foto - Mišo Mirković
SIBELA HASKOVIĆ
Nadrealna
drama Slobodana Šnajdera Enciklopedija
izgubljenog vremena, režija Lidija Dedović
U okviru XXXI Međunarodnog festivala Sarajevo – “Sarajevska
zima” na sceni Narodnog pozorišta postavljena je drama Slobodana Šnajdera Enciklopedija izgubljenog vremena u
režiji Lidije Dedović koja je nastala u produkciji Kraljevskog pozorišta Zetski
dom. Sam tekst Slobodana Šnajdera je provokativan i inspirisan Kišovom
“Enciklopedijom mrtvih”, ali i Kafkinom prozom i koji govori o Gregoru Samsi,
radniku koji je dobio otkaz nakon četrdeset godina rada u željezari, koju je
sada pojela tranzicija. On pokušava i donekle uspijeva da zavede smrt u nadi da
će nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Iako već na samrti, mali čovjek potisnut
sistemom i dalje se nada životu. To u predstavi rezultira sa nizom fantastičnih
iluzija koje su isprepletene sa osnovnom linijom priče i čine predstavu koja je
po svom određenju mirakul.
Sam tekst Enciklopedija izgubljenog vremena Slobodana Šnajdera nije
postdramsko obrađivanje književnih djela, već komad koji vlada sopstvenim
oružjem i u kojem se očitavala piščeva borba da se obiljem proznog, koje
proizilazi iz Kišovih i Kafkinih djela, predstavi u konkretnom angažovanom
dramskom kontekstu. Tekst korenspondira sa vremenom u kojem živimo, prepoznaje
se u mnogim situacijama koje smo mi ili ljudi što nas okružuju proživljavali u
ovo tranzicijsko doba. Šnajder se u dramskom tekstu bavi pozicijom i nemoći
običnog čovjeka tu istu poziciju oneobičava toliko da je dovodi do apsurda,
čime ona postaje univerzalno aktualna bez potrebe da se osloni na određeno
vrijeme.
U predstavi “Enciklopedija izgubljenog
vremena” prvo pojavljivanje glavnog glumca Srđana Grahovca na scenu je u ulozi
ostarjelog, od života umornog Gregora Samse i koji izgovara riječi: “Ja bih bio
smiren i veseo da sam da sam proživio život … Dokazat ću Vam da nisam živio…
Evo svaki dio mog života za koji ustanovimo da je izgubljen – Vi ćete ga
sabrati i vratiti mi taj dio života. Onaj koji je proživljen – neka bude otpisan,
neka mi se vrati nazad…” Ovim riječima ostarjeli Samsa se obraća smrti koja u
obličju žene dolazi po njega. Glumica Jelena Nenežić Rakočević u ulozi Smrti,
zavodnica i nužnost, od koje Samsa pokušava da iznudi još koji dan života na
račun izgubljenog vremena. Samsa, slično vitezu Bloku koji igra šah sa smrću u
Bergmanovom filmu “Sedmom pečatu”, namjerava da nadmudri smrt da bi u
međuvremenu shvatio smisao života, vremena u kojem je živio, smisao religije i
Boga, porodice, zemlje koja smrdi… “Šta je odživljeno, neka bude otpisano. Šta
je promašeno, vraća mi se u račun. Igramo fer.”, pragmatično predlaže Samsa
Smrti. Lidija Dedović alegorijom na „Sedmi pečat“ u dramski tekst uvlači
Bergmanov mitopoetski svijet koji je u filmu biblijski svijet prepun krišćanstva
i preuzima stil i simboličku dramaturgiju filma.
Nakon početnog sivila i turobne
atmosphere predstava se pretače u mirakul gdje socijalna stvarnost pretačena u
metafizičku daje za rezultat scensko razotkrivanje čovjekove unutrašnjosti. Ovakva dramaturgija je podrazumijevala stalne
preobražaje u glumačkoj igri i to između stvarnog svijeta i njegove razgradnje.
Dedović ne dopušta glumcima potpuno
preobražavanje u lik koji će prikazati. Takav stil glume bio je
najartikulisaniji kod glumca Srđana Grahovca, koji svojom preobrazbom staroga
Samse u lik mladoga, koristi tehnikom glumačke umjetnosti o kakvoj Bertolt
Brecht piše: „Glumac mora pronaći slikoviti vanjski izraz za emocije svog lika
i dotična emocija mora istupiti, osloboditi se, da bi se mogla snažno
razgraditi. Snaga geste daje efekt
začudnosti (V-efekt).“ On donosi njegove izreke toliko vjerno koliko je
moguće, on prikazuje njegovo držanje u skladu sa svojim poznavanjem ljudi, ali
on ne pokušava da uobrazi kako se ovime potpuno preobrazio. Srđan Grahovac ne
izvodi svoj tekst kao improvizaciju, nego se koristi replikom. Slično, odlična
Ana Vujoševic u ulozi Renči, pravi jasnu razliku između starosti i mladosti sa
malo replika odgoneta suštinu lika koji tumači. Ovo ne znači da ostali glumci
Jelena Nenezić Rakočević (Smrt), Branimir Popović (Bog), Bojana Knežević
(Biskup), Dejan Ivanić (Gradonačelnik), Gorana Marković, Zoran Vujović,
Aleksandar Radulović, Emir Ćatović, Smiljana Martinović i Karmen Bardak nisu
ostvarili umjetnički rezultat, već samo da njihova igra ima druge kvalitete ali
ne artikulisane stilske prelaze.
Scenografija je u službi predstave,
tako da Dedović i njena asistentica režije Jelena Miloševic nisu osmislile neku
klasičnu scenografiju, već svojevrsnu instalaciju koja se može preobražavati
jer u svakom izvođenju sami glumci je stvaraju. Oni obmotavaju ogromnu količinu
samolepljive trake oko dva stuba, jedinih fiksnih dijelova dekora stvarajući
tako tu instalaciju apstraktnom, prozračnom. Kostimografija Mateje Benedetti je
jednostavna i od prirodnih materijala i
boje kostima su uglavnom različite nijanse sive što ukazuju simbolično
na stvarnost koja se želi prikazati. Dok je Smrt obučenana na samom početku
predstave u crnu boju koja i simbolizuje smrt onakvu kakva jeste, a na kraju
predstave Smrt u veličanstvenoj crvenoj haljini, također, je simbolična u
smislu da smrt ipak nadmudruje život, da život nema smisla, ni vrijeme u kojem
živimo, ni religija i Bog, ni porodica, pa tako i drustvo u kojem živimo.
Muzika je instrumentalna i vokalna, koja se kreće od minimalne eletronike do
hipnotičkog popa i muzički producent Aleksandar Radunović – Popaj izborom
kompozicija i načinom na koji se muzika mijenja utiče na ono što se dešava na
sceni. Također, muzika ima važnu funkciju u oslobađanju i razgradnji likova ali
i u utvrđivanju ritma igre. Niz songova koje glumci uživo izvode isto tako su
bitni u produbljavanju efekta začudnosti
to jeste neutraliziranja iluzije i stvaranja analitičkog prema igri i
predstavljanju, kako to Bertholt Brecht naglašava: „Svrha ove tehnike efekta začudnosti i jeste da navede
gledaoca na istraživački, kritički stav prema prikazivanom događaju umjetničkim
sredstvima.“
Jelena Nenežić Rakoćević u ulozi Smrti
na samom početku predstave postavlja pitanja gledaocima: “Da li problemi
običnih, malih ljudi se mogu zaustaviti, da li smo se realizirali dovoljno, da
li smo propustili vrijeme, možemo li ga nekako nadoknaditi i kako i koliko je
nepobitna činjenica uzaludnosti…” To su teme koje su uz dobru uigranost glumaca
fantastično predočene gledateljima i konkretizovane kroz replike koje su
izgovarane realistično. Međutim, Dedović u predstavi je izostavila dio iz
dramskog teksta Slobodana Šnajdera koje je od iznimne važnosti za
predstravljanje glavnog lika Gregora Samse i za smisao pozorišne
vjedostojnosti. Radi se o otuđenju oca od društva, ili, pak, jedinstvo naspram
sistema, koje se vrlo brižljivo transponira iz Kišovog romana “Bašta i pepeo” u
Kafkin “Preobražaj”, gdje prepoznajemo u riječima konačne spoznaje Gregora
Samse: “Konačni odlazak mog oca, u koji intimno nikad nisam htio da povjerujem,
bio jedno od iskustava na kojima sam sazdao svoju teoriju o nemogućnosti
bjekstva. Jer znao sam da bi moj otac bio stanju rječitošću, svojom filozofijom
i svojim teorijama da zbuni i samu smrt, da bi bio u stanju da je kompromituje
nekum lukastvom, kada bi se smrt mogla kompromitovati na ljudskom nivou.” Ovo
su riječi Samse u kojima možemo pronaći odgovore na sva postavljena pitanja u
predstavi. Nažalost gledaoca, nailazimo na nerazumijevanje režiserke na važnost
ovog dijela dramskog teksta u prenošenju cjelokupne poruke predstave
„Enciklopedija izgubljenog vremena“. Kada je Dedović dramski tekst Šnajdera Enciklopedija izgubljenog vremena preinačila
u novu dramsku produkciju ovog vremena nije zadovoljila staru estetiku, nego je
uništila. Njenim simboličkim aranžmanom, kojim se bez obzira na stvarnost,
trebalo pojaviti „ono što stoji iza nje“, ono idejno.
Šnajderov tekst Enciklopedija izgubljenog vremena za pravo je dramska enciklopedija
pronađenih tema koje na mnogoslojan način razlistavaju i enciklopedijskim
postupkom uređuju u pregledan sistem goleme, zapuštene zaboravljene, posve
neuredne arhive naše svakodnevnice. Teme kao što su obitelj, društvo, posao, politika,
ljubav, Bog, novac… rasute su u našoj svakodnevnoj borbi i u predstavi
„Enciklopedija izgubljenog vremena“ Lidija Dedović ukazuje na probleme svih
nas, običnih i malih ljudi.
COMMENTS