Sibela Hasković
VIJEĆNICA - MJESTO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA
I KULTURNOG IDENTITETA
U našem
pamćenju uvijek postoje one slike koje su vezane za određeni prostor i za
određeno vrijeme. Kada u sjećanje dozovemo neku sliku iz prošlosti, često uz
njenu viziju nadovezujemo i podatak o vremenu ili mjestu gdje se ta slika
nalazila. Što znači, da figure pamćenja
traže da budu supstancirane u nekom određenom prostoru i aktualizirane u nekom
određenom vremenu, one su, dakle, uvijek prostorno i vremenski konkretne.[2] Pojmovi prostora i vremena kolektivnog pamćenja su u
komunikacijskim oblicima odgovarajućeg društva u jednoj životnoj svezi koja je
vrijednosno ispunjena. One se javljaju kao životna povijest, puna smisla i
značenja za ciljeve društva i sliku koju ona stvara o sebi. Tako Vijećnica, kao
model figure pamćenja[3] izražava opće držanje društva i ona reproducira ne samo prošlost nego definira
njegovo bivstvo, svojstva i slabosti.[4] Koju uloguVijećnica zauzima u pamćenju
grada?
U Sarajevu je uništen veoma važan
spremnik pamćenja: Vijećnica u kojoj je bila smještena Nacionalna i
univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine. Godine 1992. tačnije 25/26.
avgusta, zapaljena je zgrada Vijećnice i uništen veliki dio knjižnog fonda i
dokumenata koji svjedoče o dugogodišnjoj historiji Bosne i Hercegovine.
Dokumenti i rukopisi na različitim jezicima, zauvijek izgubljeni uništavanjem
Biblioteke, bili su svjedoci multietničkog, multikulturalnog i multireligijskog
karaktera Bosne i Hercegovine. Biblioteka je posjedovala oko tri miliona
knjiga, periodičnih publikacija i drugih dokumenata koji su bili katalogizirani
po najsavremenijim bibliografskim standardima. Iako, Nacionalno i
univerzitetska biblioteka -Vijećnica od 1945. - 1992. godine jeste figura pamćenja objektivizacije kulture
i organiziranih komunikacija ali to nije značilo da su društveni odnosi i
suvremena referenca izgubljeni. Naprotiv, bliska veza sa društvom i njegovim
identitetom postoji i kao takva je dio kolektivnog pamćenja, a ono prijanja uz
svoje nosioce i ko u njemu učestvuje svjedoči o svojoj pripadnosti društvu.
Zbog toga, kolektivno pamćenje nije samo prostorno i vremenski, nego i
identitetski konkretno.[5] To
znači da društvo Bosne i Hercegovine zasniva svoju svijest o zajedništvu i
posebnosti na osnovu ovog znanja, te iz njega izvodi formativne i normativne
impulse, što omogućava društvu da reproducira svoj identitet. Mi možemo
označiti strukturu znanja, u ovom slučaju, kao „cementiranje identiteta“. Kroz takvo cementiranje identiteta razvija
se “konstitucija horizonta“. Opskrbu znanja u kulturalnom pamćenju
karakterizira oštra razlika između onih koji pripadaju i onih koji ne
pripadaju, između onoga što se odnosi na sebe i onoga što je strano. Dostup i prijenos ovakvog znanja nisu
kontrolirani onim što se naziva „teoretskom radoznalošću“, nego radije „potrebom
za identitetom“.[6]
Spaljivanje Vijećnice kao takve figure pamćenja ima za stvarni cilj da
pokida spone i tragove zajedničkog života. U vrijeme granatiranja Vijećnice,
broj ubijenih u ratu mjerio se na stotine, a broj prognanih na hiljade. Iako su
već tada bili počinjeni zločini nad nedužnim ljudima, stanovnike grada je
zapanjilo ubijanje Vijećnice. Uništavanje Vijećnice je bio pokušaj zatiranja
svijesti o socijalnoj pripadnosti koju nazivamo kolektivni identitet[7],
jer kad uništite trag o civilizacijskom kodu koji pripada svim tim nacijama
koje su tvorile državu, onda praktično uništavate državu kakva je Bosna i
Hercegovina. Dakle, zatiranjem svega onoga što bi moglo svjedočiti da je na
ovim prostorima postojala civilizacijska matrica svih naroda Bosne i
Hercegovine. Vijećnica nije bila vojni cilj, njeno stradanje je opća tragedija
ove drževe i grada, u kojoj je spaljivanjem zgrade, književnog fonda i
dokumenata Nacionalne i univerzitetske biblioteke nepovratno izgubljen jedan
dio od znakova bosanskohercegovačkog kulturnog
identiteta.
U poslijeratnom periodu iz ruševina
Vijećnice moglo se rekostruirati osnovne forme boravka u ovom prostoru, moglo
se iz rasporeda prostorija odgonetnuti hijerarhiju uspostavljenu među onima što
su u tim prostorijama obitavali, moglo se iz oblika, rasporeda i odnosa
pocrnjelih površina na zidovima prepoznati gdje su bile police sa knjigama,
gdje ormari sa dokumentima, a gdje goli zidovi. Moglo se, naravno, prepoznati i
ono izvorno, starije od svakog rada i boravka ovdje – od kojih je materijala
zgrada napravljena, kvantativni odnosi tih materijala u sastavu zgrade, njihove
funkcije i oblici koji se njima stvaraju. Ruševina Vijećnice otkriva tehniku gradnje u jednoj epohi, kako
je ta epoha predstavljala jednu reprezentativnu zgradu i shvaćate da je Austro
– Ugarska veoma ozbiljno uzimala svoje prisustvo u Sarajevu i sam taj grad jer
zgrada upadljivo liči na srodne zgrade u
austrijskim gradovima.[8]
Također, ruševina neke reprezentativne zgrade kao što je Vijećnica otkriva
kulturalne strukture društva u kojem je nastala i društva koje je koristilo.
Ili, kako to primjećuje Dževad Karahasan,
onaj koji čita ruševinu javne zgrade naslutit će društvene strukture, dakle
oblike jedne kulture.[9]
Koje smislove i značenja, koji doživljaj svijeta je moguće naslutiti iz
ruševine Vijećnice?
Ruševina Vijećnice zbog njenog odnosa prema prošlosti je „tradicionalni tip ruševine“ koji
pamti i najavljuje, gledajući nju
prepoznajemo da je bilo nekakve prošlosti i da bi moglo biti neke budućnosti[10],
gledajući nju prepoznajemo da je bilo nekakve prošlosti i da bi moglo biti neke
budućnosti. Stoga, kolektivno pamćenje
operira u oba pravca: i unatrag i unaprijed. Pamćenje ne rekonstruira samo prošlost, ono organizira i iskustvo
sadašnjosti i budućnosti[11],
jer ruševina Vijećnice je ostatak naše prošlosti, zbir tragova i svedočanstava
koji se daju rekonstruisati. Moguće je u ruševini naslutiti, ne samo ostatke,
koji skrivaju bosanskohercegovačku kulturu, koja je Bosnu i Hercegovinu održala
kao cjelinu, kao povijesnu opstojnost, već i riječ i misao koja podrazumijeva suočavanje subjekata društva u
komunikativnom činu. Naravno, svakodnevna komunikacija nalazi se u
nerecipročnim kostelacijama uloga i takve „navike govora“ već demonstriraju
viši stepen kulturne formacije i konstituiraju stepen tranzicije između
svakodnevne i kulturne komunikacije. Naime, kolektivno
pamćenje obuhvaća i onaj oblik koji nazivamo komunikativno pamćenje i kroz ovaj oblik komunikacije svaki pojedinac
stvara pamćenje koje jeste: društveno posredovano i odnosi se na društvo. Svako
pojedinačno pamćenje stvara se u komunikaciji sa drugima. Ovi „drugi“ nisu bilo
kakve grupe ljudi, nego su grupe koje zasnivaju svoje jedinstvo i posebnost
kroz zajedničku predodžbu prošlosti.[12]
Ovaj oblik kolektivnog pamćenja je zasnovan isljučivo na svakodnevnoj
komunikaciji. Tako da, sjećanja na ruševinu Vijećnice čovjek dijeli sa svojim
savremenicima. Ona je tipičan primjer generacijskog pamćenja. Ovo pamćenje
povijesno je priraslo uz društvo, nastaje u vremenu i prolazi s njim, tačnije s
njegovim nosiocima.
Paljenjem Vijećnice i knjiga koje su
strpljivo skupljane decenijama predstavlja brisanje kulturnog identiteta Bosne
i Hercegovine. Ovakvo paljenje onih mjesta koja predstavljaju zajedničko pamćenje,
je siguran put koji vodi zaboravu. Jer tragovi koji se brišu, su tragovi koji
vode znanju, a znanje doprinosi pamćenju. Pamćenju je potreban interpretator
tragova koji postoje i koji se čuvaju jer je u protivnom ono beskorisno.
Nažalost, na ovom tlu za interpretaciju takvih tragova, ako govorimo o fenomenu
kulturnog pamćenja, često pada na pojedince. Pamćenje ratom zahvaćenog Sarajeva
trebalo bi da postane koleltivno pamćenje,
pamćenje grupe, dakle, zajednički proživljeno vrijeme rata, ali interpretiranje
tog pamćenja je od čega se u većini slučajeva bježi. Pamćenje traume nastoji se
ostaviti za sobom, blokirati zaboravom u svrhu prevazilaženja te traume. Jan
Assmann je istakao da su sudionici
kolektivnog pamćenje pripadnici stvarnih grupa kojima bi figure sjećanja
trebale da znače, istodobno modele, primjere i neku vrstu pouke.[13]
Zbog toga, bitnost pisanja o razorenom gradu jeste otrgnuti od zaborava i
pokušati vratiti izgubljeni identitet sjećanjem. Ako pamćenje onda posmatramo
kao sposobnost čovjeka, odnosno čovjekove svijesti da se prisjeća prošlosti,
uređuje doživljaje i priziva ih u sadašnje znanje a da je sve to ustvari i
najbitniji stub identiteta svakog čovjeka ponaosob, onda je ono što bi trebalo
predstavljati pamćenje cijelog jednog naroda, u ovom slučaju konkretno naroda
naše zemlje, kulturološki koji bi
trebao da bude pohranjen u našoj kolektivnoj svijesti kako bismo ga uvijek
osjećali kao dio našeg kolektivnog
identiteta.
Danas obnovljena Vijećnica ne
proizvodi neko značenje u smislu kulturnog
identiteta, jer ona je zdanje koje nema više funkciju čuvanja kulturnog
nasljeđa koji je neminovan dio identiteta. Dramatična je i činjenica da u
unutrašnjosti obnovljene Vijećnice nema
naznake da možemo naslutiti da je u njoj
obitavalo preko tri miliona knjiga i dokumenata koji svjedoče o multietničkom,
multikulturalnom i multireligijskom karakteru Bosne i Hercegovine. Jedino što
ona kazuje jeste da je očit primjer gdje se na praktičnoj razini vrlo jasno
vidi da je održan postojeći etnokulturalni poredak triju nacionalnih grupa. Ona
svjedoči da u novom bosanskohercegovačkom poretku nije moguće održati ideju da
se način postojanja i suodnošenja
nacionalnih kultura i etniciteta u Bosni i Hercegovini ne svodi na autistično,
potpuno izolirano su-postojanje, nego da one jesu „zbroj ali jesu i umnožak“.[14]
Ako Bosna i Hercegovina jeste ime za nekakav kulturni identitet njegov sadržaj nije samo u zbroju nacionalnih
kultura, nije ni u njihovom utapanju u novoj nad-nacionalnoj konstrukciji, već
u trajnoj kulturnoj interakciji. Da li je moguće nadati se kulturnotvornom
odnosu primanja i davanja? Koliko je vjerovatno da će buduće generacije
upoznati dio kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine? Šta nam je preostalo? U
skoroj budućnosti neophodno je odgovoriti na ova pitanja, jer zatiranjem
kulturnog nasljeđa ne možemo se nadati postojanju.
LITERATURA:
1. Assmann, Jan (2005): Kulturno pamćenje, Vrijeme, Zenica.
2. Halbwachs, Maurice (1985): Das Gedachtnis und seine sozialen Bedingungen, Suhrkamp, Frankfurt.
3. Karahasan, Dževad (2002): Knjiga vrtova/ o Jeziku i strahu, Izdanja Antibarbarus, Zagreb.
4. Nietzshe, Fridrich (1964): Werke, Hanser, Munich.
[1]Jan Assmann, Kulturno pamćenje, Vrijeme, Zenica, 2005., str. 45.
[2]Isto, str. 44.
[3]
Jan Assmann pod figurama pamćenja podrazumijeva
kulturno oblikovane, društveno obavezujuće slike pamćenja, a pojam figure preferira u odnosu na pojam slike zbog toga što se on
ne odnosi samo na ikoničko.
[4]Jan Assmann, Kulturno pamćenje, Vrijeme, Zenica, 2005., str. 46.
[5]Isto, str. 46.
[6]Fridrich Nietzshe, Werke, Hanser, Munich, 1964., str. 89.
[7] Jan
Assmann zaključuje
da
kolektivni identitet počiva
na uzimanju udjela u zajedničkom znanju I zajedničkom
pamćenju koje biva posredovano govoro ili općenitije formulirano – upotrebom zajedničkog sistema simbola. Jer, ne radi se pritom samo o riječima,
rečenicama i
tekstovima, već i
o monumentima, mustrama I ornamentima, slikama, krajolicima…
[8]
Dževad Karahasan, Knjiga vrtova/ O jeziku
I strahu, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2002., str. 157.
[9] Isto, str. 158.
[10]
Isto, str. 160.
[11]Jan Assmann, Kulturno pamćenje, Vrijeme, Zenica, 2005., str. 49.
[12] Maurice Halbwachs, Das Gedachtnis und seine sozialen Bedingungen, Suhrkamp, Frankfurt,
1985., str. 56.
[13]
Jan Assmann, Kulturno pamćenje, Vrijeme, Zenica, 2005., str. 54.
[14]Isto, str. 75.
COMMENTS