ROMAN DARKA CVIJETIĆA PREDSTAVLJEN U ZAGREBU
piše - Mladen Bićanić, Oslobođenje, Sarajevo
“Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio. Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti.” Rečenice su to na koje nailazimo u prvoj, od ukupno 32 glave romana “Šindlerov lift” Darka Cvijetića, predstavljenog, nakon Zenice, prvi put i van granica Bosne i Hercegovine, u zagrebačkom književnom klubu Booksa. Nakon desetak knjiga poezije i zbirke pripovjedaka, nova književna forma za Cvijetića: roman, kojemu, kako sam kaže, još uvijek gotovo da ne pripada – “…roman nije moj teritorij, ja se na tom teritoriju ne osjećam dobro i sigurno kao na poetskom planu, i zato mi je bilo vrlo teško da se zapravo izrazim i da pokušam sve ovo o čemu govorim izraziti, jer poetski jezik ima drugačiji formativ i drugačiju dubinu. Romanesknost ide u neku širinu, ali dopušta jeziku da se raspline tako da se meni ta forma odjedanput sama nametnula, mada ja vrlo teške volje ovo nazivam romanom, radije nekom produženom poemom ili poetskom formom koja sama sebe postmodernistički na neki način definira”.
Knjigu je, u ediciji Savremena bosanskohercegovačka književnost, objavila izdavačka kuća Buybook, urednica Kristina Ljevak, ona je na promociji i razgovarala sa autorom, iz tog razgovora mogle su se nazrijeti suština i srž poetskog bića Darka Cvijetića, njegova zaokupljenost i predanost temi kojoj se opetovano vraća u svom književnom djelu. Fenomen je to zla u ljudskoj prirodi, zla koje se tako naglo budi u vrijeme ratnog sunovrata, u taj lift marke Schindler u njegovom Crvenom soliteru u Prijedoru kao da se bez ostatka skutrila ne tako davna povijest ovog podneblja, Bosne i Hercegovine napose, pa se, nesputano, voza po svih 13 katova tog ratom zahvaćenog nebodera, kao po postajama neke naše Golgote, kao da nas pjesnik Cvijetić, poput Vergilija, vodi krugovima Danteovog Pakla čije mračne i strašne dubine dosežu sve do naših dana. A zašto taj prijedorski oblakoder i u njemu lift, uz ljude glavni junak romana?
“To je naprosto bila datost”, kaže autor. “Ja živim u tom soliteru i jednoga momenta mi se učinilo da je taj Crveni soliter zapravo sublimat svih mogućih događaja, i onih koji se jesu desili i onih koji se nisu desili, dakle, nekakva igra između fakcije i fikcije. Ali da, ja sam pokušao da napišem strukturu u kojoj se neće čuti niti jedan pucanj, odnosno jednu priču o ratu u kojoj bi sam rat bio postranice, bio bi zapravo odsutan, ali bi njegova prisutnost bila gotovo očevidna. Moj soliter, kao i svaki soliter u BiH, bio onaj u Zenici, u Sarajevu ili u Prijedoru, prepun je gotovih scenarija za jedan kalambur užasa koji se dogodio u toj nesretnoj BiH. U mom soliteru, gotovo svi likovi iz mog romana su stvarni, ja ih i dalje svaki dan susrećem, i ako bismo počeli od one rečenice Kišove da bi bez književnosti smrt jednog djeteta bila ravna smrti životinje u klaonici, mislim da ta osnovna priča o smrti djevojčice Stojanke Kobas bila inicirajuća kapsla da se nagomilani užas pokuša izvući iz mene i prebaciti u neku strukturu. Jednoga momenta, ona se igrala u liftu, struje nije bilo danima, ona je proturila glavu kroz razbijeno staklo, netko je pozvao lift, u tom momentu struja je došla, i lift ju je dekapitirao. Ono što dodatno užasnjuje i što priču čini dodatno užasnom je to da je krv koja je tim događajem nastala i koja je poprskala međukatni prostor između prvog i drugog kata, i dan-danas prisutna, odnosno današnji stanari ne razumiju ili ne shvaćaju ili ne žele da znaju da je ta krv stvarna krv, oni misle da je to dio nekakve isprskane farbe. Tako da kad god uđete u taj lift, susretnete se ponovo sa tom tragedijom, i ta krv je zapravo jedan amalgam bosanskohercegovačke tragedije koja će ostati zauvijek, čini mi se, zapisana na tom zidu”.
Neistjerivo zlo
A kako smo došli do toga da se gledamo preko nišana – na to vječno pitanje Kristine Ljevak Darko Cvijetić daje ništa manje složen odgovor: “Pa očito je zlo bilo kamuflirano ili, ako hoćete, potentum zla je bio u čovjeku dobro skriven. Ako krenemo od one židovske da je zlo u čovjeku neistjerivo, odnosno da se može samo disciplinirati na neki način, ali da je ono postojano i da ga je vrlo teško držati stalno nebudnim – postoje momenti kada to zlo provrije u čovjeku i počne kuljati iz usta, iz očiju, i kad se mi preobražavamo iz ljudske osobe u životinjsku spodobu, gotovo da nismo u stanju kontrolirati tu količinu zla. Vidio sam, vidjela si i vidjeli smo kako se to zlo prelijeva i način na koji ono, poput giljotine tog lifta, odsijeca glave. To je potpuno čudo kako su ljudi koji su dvadesetak godina živjeli u potpunom skladu, zajednički proslavljali Prvi maj, godišnjice življenja u tom soliteru, imali ideje da prave bazen ili kino na terasi, prešli tu neku graničnu crtu ljudskosti i odjedanput postali životinje. To je, zapravo, vječito pitanje, ja nisam niti pokušavao da odgovorim na njega koliko sam pokušavao da ga lišim čiste dokumentarnosti i prebacim u neku vrstu literarnosti pokušavajući sam sebi da odgovorim na to pitanje: kako je to bilo moguće? Ne znam da li sam uspio, ali mi se čini da taj karusel brzih slika koje se smjenjuju pokazuje da je zapravo svako bio u poziciji i progonjenog i progonitelja, naizmjence. Ali, potpuno me je fasciniralo i to da je moguće da ljudi nakon svega potisnu to zlo i da se počnu nanovo ponašati kao ljudi, što zapravo iznenađuje – kako je čovjek svoje lice životinje u stanju ponovo prebaciti u masku ljudskosti. To je ono što će me vjerovatno proganjati do kraja života i što će me do kraja života čuditi”.
Naravno, Cvijetić je svjestan toga da je riječ o općem, ljudskom fenomenu zla, da to što se događalo u Prijedoru, nije nikakva iznimka, ponovit će više puta da se to zbivalo na svim stranama, taj soliter mogao je biti i u Zenici, Doboju, Mostaru, on kao umjetnik “tražeći istinu, piše istinu”, nitko mu nikada od njegovih Prijedorčana nije prigovorio da ne govori istinu. “Jednostavno, možete lagati, ali ne možete lagati sebe. Ne mislim da ja pišem na strani neke nacije protiv neke nacije, nego dapače, mislim da govorim kako jest bilo, zbog toga i nemam protivnika, gotovo niko ko je u Prijedoru pročitao moj roman nije mi rekao: ne, nije to tako bilo, nego je rekao: da, čovječe, da, jebote, kako si to mogao napisati! Ali niko mi nije rekao nisi to trebao napisati – svi znaju da se tako dogodilo…“
Ostalimski jezik
A da bi izrazio sve to što osjeća i smatra da treba zabilježiti, Darko Cvijetić bira i svoj jezik: “Pošto u BiH postoje tri konstitutivna naroda, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, i ostali, ja sam, dakle, ostali i pišem ostalimskim jezikom. Možete to zvati kako god hoćete, ja smatram da je to jedan jezik, a možete ga krstiti kako god hoćete, meni je potpuno svejedno da li ću reći kemija, ili tjedan, ili sedmica ili nedjelja, ja nemam taj problem. Kako sam učio u školi, kako su me učili u porodici ili obitelji, tako sam taj jezik usvajao, kako sam čitao literaturu na našem jeziku, tako sam ga i usvajao. Tako da ni dan-danas ne prepoznajem kad čitam da li čitam na hrvatskom, srpskom ili bosanskom jeziku. Za mene je to još uvijek sve isto, jer osjećajući se ostalim, ja ne osjećam da pripadam niti jednom narodu, ali isto tako ne pripadam niti jednoj sredini. Dakle, ja živim u Prijedoru, ali da li im pripadam, to ne znam. Tako da je i moj jezik najbolje nazvati ostalimskim, jer ta vrsta novogovorenja ili pošto-poto odvajanja jezika na nacionalnu tipologiju za mene je podjednako monstruozna kao i monstruoznost ovoga što se događalo. Samo je to sječa perom – dakako, onda ste ubijali rafalom, a sada ubijate jezikom, na taj način se osjećate čišćim…”.
Darko Cvijetić gost je, slijedećeg tjedna, riječkog VRISKA, 12. Riječkog sajma knjige i festivala autora, tamo sa Markom Pogačarom promovira novu knjigu poezije “Snijeg je dobro pazio da ne padne”. Samo pjesnici mogu pisati povijest, uvjeren je bio Ilija Jakovljević, veliki i tragično stradali hrvatski pjesnik, žrtva dva totalitarna sustava – Darko Cvijetić na tom je tragu ispisivanja vlastite intime i historije ovog podneblja, to je samo njegov krik u obranu ljudskosti i dostojanstva čovjeka i zemlje koju nastanjuje. Jer: “Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti”.
COMMENTS