STID ŠIROK KAO DRINA
razgovor Zorana Janića i Darka Cvijetića
Darko Cvijetić rođen je 1968. godine u mestu Ljubija Rudnik (BiH). Piše pesme i kratke priče, eseje, kazališnu kritiku, režiser je i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Od 2013. godine uređuje književni blog „Hypomnemata“. Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca BiH i Hrvatskog društva pisaca. Objavio je sledeće knjige: Noćni Gorbačov (Beograd, 1990.), Himenica (Beograd, 1996), Manifest Mlade Bosne (Novi Sad, 2000.), Passport for Sforland (Banja Luka, 2004.), Masovne razglednice iz Bosne (Banja Luka, 2012.), Konopci s otiskom vrata (Mostar, 2013.), Mali ekshumatorski eseji (Banja Luka-Beograd, 2015.), Emotikoni u Viberu (Sarajevo, 2016.), Paraolimpijske himne (dvojezično, Ljubljana, 2017.), Ježene kožice (Zenica, 2017.), roman Schindlerov lift (Sarajevo-Zagreb, 2018.), Snijeg je dobro pazio da ne padne (VBZ Zagreb, 2019.) Knjiga Ježene kožice, prevedena na poljski jezik (preveo Milosz Waligorski) nominirana je za jednu od najvažnijih srednjoeuropskih književnih nagrada "Europski pjesnik slobode" u Gdanjsku, Poljska.
Antidot: Želeo bih da ovaj razgovor, ako mi dozvolite, započnem jednim tehničkim pitanjem koje se tiče pseudonima koji ste izabrali za Vašu imejl-adresu: B. D. Novski. Reč je, naravno, o centralnoj ličnosti Kišove Grobnice.
Igrom slučaja, (iako slučaj u korijenu sadrži LUČ), u Pozorištu Prijedor sam, prije deset godina (2009.), na dvadesetu obljetnicu Kišove smrti, tumačio lik upravo Borisa Davidoviča Novskog u „GROBNICI“ i u režiji sarajevskog redatelja Gradimira Gojera, i u „grobnici“ prijedorske stvarnosti. Nosila nas je misao da upravo u Prijedoru ispričamo priču o zanosu idejom koja postaje giljotina. Paralela prijedorskih grobnica iz devedesetih i naše predstave, sadržavala je namjeru da svatko pozove svoju savjest na večeru i propita je o sopstvenoj ulozi u opčinjavanju idejom i pokolju koji je time izlučen.
Tako se i moja savjest imenovala Novskim, kao onim koji se otrijeznio, pa makar i skokom u užareno grotlo peći za topljenje metala.
Antidot: Istorija se katkad ponavlja ne samo kao farsa nego i kao već ostvareni literarni siže. Ne znam da li Vam je poznat slučaj izvesnog D. S.-a, predsednika miloševićevskog SPS-a u Boru koji se, poput Novskog, bacio u užareno grotlo peći za topljenje metala, ostavivši za sobom oproštajno pismo, sa rečima: “Za sve sam kriv ja, samo ja i niko drugi osim mene”.
Nije mi poznat slučaj izvjesnog D.S.-a iz Bora, ali sam slične slučajeve triježnjenja užarenim grotlom viđao oko sebe i prepoznavao Borisa Novskog – izubijanog sopstvenom vjerom.
Antidot: Takođe, na sličnom tragu, u jednoj svojoj pesmi govorite o žrtvama iz masovnih grobnica kao o “nerođenoj Kišovoj deci”?
Nerođena Kišova djeca još sjede (leže) na klupama po rasutim masovnim grobnicama i sanjaju prozivku svojega imena – da se vrate majkama, kćerima, sinovima ili djeci koja ih još čekaju, ne još dugo.
Ima ih puno, Daniluškina dječurlija s ustima punim zemlje.
A sve su prilike – ostat će nerođena.
Moj mail/pseudonim jest i meni opomenuće da je u imenu sadržano dozivanje a u dozivanju nerođenost i u nerođenosti sakrivenost.
Upravo kako ste rekli – ostvareni literarni siže.
„Za sve sam ja kriv, samo ja i niko drugi osim mene.“
Ta oproštajna rečenica jest i rečenica buđenja i samodozivanja iz opsesije idejom koja je giljotinirala. „Grobnica“ u grobnici, ime u imenu.
Antidot: Raspad Jugoslavije i ratovi… Sigmund Frojd je svojevremeno sa najdubljom nelagodom doživeo slom carske Habsburške imperije: “Nema više Austro-Ugarske… Ali ja ne želim da živim nigde drugde… Nastaviću da živim sa torzom zamišljajući kao da je i dalje celina“, stoji u njegovim dnevnčkim beleškama. Dugo godina nakon Kišove smrti (1989) mučio me je osećaj da u Jugoslaviji, što je sa nekim samoubilačkim fatalizmom krupnim koracima hrlila u susret ratu, ništa ne bi krenulo svojim neumitnim tokom samo da je Kiš nekim slučajem ostao živ. Verujete li i Vi (idealistički) u tu iskupljujuću moć umetnosti? Može li umetnik probuditi i samodozvati (pameti) naciju potonulu u nacionalističko ludilo?
Frojdovsku nelagodu sloma imperije, sigurno smo osjetili u svakom atomu bića, barem mi, koji smo torzo bivše nam domovine osjetili u nemanju sopstvenih udova da se branimo od nasrćućeg Zla, koje je narastalo i uvlačilo se u svaku poru našeg bića, u svaki tren postojanja.
Danilo je otišao na vrijeme.
Točno u sekund.
Da je ostao živ, da ga je rak pluća zaobišao, mislim da bi završio u goranovskoj jami s krečom, kao Stambolić, ili kao toliki…
Čak mogu zaklopiti oči i vidjeti egzekutore „Jedinice“ kako mu glavu raznose rafalom.
Dakle, danas više ne, ne vjerujem u iskupljujuću moć umjetnosti.
Kao Kiš „besmrtnost pisca“, i ja “buđenje umjetnošću” pripisujem srednjoškolskoj profesorskoj budalaštini.
Sada znam da nikoga umjetnost ne može probuditi – jer, čije su to riječi – ne možemo probuditi onoga koji se pravi da spava.
Rijetki su budni, još rijeđi sanjači koji u stvarnost donose nadu iz sna, a najrijeđi oni koji žive umjetnost, dišu je i umiru s njom na usnama.
Danas sam u godinama kada je Kiš već uveliko bolovao, i kada je već sve napisao.
Upoznao sam ga 1986. u Prijedoru, na dodjeli književne nagrade „Skender Kulenović“ na Kozari.
Imao je već sjenku smrti na licu, a još su ga vodali i u Tomašicu, da mu pokažu rudokope željezne rude, na kojima će šest godina kasnije biti najveća masovna grobnica nakon Drugog rata.
Da je to znao, a ne samo predosjećao, bacio bi se u bagerom iskopan rudokop, baš kao Boris Novski u užareno grotlo peći.
Vidio sam previše zla, da bih s pedesetdvije godine života vjerovao u moć umjetnosti da mu se suprotstavi.
Ne, „jecer hara“ (zlo u čovjeku, kako ga nazivaju Židovi) stalno je, i samo se može disciplinirati voljom za ljubavlju.
A te volje upravo nema. U cijelom torzu je nema.
I još samo da dodam – kada je pokojna šatorska zvijezda izvjesni Š. Š. polegnut uz Danila i Nebojšu Glogovca u masovnu grobnicu Zaslužnih građana (ili kako se već zove), bio je to završni čin pobjede lopate nad pjevanjem, pobjeda jorikovskog, zajebantskog svijeta nad misaonosti i hrabrosti Hamleta.
Naciju potonulu u nacionalističko ludilo već trideset godina, trebat će vaditi čitave generacije, koje, bojim se, ovdje ne vide svoje živote.
Torzo će dugo trunuti u fantomskim bolovima nedostajućih udova.
Pod šatorom, pocikujući.
Antidot: Rodni gradovi pretvoreni, kao u Vašem slučaju, u najveće masovne grobnice ili koncentracione logore posle Drugog svetskog rata… Svedoci smo danas, podjednako kad je reč o pobednicima kao i poraženima (ako pobednika uopšte ima), da je proglašena vladavina principa sveopšteg zaborava, kultura ne-sećanja (ne treba pri tom zaboraviti da je latinski koren reči “amnestia” isti kao i “amnesia”). Vaša poezija se najrezolutnije opire toj šutnji i zaboravu?
Da, bez pobjednika…Zagrljaj poraženih, i to čvrst, prečvrst zagrljaj – koji ne ostavlja prostora ni za disanje.
Sjajno ste povezali „amnestiu“ i „amnesiu“, koje se u istom korijenu također drže u zagrljaju. Kultura ne-sjećanja, kultura kratkoće pamćenja, ne-žaljenje drugog, ne-željenje da se pogleda preko ramena, da se sopstvenoj odgovornosti pogleda u oči.
Kultura Velike šutnje iznad velikih grobnica.
Ima, vjerujem da ste je uočili, izvrsna fotomonografija „Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina“ koju su uradili i uredili fotograf žurnalist Hrvoje Polan, Viktor Ivančić i Nemanja Stjepanović, koja zorno pokazuje da su domovi kulture diljem bivše domovine bili najveća mjesta egzekucija, kuće-mučilišta i u tome ima jezive simbolike. Da su nam kuće kulture postajale kuće stratišta, zapravo da nam je kultura odgajana kao ram za naše buduće divljaštvo, kao maska ispod koje je nakeženo lice ubojice.
Tako u mojoj prvoj knjižici poezije „Noćni Gorbačov“ objavljenoj u Beogradu još 1990. dakle u samo praskozorje rata, postoje nevjerojatne slutnje užasa koji dolazi.
Toga sam postao svjestan tek puno kasnije.
Recimo, u logoru Omarska, najveće mučilište, mjesto mlaćenja, ubijanja i ispitivanja, bila je izvjesna kućica koja je prije rata služila kao mjesto odmora (kulture odmora) za šefove rudarskih smjena, a koju su sami logoraši nazvali – Mala bijela kuća.
Upravo tako se zove pjesma u „Noćnom Gorbačovu“ – „Mala bijela kuća“!!
Tako i pjesme naslovljene – „Straža, grad“ ili „Niska, niska, kalašnjikov“ ili „O Galipolju“ ili „Poginulog“…
Postojala je slutnja u meni, u mojem pjevanju, a da je, dakako, nisam bio niti svjestan u predraću kada sam ih pisao.
Tako i poslije rata.
Kao da su pjesme progovarale same o dogođenom i opirale se općoj šutnji i zaboravljanju. Savjest je preplavila svijest i postala mučno ječanje. Danas se naježim na sam pomen Doma kulture.
Antidot : Ovdašnjim ratovima je prethodio posvemašnji slom kulture; intelektualci, javni radnici, univerzitetski profesori, novinari i pisci listom su se dobrovoljno regrutovali u redove onih koj će izvesti intelektualnu asanaciju terena, pripremiti naciju za rat i logore – “elita gora od rulje”, kako je to u jednom tekstu sjajno nazvala građanski aktivist Beba Kapičič. O odgovornosti tzv. inteligencije, juče i danas?
Tu se krije, siguran sam, najveći naš poraz.
Izdaja tzv. elite, izdaja intelektualnosti po sebi, izdaja svjetskosti, izdaja onih koji su prvi morali začepiti usta topovima.
Neću ni pomenuti Konstantinovića u opisu bijede i jada naše palanačke pameti.
Profesori, novinari, pisci, slikari – prvi su se opčinjavali generalima, zavoljeli uniforme i osjećaj vojničke nadmoći, prvi su se oni zažednili kasarnske muškosti, mužjačkog vođenja krda, sasvim dobrovoljno su nauljivali puščane cijevi i nosili drnč kao infuziju, pojali prvi u deseteračkim rafalima, opijeni barutnom isparom i tamjanskim dimom…
Slom pameti, slom stiha i kista, slom olovke i boje…I samo posve rijetki su ostali u svojoj svjetskosti – profesorica Miočinović, Mirjana Karanović, Dubravka Ugrešić, Laslo Vegel, Predrag Ejdus ili Izet Sarajlić , Ivan Čolović, Srđa Popović….
A koliko je samo njih nosilo čizme boje trule masline ispod civilne odjeće i intelektualnih titula – od Ćosića, preko Aralice, Kapora, Milića od Mačve, Žigona, Čavoškog, Slobodana Prosperova Novaka, suludog psihijatra-pjesnika Karadžića, pjesnika Bećkovića i Noge, šekspirologa Koljevića, Slavka Mihalića, Antonija Isakovića….itd.itd…..
I, još su tu…
Uključite tv, otvorite novine, posjetite književnu večer, pogledajte teatar i evo ih kako nam objašnjavaju našu izuzetnost, kako nam objašnjavaju da je „Za dom spremni“ – stari hrvatski pozdrav, da je knez Pavle jeo puding s Hitlerom jer nas je Firer volio, da je Draža „prvi gerilac Europe“, da je Jasenovac bio odmaralište a Srebrenica zločinčić nekih tamo pijanih budala, da je Sarajevo samo sebe tuklo snajperima, da se Vukovar slijepio sa zemljom onako….
Nemamo mi inteligenciju.
Nikada je nismo ni imali.
Naša najveća pamet crkavala je od gladi – kako Matoš, tako i Sterija, kako Tin, tako i Ćopić, kako Kočić, tako i Koča Popović….
Upravo takvu pamet smo ismijali, i još joj se smijemo.
Tako, recimo, Bošnjak (izmjenjenog imena) pravi Hrvatu (izmjenjene nacionalnosti) grad u Bosni srpskim parama (Andrićgrad), i to na mjestu gdje su ljude spaljivali.
I dovoljno je prošetati se tom tvorevinom diznilendskom, da vas stid preplavi širok kao Drina.
I, nema za sve njih nikakve odgovornosti. Niti je tko traži…
Oni su obožavani i besramno bogati, u najsiromašnijoj zemlji Europe, zemlji beskulturnih i besprizornih, čija djeca bježe glavom bez obzira iz zemlje svojih djedova u zemlje djedovskih neprijatelja, da barem generaciju ili dvije žive kao ljudi, pa bili i kapitalističko roblje, ali ljudi prije svega.
Antidot: Činjenica je da je previše žrtava bilo u poslednjim ratovima – kako uopšte da se poezija nosi s time? Zbignjev Herbert u jednoj pesmi, govoreći o stradalima (i brojkama koje to numerički izražavaju), iznosi sledeći uvid: “brojka nula na kraju pretvara ih u apstrakciju”. U Vašoj poeziji “aritmetika saosećanja” uvek je vezana za konkretnog pojedinca i njegov neponovljivi udes, odbacujete programski nule?
Govoreći o jedinstvenosti pojedinačne tragedije, dvaju se stvari prisjećam iz citativne biologije – misao o nuli kao umišljenoj točki koja se napuhuje u beznačajnost ili pak ona davno već čuvena pripovjest o Hipasu sa Metaponta, koji je otkrivajući tajne Pitagorejaca zbog izdaje završio utopljen u moru, i to još 430 godina prije Krista.
Naime, Pitagorejci su učili da je u temelju svega Monada, broj Jedan. Monada, dakako, i nije broj, nego princip i načelo. U nju, Jedan emanira umanjujući se, tako da Dva nije dvostruko više od Jedan, već dvostruko manje.
Monada se unizila, baš kao što će se četiri stoljeća kasnije Riječ uniziti do tjelesnosti a Božanstvo do muke Križa. Očito, riječ je o Padu, Iskonskome grijehu, o diobi Jednoga na Dobro i Zlo. Jedno se dakle ponizilo do Dvojine, do Mnoštva, i tako palo u grijeh.
Hipas je počinio grijeh izdaje, razglasio postojanje iracionalnih brojeva, unio u svijet tankoćutan nemir, navodeći pomisao na njegovu nepopravljivu nerazumnost. Pitagorejci su ga udavili u moru.
Dakle, Jedan je već udes, neponovljivi udes pada u Dvojinu.
Tako moje pjevanje u istoj „aritmetici suosjećanja“ vežući se za konkretnog pojedinca, odmah upjevava i njegov Pad, njegov tragizam.
Taj Jedan jest sadržilac kojem dodane nule ne uvećavaju nesreću, jer on već obitava u nesreći po sebi.
Poezija se nosi s time unoseći Milost ka tome Jednom, jer on jest projekcija Mnoštva.
Milost dakle, kao aritmetika empatije za Jednog.
Taj Jedan, težak je za jednu suzu koliko i za jedan metak.
On se izdvaja iz rafala noseći istu količinu smrti, istu količinu nesreće i potrebuje istu količinu Ljubavi.
Tako nas je učio Borhes da nas je učio Isus.
Antidot: Svetu je potrebna Milost kao i Pravda (“harmoniju sfera” čuju eventualno samo retki pojedinci). Kakav je to svet gde čak i Haški tribunal iskazuje nedostatak empatije prema žrtvama? Godine 2005. Tribunal je naložio spaljivanje ličnih predmeta srebreničkih žrtava, iskopanih iz masovnih grobnica, iz “higijenskih razloga”? Da cinizam bude veći, kontejner sa predmetima spaljen je na gradskom smetlištu.
Nekako sam jučer, na dan obilježavanja proboja logoraša iz konc logora Jasenovac, naišao na novinski članak, u kojemu autor opisuje kako vlasti Beograda imaju namjeru da na lokalitetu logora Staro sajmište naprave – pazite sad – dječiji vrtić (predškolska ustanova „Savsko obdanište“)!
Dakle, na mjestu ubijanja djece – obdanište, dječiji vrtić!!
U Poljskoj, pak, idete u zatvor ako koristite sintagmu „poljski logori smrti“.
Artefakti, spaljeni u kontejneru (kakva teška riječ), osobni predmeti onih koji su bagerskom kašikom po triput nošeni iz primarnih u tercijalne grobnice, pa su pronalaženi s rukama u zagrljaju s pet kilometara zemlje?
To su prizori Pakla koji se regenerira, koji se iznova hrani svojom krvlju – našom svejednošću.
A mi i živimo na ruševinama. Igramo se kostima, i to potpuno lišeno svake alegorije. I u toj igri kost krije kost, kost spaljuje kost, kost se kostimira u kost, kost se preobraća u hostiju.
Tribunal je imao ulogu komunalnog kamiona između dvaju deponija.
Pogledajte – Kordić s križem oko vrata blagosilja, kao fra Majstorović nekad, i Gospino ime šapće debelom usnom, Pavković iz zatvora video linkom promovira svoje knjige, da i ne pominjemo Dabićeva tihovanja i savjete impotentnima.
U Vodicama, na Jadranu, dragovoljci HOS-a divljački išutiraju cvijetni nasad u parku jer ih je podsjećao na petokraku, cvijet dakle, s pet slučajnih latica. Tone kose u staklu, u Aušvicu, suše se i nestaju – cvrčeći na vatri naše ravnodušnosti.
Ispred se djevojčice selfiraju a kez demona biva neuhvaćen kamericom.
Splitski pijanac šutira brončanog Radu Končara i ovaj pada na njega i lomi mu nogu. Bronca, čini se, ima više srca od žive aorte.
I sad zamislite ručni sat iskopan iz masovne grobnice, oko kosti nečije podlaktice, koji još radi, koji još tiktakuje.
Čije vrijeme pokazuje? Anđela smrti vrijeme.
De Kvinsi je znao, reći će Borhes (o, opet Borhes) – Juda je jedini volio Isusa, ostali su mrvili udijeljen raspolovljen kruh i lovili pjetliće po vrtu Getsemani, one koje bi da triput zapjevaju.
Antidot: Borhesovo ime po drugi put je iskrsnulo u ovom razgovoru, očito sa nekim razlogom. Šta nam to Borhes želi reći?
Da slijepci očito bolje vide, da lakše se odlučuju na putovanja i da dodirima jagodica prstiju napipavani svijet – dubljim glasom govori. Dalje, da se stvarnost upliće u fikciju, baš koliko fikcija ima snage da fakciji izmakne tlo pod nogom. Da sve može dokumentom biti – od sjećanja sarajevskog dječaka na snajpersku cijev okrenutu mu u lice, do zaborava pisca da je kažiprstom milovao oroz puške a ne vrh olovke.
I da se mašta možda i bolje dokumentarizira i postaje aksiomna, od notirane vojne naredbe za pokolj. I da slijepčev štap jače je žezlo od kraljevskog, a tako bi i patrijarsi trebali učiti od slijepih (također žezlo noseći) da svaki je korak put oko zemlje.
Antidot: Slučajno sam naišao na zgodnu Frostovu definiciju o tome kako se rađa poezija. Shodno njegovom iskustvu, pesma je posledica svojevrsne “knedle u pesnikovom grlu”. U tom trenutku sinulo mi je kako je to zapravo najbolja definicija Vaše poezije – Vaše pesme čitalac doživljava upravo kao neku vrstu “knedle u grlu”.
Izvanredna Frostova definicija koja se produžava u više vrsta gutanja – od lako gutljivog poželjnog zalogaja u gastronomskom užitku gurmana, do teškog gutljaja dječijeg sirupa ili neželjene hrane e da bi se pre-živjelo.
Imaju grlo i zagrljaj lijepu, začudnu semantičku vezu, po kojoj zagrljaj može biti zagušujući a grlo topla pećina grljenja jezika i riječi. “Knedla u grlu” jest siguran pristup u “puno grlo suza” i za strah od teške probavljivosti pro-gutanog. “Knedla u grlu” kao i “kost u grlu” jest opomena pri užitku jela da se zastane, da se ne srlja u slasti, jer i ona traži pažljivost i prisebnost pauze.
Dakle, konzumiraj stvarnost, jedi, ali promisli može li želudac baš sve podnijeti što unosiš. Zastani, sjeti se – sve će to proći kroz jetru (stvarnu i prometejiziranu) da bi proizvela tvoju krvotočinu u koju unešeni otrovi stvarnosti kontaminiraju dolaženje u srce. A srcu je kucati brže, preplašenije, ako ga “knedla u grlu” opomene (Frost je dakle moćno u pravu – tako nastaje poezija) da će kroz isti dušnik izaći i naš posljednji izdah pri izbačaju duše. Moje su pjesme poziv na pauzu pri konzumaciji užasavajuće stvarnosti, poziv za dublji udah i nešto iskonskog straha u njemu.
Antidot: U nastavku, Frost daje i bliže pojašnjenje; poezija nastaje još i kao reakcija na osećanje nepravde, čežnje za domom (domovinom) ili zbog ljubavnih jada; time je pokriven otprilike najvažniji deo spektra svakog pesničkog iskustva. Nedavno Vam je izvesni dobronamerni čitalac poslao Vaše prve objavljene pesme (za koje ste mislili da su izgubljene); kako izgleda susret sa vlastitim počecima?
Između sretanja sa svojim prvim objavljenim pjesmama, nakon trideset godina (zahvaljujući svojem Fejsbuk prijatelju) od njihovog pojavljivanja u tadašnjoj beogradskoj Književnoj reči 1990. dogodio se izmještaj svijeta iz svoje osi, dogodio se rat!
I danas pamtim ponos i nošenje Književne reči u džepu kaputa, pokazivanje roditeljima, prijateljima… Nema niti jednog razloga, piše u notesu svakog vrtlarskog pomoćnika, da vjerujemo da će se sunce sutra ponovno pojaviti. U ratu sam zagubio Književnu reč, ali upamtio zapis iz notesa svakog vrtlarskoga kalfe. U danima sveljudskog ludila, naredni dan doista je bio daleka budućnost, potpuno nemoguća i neizvjesna. Danas u tim prvim objavljenim pjesmama vidim onoga mene koji još ne vjeruje da sunce uopće može zahoditi. Međuvrijeme (tih trideset poražavajućih godina), bilo je vrtlarenje pustinje, nošenje vode do svakog nasada ponaosob, razdijeljenog u tisuće pjesama.
Pokrivajući otprilike najvažniji spektar svakog pjesničkog iskustva (po Frostovoj definiciji) – cvilio sam na osjećanje nepravde, čeznuo za razvaljenom domovinom i patio zbog ljubavi…
A, zapravo ništa nisam stigao učiniti, ništa čini mi se, nisam uspio izvrtlariti, izuzev odnjegovanja strašne sumnje zapisane u pomoćnikovu bilježnicu. I pustinja i vrt trajali su samo jednu predugu noć, jednu te istu noć, jedan te isti stih, sušen na suncu prethodnog dana u meni. Danas znam da će sutra izaći opet.
Ali, mene je u vrtu sve manje i sve niži sam spram horizonta.
Antidot: Hajde da se vratimo još dublje u prošlost. Vaše detinjstvo? U kakvom odnosu je stajala osa sveta prema budućem pesniku? Na pamet mi pada kratka pesma Oktavia Paza “Dečak i čigra”:
Svakog puta kada je baci
pada, tačno
u središte sveta.
Nekako danas i jučer, čitao sam izvanrednu dramu Tadeuša Slobodjaneka “Naš razred” iz 2009. i pomalo radio na mogućoj adaptaciji za naš mali teatar u Prijedoru. Priča je to o strašnom zločinu u selu Jedvabno, gdje je grupa mještana Poljaka zatvorila u štalu grupu svojih sumještana Židova, polila benzinom i žive ih spalila.
Autor dramu smješta u pučkoškolski razred s dječicom židovskom i dječicom poljskom, te prati njihove sudbine, zločine i posljedice. Nekoliko puta sam bio na rubu suza. Os mojeg svijeta, mojega djetinjstva, tako bi se mogla smjestiti u dječiji vrtić u mjestašcu Ljubija Rudnik gdje sam boravio kao dječak. Mogla bi se slična drama napisati o sudbinama nas, djece iz ljubijskog vrtića.
Ta sudbina ne bi bila polivena kerozinom, ali bi svakako bila obilježena rudarskim kopovima i grobnicama u njima i oko njih. Slobodjanekova drama, kao i moje djetinjstvo u vrtiću, mogli bi biti avers i revers, lice i naličje iste kovanice. Dakle, sretan dječiji svijet koji će iz idiličnosti skliznuti u pakao istrebljivanja. Danas je Ljubija Rudnik napušteno, avetinjsko mjestašce, nalik na ruske provincijske kaznionice, jezivo i samo. Djeca su odrasla, i zatrla djecu drugog i drugačijeg imena. Os mojega svijeta je polomljena mrakom rane mladosti. Nisam se imao čime braniti od takovog svijeta do pisanjem, do pjesmama.
Ako bih ja bio dječak s čigrom iz Pazove pjesme, moja čigra svakoga bi puta pala oborena metkom ili kundakom. Ja sam dijete rudara, onih koji iskopavaju…Bit će da je tako od rudarskih kopova, do jezika a sve preko grobišta i rovova.
Antidot: Maločas ste pomenuli pisce koji su “kažiprstom milovali oroz puške a ne vrh olovke”. Jedan od simbola tog pada u varvarstvo je ruski pisac Eduard Limonov, koji ispaljuje rafale po opsednutom Sarajevu; u tom gestu sadržana je suverena bestijalnost umetnika koji za sebe očito smatra da je iznad života. S druge strane, imate primer Suzan Zontag, koja s drugog kontinenta dolazi u Sarajevo da podeli sudbinu sa žiteljima opsednutog grada?
Umjesto odgovora na pitanje, ako dozvolite, citirat ću kratku dada priču objavljenu u knjizi “Manifest Mlade Bosne” u izdanju novosadske izdavačke kuće Prometej, 1999. dakle prije dvadeset punih godina :
“SARAJEVSKA ZIMA
“O Hitleru mi na pamet ne pada ništa” Karl Kraus
1.
Kada je ruski pisac Eduard L. došao za vrijeme posljednjeg rata u SFORLAND, bio je zadivljen epskom tradicionalističkom zabavom, pričom o grbu orlova uz prase na ražnju i jabukovom rakijom od prije rata, vađenom iz snijega.
Zaželio se malo da puca protivavionskim mitraljezom po Gradu i to mu je, kao poznatom ruskom disidentu, brzo omogućeno. “Prilično je lako”, reče ruski pisac. “Morate obarač držati s tri prsta”, govorio je pjesnik piscu. Svijetleći meci ucrtavali su putanju piščevih rafala na Grad.
“Nimalo loše”, reče mu pjesnik.
2.
“Robespjer: A tko ti kaže da je pogođen i netko nevin?
Danton : Čuješ li, Fabricije, nije stradao nijedan nevin čovjek!”
(Georg Bihner, DANTONOVA SMRT, čin prvi, VI scena)
/Izvještaj Karla Krausa Odboru UN-a za ljudska prava na tlu Ex Jugoslavije, veljača 1993./“
P.S.
Nažalost, Suzan Zontag nema u priči iz 1999. ali to samo ide u prilog njezinom čuvenom eseju “Protiv tumačenja”:
“Tumač mijenja tekst, premda ga zapravo ne briše, niti ga dopunjuje (…) Štoviše, tumačenje je osveta intelekta nad svijetom. Tumačiti znači osiromašiti, opustošiti svijet…”
Antidot: Umesto pitanja, jedan Sioranov aforizam: “U svakom čoveku spava profet, i kada se on u njemu probudi, ovom svetu se redovno pridoda malo više zla”. Previše smo se naslušali lažnih proroka, ne mislite li tako?
Ne samo naslušali – trgovi, tv-ekrani, sve baš vrvi od lažnog proroštva, proroka i prorokovanja. Uvećano Zlo nas je okružilo, kao suprotnost stvaranju i oblikovanju koje nosi patnju i napor. Zanimljiva je ta priča o prorocima. Ima je u judeokršćanskoj tradiciji vrlo obilato, iako hermeneutika i u judaizmu i u kršćanstvu zauzima mjesto prorokovanju.
U islamu pak, prorok ima puno važniju ulogu – te su proroci i Abraham i Mojsije i Isus, potom Prorok par excellence – Muhamed.
Đorđo Agamben piše o proroštvu oprezno i beskrajno zanimljivo – “Što anđeo uobliči, stvori i miluje, to prorok vraća u bezobličje i promatra”. (G.Agamben, Goloća)
Ili citira jedan hadis (riječi Muhameda) : “Kada je Bog stvorio anđele (meleke), pogledali su u nebo i pitali – Gospodaru, s kim si? On im je odgovorio – S onim tko je žrtva nepravde, sve dok ne dobije natrag svoje pravo”.
Vidimo, nažalost, koliku količinu pridodatog Zla stvorilo je buđenje profeta u čovjeku današnjice, urlatoru i uzurpatoru govorenja i pjevanja. U meni je, svakako, suviše odgojene sumnje da bih imao vjeru, profeta u meni pjeva, pjeva i osluškuje svoj glas, što nipošto ne znači da sam bezbožnik!
Izvor: ANTIDOT
COMMENTS