Četiri pjesme, Monika Herceg

                                                                                     

MONIKA HERCEG

ČETIRI PJESME

Sram

Boga sam poznavala intimnije nego ostatak obitelji
Dan u tjednu kad smo se kupali
ulazila bih u kadu zadnja jer sam bila najstarija
i u mutnoj tekućini
pritiskala kožu i trljala
Voda je tijelo pakirala u svježu tamu
Tamo gdje je bilo najmekanije
trebalo je držati dugo
da ne propadnem kroz svoje dno
Stiskala sam dok ne utonem u zvijezdu

A on, bog, izmigoljio bi iz kreveta
koji je zaudarao na mokraću,
gol i bradat
tražio da potisnem hrđanje
tijela pod tijelom

Bilo je lako tražiti boga u vodi, ili u cipelama
Voda je bila petolitreno jezero svakog utorka,
a kožne cipele bile su poslane poštom iz Italije za izbjeglice
U njihovoj izgaženoj, udobnoj crnini
on je klopotao sa mnom
i stiskao dok ne bi bol
probila u žuljevima

Nitko mi nije vjerovao da on nije ni dobar ni loš
Samo je tjerao moje dlačice da potamne
i kada je bilo vrijeme
otvarao je vrata
da me potopi sram

Pjesnikinja, definicja

Kontrolna točka je ponoć, pisat ću o tome
kako nam je prije nekoliko godina upala u juhu okrugla imenica
koja je ogolila Pepeljugu, pisat ću o nesavjesnom trošenju vremena,
o izmišljanju djetinjstva u deset kvadrata, o svježim krastavcima
na sniženju u čijem smo se gorkom okusu okupali kao da je
zamišljeno da nas otruje ljetom

Pružaš mi vrhnje u čijoj se hladnoći utapa nenametljivo zelenilo,
naši prvi krastavci nakon rata, ali malo se sjećam
Ti mi prepričavaš da sam bila brbljava i nezasitna,
da nisam znala reći hvala ili prestati, da smo od gladi za svježim povrćem
umanjili noć i sjeli joj u krilo kao umiljati mačići

Moji su strahovi uvijek bili jednako obojani vapnom,
izjedajući, ali utišani ponori. Sav taj mrak koji sam držala u kosi
padao je u obroke, nisi ga znala počešljati, nisi ga znala iscijediti,
a ja sam šepala sama u sebi godinama
misleći da je dno blizu, uvijek u beskonačnom padu
Hoće li ikada biti lakše?

U zadnje vrijeme prije sna u mene navali ono more
koje smo jednom upoznali
Imam rabljeni kupaći kostim s delfinima
koji mogu pojesti sve zlonamjerne poglede iz dubine.
Prestravljena sam spoznajom
da sam predaleko od obale,
da sam samo točka usred plave
i nikad se neću moći obraniti
od takve praznine.

Još uvijek ponekad prije pjesme
plutam u ohlađenom dubokom mraku
za koji mi se čini da je bilo koji komad
ponoći u kojoj se lako prevari glad
Ali nikad ne odustajem
od pokušaja da se
odgurnem
o apsolutno ništa.

Tijelo

Ta pjesma, to nikako nisam mogla biti ja.

U glavi tvoji obrazi ponovljeni za potrebe rekonstrukcije pjesme,
bliskost ugušena pitomom vodom,
elektricitet koji nikoga
ne može oprati od mraka.

U udovima prepisani pokreti, majčino lupanje vratima
postupno ulazi u utočišta, ljetovanje zaraženo neizbježnom grubošću.
Godinama kasnije govorit će mi da
sam neprirodno tvrda, da će taj izostanak nježnosti
zaraziti neizlječivom sjetom sve koje pokušam voljeti.

U udovima odustajanje od hrabrosti
za ulazak u prostore napučene nepotrebnim stvarima.
Na pokretnim stepenicama
dan odmiče u kipteću gužvu,
ljudi u etikete robe na sniženjima,
vrijeme strpljivo razgovara s prstima
o brzini potonuća usred takve mahnite mase
koju je nemoguće prevesti u poeziju.
U udovima odustajanje od svih mjesta.

U trupu je nestabilno gnijezdo,
skučena ljubav u koju može
stati čovjek po potrebi.

Ta pjesma, to sam sigurno bila ja.
U pupku me škaklja sasvim prolazna noć.

Drugorazredni otac

Londonska magla je koncept o kojem ne znam ništa
iako sam uvijek mislila da ću putovati
Zaprimati svijet u dlačice,
depilirati ga i puštati šume, New York, Brač, Niagarine slapove niz odvode
Da ću samouvjereno kao predizborna kampanja secirati autoceste
i savijati ih u cijev svoje nerastezljive rodnice

Ali ovih dana osjećam se kao magla strogog britanskog naglaska
i težim kao cijela Zemlja koju nisam prisno upoznala
Biljke se boje rascvasti kraj mene
jer ću im nepovratno zaraziti zavodljivost
Stabla se boje pljunuti pupove iz vršaka
da im ne pojedem kisele zametke

Plešem mjesecima na oštrici nedjelje mada bih je trebala poslužiti
obitelji uz svoje marinirane oči i batake
Istina je da sam usamljena i u čekaonici posvajam
svakog uglađenog djeda i njegovu staračku kožu
kao lijek dugo guram u grlo

Jadna Persefona, ništa ne pomaže provjetriti komore srčanog mišića
Niti tješenje izmišljenim košticama nara kojima se igram gurajući ih u pupak
kao da su svaka mali Pluton, ničije mjesto u vakuumu
Nebo oguljeno do plave preskakuje u aorti kao da će ponovno potopiti planet
Znaš, sanjam nekad da šetamo parkom
Držiš me za ruku poput izvrsnog oca
Tako si pažljiv kad te sanjam

Šest mjeseci si, Zeuse
Šest mjeseci puštao
da me skidaju i siluju
u bestežinskom mraku