporterki iz Kelna, Sabine Bode, koja je već istraživala njenu vlastitu porodičnu istoriju. Njemačka još uvijek ima više od 15 miliona stanovnika rođenih između 1930. i 1945. godine (oni sad umiru po stopi od trećine miliona na godinu), ali je Bode imala problema da nađe nekoga ko bi bio voljan da govori o preživljenoj traumi. „Kad bih se vozila vozom za Hamburg, ako bih vidjela osobu sijede kose kako sjedi sama, pitala bih je mogu li sjesti pored nje,” ispričala mi je nedavno. „Nije bilo teško nagovoriti ih da mi pričaju priče iz rata. To je bilo lako. Ali kad bi ih upitala kako je to uticalo na njihove živote, na to pitanje nisu mogli da mi odgovore“. „Ne, ne, ne. Nije nama to učinilo nikakvo zlo”, kazali bi. „Bili smo samo djeca – nama je to bilo normalno.”

Krigskinder pripadaju generaciji odrasloj na tzv Schwarze Pädagogik, njemačkoj verziji vaspitanja po onoj „Batina je iz raja izašla”. Mokrenje u krevet, mucanje, pogrbljenost, bilo kakva devijacija hitro bi se korigovala, svako plakanje odbacivano je kao slabost. (U Der Struwwelpeter-u, najpoznatijoj njemačkoj knjizi za djecu iz tog perioda, liku iz knjige odsjekli su palčeve jer nije htio prestati da ih sisa.) Jedna od sagovornica Sabine Bode sjetila se kako ju je majka prekorila nakon bombardovanja: „Zar ne možeš bar nekad biti srećna? Treba da ti je drago što si živa.”
Uzelo je 10 godina da Bode prikupi i pripremi ove priče za njenu prvu knjigu naslovljenu „Zaboravljena generacija”. Objavljena 2004. u početku se slabo prodavala. Govoriti o njemačkoj ratnoj traumi – izigravati žrtvu u zemlji koja je sama prouzrokovala toliko žrtava kod drugih – bilo je još uvijek tabu. „O, das bischen Krieg! Andere hatten es viel schlimmer,” rekli bi joj ispitanici. “To je samo djelić rata. Drugi su prošli mnogo gore”. Međutim, polako, glas o knjizi počeo je da se širi, Krigskinder su polako starili i grižnja savjesti je blijedila. Njihove su se priče umnožavale, a s njima i njihova publika. Knjiga Sabine Bode doživjela je nedavno svoje 10. izdanje i pokrenula je formiranje Krigskinder grupa širom zemlje.
„Duh je izašao iz boce”, kaže ona.

***

Stigli su u Keln sa svih strana zemlje, vukući svoju prošlost kao volovsku zapregu što je tandrkala za njima. Došli su zato što noću nisu mogli da zaspu i što su im brakovi propali. Zato što su cijeli život proveli u istom mjestu nikada ga ne osjećajući svojim domom. Zato što su rastureni glasnim zvukovima i uskim prostorima, nelagodni s intimnostima, očajni u samoći. Zato što su sa navršenih 70 godina još uvijek čekali da im život počne.

„Možete ih skupljati ribarskom mrežom”, izjavio je psiholog Bertram von der Stein, gledajući u pravcu gomile. Većinom su u pitanju žene, mnoge od njih odveć mlade da upamte rat, ali još uvijek osjetljive na naknadne potrese koje je izazvao. Više od 7 miliona Nijemaca ubijeno je u Drugom svjetskom ratu, njih oko 3 miliona bili su civili. Umrli su u bombardovanjima iz vazduha, u borbama vođenim na tlu, u logorima, u skloništima za izbjeglica, od premlaćivanja, hladnoće, gladi i bolesti. U okupaciji koja je uslijedila, oko 2 miliona žena i djece bilo je silovano, a stope samoubistava i pobačaja višestruko su uvećane.
Nijemci pate od post-traumatskog stresa po stopi koja je 3 puta veća od one u Švajcarskoj, s druge strane granice, i mnogi Krigskinderi imaju “ograničenu psihičku širinu”, kako to ističu njemački psiholozi. Oni izbjegavaju svaku promjenu i drže se svoje sigurnosti. Instikt je to prenošen kroz 4 vijeka u Njemačkoj – neprekinuti lanac straha i sjećanja. Gotovo da nije bilo generacije koju je rat zaobišao još od Tridesetogodišnjeg rata, kada je više od polovine stanovništva pobijeno od strane pljačkaških vojski. „To je ur-trauma njemačkog naroda”, rekao mi je Kurt Hondrih. „U to vrijeme se formirao njemački karakter.”
Naslijeđena trauma bila je tema dana u Kelnu. Razgovarao sam sa jednom ženom koja je svoje kompulsivno čistunstvo povezala sa svojom bakom koja je 1940. izgubila bebu od deset dana zbog infekcije. Druga žena za svoje emocionalne ispade krivila je ruske vojnike u Berlinu, koji su zlostavljali njenu majku i ujaka, kad su ovi bili djeca. Neki Nijemci vide udarnu pesnicu osvetoljubivog boga u ovim pričama. „On se sveti za nepravde počinjene od strane otaca, njihovim potomcima do treće ili do četvrte generacije”, kako nas na to podsjeća nekoliko govornika. Međutim, teško je povući liniju između ratne traume i obične tjeskobe – između patnje i samosažaljenja – kako se sukob i njegove posljedice udaljavaju jedan od drugog. „U mojoj porodici postoji to takmičenje, da se utvrdi ko je patio više”, rekao mi je jedan mladić tužnog osmijeha. „Moja majka je u bolovima i na lijekovima za migrenu, moj otac ima srčano oboljenje, a moja sestra je gotovo slijepa. Ona je izvukla glavni zgoditak na lutriji.“

Sabina Bode objavila je još dvije knjige pune anegdota kao što je ova: „Posleratna djeca” i „Unučad rata”. U ovom procesu ona je „gotovo sama, vlastoručno izrodila novu granu psihologije”, žalio se kolumnista Die Welta prije dvije godine. „Bejbi-bumerima i njihovoj djeci omogućeno je da se osjećaju kao žrtve u srcu uhranjene i mirnodopske Njemačke… Tako je velika tragedija 20. vijeka trivijalizirana, učinjena banalnom, instrumentalizovana i pervertovana.”


Ipak, dokazi da efekti trauma mogu dosegnuti kroz generacije – da istorije može biti „otjelotvorena” – konstantno su se nagomilavali. Proučavanja u Mount Sinai School of Medicine u Njujorku pronašla su da djeca preživjelih u Holokaustu imaju 3 puta veće šanse da razviju sindrom post-traumatskog stresnog poremećaja i da su skloniji depresiji, anskioznosti i bolestima zavisnosti. Izučavanja blizanaca potvrdili su ove nalaze: ona sugerišu da je sklonost ka PTSP-u 30-40 posto nasljedna. Rachel Yehuda, psiholog i neurolog koji je vodio Maunt Sinaj istraživanja, pokazao je da iskustvo traume i PTSP-a kod trudne žene može uticati na razvoj ploda u utrobi. A jedno drugo istraživanje na Univerzitetu u Cirihu pokazalo je da stres može izazvati promjenu RNK u spermatozoidima kod miševa, izazivajući tako depresiju i promjene u ponašanju kod njegovog potomstva. „Ja ovako razmišljam o tome,” objasnio je na kongresu psiholog koji radi sa njemačkim veteranima Zalivskog rata. „Ko god da je u ratu, vjerovatno biva inficiran, i dalje može da prenese tu zarazu svojim nasljednicima.”

Kako raskinuti ovaj lanac? Njemački pacifizam napravio je dobar start – efekti PTSP-a blijede sa svakom novom generacijom. A psihoterapija, kao i toliko drugih stvari, je velikodušno finansirana i striktno regulisana u Njemačkoj: opšte zdravstveno osiguranje pokriva do 300 sati savjetovanja. Bilo je puno razgovora u Kelnu o otkrićima do kojih se došlo nakon godina analiziranja. „San iz 54. sata”, izrecitovala je predavačica iz Institua za psihoanalizu u Dizeldorfu, dok je opisivala istoriju jednog od njenih slučajeva. Druga koja je govorila na kongresu, dodala je da joj je bilo potrebno 600 časova savjetovanja da bi počela proces izmirenja sa istorijom svoje porodice.
Bilo je već kasno doba dana, nakon mnogo časova sumorne statistike i tragičnih priča i osjećao sam da publika postaje nestrpljiva. Jesu li ovi nevolje zaista neukrotive? Ali u tom trenutku, posljednja osoba predviđena da govori tog dana započela je priču o svojoj praksi u Berlinu. Ona koristi puno efikasniji metod. Ime tog metoda je Famiienaufstellung, a osoba koja je to upravo izgovorila bila je Gabriela Baring.

***

„Kad čujem istoriju nekih od ovih slučajeva, samo odmahnem glavom”, rekla mi je Baring sljedećeg jutra. „Kad kažu, ‘Poslije godinu i po dana, otkrili smo…’ pomislim, moj bože, mi to postignemo za tri vikenda”. Sjedili smo u kafeu nekoliko ulica udaljenom od crkve, Baring sa cigaretom u jednoj ruci i šoljom crne kafe u drugoj. Provirivala je preko rožnatog okvira svojih naočara dok je govorila, podvlačeći svoju samouvjerenost svojim dubokim, hrapavim glasom. Prije no što je postala terapeut prije 10 godina Baring je bila viši urednik Meriana, poznatog turističkog magazina u Njemačkoj. Njen suprug Arnulf Baring jedan je od najistaknutijih politikologa u zemlji i izdanak anglo-njemačke loze koja je dala na desetine pripadnika srednjeg i nižeg plemstva. Gabrielini pacijenti uglavnom dolaze iz istih elitnih krugova, a uz to i njen iskren, oštar način govorenja ukazuje na njeno porijeklo. Njena metoda zavisi od toga: „Izrazi svoju bol riječima. Bol koja ne govori, guši puno srce dok ne pukne”, citirala bi publici Magbeta na njemačkom.
Familienaufstelung je uređaj za procesuiranje tuge. Dizajniran je tako da pronađe polomljene dijelove u porodičnoj istoriji i popravi ih. Kao kod katoličke ispovijesti, ne radi se o ispitivanju osjećaja, već o traženju oproštaja. Bert Helinger, bivši sveštenik, prožeo je svoju metodu tradicionalnim porodičnim vrijednostima. Otac je glava porodice; majka se brine o djeci; djeca moraju da poštuju starije i da im praštaju. Bilo kakav poremećaj u ovoj strukturi – dolazio on od preljube, zlostavljanja, ravnodušnosti, ili napuštanja – mora da se vrati u normalno stanje. Svaka pokidana veza, čak i s onima koji nisu ni rođeni, može progoniti potomke. Kad sam rekao Baring da je moja prababa bila babica u Švarcvaldu, značajno je klimnula glavom: „U onim vremenima babice su obavljale abortuse”, rekla je. Zvali su ih „tvorci anđela”.

Helinger sad ima 90 godina i još uvijek vodi povremeno Familienaufštelunge, u zemlji i vani, ponekad okupljajući više stotina učesnika. Postao je neka vrsta gurua, a njegovi su se stavovi shodno tome promijenili u hirovite – čak povremeno i perverzne. Na seansi koju 2003. navodi Die Zeit, jedna od Helingerovih pacijentica napomenula je da se razvela od prvog muža zato što je bio preljubnik. „To će imati teške posljedice po tebe,” rekao joj je Helinger. „Kad žena tretira muža na ovaj način, ona često dobije rak dojke”. Na jednoj drugoj seansi, u Lajpcigu, par koji se razvodio upitao je Helingera ko od njih dvoje treba da dobije starateljstvo nad djecom. Helinger je razmislio trenutak, da bi pokazao na muža. „Ovdje je smještena ljubav”, rekao je. Zatim je pokazao na ženu. „A ovdje sjedi hladno srce. Djeca nisu sigurna sa ženom. Ona pripadaju mužu.”

„To je suludo”, rekao mi je Thomas Fydrich, profesor psihoterapije na Humboldt univerzitetu u Berlinu, kad sam ga upitao o ovakvim zbirnim presudama kao što je bila ova. „Ako imate slabu osobu koja je veoma osjetljiva, možete zamisliti koliko to straha može stvoriti”. Priče izrečene na Familienaufštelungu mogu kreirati svoju vlastitu realnost, rekao mi je. „Možemo ih osjećati kao realne, ali one to možda nisu”. Dan poslije te seanse u Lajpcigu, majka je navodno izvršila samoubistvo.

Pravo je čudo da Helingerova metoda još nije odobrena niti regulisana od strane sistema njemačke javne zdravstvene zaštite. „Šareno je to polje”, rekao mi je Fritz Simon, Helingerov prvi izdavač i bivši profesor psihijatrije na Univerzitetu u Heidelbergu. „Tu imate vrlo iskusne psihologe, i druge koji su recimo vozači kamiona koji su to naučili da rade preko vikenda.”

Mnogi od Helingerovih sljedbenika su se distancirali od svog osnivača tokom godina. Baring mi je rekla da se fokusiram na njegove rane radove – iako je njen pristup sklon izmišljanju lažnih narativa gotovo koliko i njegov – dok su drugi terapeuti pokušali da svoje metode postave na čvršće temelje. Prije dvije godine, grupa psihologa sa Univerziteta u Heidelbergu objavila je kontrolisanu studiju na slučajnom uzorku Familienaufštelunga. Uzeli su 208 participanata i podijelili ih u dvije grupe. Polovinu su držali na listi čekanja; drugu polovinu podijelili su u dvije grupe od po 26 ljudi koji su učestvovali u 3 dana dugoj seansi, vođenoj od strane iskusnog terapeuta (najbolji mogući scenario s obzirom na neujednačeni kvalitet u struci). Dvije sedmice nakon seanse, članovi aktivne grupe osjećali su se u prosjeku bolje, kad su u pitanju njihove socijalne interakcije, nego 73 posto onih u kontrolnoj grupi.

Familienaufštelung duguje puno za svoju snagu tajnama koje razotkriva. On je kao posjeta vidovnjaku u okviru jedne ozbiljne terapije. Kako to drugačije funkcioniše, ako ne uz pomoć spiritualnosti? Prije 13 godina, Peter Schlötter, doktorski kandidat na psihologiji na Univerzitetu Witten/Herdecke, dizajnirao je istraživanje u cilju otkrivanja prave istinu. Bivši inženjer, Šlater je počeo snimati seanse videokamerom, obilježavajući tačno gdje je koji učesnik stajao, i šta je rekao. Potom je postavio statue u prirodnoj veličini na njihova mjesta i tražio od volontera da jedan po jedan zauzmu iste pozicije kao statue. Kada ih je kasnije pitao kako su se osjećali na pojedinim mjestima, davali su mu izuzetno ujednačene odgovore. Negdje bi se osjećali moćnim, drugdje slabi, u konekciji s jednima i nepovezani s drugim. Kada su u narednom istraživanju volonteri pitani gdje su se osjećali najbolje u grupi, sve ih je privlačila ista tačka.

Šlater je ponovio eksperiment prošle godine u Kini, sa zaposlenima u njemačkoj inženjering kompaniji Bosch. (Eva Madelung, kćer osnivača kompanije, Roberta Boscha, je Krigskind, rođena 1931, i poklonik Familienaufštelunga.) Rezultati su slijedili isti obrazac. Postoji skriveni jezik u tome kako stojimo zajedno, rekao mi je Šlater – očigledan jezik tijela, tako bogat i specifičan da ga svako može dešifrovati. Šlater je nedavno vodio jednu seansu u kojoj je jedan od surogata osjećao da pacijent ima polubrata, vanbračno rođenog. Kasnije je pacijent to ponovio svojoj tetki, koja je potvrdila da je to istina. „Pacijent je nosio ovu ideju u svojoj podsvijesti, i stand in je to prepoznao”, rekao mi je Šlater. Nije bilo potrebe za duhovima.

***

Krajem prošle zime, skoro tačno godinu dana poslije mog prvog Familienaufštelunga, našao sam se ponovo u Berlinu, stajao sam ispred studija Baringove na Neue Kantstrasse. Godinu dana istraživanja moje vlastite porodične istorije uradilo je premalo da me ubijedi da mogu komunicirati sa svojim umrlima, ali posljednju seansu nikako nisam mogao izbiti iz glave. Toliko toga što su surogati izgovorili izgledalo je da „pogađa žicu” kod onih koji su slušali. Od tada sam puno toga naučio o svom djedu, ali je bilo još toliko toga što nikad neću saznati, i pitao sam se šta će od njega načiniti jedna grupa sasvim prosječnih Nijemaca skupljenih u jednu sobu.

Grupu u salonu činla su dva doktora, jedan terapeut, jedan bogoslov, informatičar i jedan student filozofije. Neki od njih bili su tu da bi se bavili problemima svoje porodice, drugi samo da bi igrali ulogu surogata – Familienaufštelung ovisnici, kako ih zovu. Izgleda da je žestina seansi to što stvara ovisnost, i prema hajdelberškom istraživanju, ona je jednako ljekovita kako za pacijente tako i za surogate. Sam čin dubokog saosjećanja izgleda da pomaže ljudima da bolje razumiju i sami sebe. Bez obzira na sve, one su iscrpljujuće. Seansa kod Baring traje od 9 ujutro do 6 uveče. Na kraju drugog dana, bio sam brat, djed, Nemir i zemlja Njemačka. Gledao sam ljude koji briznu u plač, sjedaju jedno drugom u krilo, pretvaraju se da su bog. Slušao sam ženu kako vrišti da joj vagina krvari i da joj vrane jedu bebu. Ponekad bi jecaji i vika bili tako glasni da sam se brinuo da ne dođe policija. (Nijemci su obično sablasno tihi kod kuće, barem po američkim standardima.) Bilo je trenutaka, priznajem, da bih radije da mi iščupaju zub, no da me pitaju da igram još jednog nacističkog ratnog zločinca. Ali ako je katarza ono što se traži, Baring ju je zasigurno obezbjeđivala.
Kad je došao red na mene, osjetio sam kako me hvata strah od nastupa. Svi drugi završili su svoje seanse u suzama. Hoću li i ja morati tako? Zamislio sam moje surogate kako satima kruže po sobi pričajući sumorne priče o mojim precima dok me napokon ne slome. Baring je lukava sutkinja karaktera i vješt inspicijent. Ona zna kako da ogoli nerve grupe i potom ih umiri, isprovocira komplikacije da bi ih hitro razriješila. „Hajde da vidimo kako možemo da se izvučemo iz ove zbrke”, kako je to rekla na jednoj seansi. Ali šta ako ne postoji trauma koju treba otkriti? Krivice koju treba oprostiti?

Što sam više saznavao o svom djedu, činio mi se sve protivrečniji. Učio je za sveštenika, ali je svoju vjeru izgubio na bojnom polju. Uhapšen je kao ratni zločinac, ali su ga poslali kući bez presude. Služio je kao učitelj i nacistički administrator, ali izgleda je igrao opasnu dvostruku igru. Među nekoliko ličnih stvari koje su ostale iza njega kad je umro 1979. bio je svežanj pisama iz Alzasa, gdje je bio stacioniran. Pisma su vlastoručno pisali lokalni zemljoradnici i seljani, a bila su upućena francuskim vojnim vlastima u Strazburu, gdje je djed ležao u samici poslije rata. Molili su da se pusti na slobodu.

„Od 1.800 duša u našem selu, niko nije bio prognan”, pisao je jedan od seljana po imenu Joseph Merzisens. Drugi je pisao kako je njegov sin bio uhapšen prilikom bijega iz Alzasa i upućen u koncentracioni logor. „Ali je Herr Gönner, poslije mnogih molbi, uspio da nam isposluje njegovu slobodu”. Čak je pomogao istom dečku da se sakrije od njemačkih vlasti kada je kasnije bio pozvan u vojsku. Međutim, na druge načine, moj djed je ostao lojalan Njemačkoj do kraja. Nekoliko mjeseci ranije ušao sam u trag nekim njegovim bivšim učenicima u Alzasu, sada u svojim osamdesetima. Svi su ga opisali na isti, zbrkan način. “Vaš djed bio je dobar čovjek”, rekao mi je jedan. “Bio je samo čovjek. Ali je bio fanatičan nacista.”
Očigledno mjesto gdje bih stavio njegovog surogata bilo je da bude odsječen u uglu, licem prema zidu. Svoju baku sam stavio iza njega – žena koja mu daje podršku, ostavljena zbog rata – a moju majku pored nje. Potom sam postavio svoja tri ujaka u oblik klina, iza svih njih. Stajali su tamo za trenutak u tišini, kao da drhte istom vibracijom – strijela zarivena u deblo hrasta. Potom su se odjednom svi pokrenuli i počeli govoriti u glas. Sjećam se kako je majka klekla na koljena dotaknuvši čelom pod; moja baka kleči pored nje, stavlja ruku na njeno rame; moj djed kaže: „U nešto moraš vjerovati. Ako ne u boga, onda u Hitlera”. No, teško mi je da se sjetim kako se to sve zajedno uklopilo. Postoji neka vrsta logike snova u Familienaufštelungu koja se gubi u prepričavanju.

Baring nas je, kao i obično vratila u radnju priče. Izabrala je jednu ženu iz grupe da predstavlja žrtve mog djeda, a drugu da predstavlja one koje je spasio. Prvi surogat bila je jedna starija terapeutkinja sa praznim, duboko usađenim očima. Legla je na pod i usmjerila svoj dugi, tanki kažiprst u njega. „Prihvati nas!”, rekla je. Jedan od mojih ujaka pokušao je intervenisati. „On je bio bolji od gotovo svih!”, rekao je. Ali je moj djed odmahnuo glavom. Njegov surogat bio je blijedi student istorije umjetnosti s kosom svezanom u konjski rep, u svojim dvadesetima – nimalo nalik na odlučni lik kojeg sam znao, s onim netrepćućim staklenim okom. No, za trenutak, gotovo da sam mogao primijetiti sličnost. „Mogao sam ih spasiti, ali nisam”, rekao je. „Prišao sam im i oni su umrli.”

***

Da li je to bila istina, ne mogu da kažem. Nikad nisam našao nikakav trag ovih žrtava u njemačkim ili francuskim arhivama. Kao i mnoga druga otkrića u seansama koje je držala Baring, ova se odviše zgodno namjestila. Kada vas progoni prošlost vašeg pretka, ništa ne želite tolko kao da čujete njegovo priznanje grijeha – da ga osudite, ili da mu oprostite jednom za svagda, i otjerate njegov duh u istoriju. Ali malokada je to tako jednostavno.

Ono što je zvučalo istinito bili su mnogo tiši detalji. Međusobna odanost moje majke i bake, na primjer, ili jeziv način kako su surogati skinuli moja tri ujaka. Postavio sam dva starija brata moje majke jednog kraj drugog, s najmlađim bratom iza njih, i iz te minimalne geometrije izronio je porodični portret. Srednji sin govorio je o njegovoj dubokoj vezi sa ocem, o kojoj sam tek nedavno saznao iz njihovih pisama. Najmlađi je oplakivao svoj osjećaj nepovezanosti, to što je bio odbačen: „Zašto on ne može da me vidi?”, pitao je. Ja međutim nikom u grupi nisam rekao da se moj ujak tako osjećao, ili da su ga nakon rata, sa 8 godina, poslali od kuće da živi kod rođaka u Švarcvaldu, dok je ostatak porodice skapavao od gladi.
Slučajan pogodak, teško je oteti se takvom zaključku, – vidovnjaci obično gađaju u mraku. Ali svako dobro proricanje počinje podrobnim izučavanjem onog koji traži, i nesvjesnim signalima one vrste koju je Peter Šlater dokumentovao. To je ono što se najviše zadržalo u meni, nakon seansi s Baring: brižna pažnja koju ljudi posvećuju jedni drugima – njihova glad za ovim pričama i žar kojim su im se predavali. To nisu bili stranci u sobi. Bili su to Nijemci koje sam poznavao dok sam odrastao, stoici, dugogodišnji zatomljivači svojih emocija. Kako su rezervisani na ulici, čak i u Berlinu. Kako su oprezni sa svojim osjećajima u odnosu na prosječnog presrdačnog Njujorčanina. A ovdje, jecali su jedan drugom u naručju, podijeljeni i ujedinjeni, optuživani su i opraštano im je, iznova su prolazili kroz svoje tuge s ljudima koje nikad nisu sreli.
Prije nego što sam došao u Berlin, zaustavio sam se u Frankfurtu da vidim Sabinu Bode. Držala je predavanje o Krigskinderima u lokalnom ministarstvu zdravlja, i dvorana je bila ispunjena, većinom starijim slušaocima. („Malo glasnije!”, hrapav glas zvao je iz gomile.) Bode je stajala pred njima sa svojom dugom nesvezanom kosom i neuvijenim, prostim ponašanjem, tipična slika šezdesetosmašice, kao da je došla da ih kori za njihove grijehe. Umjesto toga, ona je bila tamo da im ponudi utjehu. „Dok smo odrastali, imali smo naša sjećanja na rat, ali nikad s njima nismo ništa činili”, rekla je. „Složili smo se da su nam se užasne stvari dogodile, ali nismo im umjeli dati težinu. Moja je želja da čitajući moje knjige, ljudi razviju svijest o zajednici. Da misle, ja nisam sam. Nisam lud.”

Kasnije, za večerom, Bode mi je rekla da može razumjeti zašto su moji roditelji emigrirali u SAD 1962: „Kad se sjetim Nijemaca iz pedesetih i šezdesetih, bili su hladni, neljubazni jedan prema drugom, nije bilo empatije. Odrastala sam u klimi ćutnje i maglovitosti. Ali sada se ta magla razbija”. Promjena se najlakše uočava u odgovoru zemlje na izbjegličku krizu, rekla je. Antiimigrantske grupe rastu od napada u Parizu i Kelnu ove godine. Ipak, Njemačka je primila preko million azilanata u posljednje dvije godine i obećala da će naseliti više izbjeglica nego sve ostale evropske zemlje zajedno.

„Kada je prvi talas izbjeglica iz Bosne stigao u devedesetim, prihvatani su drugačije”, kaže Bode. „Bilo je mnogo ljudi voljnih da pomognu i sve je bilo jako dobro organizovano. Ali to se doživljavalo kao dužnost, moralna obaveza. Nije bilo ove empatije, koja je danas tako očigledna, i tako dirljiva i značajna”. Samo 20 godina prošlo je između ova dva talasa, rekla je, ali Nijemci sada znaju mnogo više o svojim porodičnim istorijama. Mnogi su saznali koliko su jednom njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja propatili kao izbjeglice, i da je samo prihvatanjem te poplave u ritama, ratom pogođenih i beskućnika, ranjenih i očajnih, zemlja počela da ozdravlja. „Četrnaest miliona izbjeglica! Možete li to zamisliti?”, rekla je. Učeći da živimo sa svojim uspomenama, vjeruje Bode, učimo da živimo jedni s drugima.

Moja se seansa u Berlinu završila bez bespotrebne drame. Mislim da su svi shvatili da sam se istrošio i da nisam spreman za nova otkrića. Ili im je laknulo zbog mogućnosti srećnijeg kraja. „Mislim da je dobro to što radite”, rekao mi je sudent istorije s kosom svezanom u rep, stiskajući mi ruku. Potom nas je Baring povela ka ostalima u sredini sobe. Stajali smo rame uz rame, nasmiješeni, kao pred foto aparatom: porodični portret.

Onda smo se svi vratili na svoja sedišta i počela je sledeća seansa.


COMMENTS

Naziv

"Oslobođenje",1,2016. fotografije/kolovoz,1,4:5-11,1,Adam Zagajewski,1,Agencije,1,Agniezska Žuchowska - Arendt,1,Ai Weiwei,1,Al Jazeera,1,Alan Pejković,1,Albert Camus,1,Aleksa Golijanin,1,Aleksandar Genis,1,Aleksandar Roknić,1,Aleksandar Tišma,1,Alem Ćurin,1,Alen Brabec,1,Aleš Debeljak,2,Alexander Kluge,1,Almin Kaplan,4,Amer Bahtijar,1,Amer Tikveša,1,Amila Kahrović Posavljak,1,Amir Or,1,Amos Oz,1,Ana Ahmatova,2,Ana Radonja,1,Andres Neuman,1,Andrijana Kos Lajtman,7,Anton Pavlovič Čehov,1,Antun Branko Šimić,1,Anya Migdal,1,Bela Hamvaš,2,Bela Tarr,1,Bertolt Brecht,4,Biblijski citat,1,Biljana Srbljanović,4,Bilješka,5,Biserka Rajčić,3,Blago Vukadin,1,Boba Đuderija,1,Bogdan Bogdanović,2,Bojan Munjin,1,Bojan Savić Ostojić,1,Bookstan II 2017,1,Borges,4,Boris Buden,4,Boris Dežulović,2,Boris Dubin,1,Boris Perić,1,Borislav Pekić,1,Borislav Veselinović,1,Borka Pavićević,1,Boro Drašković,1,Božo Koprivica,3,Branimir Živojinović,1,Branimira Lazanin,1,Branislav Jakovljević,2,Branislav Petrović,1,Branko Ćopić,1,Branko Kukić,1,Branko Rakočević,1,Bruno Schulz,1,BUKA,1,Burkhard Bilger,1,Caravaggio,1,Charles Simic,6,Chris Hedges,1,citati,1,Claude Lévi-Strauss,1,Cornelia Vismann,1,crtež,1,Damjan Rajačić,1,Dan Pagis,1,Danica i Haim Moreno,1,Daniil Ivanovič Juvačov Harms,1,Danijel Dragojević,1,Danilo Kiš,10,Dara Sekulić,1,Dario Džamonja,1,Darko Alfirević,1,Darko Cvijetić,254,Darko Cvijetić. Agnieszka Zuchovska Arent,1,Darko Desnica,4,Darko Pejanović,1,Daša Drndić,1,David Albahari,5,Davor Beganović,1,Davor Ivankovac,1,Davor Konjikušić,1,Dejan Kožul,1,Dejan Mihailović,1,Deklaracija o zajedničkom jeziku,1,Dietrich Bonhoeffer,1,Dijala Hasanbegović,1,Dnevnik,8,Dobrivoje Ilić,1,Dobroslav Silobrčić,1,Dominique-Antoine Grisoni,1,Dragan Bajić,1,Dragan Bursać,1,Dragan Markovina,1,Dragan Radovančević,3,Drago Pilsel,1,drama,2,Dubravka Stojanović,1,Dubravka Ugrešić,4,Duško Radović,1,Dževad Karahasan,2,Đorđe Bilbija,2,Đorđe Krajišnik,4,Đorđe Tomić,1,Edmond Jabes,1,Eduard Šire,1,Edvard Kocbek,1,Elis Bektaš,4,Elvedin Nezirović,1,Elvir Padalović,1,Emil Cioran,8,Emmanuel Levinas,1,Epitaf,1,Ernst Jünger,2,esej,148,Fahredin Shehu,1,festival,2,Filip David,2,fotografije,1,fra Drago Bojić,1,Francis Roberts,1,Frank Wedekind,1,Franz Kafka,4,Friedrich Nietzche,1,Furio Colombo,1,Genadij Nikolajevič Ajgi,1,Georg Trakl,1,George Orwel,1,Georgi Gospodinov,1,Géza Röhrig,1,Gianni Vattimo,1,Gilles Deleuze,1,Giorgio Agamben,7,Giorgio Manganelli,1,Goran Milaković,2,Goran Stefanovski,1,gostovanje pozorišta,4,govor,2,Gustaw Herling-Grudzinski,1,Hajdu Tamas,1,Hanna Leitgeb,1,Hannah Arendt,2,Hans Magnus Enzensberger,1,Hassan Blasim,1,Heiner Goebbels,1,Helen Levitt,1,Herbert Marcuse,1,Igor Buljan,1,Igor Mandić,1,Igor Motl,3,Igor Štiks,1,Igre u Jajcu 2017.,1,Ihab Hassan,1,Ilma Rakusa,2,IN MEMORIAM,7,Intervju,54,Ivan Čolović,2,Ivan Lovrenović,4,Ivan Milenković,1,Ivana Vuletić,1,Ivica Pavlović,1,Ivo Kara-Pešić,1,Jack Kerouac,1,Jacques Derrida,2,Jagoda Nikačević,1,Jakob Augstein,1,Jaroslav Pecnik,1,Jasmin Agić,1,Jasna Tkalec,1,Jelena Kovačić,1,Jelena Topić,1,Jona,1,Jorge Luis Borges,2,Josif Brodski,1,Josip Osti,1,Josip Vaništa. Patricia Kiš,1,Jovan Ćirilov,1,Jovica Aćin,3,Jugoslava Ilanković,1,Julija Kristeva,1,Julio Cortazar,1,Katja Kuštrin,2,Kim Cuculić,1,Knjige,1,književna večer,1,Kokan Mladenović,1,Komentar,1,kratka priča,3,kratke priče,6,kratki intervju,1,kritika,4,Krzysztof Warlikowski,1,Ksenija Banović Ksenija Marković,1,Ladislav Tomičić,1,Laibach,1,Lajoš Kesegi,1,Larisa Softić Gasal,1,Laurence Winram,1,Leonid Šejka,2,Ludwig Wittgenstein,1,Ljubiša Rajić,1,Ljubiša Vujošević,1,Maja Abadžija,1,Maja Isović,2,MALI EKSHUMATORSKI ESEJI,1,mali esej,16,Marcel Duchamp,1,Marija Mitrović,1,marijan cipra,1,Marin Gligo,1,Marina Dumovo,1,Mario Franz,1,Mario Kopić,46,Marjan Grakalić,1,Marko Misirača,1,Marko Stojkić,1,Marko Tomaš,1,Marko Veličković,1,Marko Vešović,2,Martin Heidegger,3,Massimo Cacciarri,1,Max Frisch,1,međunarodna poruka,1,Mensur Ćatić,2,Mia Njavro,1,Mihail Šiškin,1,Mijat Lakićević,1,Mikloš Radnoti,1,Milan Kundera,1,Milan Milišić,1,Milan Vukomanović,1,Milan Zagorac,1,Mile Stojić,2,Milica Rašić,1,Milo Rau,1,Miloš Bajović Ilić,1,Miloš Crnjanski,2,Miloš Vasić,1,Milovan Đilas,1,Miljenko Jergović,6,Mini esej,32,Miodrag Živanović,1,Mirjana Božin,1,Mirjana Stančić,1,Mirko Đorđević,2,Mirko Kovač,3,Miroslav Krleža,3,Miroslav Marković,1,Mirza Puljić,1,Mišo Mirković,6,Mišo Mirković foto,10,Mladen Bićanić,1,Mladen Blažević,2,Mladen Stilinović,1,Momčilo Đorgović,1,Naser Šećerović,1,Natalija Miletić,1,Nataša Gvozdenović,1,Neda Radulović- Viswanatha,1,nekrolog,1,Nemanja Čađo,1,Nenad Milošević,1,Nenad Obradović,5,Nenad Tanović,1,Nenad Vasiljević,1,Nenad Veličković,2,Nenad Živković,1,Nepoznati spavač,1,Nermina Omerbegović,1,Nikola Kuridža,1,Nikola Kuzanski,1,Nikola Vukolić,1,Nikola Živanović,1,Nikolaj Berđajev,1,Nikolina Židek,1,NOVA KNJIGA,1,novela,1,Novica Milić,2,Novica Tadić,1,obavijest,1,odlomak romana,9,odlomci,6,Oliver Frljić,8,Osip Mandeljštam,2,Otto Pöggeler,1,Otto Weininger,1,Paolo Magelli,2,Paul Celan,3,Paul Klee,1,Paul Valery,1,Petar Gudelj,2,Petar Matović,1,Petar Vujičić,1,Peter Esterhazi,1,Peter Semolič,3,Peter Semolič. prijevod,4,Peter Sloterdijk,3,Pier Paolo Pasolini,2,pisma,5,pismo,1,pjesma,1,Plakat,1,Poezija,265,poezija prevod,1,potpisnici,1,Pozorišna kritika,1,Pozorišne Igre u Jajcu,1,Pozorište Prijedor,4,predavanje,1,Predrag Finci,2,Predrag Matvejević,2,Predrag Nikolić,1,Predstava,2,Prepiska,1,priča,37,Prijevod,12,prijevod govora,1,prikaz knjige,2,prikaz predstave,3,Primo Levi,1,Protest,1,Proza,2,Radimir Sovilj,1,Radiša Cvetković,1,Radmila Smiljanić,1,Radomir Konstantinović,2,Rastislav Dinić,1,Raša Todosijević,3,razgovor,4,Refik Hodžić,1,Renate Lachmann,1,Robert Bagarić,1,Roger Angell,1,Roland Barthes,2,Roland Jaccard,1,Roland Quelven,1,Saida Mustajbegović,2,Sándor Márai,1,Saša Jelenković. poezija,1,Saša Paunović,1,Sava Babić,3,Seida Beganović,3,Semezdin Mehmedinović,4,Senadin Musabegović,1,senka marić,1,Sesil Vajsbrot,1,Shosana Felman,1,Sibela Hasković,1,Siegfried Lenz,1,Sigmund Freud,1,Sinan Gudžević,1,Siniša Tucić,1,sjećanje,2,Slavenka Drakulić,1,Slavica Miletić,3,Slavoj Žižek,1,Slobodan Glumac,1,Slobodan Šnajder,1,Slobodan Tišma,1,SLOVO GORČINA,1,Sonja Ćirić,3,Sonja Savić,1,Srđa Popović,1,Srđan Tešin,1,Sreten Ugričić,3,Srpko Leštarić,1,stećak,2,Stevo Basara,1,Stojan Subotin,1,Susan Sontag,1,Sven Milekić,1,Svetislav Basara,2,Svetlana Aleksijevič,1,Šagal,1,Tadeusz Różewicz,1,Tamara Kaliterna,1,Tamara Nablocka,1,Tamara Nikčević,2,Tatyana Tolstaya,1,Tea Benčić Rimay,1,Teatar,1,Teatron,1,The New York Times. Žarka Radoja,1,Thomas Bernhard,10,Thomas Ostermeier,1,Tomaž Šalamun,2,Tomislav Čadež,1,Tomislav Dretar,2,Tonko Maroević,1,Tony Judt,1,Umberto Eco,2,Urbán András,1,Vanda Mikšić,1,Vanesa Mok/Anđelko Šubić,1,Varlam Šalamov,3,Vera Pejovič,3,Veronika Bauer,1,Video,10,Viktor Ivančić,3,Viktor Jerofejev,1,Viktoria Radicz,2,Vincent Van Gogh,1,Višnja Machido,1,Vladan Kosorić,2,Vladimir Arsenić,1,Vladimir Arsenijević,1,Vladimir Gligorov Ljubica Strnčević,1,Vladimir Milić,2,Vladimir Pištalo,3,Vladimir Vanja Vlačina,1,Vladislav Kušan,1,vojislav despotov,1,Vojislav Pejović,1,Vojo Šindolić,1,Vujica Rešin Tucić,1,Vuk Perišić,3,Walter Benjamin,1,Wisława Szymborska,1,Wolfgang Borchert,1,Wroclaw,1,Zadie Smith,1,zapis,1,zavičaj,1,Zbigniew Herbert,3,zen,1,ZKM,1,Zlatko Jelisavac,2,Zoran Vuković,2,Zygmund Bauman,1,Žarko Milenić,1,Žarko Paić,1,Željko Grahovac,2,Živojin Pavlović,1,
ltr
item
HYPOMNEMATA: Porodična terapija, Burkhard Bilger
Porodična terapija, Burkhard Bilger
https://4.bp.blogspot.com/-Yfq7GGqh97E/V9wtFKZm55I/AAAAAAAABvg/Z_gC2HHzGo0od55SUbK4tABwdGg1CAT6gCLcB/s320/mirkovi%25C4%2587.jpg
https://4.bp.blogspot.com/-Yfq7GGqh97E/V9wtFKZm55I/AAAAAAAABvg/Z_gC2HHzGo0od55SUbK4tABwdGg1CAT6gCLcB/s72-c/mirkovi%25C4%2587.jpg
HYPOMNEMATA
https://darkocvijetic.blogspot.com/2016/09/porodicna-terapija-burkhard-bilger.html
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/2016/09/porodicna-terapija-burkhard-bilger.html
true
2899971294992767471
UTF-8
Svi članci su učitani Nije pronađen nijedan članak VIDI SVE Pročitaj više Odgovori Prekini odgovor Obriši By Početna STRANICE ČLANCI Vidi sve Preporučeni članci OZNAKA ARHIVA PRETRAGA SVI ČLANCI Nije pronađen nijedan članak koji odgovara upitu Vrati se natrag Nedjelja Ponedjeljak Utorak Srijeda Četvrtak Petak Subota Ned Pon Uto Sre Čet Pet Sub Siječanj Veljača Ožujak Travanj Svibanj Lipanj Srpanj Kolovoz Rujan Listopad Studeni Prosinac Sij Velj Ožu Tra Svi Lip Srp Kol Ruj Lis Stu Pro just now 1 minutu prije $$1$$ minuta prije 1 čas prije $$1$$ sati prije Juče $$1$$ dana prije $$1$$ tjedana prije više od 5 tjedana prije Sljedbenici Slijedi THIS CONTENT IS PREMIUM Please share to unlock Copy All Code Select All Code All codes were copied to your clipboard Can not copy the codes / texts, please press [CTRL]+[C] (or CMD+C with Mac) to copy