Krojač Ivanova, Darko Cvijetić

                                                                               

foto - Wayne Pearson

DARKO CVIJETIĆ

KROJAČ IVANOVA

„Stigao sam, izgleda, na mesto sa kojega nikad nije trebalo polaziti.
Nije ni strašno, ni veličanstveno. Dobro mi je, zlo ne može biti.
Nije nikako i nije ništa.“   

(Ivo Andrić, bilješke pred smrt)

1.

Kažem M. kako Radenko nije pušio.
Kako mi je u rovu uvijek davao i svoje sljedovanje duhana.
A umro je od raka koji je s pluća metastazirao.

Vidiš da je to pravo nešto od njih, preko linije, kaže M.


2.

Iz pozorišta, u ratu kao vojnik, poginuo jedan čovjek.
Majstor pozorišne rasvjete Pavle P.
Ima u pozorištu, u službenom hodniku i mramorna spomen ploča, podignuta
od strane kolektiva Pozorišta 2004. na desetogodišnjicu pogibije.

Na ploči piše: „U jednoj sobi zauvijek je mrak. 
                           Osvjetljivaču scene“

Na bihaćkom ratištu dojavili mu, da su u obližnje hrvatsko selo upale pijane bitange
u uniformi srpske vojske, koju je i on nosio, i pobili selo, djecu njegovog brata među njima. Paja Jugoslaven, Paja Hrvat u srpskoj vojsci.
I Paja namjerno odšetao u minsko polje, prve noći po dobitku zle vijesti.

Eksplozija osvjetlila scenu.
Djeca u publici.


3. 

Moj prijatelj Alen, svake godine svome sinu je pisao pismo koje šalje Djed Mraz.
Tako je vjerovao njegov sin. 
Već godinama, pismo napiše Alen, na sedam ili osam stranica, i nakon podjele paketića, on sinu u sobi, dugo i s pažnjom čita pismo.
O tome kako je bio dobar, kako ga je Djed Mraz posebno ove godine pratio, njegova zalaganja i požrtvovnost...
Sada je njegov sin veliki momak.

„Dragi Alene“, čitao je Alenov sin pismo Djeda Mraza napisano ovaj put ocu. 
„Danas sam svome sinu čitao tvoja pisma zahvale.

Smrznuo se.“


4.

Naš kazališni krojač napustio je projekat „Ivanov“ po Čehovu, jer glavni glumac i on
nikako se nisu mogli složiti oko košulje u kojoj se ima ubiti nesretni Čehovljev junak.

Krojač je napustio pripremu predstave i odnio sa sobom spornu košulju.
Premijera je prošla odlično, i Ivanov se, u predstavi, ubio u običnoj crnoj rolki.
A u košulji se ubio krojačev prijatelj, godinu kasnije,
kad su mu prodali višnjik.

TAMNE CIPELE KOJE SU OSTALE NA ULAZU U MOJU SJENKU

/U mojoj kazališnoj predstavi o ocu
Veliki četvorometarni krst od leda
Istopio bi se u bočicu infuzije
I prelio je./

Novčići s očiju pokojnika težinom pridržavaju zjenice
Pa se pismo i glava smjenjuju
nad sklopljenom vodom

I kako se vrijeme u blizini smrti promijeni, kao da se zastidi i obori pogled
Ciperak na operiranoj ćelavoj baki, s medom umrljanim kašicom
U ustima, kao u djetetu koje drhti, uzdasi ovlaže blato
Prsti mirišu na pelene s oca
Muhe ne vide u mraku, i lopta bez dječaka oslanja se samo na svoj trup

Tako zaleđena infuzija – zapijeskana u svoj vjetar
Riječima je toplo u tekstu, kao očima u lubanji –
preparirana ptica, bogokućica

Na neurokirurgiji svi zaboravljaju, i misli tek pomišljene, ostaju same i zalijepljene na prozore
Tako valjda elegijama odumiru rime
Suše se, pritruljuju, stvrdnjavaju se, uruše, za-misle se, odu iza misli, iza zida

(Gustav Gruđinjski piše da nijedan jezik na svijetu ne opisuje više čovjekovu iscrpljenost od italijanskoga, na kome se izraz „un povero cristo“ /jadni Krist/, piše malim slovima)

Do vrha pune tišine, umorene rime mirišu na dijete zaspalo u autu, a elegije same, napuštene, iscrpljene un povero cristo, nestaju u prarimovanju
Jer ruke od zemlje ne mogu se obrisati
Pa ostaje prerušavanje jabuka platnom, da se popnu Cezanneu na stol

OLIVER FRLJIĆ

U bolnici, nasamo u sobi, prijetio je baki:

ako sve sada zaboraviš, neće imati što umrijeti, nećeš znati kako duša prepozna svoje kosti, i prosi li duša svoje kosti od zemlje

I, što radi s isprošenim?

 

Prosije prošeno

Kroz dušino sito

Limene dušine kvadratiće

I sve što prosije bude višnjik

 

Kad ovo tebe od vode bude ovo tebe od pustinje

Upamti: što zaboraviš ne može umrijeti

Nerazumno je to kao zarez u muzici – upao u pauzu, u sobu s ogledalima

I nikome te nema

 

Konac po konac

Rastka se sva košulja

Kao ruža nakon odlaska pčele

Zatečena u starenju

ŠAPTAČ HAMLETA

„Danas mislim da je Hamlet ipak znao da ga Horacije prati svo vrijeme, i u svaki korak, da tajno promatra svaku scenu, e da bi imao finalnu priču za Fortinbrasa što potpuniju. Svaki lik na pozornici ima zvonce, srebrno, kojim najavljuje da bi govorio.

Horacije uz Fortinbrasa na Hamletovu pokopu, nakon ispričane priče o kraljeviću.

I šta je ispričao, molit ću?

Samo ono što je vidio?

I kakav je Fortinbras sad kada je čuo Horacijevu verziju događaja, ne Shakespeareovu. Sva ta pitanja, dok iskapaju dvije infuzije.“

Tata je u provincijskom teatru ostavio život. Sad je u bolnici imao monologe, o tome kako bi razriješio redateljski neke scene u pojedinim predstavama, kakve kostime trebaju nositi, kakva scenografija ima malu repliku u radionici teatra.

Mama je prva opazila te epizode „neprepoznavanja ikog“ koje je maskirao tiradama i monolozima iz stotina predstava.

Tata je prelazio iz Hamleta u Polonija, iz Laerta u Ivanova, iz Galeba u Višnjik, iz Jesenje sonate u Buđenje proljeća, iz Tri sestre u Kavkaski krug kredom, i dvoje mladih stažista ponekad su ga strpljivo slušali, čekajući toplomjer ispod tatinog pazuha.

Jednom mu je toplomjer ispao, jer se zamahao rukama kao Lir, i prstom upro u sina kao Abraham. Vezali su ga, vrlo ubrzo, kada je potrgao gaze s operacijske rane ili počupao cjevčice iz vena i venaca.

Tada je mirno govorio Beckettove monologe Krappa, ili svega par rečenica iz Malone umire. Budeš samo svoja usta.

„Šestdeset godina odrezanih noktiju, a Hamlet isti. Dosta, sine.“

PSI KRIJU KOSTI ZA POSLIJE

Na fotografiji:

Beuys ogrnut filcom kao molitvenim šalom, s proročkim tirzosom u rukama, bos, i pored pravcati vuk. Fotka je na zidu sobe godinama, pomislio sam. Tako imaju riječi, koje još uvijek ništa ne znače, a ne zna se ni hoće li, ima ih ali niti na jednom jeziku ništa ne znače. Kao pauze. Niti ih tko traži, niti one koga sreću. Kao nebootvori. Onaj koji je otišao, prejedren s vjetra na vjetar, svukao se već.

 

Rekoh rukavica pobijedi krilavicu, jer krilavicu uvijek moraš objašnjavati – što se navuče na krilo, da krilu bude toplije.

 

Fotka Beuysa je zapravo tatina, a ja sam je samo nalijepio na zid, pomislim. Tuga glumaca u nijemim filmovima – osuše se dok riječi budu same u kadru.

Dakle Beuysa sam tražio, crno trodnevno štene, koje sam dobio na dan sahrane.

 

Nije me videla. Mislila je da je sama, bila je sigurna da je sama. Udarala se šakama po licu, čupala kosu i bez ijednog glasa jecala, samo su se čuli piskovi, kao da svijet upravo ostaje bez ptica – pa malaksava i čuju se tiha kapljousta pjevanja. Udarala se, tukla se po ustima, po ustima najviše. Nešto nije dospjela reći ocu ili on nije rekao njoj.

 

Nisam disao, onijemljivao sam, davio sam se u medu, u svijetu koji se kompletan zaustavi. I stoji. Majka je klečala i na pod se bacala. Samo se ona još pomjerala u svijetu koji je ostao bez zraka.

Samo čavli.

Smrt koja se prestala držati.

Polako se smirila i ustala. Još tren i vidjet će me, i naglo sam ušao u kuhinju iz sobe.

 

Trodnevni crni Beuys nije ni pisnuo cijelo vrijeme. Mama, vidi ga, rekoh, tri dana ima, uzmi ga. Beuys je treptao prelazeći s dlana na dlan, noseći moj dlanski znoj na šapicama.

Mamin je bio vruć.

Tu je Beuys legao.

Kao crno toplo tijelo, preostalo od nečijeg govorenja