NEMANJA ČAĐO
JEDNOM SAM SE IGRAO U PIJESKU
Kad
umreš, nebo uđe u tebe, jedan veli.
(Čekrkljanje vode, Darko Cvijetić;
iz redateljskih bilješki za predstavu Bunar, po
tekstu Radmile Smiljanić)
Onda valjda nije šteta mrijeti. Skoro sam letio prvi
put avionom i nebo me obuzelo. Nejverovatan prostor! Zaista beskonačan.
Zaboravio sam da mi je prvi let, zaboravio sam da sam u avionu. Bio sam
svjestan samo neba i oblaka. Nestajao sam. Pa se ponovo vraćao, na kratko. Onda
sam vidio jedrilicu, onu iz Prijedora. I znao sam ko je u njoj. Možda sam i
umro tokom tog leta.
U poetikama Darka Cvijetića nekako uvjek imate
postavljena ta pitanja, makar između redova, ”kad umreš, šta onda?” ili ”kad
živiš, šta onda?”. Važno je pitati ta pitanja u sve nepodnošljivijem prostoru i
vremenu bivstvovanja, kakvo je Pustinja.
”Bunar” je jedna od metafora u kartografiji ranjivosti koja vrlo vješto, i još jednom, govori o
jalovosti bosanskog društva na način da direktno interpretira svakodnevnicu
koje smo svjesni ali je ne prihvatamo. Radije joj se smijemo. Ili još
zanimljivije iščitavanje je ”pa dokle više?! (ovakvih prestava)”. Mišljenja sam
da će nebo ući još mnogo puta u nas i u one poslije nas dok shvatimo-na sceni bi
trebao biti neki drugi stvarni živiot.
”Bunar” ima jako malo scenskih elemenata, simbola
koji pored glumaca i glumica igraju vrlo snažno. Bijelina vrlo svedene, gotovo
potpuno dvodimenzionalne scenografije možda govori o nevinosti a možda i o
jalavosti, nije sigurno. Njena prostorna dubina nije tolika nasparam one
mentalne koju propituje kod publike. Nivelacija koja razdvaja prvi i drugi plan
artikuliše dramaturški aspekt predstave,
diktirajući i scenski pokret gdje
glumci i glumice povremeno nestaju ili se pojavljuju u pametno projektovanim
šupljinama drugog plana. Bunar izdignut,
smišljeno naglašen, u prvom planu svojom pozicijom i prostornošću poput
ognjišta postaje epicentar, totem oko koga se sve dešava. Ognjište jalovosti.
Kante pune pjeska jedino je sa čim se mogu oprati u
pustinji.
Melanholičan zvuk zrikavaca govori koliko je mjesto
udaljeno od ostatka svijeta, koliko je vruće, koliko je teško i koliko sporo
protiče vrijeme. Iako nagovještva ambijentalnost, dramaturški, zvuk je mogao
biti bolje inkorporiran u predstavu i na taj način još više nas ”uvući” u
atmosferu. Ovako je naglasio dvodimenzionalni aspekt scenografije, što nije
bilo sinhronizovano sa tišinom ”koja igra”.
Od prostornih elemenata na sceni svakako je pored
bunara najupečatljiviji vračev dim tamjana, iz prostog razloga jer je svojim
narativom ”zaigrao” prije predstave, što još jednom akcentuje darkin pristup
režiranju i manipulisanje sa simbolima i podtekstom. Tamjan je ”zaigrao” prije
premijere jer nije smio biti upaljen na jednoj od posljednjih proba. Sutradan
je kulturno umjetničko društvo ”Osman Džafić” imalo svoju priredbu na istim
daskama, gdje se mogući miris tamjana mogao protumačiti kao ”provokacija”. Sad
je možda jasnije kakvim se sve jalovostima radije smijemo i ignorišemo ih, nego
ih se gnušamo.
Kostim u potpunom kontrastu sa bijeličastom
scenografijom funkcioniše veoma dobro, naglašavajući karaktere svih likova i
nihovih isušenih lica kojima je, istina, nedostajalo vrlo malo šminke da budu
potpuno upjeskarena. Otkrivajući vrlo malo na tijelima sva ta crnina odaje
utisak strogosti ali i neviđene otupljenosti, žalovanja i zarobljenosti bunarskim mrakom.
Svijetlo kao element od izuzetne važnosti u ovoj
predstavi je ostalo nedovršeno. Načelno je bilo dobro konceptualno postavljeno
ali je nedostajalo preciznosti sa intenzitetom, fokusom i promjenama na
pojedinim licima i scenama, naročito u zadnjem planu, krilima i proscenijumu u
donjem pojasu. Svijetlo u ovoj predstavi je možda i važnije u nekim trenutcima
od same scenografije jer glumci igraju svojim licima, pogledima, facijalnim
ekspresijama i tišinom koja je morala biti naglašena i na taj način uvezana sa
mogućim stereo riješenjem zvuka zrikavaca.
Efekat svjetlosne ciklorame u
zadnjem planu je mogao biti moguće riješenje koje bi ”produžilo” nivelisan
prostor scene, dalo mu ”bunarsku” vertikalnost koja je možda nedstajala.
Konačno, može se reći da je bunar kao mikrokosmos
beskonačne presahle pustinje sa vrlo malo elemenata rekao jako mnogo svojim
podtekstom i tišinom. Ukoliko govorimo o demokratiji čula svakako to nije bilo
samo vizuelno iskustvo, o čemu najbolje govore dim tamjana ili zvuk zrikavaca
ili jednostavno tišina, ona bunarska.
Još jednom je darkin jezik pokušao da ispriča o onome
što zaista živimo i što nas toliko isušuje. Nisam siguran da je poruka poslana.
Još uvjek mislimo od pjeska da je voda.
Za mene lično ovo je još jednom bio vrlo intiman i
intenzivan susret sa mjestima iz prošlosti i trenutcima koji mi sve više brišu
granicu između stvarnog života i teatra.
Jednom sam se igrao u pjesku, u Prijedoru, u
Sarajevu, u Prijedoru, u.. Dok me nije isušio do posljednje kapi.
Na kraju, svako od nas živi neko samoubistvo čekajući
svoje parče neba da uđe.
Nemanja Čađo
8.10.17.
COMMENTS