JERNEJ LORENCI
ZLO JE U SREDIŠTU ONOGA ŠTO JESMO
razgovarao - Bojan Munjin
Sa slovenskim redateljem Jernejem Lorencijem razgovaramo pred premijeru njegove predstave ‘Eichmann u Jeruzalemu’ koja će 22. ožujka biti prikazana u Zagrebačkom kazalištu mladih.
- Koji je bio vaš motiv da od eseja Hanne Arendt ‘Eichmann u Jeruzalemu’ napravite predstavu?
Teško mi je pričati o tome jer na to pitanje ne postoji čist i jednoznačan odgovor. Moja opsesija zlom traje od kada znam za sebe. Iz toga su proizašla moja razmišljanja o zlu u Trećem Reichu i o holokaustu. Ta pitanja već godinama titraju u meni i muče me. Naravno, HannahArendt mi je otvorila oči za nova pitanja koja nisam do kraja osvijestio: zlo nije izvan čovjeka, ono je, nažalost, u središtu onoga što mi jesmo. Od postavke da to veliko zlo zapravo jest ljudsko zlo krenuo sam prema pitanju kako takvu konstataciju prenijeti u kazalište.
- Kako ste na to pitanje odgovorili u radu na predstavi?
Nisam siguran da sam odgovorio na njega, ali znam da u zlu, čak i među nama koji radimo ovu predstavu, postoji daleko više mašte, imaginacije, fantazije i kreacije nego u dobru. Ja na primjer obožavam režirati okrutne scene ubistava, mučenja, silovanja i nasilja, a istovremenom se plašim tog užitka. Naravno, imam pokriće da je sve to teatar i fikcija, ali što je to u meni što stvara taj užitak? Zašto volim kod gledalaca proizvesti osjećaje gnušanja, jeze i straha? Iskreno, na to nemam odgovor. Kako mogu suditi nekog drugog znajući da i u meni postoji neki mrak s kojim se neprestano borim?
- Prema onome što znamo o vašem redateljskom rukopisu, ovo u svakom slučaju neće biti obična predstava…
Što se tiče istraživanja, korištenih materijala i načina uprizorenja, ovo je krajnje otvorena predstava. Lagao bih kada bih ovu predstavu označio jednim imenom, jer bi to bilo u suprotnosti s našim propitivanjem izvora zla oko čega, ponavljam, nemamo jednostavne i jednoznačne odgovore. Kao što rekoh, ne znam što bih napravio da sam sekretar SKOJ-a, logoraš ili svjedok postupaka esesovaca. Nemam to iskustvo i bio bih neiskren kada bih rekao da sam u tom slučaju siguran u svoje postupke. Migrantska kriza traje već više godina, a ja za te ljude nisam ništa učinio. Dio sam svega toga, a onda sam samim tim i odgovoran. Osim što sam ‘pametan’ u kavani i ‘srce me boli’ za migrante. Što sve to znači? Ništa. Zato se u teatru stalno suočavam i propitujem vlastite nedosljednosti: čitav život je jedna nedovršena proba, a premijera, odnosno trenutak kada mislimo da smo do nečega došli, smrt je i života i teatra.
- Što ste na probama rekli glumcima, a što su oni rekli vama?
Osim eseja Hanne Arendt, u predstavi ima puno drugog materijala, knjiga i filmova. Ono o čemu pričamo je taj međuprostor između objektivnih činjenica i našeg subjektivnog doživljaja stvarnosti. Razgovaramo o odnosu dramskog, nedramskog i performativnog; tko sam s jedne strane ja, a što je funkcija mene na sceni. Glumci donose svoje tekstove, etide, skice i monologe koje pokušavamo složiti zajedno. Oduševljen sam glumačkom otvorenošću i zainteresiranošću i samo se na takav način može napraviti ovakva predstava. Bez ovakvih glumaca nisu mogući pamet, srce i imaginacija, pri čemu ja više funkcioniram kao koordinator, a ne kao klasični režiser.
- Na što mislimo kada danas kažemo fašizam?
Nažalost, fašizam je danas toliko teška tema da joj se može prići iz mnogo uglova. Na primjer, društvena stvarnost u Sloveniji ima neke fašističke crte. Fašizam se hrani strahom ljudi i njime se želi ojačati političke, ekonomske i idejne pozicije. Najlakše je neku državu ekonomski destabilizirati i onda preusmjeriti pažnju, odnosno pronaći nekog dežurnog krivca i potom ga popularizirati. U Hrvatskoj je to Istanbulska konvencija i ništa vam ne pomaže što dokazujete da tamo ne piše ono što njeni protivnici tvrde, jer će oni i dalje biti protiv nje. U Sloveniji su to migranti koji su predmet potpune paranoje, jer su optuženi da će ‘ukrasti slovensku dušu’, a nitko nema pojma što ta duša zaista znači. Jedan od elemenata fašizma je apsolutna sterilizacija prostora. Pa onda to histerično inzistiranje na zdravlju što meni kao ljubitelju alkohola i duhana užasno ide na živce. Taj ‘strah za tvoje dobro’, pri čemu se kaže da ti nisi u stanju znati što je za tebe dobro… U Sloveniji se pokušava izjednačiti partizane i domobrane, kao da je u prošlosti arhiviran naš kapital i kao da je on izvor naše snage. Veliko je zlo, kako kažu Indijanci, da neprestano ubijamo naše mrtve. I kako onda možemo ići naprijed? Mene je strah što ljudi tako uporno žele živjeti sami sa sobom i što imaju tu neprestanu arhetipsku želju da ih netko vodi. Sistem to koristi i to vidimo svugdje, od školstva, poreza pa do nogometa.
- Koliko optužbi treba uputiti današnjoj desnici, a koliko ogorčene kritike ljevici i liberalima?
Ne znam odgovoriti na to pitanje jer sam izašao iz tog kruga polarizirane politike, ali mislim da jedna politička strana hrani drugu i da žive jedna od druge. Gnušam se od svakog oblika političkog plurala i od tog velikog ‘mi’, jer se tu gubi svaki smisao ljudskog angažmana. Ja sam za ukidanje stranaka, za neposrednu demokraciju i odgovornost svakog tko u njoj sudjeluje. Nema skrivanja iza političkih partija ili iza rečenice ‘tako su mi rekli moji politički savjetnici’, kao što je rekla Kolinda Grabar-Kitarović kada je pokušala objasniti zašto je branila pozdrav ‘Za dom spremni’. Pitanje odgovornosti je ključno i to ne samo u politici. Nigdje ne može biti pilatovskog pranja ruku.
- Kako to pitanje odgovornosti tretirate glumci i vi dok radite na predstavi?
Tako što smo suočeni s mnogim pitanjima na koja nema lakih odgovora i svatko mora uložiti vlastitu odgovornost da bi odgovorio na njih. Kada se netko od nas na probama jako uživi i vjeruje u svoju priču, onda kažemo: stop, probaj to pogledati na način Hanne Arendt, odnosno s druge strane. To zahtijevamo zato jer je svaka misao za koju vjerujemo da je autentično naša zapravo konglomerat mnogih činilaca koji nas okružuju. Ono što mislimo i osjećamo nije laž, ali koliko je to autentično naše i koliko smo zaista u dodiru sa samima sobom? Te komplicirane mreže utjecaja koja formira naše misli za početak treba postati svjestan kako bi došli do vlastitih misli i istine. A šta je tek onda s kolektivnim istinama nas Slovenaca i vas Hrvata?
- Tko je danas Adolf Eichmann, a tko Hannah Arendt?
Bojim se da danas nema puno ljudi poput Hanne Arendt. Svakako ne takvih ljudi koji su spremni pogledati probleme iz svih kutova, a za koje se čine da su odavno jasni. Cijeli proces protiv Eichmanna od početka je bio zamišljen kao spektakl i zato se znalo kakav će biti njegov kraj. Na to je ukazivala Hannah Arendt. Ona je kritički govorila iz mnogih perspektiva o manama tog spektakla i osvijestila je njegove ciljeve, koji su se nalazili izvan stvarnog poimanja prava i pravde. A eichmanna danas ima puno. I ja sam jedan mali Eichmann: kao, samo radim svoj posao, u njemu sam, recimo, uspješan i taj uspjeh me štiti od stvarne odgovornosti. Distanciran sam od ovoga i onoga i nitko mi ništa ne može prigovoriti, a zapravo sam dio svega toga. Adolf Eichmann je bez svake sumnje kriv i odgovoran za svoja djela, ali nije nečovjek. Problem je što je on jedan od nas, živi u meni i u nama, a mi toga nismo svjesni. Eichmannizam je svugdje gdje ljudi sebe doživljavaju kao kotačiće sistema. Onda kada oni samo odrađuju posao zato da bi se platio vrtić, zato što tako piše i zato što su im tako rekli.
- Polako dolazimo do te ključne rečenice Hanne Arendt o banalnosti zla u objašnjavanju zločina nacista…
Kada zločin prijeđe neku granicu, mi sebi olakšavamo stvar tako da kažemo da je on monstruozan. A što ako ne prijeđe tu granicu? Sterilizaciju ljudi nisu izmislili nacisti, nego je, recimo, u američkoj državi Virginiji takav zakon postojao puno prije. I konclogora je bilo prije nacista. Jedan od problem je, na primjeru Eichmanna, demonizacija ili heroizacija čitavih naroda ili vjera, iza čega se gubi osjećaj odgovornosti pojedinaca. Radi se o tome da je potencijal za činjenje zla upisan u DNK svakoga od nas i pitanje je da li će se taj potencijal aktivirati. U smislu takve potpune otvorenosti ljudskog djelovanja možda ćemo za deset godina gledati s radikalnom nostalgijom na današnje vrijeme koje nam se sada čini tako teško. Ova predstava zato ne nudi nikakve odgovore i moralne recepte, jer mi ne možemo biti sigurni što su ljudi spremni učiniti prema dobru ili zlu. Kako onda možemo biti konačni suci?
- Hannah Arendt se na meti napada židovske zajednice našla jer je u eseju ‘Eichmann u Jeruzalemu’ napisala da bi bilo manje mrtvih Židova da njihovi komiteti nisu surađivali s nacistima. Je li kolaboracija i fenomen današnjice?
Mrzim intervjue i prezirem se fotografirati za novine pa sam ipak pristao na ovaj intervju i na to da se slikam. Već je to oblik kolaboracije. Što znači moje lice u medijskom svijetu koji se ruši pod pritiskom komercijalnog profita? To je kolaboracija s postojećim sistemom. Hvala bogu da postoje vaše novine i još uvijek neki uski prostor umjetnost da bilo što možemo reći i da bilo koga to zanima. Tu priču o židovskim komitetima i nacistima u Drugom svjetskom ratu shvaćamo kao da se dogodila preko noći, a ne razumijemo da se radi o jednom dugom procesu. Recimo, i prije dolaskaHitlera velika većina Evrope, taj tzv. slobodni svijet, bila je antisemitska. To je trajalo stoljećima: sjetimo se da Židove koji su u 15. stoljeću bježali iz Španjolske nije prihvatila kršćanska Evropa, nego islamska Bosna. Oni su tada bili izbačeni iz Slovenije i Hrvatske. Poanta čitave priče je da sagledamo kompleksnost jedne historijske situacije. To ne znači da nema krivih: Njemačka se suočila sa svojim zločinima u Drugom svjetskom ratu, ali ne i Italija i neke druge zemlje. Danas je u Sloveniji zabranjeno pušenje i svi smo se naviknuli na to, a prvi koji je zabranio pušenje bio je Adolf Hitler.
- U predstavi ‘Carstvo nebesko’ u Narodnom pozorištu u Beogradu bavili ste se srpskim mitovima. Kakva su vaša iskustva nakon te predstave?
Prvo, srpske epske pjesme su bogata kulturna riznica s kojom je i Goethebio oduševljen. Druga je stvar što sve desničarske vlasti u Srbiji zloupotrebljavaju ta narodna vjerovanja, pumpajući svoje mišiće pričama o odabranom narodu. Koristeći mitove za svoje ciljeve, oni zapravo useru bogatu tradiciju. Želio sam pogledati što zapravo svi ti događaji iz historije i ti veliki likovi, car Lazar, carica Milica, Miloš Obilić i drugi, zaista jesu. Njih sam želio pokazati u ljudskom obliku, nezaražene nacionalističkim, političkim ili vojnim razlozima. Želio sam vidjeti što te davne priče, izvan svake kontaminacije, pobuđuju u ljudima. Što znači tragična pjesma ‘Zidanje Skadra na Bojani’ kada se ona depolitizira i kada se da prostor čovjeku i njegovoj potrebi za poezijom. U pjesmi ‘Smrt majke Jugovića’ smo se bavili jednom majkom koja je izgubila muža i devetoro djece, a ne politikom. Da li su ljudi samo heroji ili su obična bića koja imaju svoje ljubavi, nade i strahove?
- Na kraju, ako imate toliko pitanja o svijetu i povijesti, koji je vaš osobni prag jasnoće iz koje se u predstavama obraćate publici?
Za mene NOB nema alternativu, a o fašizmu imam jasan stav bez ikakve sumnje. U tom smislu ne može biti nikakve relativizacije, no drugo je pitanje što moć može učiniti i od najboljih ideja. Ključna stvar nije što mi mislimo o onome što se dogodilo, nego je važno znati što nam to što se dogodilo znači danas i koliko nam pomaže da djelujem u budućnosti. Eichmann je kriv, tu nema dilema i to treba jasno reći. Raditi pak monstruma od njega znači da sami sebe lišavamo odgovornosti i time dajemo mogućnost da se zlo ponovi. Konačno, meni je važno da dam glas drugome, glumcu na probi, mom prijatelju, mojoj ženi ili mom djetetu. Važno je čuti drugoga i ne prodavati svoju istinu kao ultimativnu.
via - https://www.portalnovosti.com/jernej-lorenci-zlo-je-u-sredistu-onoga-sto-jesmo
COMMENTS