SIBELA HASKOVIĆ
POZORIŠTE PRIJEDOR, "Feničanke, materijali" režija Darko Cvijetić, 2014.
Undiplomatic Art, projekat je
Međunarodnog festivala MEES u Sarajevu, čija je misija promocija angažovane
umjetnosti i otvoreno sučeljavanje sa političkim, historijskim i ostalim
društvenim problemima. Umjetnici/e nastoje njegovati kulturni dijalog i
saradnju sa kolegama/icama iz cijele Bosne i Hercegovine i povezati gradove
među kojima je kulturna razmjena rijetka ili nepostojeća.
U okviru ovog
programa u Kamernom teatru 55 gostovala je predstava „Feničanke, Materijali“ u
režiji Darka Cvijetića koja je nastala u produkciji Pozorišta Prijedor i koja
je rađena po motivima Euripidovih Feničanki.
Predstava je univerzalna priča koja se tiče svih nas i koja na žalost
korespondira sa našom stvarnošću, jer naše društvo je u situaciji kad
preispitujemo i najosnovnije ljudske vrijednosti.
U predstavi „Feničanke, Materijali“
režiser je strukturom likova i koncepcijom fragmenata promišljeno postavio pet
priča na scenu. Darko Cvijetić radio je ovaj projekat posebno sa pet glumica, a
svaka od njih je imala zadatak da napiše svoj tekst i da taj tekst iznese na
scenu. Sjetimo se o čemu govori izvorna Euripidova drama – „Feničanke“ su drama
o ženama u ratu. Cvijetićeve „Feničanke“ su također komad o ženama u ratu.
U
predstavi igraju Jelena Seksan, Tatjanja Binjaš, Mirela Predojević, Sabina
Halilović, Zlata Kogelnik, Zorica Jojić, Miloš Romčević i Rade Stupar, koji, nažalost,
nije bio u mogućnosti igrati u Kamernom teatru. I naravno, dječak Miloš Romčević
u ulozi Krisipa koji je snajperist te tragedije bez kraja.
U predstavi je hor
sav u čahurama, to jest Krisip kojem čahure upadaju u metalnu posudu govoreći
imena ovoratnih mrtvih, njihovih godina, zanimanja i na taj način se
humanizira svaka žrtva i otima od
zaborava.
Kakve su prijedorske „Feničanke“?
Ova
predstava nije nipošto prepričavanje Euripidove drame, nego transponiranje
totaliteta te priče u ovdašnje društvene prilike. Cvijetić se u svojoj
predstavi koristi postupkom koji Jacgues Derrida naziva: „dvostrukom gestom u nekoj
vrsti reinstalacije razlike koja je u prvom koraku bila prekrižena, da bi se
naglasilo da je ono što je poništeno ipak ostaje vidljivim“. Euripidov tekst
govori: „Idući ka Apolonu, feničanske djevojke su zbog izbijanja rata morale
zastati u Tebi. Tu čuju strašne priče iz rata. Feničanke su one koje pokušavaju
shvatiti razloge tolikog užasa. One su strpljive i pune sućuti i milosti slušanja.
Feničanke su tragedija bez nesretnog ishoda“. Dramski tekst kao uporište je
izmaknut, ostale su sličice, fragmenti, krikovi, mucanja, imena, krhotine,
čahure... Tako da, Cvijetićeve „Feničanke“ su pet ženskih priča koje dolaze na scenu, protresu nam um i
utrobu i odu s nje.
Na prvom mjestu, treba pohvaliti scenu
koja je postavljena u Kamernom teatru u Sarajevu, ona je izuzetno jednostavna:
prekrivena ribarskom mrežom. Polupropusnost mreže istovremeno predstavlja i
granicu i mogućnost komunikacije glumaca i publike. Kao balans jednostavnoj
sceni režiser je ponudio i veliki broj rekvizita. Ne samo da se u rukama
glumaca nalaze uobičajeni rekviziti: viseća lampa, koja nam govori da se
izvođenje dešava u nekom interijeru, stolice, cipele, noževi, puške, šljem...
nego pozornicu ispunjavaju i prirodni materijali poput nara, zemlje ili perja
koji imaju simboličku vrijednost. Ispljunuti komadi nara, prosuta zemlja i
razbacano perje – sve je to simbolično razliveni očaj koji nas guši. Također,
iza pozornice nalazi se video-bim, na kojem možemo pratiti smjenu fotografija.
Video jako dobro dopunjuje predstavu i neophodno ga je pratiti zbog potpunog
razumijevanja važnosti priča koje su glumice željele predstaviti.
U prvom fragmentu glumica u ružičastom
kućnom ogrtaču počinje nečim što podsjeća na „Vaginalne monologe“, a završava
osudom društva koje je gluho na patnju marginaliziranih grupa. Jelena Seksan u
ulozi susjetke progovara o djevojčici u njenom susjedstvu, koja živi u
kontejneru sa majkom – prostitutkom. Djevojčica je zapostavljena i od majke –
prostitutke i od društva u kojem živi. Glumica zaslužuje sve pohvale za
intepretaciju svoje priče i više od toga. Ona svojim postupkom stavlja nam
predrasude u prvi plan.
Već u drugom fragmentu prepoznajemo
elemente iz Euripidovih „Feničankih“:
Antigona čiji je Polinik retardirano neregrutsko čudovište, Tebi nepotrebno i
strano. Dječak invalid – to je tako netebanski, nespartanski, nevojnički,
nebosanski. Međutim, zbog nedovoljnog glumačkog kvaliteta glumica Tatjana
Binjaš ne uspijeva transponovati značenje Cvijetićeve vizije Tanje Feničanke
koja davi sina, antivojnika, jednorukog... i koja izgovara riječi „da vojnik ne
postane, da dječakom ostane“. Ovaj fragment predstave sadrži jedan unutrašnji
paradoks vezan za „sina“ kojem se glumica obraća, a koji malo zbunjuje publiku.
Ostalo je nejasno zašto ona ubija sina invalida koji svakako ne može služiti
vojsci te je nejasna dob sina, da li je prispio za vojsku ili je još dijete.
Pored ove verbalne nedorečenosti izostao je i kvalitetan scenski pokret u
cjelokupnom izvođenju drugog fragmenta.
Dok je glumica u trećem fragmentu
lišena silnog govorenja. Na scenu izlazi četveronoške i već samim tim
naslućujemo da će ona progovoriti tijelom i u tom smislu, režiser je u ovoj
sceni napravio otklon od tradicionalnog pozorišta i akcenat sa verbalne ideje
teksta prenijet je na scenski fizički pokret. Jer pozorište nije samo riječ, već je sve ono što može da se
odvija na sceni. Pokretima tijela i neobičnom kombinacijom rekvizita glumica na
sceni uspijeva prenijeti smisao svoje priče, pa čak kada kredom pokušava
ispisati emotivno stanje ne izostaje glas koji progovara: „Nema krede za pisati
tatino ime“, veli Sabina Feničanka, koju je otac vojnik zlostavljao. Ona je
Ismena, mlada Antigonina sestra, željna majčinstva, bijesna na rat... Darko
Cvijetić svojim postupkom transponiranja u ovoj sceni naglašava koliko je
Euripidova Feničanka prisutna i u ovdašnjem društvu. Sabina Feničanka scenom u
kojoj trga jastuk i prolazi puškom po
rasutom perju vrhunski je predočila gledaocu emotivnu rasturenost zbog oca koji
je zlostavlja i majčine ravnodušnosti.
Još jedan od pamtljivih fragmenata je
ispovijest glumice Mirele Predojević u ulozi sestre uplakane čiji je brat
ranjen u ratu. Cjelokupan scenski pokret zaslužuje pohvalu. Tijesni odnos
njenog tijela i glasa pokazuje se najprije u vrisku, uzdisanju i jecanju što
proizvodi jedan proces koji pokreće cijelo tijelo: ono se savija i napinje do
krajnjih granica. Tako su gledatelji u tom nejezičnom oglašavanju tjelesno
duboko zahvaćeni, jer ko sluša krik nekog čovjeka, ko ga sluša kako uzdiše ili
jeca, to će percipirati kao specifični proces utjelovljenja. Narom koji curi iz
usta ne samo da je predočila fizički nedostatak lika koji utjelovljuje nego
vjerno prezentovala i njegovu naivnost, dobrotu i neiskvarenost. Scena u kojoj
kroz suze razgovara sa bratom, najemotivniji i najpotresniji je dio predstave.
Zlata Kogelnik i Zorica Jojić izmamile
su kod publike nevjerovatnu pažnju. Peti fragment je slika svijeta jedne žene
koja boluje od Alzheimerove bolesti. Sama pojava glumice u bijeloj odori
strašna je poput samog Alzheimera. Priča glumice Zlate Kogelnik u ulozi starice
oboljele od Alzheimera počinje izvan mreže, da bi se potom uvukla u nju i tom
postupku dala simboličku vrijednost. Osjećaj krivnje, poraženosti, izigranosti
i to upravo onog ljudskog – sve je to simbolično uvučeno u svijet zaborava, što
i jeste svojevrstan bijeg od tragične stvarnosti. Svijet zaborava je vrijeme
koje čovjeku dozvoljava da bude slobodan od svih nametnutih dogmi. Stoga i sama
Cvijetićeva zamisao da glumica ulazi van scene i kruži oko uokvirene scene
mrežom nije slučajna. Tim postupkom je režiser uvukao gledaoce u priču koja
zaokružuje cjelokupnu predstavu i natjerao ih da se zapitaju koliko su svjesni
bolesti društva u kojem žive.
Pojednako je dobra i Zorica Jojić u
ulozi djevojčice koja se podređeno brine o bolesnoj baci. Svojom gestikulacijom
i dozom dječije ozbiljnosti, odlično je predočila kako žensko čeljade ne može
izbjeći obavezu prema oboljelom članu porodice bez obzira na svoju dob. Tako da unuka kaže: „Bako,
ja tebe već dugo čuvam“. Njena igračka umjesto lutke je šljem i zemlja što
simbolično upučuje na ratničku poniženost i bolest društva zemlje u kojoj
živimo. Jednostavno, režiser je u ovoj priči ponudio rekvizite koja su na svoj
osoben način prenijeli ljudsko iskustvo i spoznaju da smo svi dovedeni na
moralni rub egzistencije. Tako da, i scena prekrivena ribarskom mrežom s jedne
strane ne dozvoljava da se emotivno približimo priči, a s druge strane rupe na
mreži daju nam dovoljno prostora da percipiramo stvarnost i izgradimo kritički
sud. Jednaku pažnju Cvijetić je usmjerio i na muziku. Zato nas ne čudi da je
odabrao muziku koja nas podsjeća na vrijeme Euripidovih Feničankih koja svojim
načinom intoniranja u publici izaziva osvješćenje.
Cvijetićevo
poimanje rata odnosno predstava „Feničanke, Materijali“ sa motivima rata puno
je više od samoga rata, ona je ono granično grozničavo stanje u kojem
postavljamo ultimativna pitanja našega „Ja“. Predstava je tematski obuhvatila
dio problema naše tragične stvarnosti i time ukazala na genocid, na sakaćenje
zdravog razuma i na licemjernu tradiciju numerisanja žrtve. Cvijetić ukazuje na
činjenicu da se traumatično sjećanje jedne žrtve treba sagledavati ne u
pojedinačnom već u kolektivnom okviru i da se trauma svake pojedinačne žrtve
predstavlja kao jedna u nizu karika u izgradnji onoga što bi trebalo da nas
vodi sagledavanju kolektivnog pamćenja kao sposobnosti čovjekove svijesti da se
prisjeća prošlosti, uređuje doživljaje i priziva ih u sadašnje stanje, kako to
Jan Assman ističe:“ Da sudionici kolektivnog pamćenja su pripadnici stvarnih
grupa kojima bi figure sjećanja trebale da znače istodobno modele, primjere
neke vrste pouke.“
COMMENTS