foto - ulaz u židovsko groblje u Prijedoru, D. Cvijetić
SLOBODAN ŠNAJDER
ZAŠTO SU POGASILI SVJETLA, MAMA?
Leon Poliakov rođen je 1910. u Petrogradu, u dvadesetim godinama njegova dobrostojeća židovska obitelj emigrirala je u Francusku. Rođenjem, on je ruski Židov, naobrazbom potpuni zapadnjak, obavezan francuskoj prosvjetiteljskoj tradiciji. Umro je 1997. Upravo ovome autoru zahvaljujemo prve teorijske razrade nacističke mržnje usmjerene na Židove, prve pokušaje objašnjavanja “genocidne strasti” naše stare Europe u kontekstu njezine stare kulture kojom se ona tako ponosi.
Poliakov? Sreo sam se s tim imenom, najčešće u referencama. Gotovo da nema na svijetu važnije knjige o holokaustu, a da se njezin autor ne poziva na Léona Poliakova. Uistinu, tko god se ozbiljnije zainteresirao za eksterminaciju europskog židovstva koju je u gotovo “konačnom obliku” proveo nacizam, morao se sresti s tim autorom.
Poliakov je svoje monumentalno djelo – Povijest antisemitizma – u četiri toma zaključio 1977, i to ga je zaključio godinom 1933. Prvi tom izašao je u Parizu daleke 1955, pa se vidi na što je autor utrošio svoje najplodnije razdoblje: u golemo istraživanje pripremnog karaktera, a na tragu pitanja o holokaustu koji je uslijedio nakon 1933, tojest Hitlerova veranja u vlast. Takva je druga najvažnija Poliakova knjiga – Arijevski mit, tu je pak objavio 1971: i ona se bavi povijesnim uzrocima holokausta, što će reći dugom idejnom “artiljerijskom pripremom” za koju se nikako ne može reći da je bila samo njemačka. Postojale su u Europi tradicije koje su, pothranjujući vlastiti antisemitizam, bile čak i virulentnije od njemačkih.
Tako treći tom Povijesti antisemitizma počinje Voltaireom! Počinje u Francuskoj, a završava Wagnerom, dakle ranim njemačkim, dotad samo intelektualističkim “rješenjima” židovskog pitanja. Tu su negdje korijeni “modernog” antisemitizma, oni se dakle vriježe između dvaju “kulturnih krugova”, francuskog i njemačkog, a njegov je ubilački virus osobito uzgajan u gremijima reakcionarnih klevetnika Francuske revolucije; doduše, u toj revoluciji, po uvidu upravo Poliakova, francuski Židovi jedva da su sudjelovali.
Pitanje svih pitanja
Zašto su baš Židovi tokom europske povijesti imali podmirivati veliku europsku “glad za neprijateljem”, zašto su križarski pohodi u Svetu zemlju gotovo uvijek počinjali tako da svjetina zgrabi za grlo prvog susjeda, u pravilu Židova? Na neki način, upravo je ovo pitanje svih pitanja, to je provodna nit koja povezuje sva Poliakova djela, svekoliko njegovo djelovanje: Židovi su i za kršćane, kao i za same sebe, “odabrani narod” u čemu ima neke povijesne perverzije; tojest kršćani su odlučili da im upravo Vječni Žid ima biti “žrtveni jarac” jer taj jarac truje bunare, krade kršćansku djecu i obeščašćuje hostiju, pa onda izbije kuga.
Dakle, Poliakov… Poliakov, i opet on. Tako sam se i ja, koji sam prilično čitao o holokaustu, često sretao s tim imenom, jedva znajući o kome se radi. Naprimjer, citiran je često u ključnoj Bensoussanovoj knjizi Europska strast za genocidom čiji sam francuski izvornik recenzirao u okviru svoje “Čitaonice”, dakle, na ovom mjestu; a potom je knjiga izašla u hrvatskom prijevodu (TIMpress, Zagreb 2010.) U toj pak knjizi govori se o “protuprosvjetiteljskoj Europi”, što je upravo kontekst koji je među prvima istražio Poliakov.
Kad se s naših oltara Anno Domini MMXIII stane grmiti protiv “judeo-boljševičkog komunizma”, čini se to posve u duhu opata Augustina Barruela, koji je u povečerje Velike revolucije ovu strašno klevetao; tu se, eto, radi o minimalno dvije stotine godina zakašnjenja. Doduše, boljševici 1789. još nisu bili na voznom redu historije, a i Židovi su bili manje krivi od “filozofa”, na koje se rečeni opat okomio, misleći valjda na enciklopediste. Ali svejedno je tko je taj Drugi, denuncijacija je uvijek po istom modelu. Jedno su naime klevetnici prosvjetiteljstva, nešto sasvim drugo njegovi kritičari iz lijevog smjera (neki Frankfurteri, naravno Adorno/Habermas u prvom redu; uvijek ostaje razlika između slijepe klevete i racionalne kritike; između mržnje bez očiju i ukazivanja na “dijalektiku prosvjetiteljstva”, tojest na njegovo sporenje sa sobom samim.
Otvaranje tema
Poliakov! Otud sam se, okomivši se poput ptice kopca na knjižarsku policu, obradovao našavši prošle jeseni u Parizu svježe izdanje izbora iz Poliakovljeva opusa; prvo, izašlo je par godina nakon njegove smrti. Poliakov rođen je 1910. u Petrogradu, u dvadesetim godinama njegova dobrostojeća židovska obitelj emigrirala je u Francusku. Rođenjem, on je ruski Židov, naobrazbom potpuni zapadnjak, obavezan francuskoj prosvjetiteljskoj tradiciji. Umro je 1997. Upravo ovome autoru zahvaljujemo prve teorijske razrade nacističke mržnje usmjerene na Židove, prve pokušaje objašnjavanja “genocidne strasti” naše stare Europe u kontekstu njezine stare kulture kojom se ona tako ponosi. Da, moramo se pomiriti s time da su Erazmo, Bach i Beethoven, “enciklopedisti”, Goethe i Heine, Victor Hugo, Zola i Flaubert, Charles Darwin i Karl Marx, jednako tako “europski proizvodi” kao Dachau, Mauthausen ili Auschwitz.
Iz utrobe “stare Europe” izašlo je svašta čemu se i ona sama čudila, ali je sve jednako “othranila”. Ova bi se procjena u užem kontekstu “srednje Europe” mogla još i zaoštriti; jer je očito da su se upravo u tom užem prostoru najrafiniraniji vidovi visoke kulture “sparili” s najgorim bestijalnostima. Je li “musliman” (Muselman, logorski žargon za čovjeka koji se potpuno predao u nametnutoj oskudici) iz Auschwitza zapravo Kantova “stvar po sebi”, koja mu je, kao ideja, zasjala u ne tako dalekom Königsbergu?
Mnogo je toga na području istraživanja holokausta što je Léon Poliakov prvi otvorio kao temu, kao problem. To se ponajprije odnosi na seriju članaka odmah nakon rata, bilo u pariškom Le Mondeu, bilo u židovskom tisku. Ti su članci potpuno obilježeni užasima prvih uvida u ono što se zbivalo u koncentracionim logorima; oni su posljedice onoga užasa koji se izlijevao u svijest prvih koji su se odvažili pogledati izbliza zatečene, zarobljene dokumente; Poliakova su mnogi pitali kako uopće može sve to izdržati a da ne poludi. Uistinu, ovaj je istraživač bio u prilici biti prvi, a sudjelovao je i u Nürnberškom procesu, bilo kao isljednik, bilo kao dokumentarist. Već se u tim ranim godinama u njemu rodila ideja zasnovati dokumentacijski centar holokausta većeg stila i obujma. Njegov profesionalni trening nije bila psihoanaliza, ali rano je naslutio snagu potiskivanja povijesti, osobito ako bi ona u ovom ili onom trenutku (hladni rat) postala nekorisna. Tu i mi u Hrvatskoj moramo naćuliti uši.
Portret krvnika
Dakle, usred jedne Europe koja je zanijemila, koja je holokaust gotovo prepustila američkim ili sovjetskim isljednicima, u doba kad je srdita i porušena Njemačka listom odbijala svaki spomen “kolektivne krivice”, upravo je Poliakov postavio pitanje o francuskoj kolaboraciji s Nijemcima, bez koje deportacija francuskih Židova ne bi bila moguća. Poliakov je prvi skicirao “portret krvnika”, u rasponu od pomahnitalog malograđanina koji se kanio obogatiti na račun nesreće židovskog susjeda, do “velikog pisca”. Najglasovitiji primjer za ovo potonje jest slučaj Louisa Ferdinanda Célinea, kojemu je 1950. suđeno u Francuskoj, u kontumaciji, tojest u odsustvu (zbrisao je u Dansku). Kao skoro uvijek u takvim slučajevima, i Célinea htjelo se braniti u ime književnosti (tu odmah valja reći da je dotični ipak bio nesravnjivo bolji pisac od Mile Budaka).
Poliakov je takvima obilno citirao izvore koji su u poratnoj Francuskoj, što se isto tako nadvila nad problem svoje krivnje kao i Njemačka, bili slabo čitani: Céline je, u to ne valja sumnjati, založio sav svoj ugled pisca i intelektualca da bi obodrio francuski antisemitizam, tojest potakao ga na bolju suradnju s Hitlerom; upravo je on namicao ideje kvislinškom režimu u Vichyju. On nije nikoga ubio, ali jedna kineska poslovica kaže da riječ ubija bolje nego grom ili puška.
Upravo je Poliakov prvi postavio pitanje pape Pia XII, i to u tekstu Vatikan i židovsko pitanje koji je objavljen već 1950. Taj tekst nije tako otvoreno optužujući kao noviji izvori koji su, s protokom vremena, sve rezolutniji. Danas je već notorno reći da je Pio XII. onaj papa koji je odšutio genocid čak i kad je on zapljusnuo vestibule Trga sv. Petra. Doduše, Poliakov je dovoljno istančan i objektivan kritičar da nije zaboravio istaknuti pobunu crkvenih ljudi protiv nacističkog “rasnog materijalizma”, naravno i protiv arijevske mitologije koju su klerici držali provalom novoga poganstva. Hitler je zbog nekih ranih očitovanja Vatikana bjesnio do bijelog usijanja, ali kad je najviše trebalo, Vatikan je uvukao roge i – zašutio. Naravno, uvijek je imao utjecajnih advokata. Uvijek se čulo i o tome da bi jači angažman Pija XII. samo pogoršao usud Židova; a onda, uvijek je u odgovoru jako zabrenčalo pitanje: A što im se gorega moglo dogoditi? I onda, uvijek ih se našlo koji su kao primjer boljega ukazivali na to da je Hitler ipak obustavio ubijanje mentalnih bolesnika, ili na neki drugi način u doživljaju nacista “nevrijednog života” (homoseksualci, komunisti, subotari itd.), čim su crkveni ljudi počeli glasnije protestirati. No onda bi se opet čuo odgovor na taj argument: Da, ali njemačke crkve branile su Nijemce, a šutjele o Židovima.
Ovaj se spor osobito razbuktao 1963. godine u kontekstu drame Rolfa Hochhutha Namjesnik (Stellvertreter) koja na najizravniji način, k tomu nakon priličnog rešerša izvora od strane pisca, dokumentira upravo šutnju Pija XII. o holokaustu, naročito nakon što je posredstvom poljskog pokreta otpora ovaj bio do svih detalja obaviješten o tome što se stvarno događa u logorima smrti. U svojoj obrani Hochhutha Poliakov u stvari obnavlja svoju argumentaciju iz 1950. godine. On citira čestitog njemačkog monsinjora Galena iz godine 1941, koji zdvaja nad nesretnom sudbinom mentalno bolesnih, ali ne kaže ništa o zdravim Židovima. Hochuthova drama, dakako, nije u Hrvatskoj nikad igrana. Da sam smio ostati ravnateljem ZKM-a, to bi se promijenilo. U najmanju ruku, ovo bi iskustvo s jednim značajnim tekstom obogatilo kontekst naših rasprava o kardinalu Stepincu, ukoliko su one uopće dopuštene.
Nauk o rasi i klasi
Nadalje, baš je isti taj Poliakov prvi pitao o tome jesu li saveznici ipak mogli više učiniti na stvari spašavanja Židova. I to je pitao podjednako u kontekstu čestog odbijanja zapadnih zemalja da uopće prime izbjegle Židove, pa sve do propitivanja mogućnosti jačih vojnih angažmana na stvari bržih oslobađanja nesretnika iz logora smrti; makar, na stvari bombardiranja željezničkih pruga.
Poznat je ciničan odgovor Churchilla na tu temu – da postoje važniji vojni ciljevi! Poznato je također da je pokret otpora u samom Auschwitzu molio da se izbombardiraju krematoriji, bez obzira što bi tom prilikom stradalo na tisuće logoraša. Zapad, međutim, nije dokraja vjerovao da je stvarnost logora smrti prava stvarnost. Ja drugog objašnjenja nemam. Nema ga ni Poliakov. Osim same “žilavosti” europskog antisemitizma, koji ima u sebi nešto endemsko, korjenito. On je, naime, ispitao vrlo dugu europsku tradiciju antisemitizma te se, čim je digao oči s dokumenata koje je bio ovlašten među prvim “doživjeti” (i nekako ih podnijeti), dao na proučavanje upravo te tradicije. U razvoju njegova opusa, dakle, ide jasna linija od tih dokumenata, iskorištenih u ranom, temeljnom spisu objavljenom pod naslovom Brevijar mržnje. III. Reich i Židovi (Bréviaire de la haine. Le IIIe Reich et les Juifs, Paris 1951.), do sve dubljih antropoloških studiranja povijesti europske antiprosvjetiteljske “nesvijesti”, osobito u njezinu postojanom izmišljanju novih mitova: takav je mit i nauk o rasi. Prema njemu, manjevrijedni Semiti su prvo, ugroza Arijevcima, a onda se “teorija” o rasi prebacuje na sve one koji su se, povijesnim usudom, našli u “Lebensraumu” (životnom prostoru) germansko-nordijske rase, pa su rasno manjevrijedni onda i Slaveni.
U staljinskim proganjanjima Židova nauk o rasi odmijenio je nauk o klasi; u ovim ili onim okolnostima Židovi su i tu morali odigrati ulogu “unutrašnjeg neprijatelja”, odnosno “žrtvenog jarca”, da bi bili “ugrađeni” u rane uspjehe izgradnje socijalizma. No Staljin je Židove progonio kao “političke” neprijatelje, a ne rasno manjevrijedne; zato su mu bili potrebni veliki sudski procesi gdje su njegovi krvnici glumili pravedne suce; hitlerizam nije poznavao ničeg sličnog staljinskim procesima. Nekih je procesa doduše bilo, ali njemačkom otporu, naravno metodom prijekog suda. Nacisti ubijali su svoje oponente krvničkom sjekirom na panju (nije metafora) jer su tako činili njihovi pragermanski pretci; plinom ubijali su rasno manjevrijedne – Židove, Rome ili sovjetske ratne zarobljenike.
Neželjeni geniji
Poliakov je naravno držao da su saveznici mogli, pa otud i morali učiniti mnogo više na stvari spašavanja Židova u krajnjoj nevolji. To je posve na liniji važne Hochuthove drame. S tim u vezi Poliakov citira, i to je sad zaista otrovno, jedno mjesto iz Goebbelsova dnevnika: “Kako će izgledati rješenje židovskog pitanja ako se neznano gdje konstituira židovska država? Vidjet ćemo, o tom-potom. Ipak je čudnovato što sve one zemlje u kojima se uzbudilo javno mnijenje u korist Židova uvijek iznova odbijaju primiti ih. U tim se zemljama digla povika da su Židovi pioniri civilizacije, genijalci filozofije i umjetnosti, no čim se radi o tome da ih prime u svoju sredinu, zatvaraju se granice: “Ne, ne, mi ih ne želimo!” Radi se ovdje, čini mi se, o jedinstvenom primjeru u svjetskoj povijesti, da netko ne želi primiti genije”. (Tako piše Hitlerov ministar propagande Goebbels godine 1943.).
Naravno da je u nizu polemičke obrane svojih stavova, Poliakov morao uzeti stranu u čuvenom njemačkom “sporu historičara” iz kasnih šezdesetih; sporu koji je isprva izgledao kao akademska stvar, nešto kao intelektualni dvoboj pod strogom paskom sekundanata, ali je onda zahvaćao sve to više sudionika koji su uzimali ovu ili onu stranu, ostavši neriješenim do danas. I ne znajući, mnogi naši osporavatelji hrvatskog antifašizma uzimaju stranu u tom sporu isto tako do danas. Šteta je što disput, otvoren polemikom Noeltea i Habermasa, nije kod nas poznatiji; lakše bi nam bilo s našim vlastitim, često prilično mahnitim revizionizmom povijesti drugoga rata, ustaštva, partizanstva.
Kako rekoh, nabavio sam Poliakovu knjigu prošle jeseni u Parizu. Tom sam prilikom potegao do pariškog Memorijala holokausta pogledati izložbu pod naslovom Djeca i holokaust. Imao sam prilike čuti i jedno predavanje. Poljski povjesničar holokausta iznio je jedno svjedočanstvo koje očito potječe od nekoga iz Himelkommande, kako su hitlerovci zvali posebne odrede Židova koji su morali pomagati oko plinskih komora i krematorija, eda bi u nekom vrlo kratkom roku i sami bili pobijeni. Evo toga svjedočanstva: Jedno je židovsko dijete od svojih 5 godina, u “svlačionici” ispred “tuševa” u Auschwitzu svoju majku pitalo sljedeće: “A zašto su opet pogasili svjetla, kad sam ja bio dobar?”. Naježen, izašao sam s predavanja u parišku noć.
Milijun i pol židovske djece mlađe od 15 godina ubijeno je u holokaustu. Treba li reći da je taj pariški Memorijal zasnovao upravo Léon Poliakov?
Čitaonica Slobodana Šnajdera – Léon Poliakov: Tragovima zločina (Sur les traces du crime), Editions Grancher, Pariz 2012.
COMMENTS