ANDRIJANA KOS LAJTMAN
Naježivanje tišine
(Darko
Cvijetić: Ježene kožice, Vrijeme,
Zenica, 2017.)
Pjesničko-pripovjedna zbirka Darka Cvijetića, Ježene kožice, koja je početkom godine
objavljena u zeničkoj nakladničkoj kući Vrijeme, prije svega je nastavak jednog
sasvim izvanserijskog opusa koji već treće desetljeće egzistira u prostoru
bosanskohercegovačke, ali i šire južnoslavenske književnosti. Pisanje Darka
Cvijetića osebujno je na mnogim razinama i po brojnim svojim karakteristikama i
ta mu je osebujnost, čini se, s jedne strane osigurala oboje – kvalitativni
elitizam koji ne preže ni pred čim, pa ni pred hipotetičkim zahtjevom za
čitateljskom lagodnošću, baš kao i povremenu nedovoljnu vidljivost,
interpretibilnost u kontekstu kulturnog prostora kojemu pripada. Cvijetićev
opus umjetnički je drzak i samosvojan, jedinstvenog pogleda koji uspostavlja
iznutra, u načinu kako sam sebe poetički oblikuje, ali i izvana, u načinu kako
ispisuje svoju referencijalnost prema zbilji koje je uvijek duboko, tragično
svjestan. Prve Cvijetićeve zbirke (Noćni Gorbačov, 1990.; Himenica, 1996.; Manifest
mlade Bosne,
2000.) presudno su obilježene (post)avangardnim poetičkim postupcima koji povremeno
dodiruju polje zaumnosti, što posebice eskalira u zbirci Himenica u kojoj su najhermetičniji
pjesnički tekstovi ovoga autora, a povremeno prelazi u performativnu gestu, u
zanos za konkretnim činom angažiranog djelovanja u postratnoj balkanskoj stvarnosti
i njezinim prevrednovanjem putem jezika i/ili tijela. Potonji impuls snažno
korespondira s Cvijetićevim kazališnim angažmanima i o njemu maestralno
svjedoči prozna zbirka Manifest mlade Bosne, programatska kako u
idejnom, tako i u estetskom smislu, zbirka koja nosi potencijal događaja u
poetičko-svjetonazorskom prostoru u kojem je nastala i od kojeg tako začudno,
gotovo mesijanski odudara. U zbirkama koje su slijedile (Passport for
Sforland,
2004.; Masovne razglednice iz Bosne, 2012.; Konopci s otiskom vrata, 2013.; Mali
ekshumatorski eseji, 2015.) Cvijetićeva poetička gesta postaje nešto smirenija,
prigušenija, otvarajući se potrazi za samim ekstraktom lirskoga – osobito u
izvanrednoj, opsežnoj pjesničkoj zbirci Masovne razglednice iz Bosne – ili pak narativnim
zahvatima u maniri vrhunskih konceptualnih poema kakve su, primjerice, neke iz
zbirke Mali ekshumatorski eseji. Nešto drugačiji pristup donosi zbirka Emotikoni
u Viberu (2016)
okrenuta simbiozi pjesničkog i proznog u vidu stiliziranih poetskih ulomaka s
faktografskom potkom, koje autorski glas naziva 'slikomislima' ili
'kaleidoskopinama', a koje surovost stvarnosti arhiviraju na način da je
transformiraju u lirski memento. Svjetonazorski bunt i hrabrost, čiji je
fenomenološki korijen u poetikama povijesnih avangardi, udružen s poetikom
redukcionizma i jezičnim iskazom začudnosti ostaje, međutim, zajedničko mjesto
cijeloga Cvijetićeva opusa, baš kao i neka semantička uporišta koja meandriraju
od zbirke do zbirke – prije svega, motivi ranjavanja i smrti, zvjerskih poriva
u čovjeku i nemogućnost ljudske punine, osobito u shizofrenim ratnim,
predratnim i postratnim stvarnostima.
Ježene kožice u tom su smislu prije svega logični nastavak navedenoga opusa, njegova
bitna egzistencijalna sastavnica koja u sebi sabire upravo ključne osobine ove
autorske poetike – jezičnu neobičnost, ludizam pa i zaumnost (vidljive već u
samom naslovu), shvaćanje jezika kao (ne)probojne opne između pomišljivog i
stvarnog čija se tvarnost osjeća ispisivanjem svake riječi, stiha ili slike,
minimalistički odmjeren iskaz, tematiziranje traumatičnih iskustava koja
devalviraju samu esenciju ljudskoga (ratna stradanja, postratna iskapanja,
invalidnosti, suočavanja s nemogućnosti prevladavanja traume – kako one osobne,
tako i kolektivne), bipolarno inkliniranje stihovanom i proznom obliku (zbirka
ima dva dijela, od kojih je prvi pjesnički, a drugi prozni). S druge strane,
ona je i više od toga – nepomična i binarna, mračna u osjećanju i tonu, teška i
odmjerena u jeziku ona je, zapravo, najtamnija Cvijetićeva zbirka, doima se kao
jedini preostao okular kojim je još moguće sagledati najbitnije, uputiti na
tamnost svijeta kao na njegovo konačno, elementarno stanje.
Prvi dio zbirke naslovljen je Zakopavanje sestre i u njemu se nalaze pjesnički, stihovani tekstovi, njih dvadeset i pet.
Kod nekih je pjesama – primjerice, „Zakopavanje sestre“, „Koštana dok pleše
srž“, „Zapisi s razmjene '93“ – već i pogled na naslov dovoljan da se uvidi
semantički fokus pjesme, uglavnom smješten u postratnim, grotesknim situacijama
preživjelih, nerijetko obilježenim
dubokim osjećanjem apsurda. Takva je naslovna, možda i ključna pjesma ciklusa,
o uzastopnom pronalaženju bratovih kostiju po jamama, o iterativnosti
obiteljske traume. Takva, za pojedinca maksimalno bolna situacija, međutim,
prezentirana je suhim, golim jezikom, iskazom očišćenim od bilo kakvih
naplavina patosa - svedena je, praktički, na osnovni jezični skelet koji u ovom
slučaju svoje sržno mjesto ima u zavšnom pitanju upućenom iskaznom subjektu
apelativno, u drugom licu: „Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu / Još
brata? / A meni pun mezar“. Sličan motiv pronalaženja raspršenih kostiju istoga
tijela u više masovnih grobnica donosi i pjesma „Koštana dok pleše srž“, ali na
drugačiji, jezično razigraniji, ludičan način: „Kost nosi kostim / Kost Mićun
kost Mirso kost Mate / Kost mijenja kostime time – / Mesa se zovu, kosti se
traže / Koštanina je naplata u kostima / Kostarina košta ime / Koštana dok
pleše srž /“. Jezični ludizam ovdje višestruko zahvaća gotovo sve slojeve
jezika, od fonemskog do tvorbenog, a na razini cjeline pjesme tvori potpunu
opoziciju sa situacijom, pričom koju pjesma želi predočiti – o Faruku F. kojeg
je, jednonogog i golog, logorski šmrk prvo promašivao, da bi potom ipak, već
isto popodne, bio strijeljan, a kosti mu završile na različitim mjestima.
Bolnost takve priče, njezina ljudska tragičnost kontrapuntira se rasplesanom
jeziku (pjesma i završava stihom: „Koštana dok pleše srž“) koji je, međutim,
samo prividno relativizira – u smislu otklona koji spečava naplavine
sentimentalizma, i u smislu jezičnog oneobičenja, pogleda na konkretne sudbine
kroz specifičan, upravo njima pogodan jezik. Na razini temeljne sematike
iskaza, međutim, relativizacije nema, kao što je i inače nema kod ovoga autora
– potpuno je jasna devijatnost svijeta koji ga motivski trajno provocira, i
osuda koja je toliko očita da ju je zbog estetske uvjerljivosti pjesme
zasigurno bolje ne eksplicirati. Cvijetić je, između ostaloga, i zbog toga
velik i beskrajno zanimljiv pjesnik – jer mu je jezik potrebno odljepljivati u
slojevima, jer ga potrebno čitati cirkularno, krećući se zbirkama kao
rukavcima, u uvijek gustom fluidu jezika koji se opredmećuje kroz opnu svoje
neiskazivosti. Govor je za Cvijetića čin verbalnog (samo)ranjavanja, ali i čin
promišljenog, jedinstvenoga izbora.
I ostale pjesme ciklusa pune su
uspjelih, dojmljivih slika u kojima se najčešće u kvantitativno malom opsegu
donosi tako puno – kako u semantičkom, tako i u zvukovno-asocijativnom smislu.
Pritom, zapravo, svjedočimo rekvizitariju koji će precizniji čitatelji ovoga
opusa prepoznati kao trajna mjesta autorske poetike – prije svega, neobične
novotvorenice koje mreškaju jezik na granici zaumnosti, ali je nikada ne
prelaze već ostaju nivelirati na rascjepima poznatog i nepoznatog, usidrene u
ono tek slutljivo, pomišljivo. Takvi su, recimo, brojni oneobičeni glagolski
oblici (npr. izdahtat će iz pjesme
„Sjevdalinka“, zabršljanio iz pjesme
„Ljuda i ljudi“, nadtiktakuje iz pjesme
„Drondriver“ itd.), ali i ništa manje česti imenički ili pridjevski, uglavnom
još neobičniji, zatamnjeniji (npr. kaplana iz pjesme „Kaplani“, babeljanje iz pjesme „Babeljanje“, mravinjanje iz pjesme „Ivo Lola je sam“, zasrnjena iz pjesme „Jugoslaveni“, toploutrobica iz pjesme „Druga omča“, itd.). Bitno mjesto Cvijetićeve poezije jesu i
neobične, efektne metafore (npr. šav na mlijeku, blato sebe, sjever nota, usna je stidni
dio vode, itd.); antropomorfni prikazi
neživog ili životinja, također u metaforičkim, ali iščašenim vizurama (Opis nečijeg umiranja / U
posuđenoj knjizi / Neotvoren grize korice; Pacovi /
Pokrivaju kuće / Daruju se košuljama; Svaki se dim osvrne / Na svoje tiktakanje
u šibici; Oteti pepelu pidžamu za večeras itd.) te, osobito, nešto što bih
nazvala ''obrnutim perspektivama', a čemu je ovaj pjesnik izrazito sklon i na
temelju čega nerijetko gradi svoje pomaknute vizure. Riječ je, naime, o
perspektivi koja se prikazuje na način suprotan od uobičajenog ili očekivanog,
o pridavanju točke gledišta onome što je u nekoj situaciji/slici/označitelju
minorizirano, sporedno, neuočljivo ili potpuno neuvriježeno. Takve su neobične
perspektive (a koje su, dakako, kontekstualno povezane sa semantičkim nabojem
određenog stiha, slike ili izraza), primjerice, neke od sljedećih izvanrednih
slika: Strah ljuske / Nakon što ptica
istetura; Djevojčica bez ruku sama u plićaku licem je
umila more; Svaki se dim osvrne / Na svoje tiktakanje u šibici / Svaki u
zavjetrini / Iza ugljonosne zemlje / Okopava svoju vatru. Također, one
uranjanju vizure u pomalo nadrealno ozračje, što je pak poetička komponenta
koju možemo pratiti u Cvijetićevoj poeziji od samih njezinih početaka, uz veća
ili manja doziranja. Činjenica jest, međutim, da izlomljen, začudan, nadrealnim
jezikom konstruiran svijet koje pjesme ovoga autora naznačuju nije sam sebi
svrha, ne iscrpljuje se unutar sebe samoga, već mu je težište potrebno
pronalaziti na podlozi stvarnog, izvanjezičnog konteksta – točnije, same zbilje
koja za Cvijetića nikada nije nevina niti jednoobrazna. Inače, generalni dojam
jest da hermetičnost zbirke raste prema kraju prvoga ciklusa gdje ćemo pronaći
nekoliko pjesama čiji naslovi na prvi pogled djeluju sasvim nemotivirano
(„Oko“, „Ježene kožice“, „Jugoslaveni“), no nakon čitanja i poniranja njihovu
motivaciju, ako je i ne možemo sasvim objasniti, zasigurno možemo osjetiti –
upravo na onoj granici svjesnog i nesvjesnog, racionalnog i osjetilnog na kojoj
se tako često zadržava Cvijetićev jezik, mreškajući nas iznutra, ljuljajući
neke tektonske podloge u nama. Takav je, nesumnjivo, i naslov cijele zbirke
koji na prvi dojam djeluje nekako poznato, blisko, kao da dodiruje neko naše
svakodnevo iskustvo (kožica ima puno vrsta, svatko bez problema može predočiti
neke kože, neke deminutivne komade nečega, neke krpice ili okrajke), no nakon
toga početnog, varljivog dojma, ubrzo slijedi uvid da nešto što se konkretno
zove ježene kožice zapravo ne
postoji. Pritom, dakako, nije manje važna ni prva riječ u sintagmi, gdje 'ježeno'
u prvom redu povlači zvukovno-semantički paralelizam s pridjevom 'naježen' i
glagolom 'naježiti', pri čemu su obje riječi etimološki ukorijenjene u imenici
'jež', odnosno 'ježurac'. Upravo onaj osjećaj naježenosti, čak i fizičke,
mislim da je ključan za ovaj naslov, ali i za tolike druge riječi ili sintagme
u Cvijetićevu autorstvu – one kao da svjesno izmiču dokučivom, definiranju kroz
jedno označeno, ne prestajući titrati u semantičkom polju nekoliko pojmovnih
kombinacija.
Drugi ciklus unutar zbirke naslovljen je Charlie Hebdo i u njemu je petnaest
kraćih proznih tekstova. Tekstovi bi se mogli podvesti pod zajednički nazivnik
mini-eseja, pri čemu neki od njih ujedno imaju i karakteristike pjesničkih
proza. Motivske okosnice slične su kao i u pjesmama te su, prije svega,
usmjerene osvješćivanju agresivnosti kao nenadvladive komponente čovjeka i
svijeta. Forme ovih tekstova kratke su i odmjerene, pravilne u strukturi, tonu
i ritmu, te se ponekad čini da je riječ o malim spomenicima isklesanima u jezičnoj
tvarnosti, o odlomcima čija je tekstura toliko elegantna, izbrušena i
samodostatna da ostavlja dojam kao da se to jezik sam odlomio u pravilan oblik,
kako bi svjedočio tragičnost ili apsurd zbilje – kako bi je, ujedno, zapačatio
u nekoj metafizičkoj dimenziji koju Cvijetićevi tekstovi ne prenaglašavaju, ali
je se i ne odriču, već, upravo suprotno, kao da su joj prešutno skloni. Ovi su
tekstovi osobito puni kulturnih referenci s čijim čitateljskim poznavanjem
autor računa i koji su, zapravo, preduvjet i okosnica njihova razumijevanja –
počevši od toposa klasične kulture, kakva je, recimo, priča o Narcisu
(višeslojno problematizirana u poetsko-esejističkom tekstu „Odjekivanje u
vazi“), preko nekih općih, ključnih motiva zapadne civilizacije (primjerice, motivi
Michelangela i njegova djela, Lenjina, Trockog, Grimmovih bajki i sl.) ili
popularnokulturnih referenci (recimo, pozivanje na pjesmu „Across the Universe“
grupe The Beatles), pa do manje poznatih, ponekad i sasvim ekskluzivnih
intertekstualnih momenata. Upravo potonje jest ključno i prepoznatljivo mjesto
pisanja Darka Cvijetića, ono mu s jedne strane osigurava elitizam recepcije,
dok s druge, čini mi se, dobro iscrtava bibliografiju njegovih vlastitih
čitanja, a time i intertekstualnu i interkulturalnu geografiju ovih tekstova –
drugim riječima, nerijetko i njihovu autoreferencijalnu opremu. Takvi su,
svakako, mnogobrojni signali na vitalna mjesta avangardne kulture, primjerice,
na Jeana Cocteaua ili pak Isaka Babelja (potonji se ujedno ludičko-ironijski
prevrednuje u pjesmi „Babeljanje“), na paradigmatska mjesta srednjovjekovne
umjetnosti kao što je lik i djelo Andreja Rubljova, slikara ikona i kasnijeg
sveca („Lov, Rubljov“) ili intertekstualni dodiri sa suvremenom dokumentarnom
kulturom. U posljednoj kategoriji nalazimo nekoliko vrhunskih mjesta gdje se
pjesnički ili pripovjedni glas poziva na ulomke iz novina, ili stručne
literature – štoviše, donosi ih eksplicitno, kao izravne citate, podvlačeći
njihovo dokumentarno porijeklo – te na podlozi značenja koje takvi
nefikcionalni iskazi otvaraju utemeljuje svoje pjesničko-pripovjedne
minijature. Takav je, recimo, završetak teksta „Prelasci“, gdje Cvijetić na
podlozi novinskoga ulomka Ivana Ivanjija iz nedjeljnika Vreme (u kojem ovaj,
opisujući doček Nove godine 1945. u logoru Buchenwald, objašnjava kako su se
nekih sat-dva prije umiranja logoraša uši redovito razbježale, napuštale svog
nositelja), povlači paralelu s jezikom, sa svijetom riječi, o kojemu, između
ostaloga, kroz cijeli tekst govori: „Vaške znaju kad je dosta. I riječi to
nauče, čekaju samo svoje dozivanje“. Sličnim dokumentarističkim interpolacijama
kao elementarnim sastavnicama svojih poetskih konstrukcija autor se koristi i u
drugim tekstovima, primjerice, u maestralnom tekstu „Brzina oslobađanja bića“,
možda i najupečatljivijem tekstu cijeloga ciklusa, gdje se poziva na formulu o
brzini oslobađanja tijela u fizici, i objašnjenje pojave koje nudi Laurent
Derobert, a na temelju koje ispisuje priču o potresnoj sudbini
tridesetogodišnje Sare G. koja, zbog međuetničke mržnje, biva zakinuta čak i za
elementarni spokoj u preranoj smrti
Još
bi se puno moglo pisati o Ježenim
kožicama, kao i o Cvijetićevu opusu generalno, koji, čini mi se, još uvijek
egzistira u nedovoljno rasvijetljenom prostoru vidljivosti. Tako i ova,
najnovija zbirka, nije drugo nego prilika da sami sebi podarimo užitak dodira s
autentičnim, hrabrim, nesvakidašnjim tekstovima – s magnetizmom književnosti
koja tako ustrajno mreška i nadražuje jezik da kao u
nekoj lijepoj, začudnoj groznici naježuje tišinu u nama.
časopis za književnost i kulturu ŽIVOT, Sarajevo, 2018.
COMMENTS